Nadrealist u nadrealnom vremenu:Svijetlim stazama, druže Ćićo
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Istraga

Svijetlim stazama, druže Ćićo

Kruno Lokotar napisao je divan tekst za novossti koji, sa zadovoljstvom i uz njegovo odobrenje, prenosimo. Kako ne bi: "Ćićo je čitao i još bi se ljudi smijalo, i njihov bi se smijeh lijepio za smijeh onih prije, smjehovi su se udruživali, spajali u sve veći balon smijeha koji je rastao..."

Svijetlim stazama, druže Ćićo
Ćićo je bio nadrealist u nadrealnom vremenu, dakle nije patio od manjka realizma ni od autizma

Devetnaestog travnja 2013. Dorin tata Đermano Senjanović Ćićo nije se probudio. Bršljan je uvenuo, a vatrogasac, stiropor, jaje, kokoš, vadičep, bolja budućnost, sjećanje, dekica, kušinić, Nedeljko Bilkić Soko, Vasil Tupurkovski, Rok Kopitar, patkice i još puno njih su zaplakali.

Neću nabrajati sve, ni sve o njemu, jer je sve pretijesno za Ćiću, ali pričao mi je Igor Lasić da je Ćićo na splitsku promociju svoje prve knjige, “Dorinog dnevnika” – koji je izlazio u “Feralu”, a objavio ga je 1997. vučjak Ben iz Durieuxa – zakasnio dobrih tridesetak minuta i odmah, očito ciljano, sjeo u zadnji red. Ćićo je bio stidljiv što se javnih nastupa tiče i iskreno skroman.

U svibnju 2000. u Osijeku dogodilo se dvostruko nemoguće. Nakon što je prva noć prvog FAK-a (Festivala A književnosti) prošla apsolutno fantastično i iznad svih očekivanja, druga noć, za koju smo mislili da mora ispasti slabija, bila je još bolja i tada sam se uvjerio da fraza “pao sa stolca od smijeha” može biti istinita. Ćićo je na kraju večeri čitao “Doru” i neki mladić u prvom redu, vidio sam to kroz suze, pao je sa stolca od smijeha.

Nazvao sam ga godinu dana poslije i zamolio da gostuje u talk showu “K Lokotaru” koji sam tada priređivao u Knjižnici I. G. Kovačića u Zagrebu. Pristao je na konto kvarta, osnovne škole, Knjižnice, njezina imena, malo i mene, još više njegove Nade koja je baš od “Teletine” tada priredila ukusnu knjigu “Vidi, vidi” i još štošta Ćićinoga poslije.

“Teletina” je bila “Feralova” kolumna o televiziji u kojoj je jedino što je imalo veze s televizijom bilo Ćićino puno puta ponosno napisano priznanje, crno na bijelo, da ne plaća TV-pretplatu. Na kartonske kutije iz Dione pokraj Knjižnice nacrtao sam televizore, ekrane izrezao, na kutijetine nalijepio puno više jelenske rogove nego antene od bodljikave žice, nabili smo to na glave, izišli pred publiku i pričali.

Netko je poslije rekao: “Ovo je bilo za televiziju”, ali nema opasnosti, HTV to nikada ne bi pustio, čak ni sada, premda je Ćićo s vremenom dobacio i do “Nedjeljom u dva”. Ćićo je tvrdio da je tada progovorio pred publikom zahvaljujući meni, ali ja znam da je ključnu ulogu imala kutija. Na svako ambicioznije pitanje ili tezu ionako mi je uvijek odgovarao: “A ti imaš klempave uši.”

Vrhunac svih FAK-ova u toj kratkoj povijesti dogodio se u Beogradu, potkraj rujna 2001., u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Ćićo je čitao. Čitao je iz “Dorinog dnevnika” tekst “Sretna stara” od 29. prosinca 1995. godine. Sjećam se, inzistirao sam baš na tom tekstu.

Naime, barem pet šestina te “Dore” su imena, ona koja smo zaboravili ili su nam bila zabranjena, ona koja su nam se trudili izbrisati, cijeli je tekst jedno beskonačno nabrajanje zaboravljenih, žrtava cenzuriranih novih povijesti novih država, čisto otimanje od zaborava.

Ćićo je krenuo kao i uvijek, s tremom i tremolom, kao da ima flautu u grlu. Čitao je uvijek brzo, dosta ravno, opet s jasnim osjećajem neugode, jedva čekajući kraj, ignorirajući reakcije publike, ukratko – savršeno. Nabrajao je imena ljudi, a iz mraka koji je prekrivao dvjestotinjak posjetitelja CZKD-a na svako bi se ime trgnuo smijeh iz nekoga. A Ćićo je čitao, nabrajao nam zabranjene i zaboravljene i izmaštane: Nenad Stekić, Lazar Mojsov, Kiril Dojčinovski, Aca Obradović, Branko Nešović, Zvezdan i Srđan Čebinac, deda Paun, Mita ubica, Zoran Prlinčević, Ratomir Dujković, Trifke Mihajlović, Dušan Maravić, Vili Ameršek, Nace Majcen, Janez Polda, Janez Lakota, tranzistor bez baterija, Vasja Pirc…

Ćićo je čitao i još bi se ljudi smijalo, i njihov bi se smijeh lijepio za smijeh onih prije, smjehovi su se udruživali, spajali u sve veći balon smijeha koji je rastao, točno sam znao što svatko od nas misli: Isusebože, da ga/je sada nije spomenuo, ja ga/je se više nikada ne bih sjetio. Bio je brz, smijuljenje je prelazilo u smijanje, kratko se spajalo u dugo, smijanje raslo u grohot, bor je svijetlio sve jače, brže, a Ćićo je čitao, čitao, nabrajao, na boru su se popalile sve žaruljice kao na fliperu kada ga rasturiš, sve je bljeskalo i gorjelo i požar se širio. Sva publika se grohotom, zajedno s tribinama, zaražena virusom smijeha, smijala i smijala, uvijala, i to je trajalo minutu, dvije, više, puno više, duže, Ćićo je čitao u drhtavom falsetu, publika uzvraćala zaraznim kolektivnim grohotom.

Gledao sam i nisam vjerovao. Ćićo, čovjek za kojega je Predrag Lucić vrlo precizno rekao da ima fliper u glavi, čitao je – što? Imena. Puka imena, tek bi tu i tamo ubacio kakav pojam ili neku budalaštinu. Čitao je ništa drugo nego nekakav zbrkani telefonski imenik, popis bez reda i ikakvog smisla, popis kakav je samo njegov moćni fliper mogao izboksati na rubu tilta, a ljudi su grohohohihotali.

Gledao sam i smijao se, u čuđenju i veselju, čovjek je čitao pokvareni telefonski imenik, i pitao sam se može li itko zamisliti dadaističkiju ili avangardniju subverziju ili formu, biti radikalniji i dobiti tako grohotno odobravanje, spontano, izravno iz ošita? Je li itko ikada spojio radikalniji umjetnički postupak i dobio popularniju i nekako, u Ćićinom slučaju, neminovnu reakciju? Je li pamet kroz ludost ikada više i lakše oslobodila tisuće đavola slobode? Mislim da nije, i mislim globalno: Ćićo je bio nadrealist u nadrealnom vremenu, dakle nije patio od manjka realizma ni od autizma. Mislim da ne pretjerujem kada kažem da je njegov nadrealizam bio i angažiran.

Dosta godina poslije, njegova kolumna u “Novom listu” dobila je naslov “Stent by stent”. Još nešto poslije, i mene je snašlo. Ležao sam na intenzivnoj, sterilnoj, ljudi u bijelom klizili su uokolo, cjevčice i ekrani pijukali, kada je stigao SMS.

Ćićo: I u tuzi i u bijesu, uvijek vjerni bijelom dresu.

Ja: 2:1 za tebe, treneru. Svijetlim stazama…

Ćićo: Imam dva stenta, jebem im mater svakog momenta.

Pa da ponovim, u ime svih nas: Svijetlim stazama, druže Ćićo…

Uz dozvolu autora prenosimo sa novossti.com

(zurnal.info)