Tetovirajte se, orgijajte, zasadite vrt i čuvajte sjemenke

Bila je jesen 1986. godine kada je u stanu mojih roditelja zazvonio telefon. Podigao sam slušalicu, a u njoj P. Đ. (identitet poznat redovnim čitaocima Žurnala) koji kaže: “Ovo moraš čuti”. Primakao je slušalicu zvučniku i čuo sam pjevača, koji se zaglavio između zupčanika gigantske muzičke kutije, kako urla: “We sail tonight for Singapore, we're all as mad as hatters here...” Slušao sam i gledao policu s pločama koja je svake sekunde postajala sve jadnija. Kada više nisam mogao gledati to otužno propadanje, donio sam odluku: “Jebotemišelektrični ovo je poziv koji svaki mladić, ukoliko želi postati ozbiljan čovjek, mora prihvatiti!”

Čim sam to izgovorio, navukao sam borbeni komplet, prešao jedan most, jedan nadvožnjak, jednu rijeku, jednu prugu, jedno brdo i stigao tamo gdje sam morao biti. Umjesto pozdrava, naručio sam: “Zavrti domaćine, sve ispočetka!”

Cijelu večer slušali smo “Rain Dogs”, pili meku rakijicu i jeli žerbo kocke koje je mother of P. Đ. spremala kao čarobnica. Bez obzira na takvu gostoljubivost, ujutro sam konfiscirao ploču i slušao je neprestano tri mjeseca, možda i šest, al nek bude tri.

Te jeseni Tom Waits i ja sklopili smo dogovor – on napravi ploču, ja se odazovem. Dogovor nikada nismo prekršili, a bilo je teških iskušenja proteklih godina, nije da nije, ne moram da podsjećam.

…

Sedam godina sam čekao na ovaj album. Svega se i lijepog i ružnog desilo za to vrijeme.

Nemam pojma šta je Waits radio tokom tih godina. Kada su ga novinari zbog sličnih pauza ispitivali obično je odgovarao da je kopao rupu iza kuće.

Nakon albuma “Real Gone”, Waitsov biograf Jay S. Jacobs pokušao je pretpostaviti šta nam sprema:

Waits je notorni perfekcionist i sad je sigurno u studiju u sjevernoj Kaliforniji i sklapa (ili rastavlja?) hrpu novih pjesama. Ili možda pokušava materijalizirati inspiraciju koju je dobio kad je s porodicom otišao na izložbu Salvadora Dalija u filadelfijskom muzeju umjetnosti. Bira između obilnog opusa muzičkih isječaka I pjesama koje je iznjedrio, lupa i udara po njima i oblikuje ih. Očajnički pokušava postići zvukove koje čuje u glavi. Kad uspije doći približno savršenoj čujnoj svaštari koju je zamislio, podijelit će je sa svijetom. U to možete biti sasvim sigurni.

Da, to bi lako mogao biti Waitsov raspored rada tokom proteklih sedam godina. Mada mi i kopanje rupe zvuči jednako uvjerljivo.

…

Bilo kako bilo, “Bad As Me” se spustio međ' nas. Radi se o najboljem albumu objavljenom ove godine i sumnjam da će ga neko za ovih par mjeseci uspjeti nadmašiti. (Prethodni sud možete slobodno zanemariti, jer je sasvim jasno da ja nisam objektivan sudija nego fanatičan poštovalac. To ste i sami sigurno zaključili, ali sam napomenu morao napisati da ne biste uvrijeđeno odustali od ostatka teksta)

Dozvolite da kažem na osnovu kakvih činjenica sam donio svoju presudu.

- Ovo je svojevrsna retrospektiva njegove karijere. Kada bih bio disciplinirani analitičar mogao bih svaku pjesmu s albuma svrstati u određeni period karijere. Ali nisam, nediscipliniran sam i sklon instinktu. Ipak, čestit sam čovjek pa mi možete vjerovati na riječ.

- Osjećaj Waitsovog “svođenja računa” pojačava se kada uočimo da je na snimanje albuma pozvao muzičare s kojima je do sada odvojeno sarađivao. Tako su na jednom mjestu okupljeni gitaristi Marc Ribot, Keith Richards, David Hidalgo, basisti Les Claypool iz Primusa i Flea iz Red Hot Chili Peppers, blueser Charlie Musselwhite, Augie Meyers je na Voxu, a sina Caseya, kojeg je na jutrenje poveo za album “Mule Variations”, je posjeo za bubnjeve. Naravno tu je i Kathleen Brennan, ali ona nije gošća, ona je supruga i koautorica.

- Nadam se da sam opravdao tezu o retrospektivi jer to je jedan od ključnih dokaza moje presude. Složićete se, ako je karijera briljantna onda ni njena retrospektiva ne može biti manje blistava.

- S narednim pasusom okončaću izvođenje dokaza, jer je moj posljednji adut jednostavno neoboriv. Dakle, na Bad As Me nema niti jedne loše pjesme. A nema čega nema – bluesa kakav bi Grindermani rado zasvirali ( Raised Right Hand ), croonerskih balada od kojih neke kao da su skinute sa “Nighthawks At The Dinner” (Kiss Me, Pay Me), rockabillyja koji bi i Lux Interior, da je među nama, rado poslušao ( Get Lost), novogodišnje melankolije (New Years Eve), mariachi teferiča (Back In The Crowd) sugestivnih & angažiranih (Face to the Highway, Talking At The Same Time), mudrih (Last Leaf), waitsovski raspojasanih (Chicago, Satisfied, Bad As Me)...

Pa vi sad sudite...

...

Kada sam preslušavao “Bad As Me” povremeno mi se vraćao osjećaj onog prvog iskustva s “Rain Dogs”. Samo na trenutke i jako rijetko.

Ali, i to je golemo. Jer, “Bad As Me” me zatekao na istom mjestu u isto vrijeme. Jesen je i lišće je žuto. Most je tu, nadvožnjak je tu, pruga je tu, rijeka je tu a i brdo je na istom mjestu. Sve je isto, ali ipak toliko drugačije da više drugojačije ne može ni biti. Ako me razumijete...

...

Dragocjena pouka na kraju priče (da niste zalud gubili vrijeme)

Novinari “Rolling Stonea” pitali su Toma Waitsa 1999. godine šta bi savjetovao ljudima koji ulaze u novi vijek:

Tetovirajte se, orgijajte. Zasadite vrt i čuvajte sjemenke. Oženite se, rađajte djecu, nosite šešir. Naučite rukovati bičem. Ne lažite, ne varajte, ne kradite. Svako mora zarađivati. Posvetite se tome da ujedinite različite aspekte samih sebe. Zapamtite, većina onoga što je bitno oku je nevidljivo. Kvaliteta vremena koje provedete s nekim daleko je važnija od kvantitete. I, mnogo toga možete napraviti s wah-wah pedalom i mikrofonom.

(zurnal.info)