Iz Uzavrelog grada: Tomislav Perazić, posljednji socrealistički slikar

Opustjele su hale kovačnice bivše Željezare Zenica. Indijski vlasnici zatvorili su prije tri godine ovaj pogon, u kojem su svojevremeno obrađivani kompleksni dijelovi za turbine i brodogradnju. Sve je utihnulo. Velike prese su konzervisane, peći za taljenje ugašene, stotine je radnika raspoređeno po drugim pogonima željezare.  

Na zidovima kovačnice ostalo je tek nekoliko izbljedjelih murala iz perioda kada je 20 hiljada radnika proizvodilo i 2 miliona tona čelika godišnje. Murali su djelo Tomislava Perazića, akademskog slikara i jednog od najboljih živućih portretista na području bivše Jugoslavije.

Kada je prije nekoliko godina posjetio ove pogone, Perazić nije mogao skriti tugu.

 „Sve je nekako tmurno, moje slike su izrešetane, izgelerisane. Prije 20 godina sam zadnji put bio ovdje. Ovih 5 murala naslikao sam 1966. godine, predstavljaju proizvodni program kovačnice. Još jedan, i to jedini dobro sačuvan ima u upravnoj zgradi Kovačnice“, prisjeća se Perazić obilazeći sada utihnulu halu.

Od Titovog portreta do radničke klase

Otkriće Perazićevog talenta za slikanje ima uporište upravo u jednom socrealističkom motivu, portretu vrhovnog komandanta i vođe države. Kao jedanaestogodišnjak, 1945. godine pobjeđuje na takmičenju u rodnom Baru, nacrtavši najbolji portret Josipa Broza Tita. Odlazi potom u Herceg Novi gdje završava Srednju školu za primijenjenu umjetnost. Primljen je na Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani, gdje diplomira 1961. godine u klasi profesora Gojimira Antona Kosa i velikog Božidara Jakca.

Kao stipendista Željezare Zenica, dolazi u ovaj grad, koji mu narednih 55 godina ostaje mjesto življenja i rada.

Bilo je to vrijeme kada je u željezari snimljen film “Uzavreli grad”, epsko djelo Veljka Bulajića o ubrzanoj industrijalizaciji i početku transfomacije Zenice u moderan grad. Motiv obnove i izgradnje domovine bio je neizostavan u umjetnosti tog doba. Lik željezarinog radnika, livca Arifa Heralića bio je na novčanici od 1000 tadašnjih dinara. Radnici su tada, barem prividno, bili na pijedestalu i u umjetnosti.

Prisjeća se Perazić kako je nekada sa željezarcima doručkovao u njihovim menzama. Iako slikar, dobijao je bon za topli obrok. Slušao je  njihove priče, hodao pogonima livnice, valjaonica, visokih peći, prepunih vatre i dima, te gledao lica i pokrete radnika, motiva koji će mu dugo biti inspiracija.

“Metalurzi Zenice su me lijepo prihvatili. Govorili su - ti si naša raja. Ja sam kontaktirao s njima, posmatrao šta rade, slikao desetine porteta. U tom periodu, od 1965. godine i dalje, nastajale su i grafike, crteži, ulja na platnu, stvorio sam jednu epopeju o čeliku,” s ponosom objašnjava Perazić.

Socrealizam je čista umjetnost

Željezara je bila veliko radilište koje je doslovce gorjelo 24 sata. Zato je i ciklus tih više od stotinu radova nazvao „ Ljudi i vatre“. Tomislav Perazić danas ima 82 godine. Teško je bolestan i rijetko izlazi na zeničke ulice. Živi nedaleko od željezare, u objektu simboličnog naziva “čelični soliter”. Iako nikada nije odustajao od svoje početne slikarske ljubavi, portretisanja, ne odriče se opusa nastalog među radnicima zeničke željezare.

“Slike su se radile na osnovu skice. Kada bi skice odobrili, dobijao sam   dozvolu za kretanje po željezari. To je vrhunac mog djela, kompletnog procesa proizvodnje. Bio je to dekorativni način slikanja, ali za mene je to čista umjetnost. Bez obzira kako se zove, to je realizam 100 posto”, tvrdi on.

Koncepcija socrealizma svojevremeno je značila oslikavanje društva u skladu s potrebama partije, bez kritike i subjektivnih viđenja, a sve pod egidom služenja radničkoj klasi i seljacima.  Političke vođe danas jednako podrugljivo gledaju likove sa ponekog preživjelog socrealističkog djela kao i ljude kojima su ta djela nekada trebala dati radni elan. Zaboravljeni su tako postali i jedni i drugi....

(zurnal.info)