Zar vas nije stid

Na kraju, kad se podvuče crta, još smo dobro i prošli. Ovakva amaterska utakmica nije nam se potkrala dugi niz godina. U Bukureštu smo bolno tresnuli o pod stvarnosti.

A stvarnost kaže slijedeće: mnogim igračima iz ove ekipe naprosto nije stalo do dresa sa državnim grbom, Sušić je potpuno izgubljen čovjek (iako mi se jednom učinilo da možda i zna što radi).

Nogomet koji naša reprezentacija igra oslikava stanje u državi. Gomila navijača se potuca od nemila do nedraga kako bi pratila 20ak beskarakternih poduzetnika spremnih na sve osim da mrdnu dupe i učine nešto kako bi tim istim navijačima pružila mrvicu zadovoljstva. A te mrvice zadovoljstva često su nam jedina hrana.

DIJAMANTSKA SRCA

Rumunji su nas nadigrali u svakom smislu. A prije svega pokazali su puno više srčanosti i dokazali kako i jedna prosječna ekipa s maksimalnim zalaganjem može odigrati jednu sasvim pristojnu utakmicu i poraziti, nominalno, boljeg protivnika. Čak i „narkoman“ Mutu ima više karaktera i srca od naših „dijamanata i zmajeva“.

Opet nismo imali apsolutno nikakvu igru unatoč pretrpanom srednjem redu. I onih par puta kad smo izašli pred rumunjski gol je bio plod čiste slučajnosti.

Hasagić je pri prvoj intervenciji pokazao nesigurnost, iako će ga mnogi proglasiti herojem zbog dva skinuta zicera i odbranjenog penala. Srećom, aut je bio pogrešno izveden i da sudije nisu to primijetile Rumunji bi poveli sa 1:0 puno ranije. Nesiguran i pomalo munjen golman je izvor nesigurnosti u odbrani.

E sad, pažljivo pogledajte sva tri gola. Hoće mi netko objasniti da li je Adnan Mravac zalutali turist u dresu reprezentacije ili jedan od centralnih stopera!? Sva tri puta je bio pet šest metara udaljen od lopte. OK, Rat je prije prvog gola trznuo Mujdžu, ali gdje je stoper koji to pokriva? Eno ga, u srcu šesnaesterca, što dalje od lopte, upravo kako i voli ta enigma od igrača. Adnan Mravac je vjerovatno jedan od najgorih stopera u istoriji profesionalnog nogometa.

Koju je poziciju jučer igrao Senijad Ibričić? Zašto se forsira Misimovića, koji sve više izgleda i igra kao rekreativac i nije riješio utakmicu jako puno vremena? Čemu toliko povjerenje Džeki kad postaje očito da se momku baš i ne da igrati za repku što dokazuju bezbrojni izgubljeni dueli s fizički puno inferiornijim igračima, oni dueli koje dobija srce u junaka, a ne svijetlo oružje i autoritet premierligaškog centarfora? Kakva je korist od silne Pjanićeve trke? Nečija trka ima smisla ako je konkretna i korisna, a u Pjanićevom slučaju, zbog taktike, to je samo zujanje bez meda. Je li Sušić mislio da je Lucescu toliki naivac da dva puta izgubi na isti način? Čovjek je skontao da je Lulić defenzivno slab, poduplao ga i neprestano nas lomio po desnom boku tako da smo izgubili Lulićev napadački učinak iz prve utakmice. Isto je Lucescu učinio i s našim desnim bokom. Lulića je donekle pokrivao Spahić. A Mujdžu nitko nije pokrivao. Zašto? E pa zato što se Adnan Mravac boji lopte i uvijek se trudi biti što dalje od nje.

Sanel Jahić je za Mravca Nesta. A zašto nema Jahića?

Begović je za Hasagića Casillas. A zašto nema Begovića?

PAD NA POD

Sve ovo su pitanja koja treba postaviti našem selektoru. A čovjek, sportista, koji najavljuje igru na bod je potpuno promašen slučaj. Koji to sportista, natjecatelj, bez obzira s kim igra, unaprijed gubi utakmice i igra na remi? Osim Sušića ja ne znam niti jednog takvog zevzeka.

Nakon svih peripetija, opet propuštamo šansu i upropaštavamo jednu dobru ekipu zbog mediokritetskog selektora. Dođe mi da zazivam Ćiru Blaževića, a to mi je kao da kusam vlastiti izmet.

I opet pitanje za ufurane šminkere. Zar vas nije stid? Zar makar oni transparenti i provokacije rumunjskih navijača nisu mogli probuditi malo inata i želje da se provokatora časno pobjedi? A te provokacije su posebna priča. Takvu gomilu debila nije potrebno komentirati. Puno je žalosnija naša nemušta reakcija. Zbog izostanka prave reakcije doživljavamo podsmijeh degenerika koji se iživljavaju nad ljudskom boli. Pobijediti sportski i pokazati da je ljudski duh nesalomiv unatoč svim nedaćama, nije li to minimum koji su zaslužili građani ove od boga zaboravljene vukojebine u kojoj smo nekom nesrećom rođeni?

Iskreno, pucao sam od optimizma. Mislio sam da ćemo pomesti „nikad goru“ Rumunjsku. A onda sam, tresnuo o tvrdi pod stvarnosti i uključio se u borbu za sjajno pretposljednje mjesto u skupini. Unatoč tome što su Bjelorusi odigrali ono što nam je trebalo da se uključimo u borbu za sam vrh. I Bjelorusi su pokazali da se s malo pameti i srca može i protiv puno jačih. Ja bih radije da vidim 11 neznalica koji izgaraju na terenu, nego 10 manekena i jednog turistu, koji nas brukaju i pljuju nam u lice svaki put kad nam trebaju one mrvice, kad nam trebaju male pobjede zbog kojih dobijemo razlog da izguramo još jedan dan i nadamo se boljem sutra.

(zurnal.info)