Xavi Hernandez, rijetka biljka na travnjaku

Tih dana, početkom 1980. godine, Japanu su prijetili ozbiljni problemi. Jedan zatvorenik, uhvaćen na tokijskom Narita aerodromu sa 227 grama marihuane, prijetio je da izazove kolaps japanskog pravosudnog sustava.

JAILHOUSE BLUES

Pjevač banda Wings izazvao je pravu opsadu zatvora od strane japanskih fanova, a i u samom zatvoru kruta japanska disciplina isparavala je i mijenjala agregatno stanje u raskalašeni rock koncert. Bivše lijevo krilo (wing) Beatlesa, sada centarfor banda Krila, rođenjem scouser, dakle iz grada koji je dao dvije najveće bande tog, a i svakog drugog vremena, Liverpoola, svakodnevno je pjevao uglas sa zatvorenicima. Strogim japanskim čuvarima zadao je pravu glavobolju, jer zna se kako počinje svaka revolucija: pjesmom. Orila se tih dana pjesma Yesterday tokijskim hapsom kao na nekoj pijanci u engleskom provincijskom pubu, zatvorenike uhvatio ozbiljan dert, a upravitelje i čuvare frka da će sav njihov trud da prevaspitaju japanske kriminalce otići kao p'jano govno niz toaletsku šolju.

Za tih 227 grama canabis sative, znameniti Paul McCartney tvrdio je da su bili predobri da ih tek tako baci u klozet pa ih je odlučio ponijeti sa sobom na japansku turneju svog tadašnjeg banda. Nemajući kuda, a sve kako bi rastjerali rulju koja je opsjela zatvorske zidine kao navijači tribine "Nandor Higdekuti" stadiona u filmu "Bijeg u pobjedu", i kako bi ušutkali raspjevane zatvorenike, japanske vlasti odlučile su deportirati Paul McCartneya bez obzira na to što je, po japanskom zakonu, imao fasovati do 7 godina zatvora za količinu marihuane koju je unosio u zemlju. Rekoše: OK, ubjedio nas je da je to ponio za vlastitu upotrebu, jebiga, 227 grama pa to plane u 11 dana turneje bez ikakvih problema.

Napraviše se tako japanske vlasti malo blesave iako ni Guinessov rekorder u osobnoj upotrebi, Bob Marley, glavom i bradom, ne bi povjerovao u tu priču. 20 grama dnevno, hm, pa to nema ni u inventuri lošijih amsterdamskih cofee shopova. OK, teško da je McCartney krenuo u Japan dilati vutru, ali po slovu zakona takva količina je šverc. Odlučiše tako čestiti Japanci oglušiti se o zakon i deportirati napušenog Beatlesa i to baš na dan koji će postati znamenit u povijesti svjetskog nogometa kao dan rođenja po meni, a i po mnogim drugima, najboljeg nogometaša 2011. godine, a i nekoliko prethodnih godina.

Dok je McCartney tog 25. januara 1980. godine ulazio u avion na tokijskom Narita aerodromu, na drugom kraju svijeta, u malenom mjestu Terrassa kraj Barcelone, nebesa su napaćenom nogometnom puku podarila dječaka kojeg roditelji nazvaše Xavier Hernandez i Creus, a svijet će ga upoznati po jednostavnom nadimku Xavi.

ŠTA JE DOBRO, ŠTA NAM TREBA

Iako volim belaj begove, igrače koji ostanu zapamćeni po incidentima u privatnom životu jednako kao i po igrama terenu, već me godinama oduševljava taj ni po čemu, osim po nogometnom talentu, posebni dečko. Za prvu momčad Barce debitirao je 1998. godine u utakmici Superkupa protiv Mallorce kada je postigao i svoj prvi seniorski pogodak. Već naredne sezone, sudbina je htjela da se ozlijedi njegov današnji šef Pep Guardiola, postaje glavni playmaker katalonskog giganta. Prošla je od tada cijela decenija, a evo i još jedna godina, a Xavi Hernandez je i dalje dirigent po mnogima najbolje nogometne momčadi svih vremena. Dirigent savršenog orkestra mora biti i sam savršen, logika tako nalaže i da ima pravde na svijetu ove godine svi bi nogometni forumi proglasili upravo ovog malenog čarobnjaka najboljim igračem 2011. godine.

Neće Xavi nikad uzeti loptu i sam preći cijelu protivničku odbranu kako to radi Leo Messi. Neće se stuštiti po krilu kao hibrid tenka i ferrarija kako to čini Ronaldo.

Ono što je Xavi u stanju napraviti bezbroj puta na utakmici jeste jednim jedinim dodirom lopte, jednim dodavanjem u prazan prostor izbaciti apsolutno cijelu protivničku odbranu iz igre. U stanju je davati balans ekipi, dati ton igri svih devedeset minuta. A to je magija jednaka Messijevim driblinzima i Ronaldovim prodorima. On je razlog zbog kojeg se Barcina igra nikad ne raspada, ni kad, što je prilično rijetko, gube, Barca ne srlja. Isti je slučaj i sa Španjolskom reprezentacijom. Ekipe su to u kojima svaki igrač u svakom trenutku zna što će s loptom, ali ukoliko makar na sekund izgube ideju o tome gdje bi ta mješina punjena zrakom trebala ići, onda se lopta proslijeđuje Xaviju. Taj nema ni sekunde praznog hoda. No, jebiga, kako ćeš to ugurati u reklamu. To što Xavi igra je sama suština nogometne igre. A suština nema šta tražiti u marketingu.

Još dok je Camp Nouom vladao Ronaldinho često sam se svađao s ljudima zbog Xavija, a bilo je očito. U tom periodu, dok je Messi još uvijek odrastao i Iniesta s njim, Barcina igra je škripala kad u ekipi nije bilo Xavija. Kad nije bilo Ronaldinha, a Xavi je bio na terenu, stvari bi izgledale onako kako trebaju izgledati, Barca je djelovala kao savršen stroj. Dinho je bio tu da proda malo spektakla, Xavi je tu da sve štima. Dinho je, ispostavilo se na kraju, replacable, došao je drugi zaigrani dječak pogodan za reklamu, a Xavi i dalje dirigira.

Evo Španjolska nema Messija, Ronalda niti Ronaldinha, a svejedno pobjeđuje u dugačkim nizovima. To se baš ne može reći za Argentinu, Portugal i Brazil. Kako i njemu idu godine, Barca je ljetos svim silama zapela i dovela čovjeka koji će ga jednog dana u potpunosti zamijeniti, Cesca Fabregasa. A kad ti je kapetan Wengerovog Arsenala jedina dostojna zamjena to dovoljno govori o tvojoj bitnosti i veličini. Ništa od toga nije pomutilo razum ovom dečku. On je i dalje uvijek uredan, pristojan, igra odbranu kad ju je potrebno igrati, smiruje igru kad zavatri, nije nabacio niti jedan tattoo i iskreno se, bez imalo zavisti, raduje svakom fenomenalnom potezu i uspjehu svojih kolega. To, na primjer, za Ronalda nikad ne bih pomislio. Taj izgleda kao da mu je krivo, ukoliko, recimo Ozil učini neku sjajnu fintu.

RIJETKA BILJKA MEĐU TRAVAMA

Takvi, mnogima neprimjetni igrači, čine od timova pobjedničke momčadi. Uzmimo jednog drugog Španjolca za primjer. I jednu beznačajnu utakmicu. Da Xabi Alonso nije izašao iz igre, zagrebački Dinamo Realu, ni da se do dana današnjeg igra utakmica, ne bi uvalio gol. No, Xabi je izašao, a igra Reala se, dobro ne baš raspala, ali poremetila. Moj se Liverpool izgubio u prosječnosti kad je Xabi prešao u Real. Eto i to je primjer koji ide u prilog igračima poput Xavi Hernandeza. Takvi momci nisu easily replacable.

U doba kad je nogomet, a i cijeli svijet zasićen bahatim zvijezdama, u doba agresivnih reklamnih mašinerija, čovjek se naprosto zaželi uglađene pristojnosti kakvu u genima nosi Xavi Hernandez i kakvu prenosi na teren. U neku ruku on je poput proletera koji svojim radom čini da sistem funkcionira. Pokušajte izguglati njegovo ime. Naći ćete bilion statističkih podataka, naći ćete popis trofeja kakav nema niti jedan lovački a kamoli nogometni klub, ali o njegovom privatnom životu naći ćete tek par suhoparnih činjenica poput one da se rodio istog dana kad je Sir Paul McCartney deportiran iz Japana i to je jedini skandal koji možemo vezati uz priču o njemu, a s kojim on nema apsolutno nikakve veze osim u pričama poput ove.

Ne zaboravite, to što on igra je suština nogometne igre, a u svijetu površnom poput ovog u kojem živimo suština je velika rijetkost i zato je Xavier Hernandez i Creus rijetka biljka među travama i travnatim terenima. Upravo zbog svijeta kakav jeste i upravo zbog toga kakav je tip, za mene je Xavi Hernandez najbolji igrač 2011. godine.

(zurnal.info)