SEAD ŠAŠIVAREVIĆ: Zaštita Bunice nije borba za samo jednu rijeku

Sead Šašivarević, fotograf porijeklom iz Banjaluke, koji posljednjih godina živi u Blagaju, napustio je uspješnu karijeru u bankarstvu kako bi započeo drugačiji život u Hercegovini i pokrenuo koncept Obećana zemlja, zasnovan na principima permakulture, održivog života i suživota s prirodom.

Javnost u Bosni i Hercegovini alarmirao je 3. jula kada je na društvenim mrežama objavio snimak postavljanja cijevi za odvodnju voda s buduće autoceste u rijeku Bunicu. Snimak je izazvao brojne reakcije javnosti, te otvorio pitanja o zaštiti jednog od najvažnijih kraških izvorišta u Bosni i Hercegovini. Nakon toga pokrenuo je Građansku inicijativu za Bunicu, koja od nadležnih institucija zahtijeva potpunu transparentnost projekta, objavu projektne dokumentacije i nezavisnu stručnu provjeru mogućih uticaja na rijeku i podzemne vode. U okviru inicijative pokrenuta je i Građanska deklaracija o rijeci Bunici, koju je za kratko vrijeme potpisalo više od 1.700 građana koji zahtjevaju da zaštita pitke vode bude prioritet svih budućih odluka.

Šta se dešavalo od trenutka kada si 3. jula otkrio da su cijevi sprovedene u rijeku Bunicu?

Građani iz lokalne zajednice obavijestili su nas da su uz korito Bunice postavljene cijevi velikog promjera. Otišao sam na lokaciju kako bih lično provjerio informacije i uvjerio se u ono što se događa. Kada sam vidio da su cijevi zaista postavljene uz samu rijeku, snimili smo video i objavili ga na društvenim mrežama.

Reakcija javnosti bila je gotovo trenutna. Video je pregledan više od 200.000 puta, a u vrlo kratkom roku dobili smo stotine poruka građana koji su dijelili zabrinutost za budućnost Bunice i izvorišta pitke vode.

Istovremeno smo podnijeli prijave nadležnim kantonalnim i federalnim inspekcijama, obavijestili Federalno ministarstvo okoliša i turizma te dostavili informacije gotovo svim relevantnim medijima u Bosni i Hercegovini.

Tada je postalo jasno da ovo više nije pitanje koje se tiče samo nekoliko mještana ili jednog lokaliteta. Bunica je rijeka od izuzetnog značaja za cijelu Hercegovinu, a svaka intervencija u njenom koritu ili neposrednoj blizini mora biti potpuno transparentna i stručno obrazložena.

Kako su u prvim danima reagovale nadležne institucije i kakve ste odgovore dobili?

Moram priznati da je reakcija medija bila mnogo brža od reakcije institucija. Gotovo svi relevantni mediji u Hercegovini i Bosni i Hercegovini prenijeli su priču, uključujući i Federalnu televiziju, čime je pitanje Bunice vrlo brzo postalo tema od javnog interesa.

Od institucija smo dobili različite odgovore. Federalno ministarstvo okoliša i turizma zatražilo je očitovanje investitora i pokrenulo postupak utvrđivanja činjenica, što smatramo ispravnim prvim korakom. S druge strane, Federalna vodna inspekcija nas je obavijestila da je za konkretan slučaj nadležna kantonalna inspekcija.

Ipak, ni nakon svih tih dopisa javnost nije dobila odgovore na ključna pitanja. Građani i dalje ne znaju koja je tačna namjena cjevovoda, na osnovu koje dokumentacije je izveden, kakav će režim rada imati tokom velikih padavina i na koji način je procijenjen njegov mogući utjecaj na Bunicu i podzemne vode.

Upravo zbog toga insistiramo na potpunoj transparentnosti. Povjerenje javnosti ne može se graditi saopštenjima, nego dostupnom dokumentacijom i stručnim argumentima.

Autoceste FBiH su kasnije saopštile da su projektom bila predviđena druga rješenja za odvodnju potencijalno opasnih materija s autoceste. Jeste li imali uvid u projektnu dokumentaciju, dozvole i ugovore o izboru izvođača radova?

Ne u potpunosti, i upravo je to razlog zbog kojeg od početka insistiramo na transparentnosti.

JP Autoceste Federacije BiH u svom su saopštenju navele da je zaštita rijeke Bunice sastavni dio projekta od njegovih prvih planskih faza, da su izrađeni Studija uticaja na okoliš, vodni akti i druga potrebna dokumentacija, te da predmetnim sistemom neće biti ispuštane vode sa gradilišta niti oborinske vode sa buduće autoceste, nego isključivo prirodne oborinske vode koje se i danas prirodno slijevaju prema Bunici. Ako je to tako, onda je u interesu svih, i investitora i građana, da kompletna dokumentacija bude dostupna javnosti kako bi se te tvrdnje mogle nezavisno provjeriti.

(Cijev i dalje nije zatvorena. Rijeka Bunica je i dalje u opasnosti.)

Istovremeno, iz odgovora Federalnog ministarstva okoliša i turizma proizlazi još jedna važna činjenica. Ministarstvo navodi da je predmetni cjevovod razvijen kao rješenje nakon pritužbi mještana zbog nekontrolisanog slijevanja oborinskih voda sa ogoljenog terena nastalog tokom izvođenja radova.Drugim riječima, problem koji je doveo do ovog konkretnog rješenja pojavio se tokom gradnje, nakon što je glavni projekat već bio odobren.

Tu dolazimo do pitanja koja smatramo potpuno legitimnim. Okolišna dozvola za glavni projekat izdata je 2019. godine, s rokom važenja od pet godina, što znači da je istekla u maju 2024. godine. Problem nekontrolisanog oticanja pojavio se tek u oktobru 2025. godine nakon početka radova na ovoj dionici autoceste, rješenje je, prema dostupnim informacijama, usaglašeno početkom 2026., a cijevi su postavljene krajem juna 2026. godine.

Mi ne tvrdimo da je to rješenje nezakonito niti osporavamo pravo da se zaštite kuće koje su bile ugrožene plavljenjem. Ali upravo zato što se radi o naknadnoj intervenciji u neposrednoj blizini jednog od najvrjednijih kraških izvorišta u Bosni i Hercegovini, javnost ima pravo znati na osnovu kojeg akta, koje projektne dokumentacije i kojih stručnih analiza je ono odobreno, te da li su njegovi mogući utjecaji na Bunicu i podzemne vode posebno razmatrani.

Naš zahtjev nije da se vjeruje ni nama ni investitoru. Naš zahtjev je da se objavi dokumentacija koja će omogućiti da se činjenice provjere. Kada je riječ o pitkoj vodi, povjerenje se ne gradi saopštenjima, nego transparentnošću.

Koji su ključni zahtjevi Građanske inicijative za Bunicu?

Od samog početka bilo nam je važno da ova priča ne ostane samo reakcija na jedan događaj. Bunica zaslužuje dugoročnu zaštitu, a građani zaslužuju biti ravnopravni učesnici u odlukama koje mogu uticati na njihovu pitku vodu i životnu sredinu.

Zato smo pokrenuli Građansku deklaraciju o rijeci Bunici, koju je za kratko vrijeme potpisalo više od 1.700 građana. Deklaracija nije usmjerena protiv bilo kojeg projekta niti protiv bilo koje institucije. Ona predstavlja skup principa za koje vjerujemo da bi trebali biti standard u svakom projektu koji se izvodi na području od izuzetnog prirodnog značaja. Ti principi su zaštita pitke vode, primjena načela predostrožnosti, potpuna transparentnost, stručnost, učešće javnosti, kontinuirani monitoring i jasna odgovornost svih učesnika u procesu.

Na osnovu tih principa postavili smo nekoliko konkretnih pitanja. Želimo znati koja je tačna namjena predmetnog cjevovoda, kako će sistem funkcionisati tokom obilnih padavina, gdje se nalaze planirani upojni bunari i koji je njihov kapacitet, da li su provedena hidrogeološka ispitivanja podzemnih tokova, kako će sistem reagovati u slučaju saobraćajne nesreće ili izlijevanja opasnih materija, te da li je procijenjen mogući uticaj na bunare, bušotine i izvorišta iz kojih se lokalno stanovništvo snabdijeva pitkom vodom. Jednako važno, želimo znati da li je lokalna zajednica bila uključena u donošenje ovih odluka i zašto kompletna projektna dokumentacija nije javno dostupna.

Naši zahtjevi su vrlo jednostavni: objavljivanje relevantne dokumentacije, nezavisna stručna revizija tehničkih rješenja, kontinuirani monitoring površinskih i podzemnih voda i puno učešće javnosti u svim budućim postupcima koji mogu imati uticaj na rijeku Bunicu. Ne tražimo privilegije. Tražimo standarde koji bi trebali važiti svuda gdje je u pitanju pitka voda.

Nisi odrastao uz Bunicu, već uz Vrbas u Banjaluci. Šta te motivisalo da se uključiš u borbu za očuvanje ove rijeke?

Istina je, odrastao sam uz Vrbas, a posljednjih nekoliko godina živim u Blagaju, u neposrednoj blizini Bunice. Ali mislim da pitanje nije kojoj rijeci pripadamo, nego šta dugujemo rijekama koje su oblikovale naše živote.

Kada živite uz rijeku, vrlo brzo shvatite da ona nije samo dio pejzaža. Ona određuje klimu, hrani zemljište, održava biodiverzitet i, na kraju, omogućava život ljudima. Tek tada postanete svjesni koliko su takvi ekosistemi istovremeno moćni i krhki. Hercegovina danas nosi nekoliko ozbiljnih izazova. Jedan od njih je projekat Gornji horizonti, koji bi mogao trajno promijeniti hidrološku sliku ovog područja i ugroziti rijeke poput Bune, Bunice i Bregave. Drugi su sve intenzivniji pritisci različitih infrastrukturnih zahvata na prostor koji predstavlja jedno od najvrjednijih kraških područja u Evropi.

(Sead je s porodicom pokrenuo koncept "Obećana zemlja", posvećen permakulturi, održivom životu i povezivanju ljudi sa prirodom. foto: Bahrudin Bandić)

Zbog toga vjerujem da voda postaje jedno od najvažnijih pitanja našeg vremena. U svijetu u kojem su suše sve češće, klimatske promjene sve izraženije, a pitka voda sve dragocjenija, očuvane rijeke predstavljaju strateški resurs, a ne prepreku razvoju.

Ne mislim da razvoj treba zaustaviti. Naprotiv. Ali vjerujem da svaki veliki projekat mora zadovoljiti najviše stručne i ekološke standarde, a ne minimalne zakonske i tehničke uslove. Posebno kada se izvodi u blizini izvorišta pitke vode. Kada jednom izgubimo prirodne izvore, više ih ne možemo izgraditi ponovo.

Samo nekoliko dana prije postavljanja cijevi organizovali ste festival Sedam rijeka, a prije nekoliko godina doselili ste se na Obećanu zemlju s idejom života u zdravom i očuvanom prirodnom okruženju. Kako se vaš koncept življenja suprotstavlja načinu na koji se trenutno upravlja prirodnim resursima u Hercegovini?

Ne bih rekao da se naš koncept bilo čemu suprotstavlja. Prije bih rekao da je u skladu sa suštinom ljudskog bića i da u vremenu u kojem živimo pokušava ponuditi drugačiji model. Obećana Zemlja i Festival Sedam rijeka nastali su iz uvjerenja da ljudi štite ono što upoznaju, zavole i dožive. Teško je očekivati da će neko braniti rijeku ako je nikada nije doživio kao mjesto života, zajedništva i ljepote.

Zato naš rad nije prvenstveno usmjeren na protest, nego na povezivanje ljudi s prirodom. Kroz festival, edukacije, zajedničke akcije i boravak u prirodi pokušavamo stvoriti iskustvo iz kojeg se rađa osjećaj odgovornosti. Naš cilj nije da ljudi ostanu posmatrači, nego da postanu čuvari. Vjerujem da će najveći izazovi 21. vijeka biti upravo voda, tlo i hrana. Zbog toga smatram da obrazovanje o prirodi više nije pitanje ekologije, nego pitanje dugoročne sigurnosti društva.

Ako uspijemo kod djece i odraslih razviti osjećaj da su rijeke dio njihovog identiteta, tada će i odluke o njihovoj zaštiti biti drugačije. Zakoni jesu važni, ali nijedan zakon ne može zamijeniti svijest ljudi.

Šta danas predstavlja najveću prijetnju očuvanju Bune, Bunice i ekosistema šireg područja?

Kada govorimo o Bunici i Buni, često razmišljamo o pojedinačnim projektima. Međutim, najveća prijetnja nije jedan projekat. Najveća prijetnja je način na koji donosimo odluke o prirodi. Naravno, postoje konkretni infrastrukturni zahvati koji mogu imati ozbiljne posljedice. Projekat Gornji horizonti već decenijama izaziva zabrinutost stručne i naučne javnosti zbog mogućeg uticaja na Bunu, Bunicu, Bregavu i čitav hidrološki sistem Hercegovine. Istovremeno, svaki novi zahvat u području izvorišta pitke vode mora biti predmet posebnog opreza, jer posljedice eventualne greške mogu biti trajne.

Ali postoji još jedna prijetnja o kojoj se mnogo manje govori. Psihologija poznaje pojam naučene bespomoćnosti, stanje u kojem ljudi, nakon brojnih razočarenja, počnu vjerovati da ništa što učine ne može promijeniti ishod. Mislim da je upravo to jedna od najvećih opasnosti za naše rijeke. Kada građani izgube vjeru da njihov glas nešto znači, priroda ostaje bez svojih najvažnijih čuvara. S druge strane, vjerujem da zaštita prirode nije odgovornost samo građana. Ona podrazumijeva partnerstvo između institucija, stručne zajednice, lokalnog stanovništva, investitora i civilnog društva. Niko ne može sam sačuvati rijeke, ali svi zajedno možemo spriječiti da ih izgubimo.

Na kraju, pitanje nije jesmo li za razvoj ili protiv njega. Pitanje je kakav razvoj želimo. Razvoj koji čuva prirodu nije sporiji razvoj. To je pametniji razvoj.

Vjerujete li da građani mogu izboriti pobjedu u ovom slučaju? Može li eventualna pobjeda biti podstrek građanima da se aktivnije uključe u odbranu prirode i u drugim slučajevima ugrožavanja okoliša u Hercegovini?

Da, vjerujem. Ne zato što mislim da će svaki građanski zahtjev uvijek biti prihvaćen, nego zato što vjerujem da se društvo mijenja onda kada ljudi odluče da preuzmu odgovornost za prostor u kojem žive. Ovih dana vidjeli smo nešto što mi ulijeva veliko ohrabrenje. Video o Bunici pregledan je stotine hiljada puta. Hiljade ljudi javile su se sa željom da pomognu, postavljale pitanja, tražile informacije i ponudile podršku. Građanska deklaracija okupila je veliki broj ljudi u vrlo kratkom vremenu. Sve to pokazuje da pitanje zaštite prirode više nije tema uskog kruga aktivista. Ono postaje tema cijelog društva.

(Festival Sedam rijeka)

Mislim da je to važna poruka i za institucije. Građani danas očekuju mnogo veći stepen transparentnosti nego prije deset ili dvadeset godina. Ne žele biti obaviješteni tek kada su odluke već donesene. Žele biti uključeni dok se odluke donose. Ako ovaj slučaj dovede do toga da projektna dokumentacija postane dostupnija javnosti, da se stručna mišljenja češće objavljuju, da se lokalne zajednice ranije uključuju u procese odlučivanja i da se pitanja zaštite voda razmatraju sa još većom pažnjom, onda ćemo svi zajedno biti na dobitku.

Za mene pobjeda nikada nije bila zaustaviti jedan projekat. Pobjeda je izgraditi društvo u kojem se razvoj i zaštita prirode više ne posmatraju kao suprotnosti, nego kao dvije strane iste odgovornosti. I zato vjerujem da Bunica nije samo borba za jednu rijeku. Ona je prilika da pokažemo kakav odnos želimo imati prema vodi, prema prirodi i prema generacijama koje dolaze poslije nas.

Jer na kraju, nećemo biti upamćeni po tome koliko smo kilometara autoceste izgradili. Bićemo upamćeni po tome jesmo li imali dovoljno mudrosti da sačuvamo ono što se više nikada ne može izgraditi. Historija nas uči da ljudi rijetko izlaze na ulice zbog ideologije. Ali vrlo često izlaze kada osjete da im neko oduzima ono bez čega nema života – vodu, zemlju i dostojanstvo.

Posljednjih mjeseci širom Balkana svjedočili smo da upravo pitanja zaštite prirode mogu okupiti stotine hiljada ljudi, bez obzira na njihove političke, nacionalne ili društvene razlike. To nije izraz radikalizma. To je izraz osjećaja da su ugrožene vrijednosti od kojih zavisi sam život. I zato vjerujem da bi svi koji danas upravljaju javnim resursima trebali razumjeti da se povjerenje građana ne može graditi netransparentnošću, zatvorenim vratima ili prebacivanjem odgovornosti s jedne institucije na drugu. Ono se gradi istinom, otvorenošću i spremnošću da se saslušaju građani. Ako se ta odgovornost zanemari, nezadovoljstvo neće ostati zatvoreno u nekoliko sela ili na društvenim mrežama. Ono će neminovno prerasti u širi građanski otpor. Ne zato što ljudi traže sukob, nego zato što osjećaju da brane ono bez čega nema budućnosti. Iskreno vjerujem da niko ne želi takav razvoj događaja. Zato još uvijek vjerujem da postoji prostor za dijalog, za transparentnost i za odluke koje će pokazati da su institucije dorasle odgovornosti koju nose.

(zurnal.info)