ZAŠTO POPLAVE NISU PRIRODNA KATASTROFA: Tajkuni ubijaju jače od prirode

Posvećeno nedavno preminulom Ljudevitu Tropanu, Luji – vodaru


Kad je uragan Katrina krajem kolovoza 2005. pogodio južnu obalu SAD-a i potopio 80% grada New Orleansa, škotski geograf Neil Smith napisao je nešto što je na prvi pogled moglo zvučati kao hereza: nema takve stvari kao što je “prirodna katastrofa”. Upravo je rasna i tržišna politika Bushove administracije najsiromašnije stanovništvo New Orleansa učinilo najranjivijim na katastrofu.

Slično je ustvrdio Peter Hallward 2010. godine u povodu razornog potresa na Haitiju, tvrdivši da nije slučajno da Port-au-Prince izgleda kao ratna zona i da je veći dio štete koju je prouzruočio potres sve samo ne “prirodna katastrofa” već posljedica dugačke i ružne povijesne sekvence. Drugim riječima, “prirodna katastrofa” ujedno je rezultat kolonijalne prošlosti Haitija.

KATASTROFE SU OMOGUĆENE

Val poplava koji je nedavno pogodio dio zemalja Balkana, nažalost, spada u taj nesretni niz katastrofa i ponovo potvrđuje ono što još uvijek očito nije očito: Balkan NIJE pogodila “prirodna katastrofa”.

“Bivša Jugoslavija imala je jedan od najrazvijenijih sustava navodnjavanja i odvodnje”, rekao je za Reuters ne nekakav jugonostalgičar sa Balkana, već Holger Kray, zadužen za poljoprivredu i ruralni razvoj Europe i Centralne Azije u Svjetskoj banci.

“Nažalost, ti sustavi su uništeni”, dodao je Kray i objasnio da se to nije dogodilo samo zbog proračunskih manjkova, već i zbog promjena u upravljanju tim sustavima.

Još prije dvije godine srpska je Politika objavila članak pod naslovom “Hidrograđevinska preduzeća na rubu propasti”, koji je već tada potvrdio ono na što upozoravaju čak i iz Svjetske banke. Krajem osamdesetih perspektiva vodoprivrednih poduzeća bila je dobra, samo u Srbiji planiralo se podizanje još 34 brane i uređenje plovnih puteva Dunava i Save, uredno se odvajalo za redovno održavanje riječnih ruta, nasipa, brana i kanala. Do danas, sazidano je svega pet-šest brana.

Zašto? Zato jer država odvaja sve manje novca, a ostatak investicija kreditiraju stranci. Novi su vlasnici, kako objašnjava direktor “Regulacije” iz Sremske Mitrovice, “bili zainteresovaniji za ispumpavanje novca iz firmi nego za ispumpavanja mulja iz rečnih korita i ostaloga što spada u opis vodoprivrednih poslova”.

I što voda više nestaje, na površinu dolaze sve veći valovi dokumenata koji pokazuju kako je “prirodna katastrofa” sve samo ne “prirodna”, već omogućena – kao i obično na Balkanu – tranzicijskim periodom 90-ih.

Iz Hrvatske recimo dolaze vijesti da su Hrvatske vode namjestile 29 natječaja za 2,5 milijardi kuna. Poslove za obranu od poplava dobilo je sedam tvrtki koje su donatori Hrvatske seljačke stranke koja posve kontrolira državno poduzeće. Iz Bosne i Hercegovine pak stižu vijesti da je u zadnje dvije godine nestalo čak 36 milijuna KM namijenjenih zaštiti i spašavanju . I u Srbiji su točno prije dvije godine alocirana sredstva koja su zakonom predviđena za vodoprivredu.

Ukratko, sve zemlje bivše Jugoslavije, koja je – kao što smo čuli od čovjeka iz Svjetske banke – imala jedan od najrazvijenijih vodoprivrednih sistema, drastično smanjuju ionako skromna sredstva za vodoprivredu.

Priča je tipično balkanska: u jeku tranzicijskog perioda 90-ih radikalno se smanjuje uloga državnih poduzeća, koja se zatim privatiziraju i eliminiraju. Pod krinkom da će “nevidljiva ruka” tržišta bolje regulirati ono što bi trebao biti javni interes od najvećeg značaja. Kao rezultat imamo Đokovića koji donira novce od teniskog turnira ili Kusturicu koji posuđuje svoje privatne helikoptere. Jer država to nije u stanju.

TRANZICIJA GORA OD POPLAVE

Poplave koje su pogodile Balkan trebale bi poslužiti kao upozorenje: ako smo sada bili svjedoci kako je uništenje vodoprivrede rezultiralo ovakvom katastrofom, što će se tek dogoditi u skoroj budućnosti kada uvidimo do kojih je razmjera dovela privatizacija zdravstva i obrazovanja, željeznica i energetike? Ako smo sada bili svjedocima impotencije države, što će se tek dogoditi kada korupcija i sistemska privatizacija dokrajče i ono malo države čija je funkcija nekoć zaista bila da obrani čak i od poplava?

Kada je 1755. Lisabon pogodio jedan od najrazornijih potresa u nedavnoj ljudskoj povijesti, teolozi su se – kao i obično – natjecali u bizarnim tumačenjima. Na kraju je prevladalo tumačenje po kojem je potres dvostruki dar Neba. S jedne strane, potres je kaznio sve transgresije – naravno, ne kolonijalizam, već prije svega multikulturalizam i sve što dolazi uz njega: bujanje trgovine i seksa, dolazak novih začina, droga i alkohola u Europu, itd. S druge strane, potres je služio kao pouka svima koji su smatrali da je Bog mrtav i da više ne igra nikakvu bitnu ulogu.

Među rijetkim trezvenim umovima bili su, dakako Kant i Leibniz. Kant je iznio tada blasfemičnu tvrdnju da potresi nisu nadnaravne pojave, a kako bi to dokazao čak je i ponudio upute za eksperiment. Sve što je potrebno za mali potres jest dvadesetak kilograma sumpora, otprilike ista količina željeza i zatim sve zajedno promiješati s vodom i staviti pod zemlju. Premda se njegova teorija na kraju pokazala pogrešnom, taj mali Kantov knjižuljak predstavlja početak znanstvene geografije u Njemačkoj, pa čak i početak seizmologije. Leibniz je otišao korak dalje i ustvrdio da su “Kaligula ili Neron, prouzročili više zla nego jedan potres”.

I danas treba, da tako kažemo, vratiti Bogu ono što je božje, a poplavama ono što ima veze s poplavama. Nakon vala zadovoljstva zbog ponovno pronađene solidarnosti na prostoru bivše Jugoslavije, valjalo bi ponoviti i Kantovu i Leibnizovu gestu.

S jedne strane, kantovskim eksperimentom bi se lako dalo dokazati da će nasip popustiti ako netko krade šljunak ili ako država drastično smanjuje ulaganja u obranu od poplava.

S druge strane, parafrizirajući Leibniza, ovo je trenutak da konačno kažemo da su tranzicijski muljatori Balkana prouzročili više zla nego najgore poplave u zadnjih 120 godina.

(zurnal.info)