Puno je, dakle, puteva i načina za uspješno polemiziranje sa Željkom Kopanjom. Još je jednostavnije iz te polemike izaći kao apsolutni pobjednik.
„Više sam puta Dodiku kao prijatelju rekao da se ježim određenih likova koji ga sačekuju pred restoranima, Vladom, na sportskim terenima i da će ga ubiti ti ljudi koji, jednostavno, nemaju ni politički ni nacionalni stav, nego ih samo interesuje kako da iskoriste njegovu poznatu slabost prema ljudima... Upravo si tu njegovu vrlinu pojedinci počeli zloupotrebljavati i oni su se prepoznali u pismu... Jednostavno, u trenucima iskrenosti, kada se čujem s njim telefonom, kaže da je premoren, da mu je dosta svega... To je bio razlog i zato sam mu uputio otvoreno pismo... Jedini koji su znali da ću napisati pismo bili su Sanja Pejčinović iz Američke ambasade i Džonatan Mur (Jonathan Moore, zamjenik ambasadora SAD u BiH)... Ja svoj stav nisam promijenio. BiH jeste moja otadžbina, Republika Srpska jeste moj entitet, Banja Luka jeste moj grad, a Milorad Dodik jeste moj prijatelj. Međutim, neke stvari su se promijenile u Sarajevu, koje su izazvale određene reakcije u Banjoj Luci i Mostaru. Mislim da je greška u Sarajevu...Iz dijela sarajevskog političkog i medijskog miljea isijava mržnja koja izazviva kontraefekat i zapravo udaljava Banja Luku i Mostar...Mislim da Sarajevo snosi najveću odgovornost za trenutno pogoršano stanje...Napravite malo analizu u dijelu sarajevskih medija pa ćete vidjeti da u Banjoj Luci nema ni lijepe žene, ni lijepog psa, ni lijepe ulice, ni lijepe zgrade. To isijavanje neke vrste mržnje prema Banjoj Luci i Mostaru je glavni generator problema koje imamo...Ja sam se nakon tri-četiri godine godine, koliko nisam razgovarao sa Zlatkom Lagumdžijom, s kojim sam dugo godina bio prijatelj i dijelio iste političke vrijednosti, prije mjesec i po prvi puta sreo i popio kafu u Sarajevu, a onda još nekoliko puta...Veoma je značajno da se Dodik, kao personifikacija Srba u BiH, htjeli mi to priznati ili ne, pridružio izvinjenjima za sve nevine žrtve. Dakle, on je naročito naglasio da se izvinjava za zločine koje su počinili pripadnici njegovog naroda. To je čin ohrabrenja, to je čin političke hrabrsoti...Međutim, kada Dodik, temperamentan kakav jeste, kaže rečenicu više u mikrofon, to je glavna tema. Ja sam jučer u Sarajevu imao ozbiljne razgovore s ljudima iz međunarodne zajednice o mnogim, pa i tim stvarima, i reći ću vam da su i oni primjetili da ne popušta ta percepcija da se sve što je dobro u RS mora prećutati, Čemu to vodi, ja ne znam, ali bojim se da vodi raspadu države, a najveći dio krivice za to snosi Sarajevo...“
Uh, baš me zamorio ovaj eksperiment sa prekucavanjem dijelova iz opširnog intervjua što ga je medijski tajkun, građevinski poduzetnik i, po vlastitom priznaju, prijatelj Milorada Dodika Željko Kopanja dao Dnevnom avazu. Neupućeni konzument najtiražnije dnevne novine u BiH mogao bi još i pomisliti da laktaški vožd i Avazov sagovornik sa četvrte i pete strane nemaju zajedničke firme, unosne poslove, partnere u kriminalu i neprijatelje koji s vremena na vrijeme odlete u zrak zbog nepristajanja na šutnju o pljački koja su u Republici Srpskoj samo u posljednje četiri godine mjeri stotinama miliona konvertibilnih maraka. Apsolutno me ne zanima o čemu Kopanja i Dodik („u trenucima iskrenosti“) telefonski razgovaraju, nemam ozbiljnijih motiva za istraživanje svih „Dodikovih vrlina“ pa ni njegove „poznate slabosti prema ljudima“, a naročito me ne zanima otkrivanje razloga zbog kojih vlasnik svih režimskih medija u Republici Srpskoj „sarajevski politički i medijski milje“ direktno i nedvosmisleno optužuje „za širenje mržnje koja vodi raspadu Bosne i Hercegovine“. Ne znam zašto ali, eto, volio bih da je Kopanja avazovom novinaru tokom očigledno ugodnog razgovora ponudio makar jedan konkretan dokaz za svoje teške optužbe. To se, nažalost, nije dogodilo. Lako je, naravno, i to bez naročitog napora, demantirati laž po laž što ih je Dodikov prijatelj u dahu izgovorio. Evo, primjera radi, prvo sam provjerio kod Lagumdžije koji mi je potvrdio da je s Kopanjom nedavno popio kafu. Vjerujem predsjedniku SDP-a kada kaže da su se sreli samo jadnom a ne, kako medijski tajkun laže, nekoliko puta. Usput da dobacim, sadržaj Kopanjinog razgovora uz kafu sa Lagumdžijom me zanima taman koliko i njegova telefonska šaputanja „u trenucima iskrenosti“ sa kriminalcem na čelu Republike Srpske. Uostalom, bješe li to onaj isti Lagumdžija kojeg Kopanjini medijski najamnici iz Nezavisnih, Glasa, Fokusa,RTRS-a...optužuju za „reket, kriminal, mržnju prema sve što je srpsko, neprijateljem Republike Srpske i Dodika lično, zelenim socijaldemokratom, propagatorom ideja iz Islamske deklaracije...“? Ili kako drugačije nego bez po muke demantirati bahatog medijskog tajkuna kada tvrdi da za Sarajevo nema ničeg lijepog u Banjoj Luci? Ima, kako da nema. Naprimjer, lijepa je, nije da nije, nova zgrada Vlade Republike Srpske. Problem je u tome što Kopanja i njegovi novinari nikada nisu (a kad će ne zna se) objavili da su pepeljare u Dodikovom kremlju budžetskim parama plaćane i po dvije hiljade maraka, da je samo za ruskostilski namještaj potrošeno nekoliko desetina miliona, da su na kriminalan način fingirani ugovori na kojim se obogatilo mnogo građevinskih poduzentnika od kojih, kao, Kopanja danas brani svog prijatelja. O lijepim banjalučkim ženama, psima i ulicama možemo i neki drugi put, ali tek da ne ostanem dužan reći ću da je nekad lijepa bila i Ferhat-pašina džamija u centru Banjaluke pa su je „neodgovorni pojedinci“ srušili dinamitom. Koliko znam, Kopanja se ni u ratu, a ni nakon Daytona nije pretrgao da, prvo, kao „nezavisni novinar“ otkrije počinioce i nelogodavce tog teškog zločina, a onda da, kao nesumnjivo utjecajna osoba iz vrha režima, konkretno pomogne kako se bi taj simbol Banje Luke obnovio. Ali, ko će ga znati, možda već u svom narednom intervjuu tajkun Kopanja za rušenje Ferhadije optuži njemu neobjašnjivu „mržnju koja isijava iz Sarajeva“...
Puno je, dakle, puteva i načina za uspješno polemiziranje sa Željkom Kopanjom. Još je jednostavnije iz te polemike izaći kao apsolutni pobjednik. Ipak, ono što me neobično zanima u cijeloj priči oko neargumentiranih optužbi vlasnika svih medija u Republici Srpskoj prema svemu što stiže iz Sarajeva svakako je uloga koju u Kopanjinom svakodnevnom životu, pa samim tim i u pripremama otvorenih pisama za prijatelja Dodika, imaju zvaničnici međunarodne zajednice, prije svih uposlenici ambasade SAD u BiH. Naime, Kopanja je u Avazu priznao da je o svom pismu prvo obavijestio Sanju Pejčinović, osobu koja je već duže od desetljeća zadužena za kontakte američkih zvaničnika u BiH sa domaćim novinarima, te zamjenika američkog ambasadora u našoj državi Jonathana Moorea. Zašto je Kopanja baš Pejčinovićevu i Moorea obavijestio da će presaviti tabak i Dodiku se javno obratiti? Šta su njih dvoje tada odgovorili? Zbog čega se američka diplomatija bavi Kopanjinim prijateljskim odnosom sa Dodikom? Da li su o Kopanjinim namjerama Pejčinovićeva i Moore obavijestili svoje šefove Patricka Moona i Hillary Clinton? Da li su možda Kopanjina promišljanja o prijatelju i njegovom kriminalnom orkuženju ( s kim si takav si) uspjela stići i do predsjednika Baracka Obame lično? Na kraju krajeva, ko je taj Kopanja i šta je medijski tajkun američkoj administraciji ako im se povjerava i zbog vješto iskonstruiranog a suštinski izmišljenog sukoba sa svojim kućnim prijateljem? Mnogo je, dakle, pitanja na koja bi iz ambasade SAD-a morali stići odgovori. Baš kao što bi odgovori morali stići i od onih evropskih diplomata ili njihovih domaćih izaslanika koji su, kako Kopanja tvrdi, „primjetili da ne popušta ta percepcija da se sve što je dobro u RS mora prećutati. Čemu to vodi, ja ne znam, ali bojim se da vodi raspadu države, a najveći dio krivice za to snosi Sarajevo...“
Ima li danas neko (pa makar on bio i karikaturalni Valentin Inzko) ko ne zna da raspad Bosne i Hercegovine već godinama i velikosrpski uporno najavljuje upravo predsjednik Republike Srpske i Kopanjin prijatelj Dodik? Teško. Ima li neki dobrovoljac da se javi i potvrdi da nikada nije čuo gospodara života i smrti u RS kako vrijeđa žrtve genocida u Srebrenici? Ako ga i ima, ako već nije ambasador u Sarajevu, taj mora da je gluh ili lud. Ima li neko od nas bliskog prijatelja s kojim dijeli dobro i zlo pa i iste političke stavove? Naravno, puno nas je takvih. E pa, zašto bi onda Dodikovo i Kopanjino prijateljstvo bilo drugačije od ostalih prijateljstava? Problem nastaje onda kada republičkosrpski medijsko-propagandni mašinovođa, umjesto o kriminalu svojih prijatelja i kumova, te SNSD-ovskim višegodišnjim atacima na BiH, za izvjesni raspad države tajkunski hladnokrvno, i to u novini koja se slomi pozivanjem na Bošnjake i Bosnu, optuži političare i novinare u Sarajevu. I sve to još pažljivo upakuje u celofan privatnih razgovora sa evropskim i američkim diplomatama koji u Kopanji ne vide dio problema već dio rješenja, rješenja za konačnu podjelu Bosne i Hercegovine. E kad je već tako, svim onim Kopanjinim domaćim i stranim fanovima, smještenim od američke do njemačke, od britanske do ruske ambasade, poklanjamo video uradak koji je nastao u istom gradu u kojem su prije 67 godina udareni temelji modernoj Bosni i Hercegovini. Iz tog kratkog zapisa jasno se prepoznaje za kakvu se to državu bore laktaški primitivac i njegov prijatelj- medijski tajkun i omiljeni sagovornik stranaca na razne teme.
Odgovor američke ambasade u Bosni i Hercegovini na pitanje da li su dužnosnici ambasade sa Željkom Kopanjom dogovarali pisanje otvorenog pisma Miloradu Dodiku.
Ambasada Sjedinjenih Američkih Država ima profesionalan i nepristrasan odnos sa svim medijima i novinarima u Bosni i Hercegovini. Ambasada SAD nije sugerisala, inicirala ili učestvovala u navedenoj korespodenciji.
(zurnal.info)
">Puno je, dakle, puteva i načina za uspješno polemiziranje sa Željkom Kopanjom. Još je jednostavnije iz te polemike izaći kao apsolutni pobjednik.
„Više sam puta Dodiku kao prijatelju rekao da se ježim određenih likova koji ga sačekuju pred restoranima, Vladom, na sportskim terenima i da će ga ubiti ti ljudi koji, jednostavno, nemaju ni politički ni nacionalni stav, nego ih samo interesuje kako da iskoriste njegovu poznatu slabost prema ljudima... Upravo si tu njegovu vrlinu pojedinci počeli zloupotrebljavati i oni su se prepoznali u pismu... Jednostavno, u trenucima iskrenosti, kada se čujem s njim telefonom, kaže da je premoren, da mu je dosta svega... To je bio razlog i zato sam mu uputio otvoreno pismo... Jedini koji su znali da ću napisati pismo bili su Sanja Pejčinović iz Američke ambasade i Džonatan Mur (Jonathan Moore, zamjenik ambasadora SAD u BiH)... Ja svoj stav nisam promijenio. BiH jeste moja otadžbina, Republika Srpska jeste moj entitet, Banja Luka jeste moj grad, a Milorad Dodik jeste moj prijatelj. Međutim, neke stvari su se promijenile u Sarajevu, koje su izazvale određene reakcije u Banjoj Luci i Mostaru. Mislim da je greška u Sarajevu...Iz dijela sarajevskog političkog i medijskog miljea isijava mržnja koja izazviva kontraefekat i zapravo udaljava Banja Luku i Mostar...Mislim da Sarajevo snosi najveću odgovornost za trenutno pogoršano stanje...Napravite malo analizu u dijelu sarajevskih medija pa ćete vidjeti da u Banjoj Luci nema ni lijepe žene, ni lijepog psa, ni lijepe ulice, ni lijepe zgrade. To isijavanje neke vrste mržnje prema Banjoj Luci i Mostaru je glavni generator problema koje imamo...Ja sam se nakon tri-četiri godine godine, koliko nisam razgovarao sa Zlatkom Lagumdžijom, s kojim sam dugo godina bio prijatelj i dijelio iste političke vrijednosti, prije mjesec i po prvi puta sreo i popio kafu u Sarajevu, a onda još nekoliko puta...Veoma je značajno da se Dodik, kao personifikacija Srba u BiH, htjeli mi to priznati ili ne, pridružio izvinjenjima za sve nevine žrtve. Dakle, on je naročito naglasio da se izvinjava za zločine koje su počinili pripadnici njegovog naroda. To je čin ohrabrenja, to je čin političke hrabrsoti...Međutim, kada Dodik, temperamentan kakav jeste, kaže rečenicu više u mikrofon, to je glavna tema. Ja sam jučer u Sarajevu imao ozbiljne razgovore s ljudima iz međunarodne zajednice o mnogim, pa i tim stvarima, i reći ću vam da su i oni primjetili da ne popušta ta percepcija da se sve što je dobro u RS mora prećutati, Čemu to vodi, ja ne znam, ali bojim se da vodi raspadu države, a najveći dio krivice za to snosi Sarajevo...“
Uh, baš me zamorio ovaj eksperiment sa prekucavanjem dijelova iz opširnog intervjua što ga je medijski tajkun, građevinski poduzetnik i, po vlastitom priznaju, prijatelj Milorada Dodika Željko Kopanja dao Dnevnom avazu. Neupućeni konzument najtiražnije dnevne novine u BiH mogao bi još i pomisliti da laktaški vožd i Avazov sagovornik sa četvrte i pete strane nemaju zajedničke firme, unosne poslove, partnere u kriminalu i neprijatelje koji s vremena na vrijeme odlete u zrak zbog nepristajanja na šutnju o pljački koja su u Republici Srpskoj samo u posljednje četiri godine mjeri stotinama miliona konvertibilnih maraka. Apsolutno me ne zanima o čemu Kopanja i Dodik („u trenucima iskrenosti“) telefonski razgovaraju, nemam ozbiljnijih motiva za istraživanje svih „Dodikovih vrlina“ pa ni njegove „poznate slabosti prema ljudima“, a naročito me ne zanima otkrivanje razloga zbog kojih vlasnik svih režimskih medija u Republici Srpskoj „sarajevski politički i medijski milje“ direktno i nedvosmisleno optužuje „za širenje mržnje koja vodi raspadu Bosne i Hercegovine“. Ne znam zašto ali, eto, volio bih da je Kopanja avazovom novinaru tokom očigledno ugodnog razgovora ponudio makar jedan konkretan dokaz za svoje teške optužbe. To se, nažalost, nije dogodilo. Lako je, naravno, i to bez naročitog napora, demantirati laž po laž što ih je Dodikov prijatelj u dahu izgovorio. Evo, primjera radi, prvo sam provjerio kod Lagumdžije koji mi je potvrdio da je s Kopanjom nedavno popio kafu. Vjerujem predsjedniku SDP-a kada kaže da su se sreli samo jadnom a ne, kako medijski tajkun laže, nekoliko puta. Usput da dobacim, sadržaj Kopanjinog razgovora uz kafu sa Lagumdžijom me zanima taman koliko i njegova telefonska šaputanja „u trenucima iskrenosti“ sa kriminalcem na čelu Republike Srpske. Uostalom, bješe li to onaj isti Lagumdžija kojeg Kopanjini medijski najamnici iz Nezavisnih, Glasa, Fokusa,RTRS-a...optužuju za „reket, kriminal, mržnju prema sve što je srpsko, neprijateljem Republike Srpske i Dodika lično, zelenim socijaldemokratom, propagatorom ideja iz Islamske deklaracije...“? Ili kako drugačije nego bez po muke demantirati bahatog medijskog tajkuna kada tvrdi da za Sarajevo nema ničeg lijepog u Banjoj Luci? Ima, kako da nema. Naprimjer, lijepa je, nije da nije, nova zgrada Vlade Republike Srpske. Problem je u tome što Kopanja i njegovi novinari nikada nisu (a kad će ne zna se) objavili da su pepeljare u Dodikovom kremlju budžetskim parama plaćane i po dvije hiljade maraka, da je samo za ruskostilski namještaj potrošeno nekoliko desetina miliona, da su na kriminalan način fingirani ugovori na kojim se obogatilo mnogo građevinskih poduzentnika od kojih, kao, Kopanja danas brani svog prijatelja. O lijepim banjalučkim ženama, psima i ulicama možemo i neki drugi put, ali tek da ne ostanem dužan reći ću da je nekad lijepa bila i Ferhat-pašina džamija u centru Banjaluke pa su je „neodgovorni pojedinci“ srušili dinamitom. Koliko znam, Kopanja se ni u ratu, a ni nakon Daytona nije pretrgao da, prvo, kao „nezavisni novinar“ otkrije počinioce i nelogodavce tog teškog zločina, a onda da, kao nesumnjivo utjecajna osoba iz vrha režima, konkretno pomogne kako se bi taj simbol Banje Luke obnovio. Ali, ko će ga znati, možda već u svom narednom intervjuu tajkun Kopanja za rušenje Ferhadije optuži njemu neobjašnjivu „mržnju koja isijava iz Sarajeva“...
Puno je, dakle, puteva i načina za uspješno polemiziranje sa Željkom Kopanjom. Još je jednostavnije iz te polemike izaći kao apsolutni pobjednik. Ipak, ono što me neobično zanima u cijeloj priči oko neargumentiranih optužbi vlasnika svih medija u Republici Srpskoj prema svemu što stiže iz Sarajeva svakako je uloga koju u Kopanjinom svakodnevnom životu, pa samim tim i u pripremama otvorenih pisama za prijatelja Dodika, imaju zvaničnici međunarodne zajednice, prije svih uposlenici ambasade SAD u BiH. Naime, Kopanja je u Avazu priznao da je o svom pismu prvo obavijestio Sanju Pejčinović, osobu koja je već duže od desetljeća zadužena za kontakte američkih zvaničnika u BiH sa domaćim novinarima, te zamjenika američkog ambasadora u našoj državi Jonathana Moorea. Zašto je Kopanja baš Pejčinovićevu i Moorea obavijestio da će presaviti tabak i Dodiku se javno obratiti? Šta su njih dvoje tada odgovorili? Zbog čega se američka diplomatija bavi Kopanjinim prijateljskim odnosom sa Dodikom? Da li su o Kopanjinim namjerama Pejčinovićeva i Moore obavijestili svoje šefove Patricka Moona i Hillary Clinton? Da li su možda Kopanjina promišljanja o prijatelju i njegovom kriminalnom orkuženju ( s kim si takav si) uspjela stići i do predsjednika Baracka Obame lično? Na kraju krajeva, ko je taj Kopanja i šta je medijski tajkun američkoj administraciji ako im se povjerava i zbog vješto iskonstruiranog a suštinski izmišljenog sukoba sa svojim kućnim prijateljem? Mnogo je, dakle, pitanja na koja bi iz ambasade SAD-a morali stići odgovori. Baš kao što bi odgovori morali stići i od onih evropskih diplomata ili njihovih domaćih izaslanika koji su, kako Kopanja tvrdi, „primjetili da ne popušta ta percepcija da se sve što je dobro u RS mora prećutati. Čemu to vodi, ja ne znam, ali bojim se da vodi raspadu države, a najveći dio krivice za to snosi Sarajevo...“
Ima li danas neko (pa makar on bio i karikaturalni Valentin Inzko) ko ne zna da raspad Bosne i Hercegovine već godinama i velikosrpski uporno najavljuje upravo predsjednik Republike Srpske i Kopanjin prijatelj Dodik? Teško. Ima li neki dobrovoljac da se javi i potvrdi da nikada nije čuo gospodara života i smrti u RS kako vrijeđa žrtve genocida u Srebrenici? Ako ga i ima, ako već nije ambasador u Sarajevu, taj mora da je gluh ili lud. Ima li neko od nas bliskog prijatelja s kojim dijeli dobro i zlo pa i iste političke stavove? Naravno, puno nas je takvih. E pa, zašto bi onda Dodikovo i Kopanjino prijateljstvo bilo drugačije od ostalih prijateljstava? Problem nastaje onda kada republičkosrpski medijsko-propagandni mašinovođa, umjesto o kriminalu svojih prijatelja i kumova, te SNSD-ovskim višegodišnjim atacima na BiH, za izvjesni raspad države tajkunski hladnokrvno, i to u novini koja se slomi pozivanjem na Bošnjake i Bosnu, optuži političare i novinare u Sarajevu. I sve to još pažljivo upakuje u celofan privatnih razgovora sa evropskim i američkim diplomatama koji u Kopanji ne vide dio problema već dio rješenja, rješenja za konačnu podjelu Bosne i Hercegovine. E kad je već tako, svim onim Kopanjinim domaćim i stranim fanovima, smještenim od američke do njemačke, od britanske do ruske ambasade, poklanjamo video uradak koji je nastao u istom gradu u kojem su prije 67 godina udareni temelji modernoj Bosni i Hercegovini. Iz tog kratkog zapisa jasno se prepoznaje za kakvu se to državu bore laktaški primitivac i njegov prijatelj- medijski tajkun i omiljeni sagovornik stranaca na razne teme.
Odgovor američke ambasade u Bosni i Hercegovini na pitanje da li su dužnosnici ambasade sa Željkom Kopanjom dogovarali pisanje otvorenog pisma Miloradu Dodiku.
Ambasada Sjedinjenih Američkih Država ima profesionalan i nepristrasan odnos sa svim medijima i novinarima u Bosni i Hercegovini. Ambasada SAD nije sugerisala, inicirala ili učestvovala u navedenoj korespodenciji.
(zurnal.info)
">
:ŽIVOT OBIČNOG TEMPA: Umjesto polemike sa Kopanjom
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Bakir Hadžiomerović
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA: Umjesto polemike sa Kopanjom
Puno je, dakle, puteva i načina za uspješno polemiziranje sa Željkom Kopanjom. Još je jednostavnije iz te polemike izaći kao apsolutni pobjednik.
„Više sam puta Dodiku kao prijatelju rekao da se ježim određenih likova koji ga sačekuju pred restoranima, Vladom, na sportskim terenima i da će ga ubiti ti ljudi koji, jednostavno, nemaju ni politički ni nacionalni stav, nego ih samo interesuje kako da iskoriste njegovu poznatu slabost prema ljudima... Upravo si tu njegovu vrlinu pojedinci počeli zloupotrebljavati i oni su se prepoznali u pismu... Jednostavno, u trenucima iskrenosti, kada se čujem s njim telefonom, kaže da je premoren, da mu je dosta svega... To je bio razlog i zato sam mu uputio otvoreno pismo... Jedini koji su znali da ću napisati pismo bili su Sanja Pejčinović iz Američke ambasade i Džonatan Mur (Jonathan Moore, zamjenik ambasadora SAD u BiH)... Ja svoj stav nisam promijenio. BiH jeste moja otadžbina, Republika Srpska jeste moj entitet, Banja Luka jeste moj grad, a Milorad Dodik jeste moj prijatelj. Međutim, neke stvari su se promijenile u Sarajevu, koje su izazvale određene reakcije u Banjoj Luci i Mostaru. Mislim da je greška u Sarajevu...Iz dijela sarajevskog političkog i medijskog miljea isijava mržnja koja izazviva kontraefekat i zapravo udaljava Banja Luku i Mostar...Mislim da Sarajevo snosi najveću odgovornost za trenutno pogoršano stanje...Napravite malo analizu u dijelu sarajevskih medija pa ćete vidjeti da u Banjoj Luci nema ni lijepe žene, ni lijepog psa, ni lijepe ulice, ni lijepe zgrade. To isijavanje neke vrste mržnje prema Banjoj Luci i Mostaru je glavni generator problema koje imamo...Ja sam se nakon tri-četiri godine godine, koliko nisam razgovarao sa Zlatkom Lagumdžijom, s kojim sam dugo godina bio prijatelj i dijelio iste političke vrijednosti, prije mjesec i po prvi puta sreo i popio kafu u Sarajevu, a onda još nekoliko puta...Veoma je značajno da se Dodik, kao personifikacija Srba u BiH, htjeli mi to priznati ili ne, pridružio izvinjenjima za sve nevine žrtve. Dakle, on je naročito naglasio da se izvinjava za zločine koje su počinili pripadnici njegovog naroda. To je čin ohrabrenja, to je čin političke hrabrsoti...Međutim, kada Dodik, temperamentan kakav jeste, kaže rečenicu više u mikrofon, to je glavna tema. Ja sam jučer u Sarajevu imao ozbiljne razgovore s ljudima iz međunarodne zajednice o mnogim, pa i tim stvarima, i reći ću vam da su i oni primjetili da ne popušta ta percepcija da se sve što je dobro u RS mora prećutati, Čemu to vodi, ja ne znam, ali bojim se da vodi raspadu države, a najveći dio krivice za to snosi Sarajevo...“
Uh, baš me zamorio ovaj eksperiment sa prekucavanjem dijelova iz opširnog intervjua što ga je medijski tajkun, građevinski poduzetnik i, po vlastitom priznaju, prijatelj Milorada Dodika Željko Kopanja dao Dnevnom avazu. Neupućeni konzument najtiražnije dnevne novine u BiH mogao bi još i pomisliti da laktaški vožd i Avazov sagovornik sa četvrte i pete strane nemaju zajedničke firme, unosne poslove, partnere u kriminalu i neprijatelje koji s vremena na vrijeme odlete u zrak zbog nepristajanja na šutnju o pljački koja su u Republici Srpskoj samo u posljednje četiri godine mjeri stotinama miliona konvertibilnih maraka. Apsolutno me ne zanima o čemu Kopanja i Dodik („u trenucima iskrenosti“) telefonski razgovaraju, nemam ozbiljnijih motiva za istraživanje svih „Dodikovih vrlina“ pa ni njegove „poznate slabosti prema ljudima“, a naročito me ne zanima otkrivanje razloga zbog kojih vlasnik svih režimskih medija u Republici Srpskoj „sarajevski politički i medijski milje“ direktno i nedvosmisleno optužuje „za širenje mržnje koja vodi raspadu Bosne i Hercegovine“. Ne znam zašto ali, eto, volio bih da je Kopanja avazovom novinaru tokom očigledno ugodnog razgovora ponudio makar jedan konkretan dokaz za svoje teške optužbe. To se, nažalost, nije dogodilo. Lako je, naravno, i to bez naročitog napora, demantirati laž po laž što ih je Dodikov prijatelj u dahu izgovorio. Evo, primjera radi, prvo sam provjerio kod Lagumdžije koji mi je potvrdio da je s Kopanjom nedavno popio kafu. Vjerujem predsjedniku SDP-a kada kaže da su se sreli samo jadnom a ne, kako medijski tajkun laže, nekoliko puta. Usput da dobacim, sadržaj Kopanjinog razgovora uz kafu sa Lagumdžijom me zanima taman koliko i njegova telefonska šaputanja „u trenucima iskrenosti“ sa kriminalcem na čelu Republike Srpske. Uostalom, bješe li to onaj isti Lagumdžija kojeg Kopanjini medijski najamnici iz Nezavisnih, Glasa, Fokusa,RTRS-a...optužuju za „reket, kriminal, mržnju prema sve što je srpsko, neprijateljem Republike Srpske i Dodika lično, zelenim socijaldemokratom, propagatorom ideja iz Islamske deklaracije...“? Ili kako drugačije nego bez po muke demantirati bahatog medijskog tajkuna kada tvrdi da za Sarajevo nema ničeg lijepog u Banjoj Luci? Ima, kako da nema. Naprimjer, lijepa je, nije da nije, nova zgrada Vlade Republike Srpske. Problem je u tome što Kopanja i njegovi novinari nikada nisu (a kad će ne zna se) objavili da su pepeljare u Dodikovom kremlju budžetskim parama plaćane i po dvije hiljade maraka, da je samo za ruskostilski namještaj potrošeno nekoliko desetina miliona, da su na kriminalan način fingirani ugovori na kojim se obogatilo mnogo građevinskih poduzentnika od kojih, kao, Kopanja danas brani svog prijatelja. O lijepim banjalučkim ženama, psima i ulicama možemo i neki drugi put, ali tek da ne ostanem dužan reći ću da je nekad lijepa bila i Ferhat-pašina džamija u centru Banjaluke pa su je „neodgovorni pojedinci“ srušili dinamitom. Koliko znam, Kopanja se ni u ratu, a ni nakon Daytona nije pretrgao da, prvo, kao „nezavisni novinar“ otkrije počinioce i nelogodavce tog teškog zločina, a onda da, kao nesumnjivo utjecajna osoba iz vrha režima, konkretno pomogne kako se bi taj simbol Banje Luke obnovio. Ali, ko će ga znati, možda već u svom narednom intervjuu tajkun Kopanja za rušenje Ferhadije optuži njemu neobjašnjivu „mržnju koja isijava iz Sarajeva“...
Puno je, dakle, puteva i načina za uspješno polemiziranje sa Željkom Kopanjom. Još je jednostavnije iz te polemike izaći kao apsolutni pobjednik. Ipak, ono što me neobično zanima u cijeloj priči oko neargumentiranih optužbi vlasnika svih medija u Republici Srpskoj prema svemu što stiže iz Sarajeva svakako je uloga koju u Kopanjinom svakodnevnom životu, pa samim tim i u pripremama otvorenih pisama za prijatelja Dodika, imaju zvaničnici međunarodne zajednice, prije svih uposlenici ambasade SAD u BiH. Naime, Kopanja je u Avazu priznao da je o svom pismu prvo obavijestio Sanju Pejčinović, osobu koja je već duže od desetljeća zadužena za kontakte američkih zvaničnika u BiH sa domaćim novinarima, te zamjenika američkog ambasadora u našoj državi Jonathana Moorea. Zašto je Kopanja baš Pejčinovićevu i Moorea obavijestio da će presaviti tabak i Dodiku se javno obratiti? Šta su njih dvoje tada odgovorili? Zbog čega se američka diplomatija bavi Kopanjinim prijateljskim odnosom sa Dodikom? Da li su o Kopanjinim namjerama Pejčinovićeva i Moore obavijestili svoje šefove Patricka Moona i Hillary Clinton? Da li su možda Kopanjina promišljanja o prijatelju i njegovom kriminalnom orkuženju ( s kim si takav si) uspjela stići i do predsjednika Baracka Obame lično? Na kraju krajeva, ko je taj Kopanja i šta je medijski tajkun američkoj administraciji ako im se povjerava i zbog vješto iskonstruiranog a suštinski izmišljenog sukoba sa svojim kućnim prijateljem? Mnogo je, dakle, pitanja na koja bi iz ambasade SAD-a morali stići odgovori. Baš kao što bi odgovori morali stići i od onih evropskih diplomata ili njihovih domaćih izaslanika koji su, kako Kopanja tvrdi, „primjetili da ne popušta ta percepcija da se sve što je dobro u RS mora prećutati. Čemu to vodi, ja ne znam, ali bojim se da vodi raspadu države, a najveći dio krivice za to snosi Sarajevo...“
Ima li danas neko (pa makar on bio i karikaturalni Valentin Inzko) ko ne zna da raspad Bosne i Hercegovine već godinama i velikosrpski uporno najavljuje upravo predsjednik Republike Srpske i Kopanjin prijatelj Dodik? Teško. Ima li neki dobrovoljac da se javi i potvrdi da nikada nije čuo gospodara života i smrti u RS kako vrijeđa žrtve genocida u Srebrenici? Ako ga i ima, ako već nije ambasador u Sarajevu, taj mora da je gluh ili lud. Ima li neko od nas bliskog prijatelja s kojim dijeli dobro i zlo pa i iste političke stavove? Naravno, puno nas je takvih. E pa, zašto bi onda Dodikovo i Kopanjino prijateljstvo bilo drugačije od ostalih prijateljstava? Problem nastaje onda kada republičkosrpski medijsko-propagandni mašinovođa, umjesto o kriminalu svojih prijatelja i kumova, te SNSD-ovskim višegodišnjim atacima na BiH, za izvjesni raspad države tajkunski hladnokrvno, i to u novini koja se slomi pozivanjem na Bošnjake i Bosnu, optuži političare i novinare u Sarajevu. I sve to još pažljivo upakuje u celofan privatnih razgovora sa evropskim i američkim diplomatama koji u Kopanji ne vide dio problema već dio rješenja, rješenja za konačnu podjelu Bosne i Hercegovine. E kad je već tako, svim onim Kopanjinim domaćim i stranim fanovima, smještenim od američke do njemačke, od britanske do ruske ambasade, poklanjamo video uradak koji je nastao u istom gradu u kojem su prije 67 godina udareni temelji modernoj Bosni i Hercegovini. Iz tog kratkog zapisa jasno se prepoznaje za kakvu se to državu bore laktaški primitivac i njegov prijatelj- medijski tajkun i omiljeni sagovornik stranaca na razne teme.
Odgovor američke ambasade u Bosni i Hercegovini na pitanje da li su dužnosnici ambasade sa Željkom Kopanjom dogovarali pisanje otvorenog pisma Miloradu Dodiku.
Ambasada Sjedinjenih Američkih Država ima profesionalan i nepristrasan odnos sa svim medijima i novinarima u Bosni i Hercegovini. Ambasada SAD nije sugerisala, inicirala ili učestvovala u navedenoj korespodenciji.
(zurnal.info)
bakir hadžiomerović
Puno je, dakle, puteva i načina za uspješno polemiziranje sa Željkom Kopanjom. Još je jednostavnije iz te polemike izaći kao apsolutni pobjednik.
Uh, baš me zamorio ovaj eksperiment sa prekucavanjem dijelova iz opširnog intervjua što ga je medijski tajkun, građevinski poduzetnik i, po vlastitom priznaju, prijatelj Milorada Dodika Željko Kopanja dao Dnevnom avazu. Neupućeni konzument najtiražnije dnevne novine u BiH mogao bi još i pomisliti da laktaški vožd i Avazov sagovornik sa četvrte i pete strane nemaju zajedničke firme, unosne poslove, partnere u kriminalu i neprijatelje koji s vremena na vrijeme odlete u zrak zbog nepristajanja na šutnju o pljački koja su u Republici Srpskoj samo u posljednje četiri godine mjeri stotinama miliona konvertibilnih maraka. Apsolutno me ne zanima o čemu Kopanja i Dodik („u trenucima iskrenosti“) telefonski razgovaraju, nemam ozbiljnijih motiva za istraživanje svih „Dodikovih vrlina“ pa ni njegove „poznate slabosti prema ljudima“, a naročito me ne zanima otkrivanje razloga zbog kojih vlasnik svih režimskih medija u Republici Srpskoj „sarajevski politički i medijski milje“ direktno i nedvosmisleno optužuje „za širenje mržnje koja vodi raspadu Bosne i Hercegovine“. Ne znam zašto ali, eto, volio bih da je Kopanja avazovom novinaru tokom očigledno ugodnog razgovora ponudio makar jedan konkretan dokaz za svoje teške optužbe. To se, nažalost, nije dogodilo. Lako je, naravno, i to bez naročitog napora, demantirati laž po laž što ih je Dodikov prijatelj u dahu izgovorio. Evo, primjera radi, prvo sam provjerio kod Lagumdžije koji mi je potvrdio da je s Kopanjom nedavno popio kafu. Vjerujem predsjedniku SDP-a kada kaže da su se sreli samo jadnom a ne, kako medijski tajkun laže, nekoliko puta. Usput da dobacim, sadržaj Kopanjinog razgovora uz kafu sa Lagumdžijom me zanima taman koliko i njegova telefonska šaputanja „u trenucima iskrenosti“ sa kriminalcem na čelu Republike Srpske. Uostalom, bješe li to onaj isti Lagumdžija kojeg Kopanjini medijski najamnici iz Nezavisnih, Glasa, Fokusa,RTRS-a...optužuju za „reket, kriminal, mržnju prema sve što je srpsko, neprijateljem Republike Srpske i Dodika lično, zelenim socijaldemokratom, propagatorom ideja iz Islamske deklaracije...“? Ili kako drugačije nego bez po muke demantirati bahatog medijskog tajkuna kada tvrdi da za Sarajevo nema ničeg lijepog u Banjoj Luci? Ima, kako da nema. Naprimjer, lijepa je, nije da nije, nova zgrada Vlade Republike Srpske. Problem je u tome što Kopanja i njegovi novinari nikada nisu (a kad će ne zna se) objavili da su pepeljare u Dodikovom kremlju budžetskim parama plaćane i po dvije hiljade maraka, da je samo za ruskostilski namještaj potrošeno nekoliko desetina miliona, da su na kriminalan način fingirani ugovori na kojim se obogatilo mnogo građevinskih poduzentnika od kojih, kao, Kopanja danas brani svog prijatelja. O lijepim banjalučkim ženama, psima i ulicama možemo i neki drugi put, ali tek da ne ostanem dužan reći ću da je nekad lijepa bila i Ferhat-pašina džamija u centru Banjaluke pa su je „neodgovorni pojedinci“ srušili dinamitom. Koliko znam, Kopanja se ni u ratu, a ni nakon Daytona nije pretrgao da, prvo, kao „nezavisni novinar“ otkrije počinioce i nelogodavce tog teškog zločina, a onda da, kao nesumnjivo utjecajna osoba iz vrha režima, konkretno pomogne kako se bi taj simbol Banje Luke obnovio. Ali, ko će ga znati, možda već u svom narednom intervjuu tajkun Kopanja za rušenje Ferhadije optuži njemu neobjašnjivu „mržnju koja isijava iz Sarajeva“...
Puno je, dakle, puteva i načina za uspješno polemiziranje sa Željkom Kopanjom. Još je jednostavnije iz te polemike izaći kao apsolutni pobjednik. Ipak, ono što me neobično zanima u cijeloj priči oko neargumentiranih optužbi vlasnika svih medija u Republici Srpskoj prema svemu što stiže iz Sarajeva svakako je uloga koju u Kopanjinom svakodnevnom životu, pa samim tim i u pripremama otvorenih pisama za prijatelja Dodika, imaju zvaničnici međunarodne zajednice, prije svih uposlenici ambasade SAD u BiH. Naime, Kopanja je u Avazu priznao da je o svom pismu prvo obavijestio Sanju Pejčinović, osobu koja je već duže od desetljeća zadužena za kontakte američkih zvaničnika u BiH sa domaćim novinarima, te zamjenika američkog ambasadora u našoj državi Jonathana Moorea. Zašto je Kopanja baš Pejčinovićevu i Moorea obavijestio da će presaviti tabak i Dodiku se javno obratiti? Šta su njih dvoje tada odgovorili? Zbog čega se američka diplomatija bavi Kopanjinim prijateljskim odnosom sa Dodikom? Da li su o Kopanjinim namjerama Pejčinovićeva i Moore obavijestili svoje šefove Patricka Moona i Hillary Clinton? Da li su možda Kopanjina promišljanja o prijatelju i njegovom kriminalnom orkuženju ( s kim si takav si) uspjela stići i do predsjednika Baracka Obame lično? Na kraju krajeva, ko je taj Kopanja i šta je medijski tajkun američkoj administraciji ako im se povjerava i zbog vješto iskonstruiranog a suštinski izmišljenog sukoba sa svojim kućnim prijateljem? Mnogo je, dakle, pitanja na koja bi iz ambasade SAD-a morali stići odgovori. Baš kao što bi odgovori morali stići i od onih evropskih diplomata ili njihovih domaćih izaslanika koji su, kako Kopanja tvrdi, „primjetili da ne popušta ta percepcija da se sve što je dobro u RS mora prećutati. Čemu to vodi, ja ne znam, ali bojim se da vodi raspadu države, a najveći dio krivice za to snosi Sarajevo...“Odgovor američke ambasade u Bosni i Hercegovini na pitanje da li su dužnosnici ambasade sa Željkom Kopanjom dogovarali pisanje otvorenog pisma Miloradu Dodiku.
