Vrijeme Morfina: Žiletni vijenac Mehmeda Begića

Daniil Harms zapisuje u svoj dnevnik: "A srce žudno hrli hicu. A grlo sluti britvu."

Leonard Cohen pjeva i pita: "Tko jer je usamljen? Tko jer je zrcaljen? Tko porukom svoje žene? Tko jer ruka sama krene?"

A autor Savršenog metka u stomak kaže: "Na svakom žiletu piše da je život san."

Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.

Ali i naši životi i naši snovi zaskaču nas s mnogo žileta i s mnogo metaka, pa je pjesniku pisano da "po treći put umirući pomisli na ljubav", sluteći i ne izgovarajući da će se isto dogoditi i po četvrti, peti, deveti i tko zna koji put. Jer izgleda da čovjek ima barem onoliko smrti koliko mačka ima života.

Stoga Mešine "posljednje pjesme" ne ostaju zakucane "savršenim metkom u stomak", one iz raspadnutosti svijeta u kojoj počinje ova knjiga kreću prema vlastitoj nedovršenosti ili - točnije - nedovršivosti. Begić sa svojim "posljednjim pjesmama" odlazi na putovanje nebrojivim pretposljednjim trenucima od kojih je sačinjeno njegovo pjevanje i kojima su ispisane godine svakog ljudskog života. Na to se putovanje od naizgled okončanog prema onom doista beskonačnom ne ide samo kako bi se saznalo "koliko koraka ima do bestraga", već se ide i zato što se čovjek "odlama od sebe", zato što se pita "gdje ovakav ja mogu poći?", zato što čovjek iz svojega nejasnog bivanja ne može iskočiti kao losos iz jasnoće planinskog potoka. Ide se zato što su Begićevi međusobno i ponaosobno propušteni ljudi razasuti po cestama i hodaju "svako za sebe" i "svako na svojoj strani očekujući znakove", ali znakova nema i ničega nema osim "istrošene bijele linije na sredini" koja "zove da se ide dalje". I ide se tako što se svaki put "odlazi jednom kao nikada više".

Taj put je i beat i bit. Na putu je i muzika koja nas nikada ne napušta i onaj kerouacovski "zvuk tišine kao jedina pouka koju možemo dobiti". Na tom putu je i obećanje da ćemo se sresti i spasonosna nedorečenost straha da ćemo se promašiti.

Ovo putovanje s Mehmedom Begićem pamtit će se po stihovima koji nam otkrivaju ono što bi ljudi najradije zaboravili ili previdjeli. Da na svakom žiletu - zapamtili ste, zar ne? - piše da je život san. I da će nas fašisti i ostali krvnici svih boja "uvijek vrijebati svojim novim usavršenim verzijama mučenja kao da sami sebi nismo dovoljna kazna". I da "nijedna zastava ne predstavlja slobodu". I to nije sve...

Do sljedećeg putovanja, ja vas molim, kao što vas i Meša moli: naučite tko je Victor Jara i što nam znače njegove ruke. Eto, to.

Sedam pjesama iz knjige "Vrijeme Morfina", po izboru Meše Begića  

 

Lilium Mohavka

Kateri Tekakwitha, Ownkeonweke Katsitsiio Teonsitsianekaron. Sveto je tijelo tvoje i sve su Katarine posebne. Zbog emocije imena, zbog moje davne Katarine? Moguće. Hoćeš li mijenjati ime kada opet promijeniš krst? Ko će kome tada biti svetica? Od Kvibeka do Santa Fea, računamo na tebe. Pokaži nam zvijezdu i put do mladog mjeseca. Mnogi su možda izgubljeni, ali ja sam tvoj putnik od prašine. Klanjam ti se apsolutno svjestan da si simbol mačo kolonijalizma. Podvaljena si nam od Evrope na samome kraju pretposljenjeg masakra. Mohavk u meni nikada neće pristati na drugačije. Prizivamo šume i potoke da svjedoče. Žena u meni zna da sam u pravu. 

Vrijeme morfina

Napokon se budiš u Meksiku 

             ali prekasno je za sve 

osim za novi krug usamljenosti. 

Ispod vulkana su gradovi. 

Uz šaku analgetika

i pravu dozu tekile

svaka se spoznaja lako transformiše

                  u pjesmu o proljeću.

Proljeće u Portugalu

pa vozom do plaža Porta 

                  i vragova prošlosti. 

Pomirenje sa svime. 

Preko okeana miruju Andi 

planine tišine

Bolivija Sundance Kida.

Nekoliko treptaja dalje su 

                    Tristesini Krovovi 

terase halucinacije i beznađa 

pod vrelim nebom Tijuane. 

Kao kad mrtvi slave rođendane.

                      Spokojan 

u Veracruzu nalazim odgovore.

Noć prije odlaska u šumu

Kroz mrlje na prozorskim staklima

gledaš u polja krivo presađenih kaktusa.

Tvoja iskrenost je polovina ludila.

Vrijeme je ritual za svijeće 

i kosti će opet biti zahvalne. 

Jedina izvjesnost je daljina – 

ona te privlači i hipnotiše.

Svaki pokret je kao san 

koji se kofeinom rastapa.

Oduvijek ti je bilo jasno

da žena sa pištoljem vrijedi više 

od deset muškaraca sa puškama.

Sklopi oči da ne vidiš zastave

Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.

Svjetlo je slabo i lice mu ne vidiš.

Znaš da je tamo i on zna da si tu.

Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.

Telefon šuti i časa je napola puna.

Telefon je ptica zloslutnica -

razbio si ga prije nekoliko dana.

Prije toga su stradala ogledala,

gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.

U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.

Pitaš se ko su ti prijatelji?

Da li te je ijedna žena stvarno voljela?

Ustani iz fotelje i u kupatilu nađi odgovore 

ti slomljeni čovječe pustinje

sa kaktusom umjesto srca.

Na svakom žiletu piše da je život san.

Sjeti se kako si odsanjao iluzije

poput suknji što na vjetru lete.

Možeš bježati od sjećanja

pokušaj zaboraviti mirise

sklopi oči, opet vidiš zastave.

Nijedna ne predstavlja slobodu.

Sloboda je haljina na proljetnom vjetru.

Sat na zidu je već otkucao tvoje.

Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.

Na vješalici šešir i kaput

i čovjek pod prozorom čeka.

Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.

Antikvitetni Predmet Br.7

Ovaj stari stol je posljednjih deset godina jednako star. Otisak tvojih leđa na njemu vidljiv je kao prvog dana. Samo određene oči vide koje su nijanse u igri i da pripadaju meni. Živim u mnogima, nikom se ne odajem. Prerušen u neuhvatljivo ponekad sanjam grudi u rukama. Manje su od mojih ruka. Tvoja usta se spremaju da prinesu žrtvu slavi nebeskoj. Teško da ću se pridružiti toj pjesmi, iz mene izlazi samo nečujno. Zaokupljen sam promatranjem. Trube su incindenti bojnog polja, doboš se nameće poput zavisti, drhte četkice. Sve što preostaje mačiji je hod kroz masakre tvoje sentimentalnosti. 

Ruke Victora Jare

Jedanaestog septembra

sedamdeset treće

Ameri su

izmedju ostalog sjebali i Čile

pa onda vlast dali 

lokalnim fašistima 

da započnu svoje

stadionske orgije mučenja

Te misli me proganjaju

dok želim da ti se ispovijedim

do kraja jasan

i bez ičeg prešućenog

kao Branko

svom drugu Ziji

kojeg su krvnici Jasenovca 

davno ubili

a on mu i dalje priča

kako je u Sevilji tražio ulicu 

u koju su Crni Konjanici

odveli Lorku

da se nikada ne vrati

U pismu ga podsjeća 

na  one druge 

crne Goranove krvnike

 i ove nove svih boja

što će nas uvijek vrijebati

svojim novim usavršenim

verzijama mučenja 

kao da sami sebi nismo

dovoljna kazna

Ali ova noć nije moja

i  ta će priča

dočekati malo drugačiji mrak

Zato pismo neću staviti u kovertu

na kojoj je ispisano tvoje ime

Nekako znam 

Ti ćeš me nadživjeti

Zasad te molim

nauči ko je Victor Jara

I šta nam znače njegove ruke

Mreže 

Vraćam se radnom stolu, pokoran, kakvim me je rad u kuhinji oblikovao. Vraća me ideja ove pjesme, njeni fragmenti proganjaju i neće biti mira dok ih ne zabilježim. Sustiglo me je kod trećeg opranog tanjira i dokrajčilo dok sam odlagao riblje kosti. Bila je to dobra riba. U tanjir sam je namamio obećanjima i bajkama o tajanstvenoj drogi koju nikada nisam namjeravao dijeliti ni s kim. Na sličan način sam zgrabio i tebe. Određene droge rade da se ribe samoubijaju i haljine zatrepere. Uživajući u obe radnje podjednako spoznao sam svoje mjesto. Odbacujem havajsku košulju i bilježim se među manje bitne pisce. Osjećaj odgovornosti mi ne dozvoljava ništa više od toga. Zaboravimo pjesmu, dovršiću je kasnije. Lagano i duboko ću ući i ostati dugo. Nakon toga me nećeš zaboraviti. 

(zurnal.info)