Nedavno je predsjednik SDA Sulejman Tihić izjavio kako je Predsjedništvo Bosne i Hercegovini u kojem je djelovao u društvu SDS-ovca Borislava Paravca i HDZ-ovca Ive Mire Jovića predstavljalo „najfunkcionalnije državno Predsjedništvo BiH od Dejtona do današnjih dana“. Na stranu sad što su, za razliku od Tihića, bivši srpski i hrvatski član u najvišu izvršnu instituciju BiH dospjeli bez ikakvog izbornog legitimiteta (političkim dogovorom tadašnje vladajuće koalicije i njihovim lansiranjem iz državnog parlamenta nakon smjena/hapšenja Dragana Čovića i Mirka Šarovića). Nećemo ni o razlozima koji su „rukovodili“ šefa SDA da dvojicu karikaturalnih antibosankohercegovačkih političara promovira u vizionare i predvodinike „neke bolje Bosne“. Ništa od toga nije bitno kao što je ovoga puta važno raspetljati motive zbog kojih predsjednik vječito vladajuće i jedne duboko kriminalizirane firme poput SDA u jeku predizborne kampanje za oktobarske izbore umjesto na podršku izbornim kandidatima vlastite stranke vrijeme i energiju radije troši na isticanje zaboravljenih i samo njemu poznatih zasluga u navodnoj izgradnji ove nesretne države.
ČOVIĆEV RECEPT
Komičnom promocijom „svoga“ Predsjedništva skupa sa Paravcem i Jovićem u „lokomotivu reformi“, Tihić nam opet dokazuje da ga ni gotovo četverogodišnji delegatski staž u državnom Domu naroda nije uspio izliječiti od teškog izbornog poraza koji su mu svojevremeno priredili Dnevni avaz, reis Mustafa Cerić i njegov tadašnji politički suparnik Haris Silajdžić. Mora se priznati da razočarenje šefa SDA zbog činjenice da su bh. glasači prije četiri godine naivno povjerovali u Silajdžićeve ublehe o „100 posto BiH“ ima ozbiljnog i utemeljnog osnova, ali, ako je već tako (a jeste), postavlja se pitanje zbog čega je onda predsjednik SDA odmah nakon prošlih izbora sa istim onim koji su ga u predizbornoj kampanji 2006. medijski masakrirali i optuživali za izdaju Bosne i prodaju Hercegovine za tili čas sastavio koaliciju, podijelio ministarske fotelje i zauzeo rukovodeća mjesta u preostalim državnim preduzećima? Na to pitanje postoji samo jedan precizan i tačan odgovor. SDA se, kao uostalom i njen predsjednik, očajnički plaše gubitka vlasti i svih kraljevskih privilegija koje svaka vlast donosi. Međutim, izbori koji dolaze dokazuju nam da panika zbog mogućeg opozicionog staža nije jedina teška briga koja mori čelnika najveće bošnjačke stranke. Ima, naime, nečeg i u Tihićevom neskrivenom strahu od novog ličnog poraza i još jednog javnog političkog poniženja nakon kojeg po svemu sudeći više ne bi mogao računati ni na sinekuru u „domu izbornih propalica“ kako se u hodnicima državnog parlamenta na Marijin dvoru odavno tituliraju delegati iz Doma naroda BiH. Kao dokaz ovoj tvrdnji, odnosno Tihićevom mudrom bijegu od mogućeg novog javnog debakla, prilažem izborne liste Stranke demokratske akcije na kojim „ni za lijeka“ nema prvog čovjeka najveće bošnjačke stranke. „Kakva je to stranka čiji predsjednik ne smije u izbornu utakmicu ?“ pitao se vrli pitac neki. Znamo iz proteklih „godina koje su pojeli skakavci“ da je Tihić rijetko donosio riskantne i uz to originalne, nove, svježe političke odluke. Tako je i ovoga puta, navodno u ime „pružanja šanse mladim i novim licima SDA“, samog sebe sačuvao od neugodnog izbornog poraza. Kako rekosmo, Tihić već dugo nema originalnih autorskih ideja pa je i ovu posljednju po copy-paste principu preuzeo od svog vječitog koalicionog partnera i prudskog kolege Dragana Čovića koji je još prije četiri godine vlastiti bijeg sa izbornih listi objašnjavao „potrebom da se stara lica sklone u hladovinu i ustupe mjesto mlađim i sposobnijim.“ Taj potez Čović je povukao u vrijeme teških raskola unutar HDZ-a BiH. Nakon što je uspio značajno konsolidirati vlastitu stranku te ovogodišnje izborne šanse odmetnika iz HDZ-a 1990 četiri godine kasnije sveo na teorijsku mogućnost prebacivanja izbornog praga, privatizacijski pljačkaš hercegovačkih firmi na velika se vrata vratio u politički život BiH i to kao nosilac liste HDZ-a BiH u Izbornoj jedinici 2 za državni parlament. Iskustvo Čovićevih metoda obračuna sa unutarstranačkim neprijateljima Tihiću je bilo od krucijalne važnosti prilikom donošenja odluke da u krajnje neizvjesnu ( ne usuđujem se napisati unaprijed izgubljenu) utrku za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH pošalje svog najozbiljnijeg suparnika u „rukovođenju i komandovanju“ SDA-om Bakira Izetbegovića. Siguran sam, mada je to danas teško dokazati, da bi Čović prije četiri godine sa obje ruke potpisao da „na crtu“ SDP-ovcu Željku Komšiću u utrci za Predsjedništvo BiH pošalje Božu Ljubića. To se nije dogodilo samo iz razloga što je u međuvremenu osnovan HDZ 1990 koji je Ljubiću, istina, osigurao izborni poraz od Komšića, ali ne i političku kapitulaciju pred Čovićem.
AKO... ONDA...
Čovićeva iskustva, pa i ona u obračunima sa političkim protivnicima unutar HDZ-a BiH, kako rekosmo, posljednjih mjeseci koristi Sulejman Tihić, čovjek i (bivši) komunista poljuljanog političkog kredibiliteta. Predsjednik SDA ispravno računa da se ukoliko u Titovoj 16 ni nakon ovih izbora ne bude kandidata najveće bošnjačke stranke Izetbegović već 3. oktobra za sva vremena može poselamiti sa ozbiljnom političkom karijerom. U tom slučaju (ukoliko, dakle, Izetbegović izgubi izbore u što se nikako ne bih smio kladiti) Tihića već na narednim izborima možemo očekivati u sadašnjoj Čovićevoj ulozi. Dakle, osvježenog, razigranog, elanom ispunjenog nosioca liste za državni parlament. U suprotnom, ukoliko Izetbegović nekim izbornim čudom ipak useli u kabinet koji je desetak godina dijelio sa svojim ocem, e onda SDA očekuje vanredni Kongres... Ali to je već neka druga priča. Priča u koju valjda još jedino čvrsto vjeruje Izetbegović junior dok sa anonimnim stranačkim volonterima obilazi skromno posjećene predizborne skupove. Skupove na kojim na mapi nema ni Tihića, ni njegovih ljudi iz rukovodstva SDA...
(zurnal.info)
">
Nedavno je predsjednik SDA Sulejman Tihić izjavio kako je Predsjedništvo Bosne i Hercegovini u kojem je djelovao u društvu SDS-ovca Borislava Paravca i HDZ-ovca Ive Mire Jovića predstavljalo „najfunkcionalnije državno Predsjedništvo BiH od Dejtona do današnjih dana“. Na stranu sad što su, za razliku od Tihića, bivši srpski i hrvatski član u najvišu izvršnu instituciju BiH dospjeli bez ikakvog izbornog legitimiteta (političkim dogovorom tadašnje vladajuće koalicije i njihovim lansiranjem iz državnog parlamenta nakon smjena/hapšenja Dragana Čovića i Mirka Šarovića). Nećemo ni o razlozima koji su „rukovodili“ šefa SDA da dvojicu karikaturalnih antibosankohercegovačkih političara promovira u vizionare i predvodinike „neke bolje Bosne“. Ništa od toga nije bitno kao što je ovoga puta važno raspetljati motive zbog kojih predsjednik vječito vladajuće i jedne duboko kriminalizirane firme poput SDA u jeku predizborne kampanje za oktobarske izbore umjesto na podršku izbornim kandidatima vlastite stranke vrijeme i energiju radije troši na isticanje zaboravljenih i samo njemu poznatih zasluga u navodnoj izgradnji ove nesretne države.
ČOVIĆEV RECEPT
Komičnom promocijom „svoga“ Predsjedništva skupa sa Paravcem i Jovićem u „lokomotivu reformi“, Tihić nam opet dokazuje da ga ni gotovo četverogodišnji delegatski staž u državnom Domu naroda nije uspio izliječiti od teškog izbornog poraza koji su mu svojevremeno priredili Dnevni avaz, reis Mustafa Cerić i njegov tadašnji politički suparnik Haris Silajdžić. Mora se priznati da razočarenje šefa SDA zbog činjenice da su bh. glasači prije četiri godine naivno povjerovali u Silajdžićeve ublehe o „100 posto BiH“ ima ozbiljnog i utemeljnog osnova, ali, ako je već tako (a jeste), postavlja se pitanje zbog čega je onda predsjednik SDA odmah nakon prošlih izbora sa istim onim koji su ga u predizbornoj kampanji 2006. medijski masakrirali i optuživali za izdaju Bosne i prodaju Hercegovine za tili čas sastavio koaliciju, podijelio ministarske fotelje i zauzeo rukovodeća mjesta u preostalim državnim preduzećima? Na to pitanje postoji samo jedan precizan i tačan odgovor. SDA se, kao uostalom i njen predsjednik, očajnički plaše gubitka vlasti i svih kraljevskih privilegija koje svaka vlast donosi. Međutim, izbori koji dolaze dokazuju nam da panika zbog mogućeg opozicionog staža nije jedina teška briga koja mori čelnika najveće bošnjačke stranke. Ima, naime, nečeg i u Tihićevom neskrivenom strahu od novog ličnog poraza i još jednog javnog političkog poniženja nakon kojeg po svemu sudeći više ne bi mogao računati ni na sinekuru u „domu izbornih propalica“ kako se u hodnicima državnog parlamenta na Marijin dvoru odavno tituliraju delegati iz Doma naroda BiH. Kao dokaz ovoj tvrdnji, odnosno Tihićevom mudrom bijegu od mogućeg novog javnog debakla, prilažem izborne liste Stranke demokratske akcije na kojim „ni za lijeka“ nema prvog čovjeka najveće bošnjačke stranke. „Kakva je to stranka čiji predsjednik ne smije u izbornu utakmicu ?“ pitao se vrli pitac neki. Znamo iz proteklih „godina koje su pojeli skakavci“ da je Tihić rijetko donosio riskantne i uz to originalne, nove, svježe političke odluke. Tako je i ovoga puta, navodno u ime „pružanja šanse mladim i novim licima SDA“, samog sebe sačuvao od neugodnog izbornog poraza. Kako rekosmo, Tihić već dugo nema originalnih autorskih ideja pa je i ovu posljednju po copy-paste principu preuzeo od svog vječitog koalicionog partnera i prudskog kolege Dragana Čovića koji je još prije četiri godine vlastiti bijeg sa izbornih listi objašnjavao „potrebom da se stara lica sklone u hladovinu i ustupe mjesto mlađim i sposobnijim.“ Taj potez Čović je povukao u vrijeme teških raskola unutar HDZ-a BiH. Nakon što je uspio značajno konsolidirati vlastitu stranku te ovogodišnje izborne šanse odmetnika iz HDZ-a 1990 četiri godine kasnije sveo na teorijsku mogućnost prebacivanja izbornog praga, privatizacijski pljačkaš hercegovačkih firmi na velika se vrata vratio u politički život BiH i to kao nosilac liste HDZ-a BiH u Izbornoj jedinici 2 za državni parlament. Iskustvo Čovićevih metoda obračuna sa unutarstranačkim neprijateljima Tihiću je bilo od krucijalne važnosti prilikom donošenja odluke da u krajnje neizvjesnu ( ne usuđujem se napisati unaprijed izgubljenu) utrku za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH pošalje svog najozbiljnijeg suparnika u „rukovođenju i komandovanju“ SDA-om Bakira Izetbegovića. Siguran sam, mada je to danas teško dokazati, da bi Čović prije četiri godine sa obje ruke potpisao da „na crtu“ SDP-ovcu Željku Komšiću u utrci za Predsjedništvo BiH pošalje Božu Ljubića. To se nije dogodilo samo iz razloga što je u međuvremenu osnovan HDZ 1990 koji je Ljubiću, istina, osigurao izborni poraz od Komšića, ali ne i političku kapitulaciju pred Čovićem.
AKO... ONDA...
Čovićeva iskustva, pa i ona u obračunima sa političkim protivnicima unutar HDZ-a BiH, kako rekosmo, posljednjih mjeseci koristi Sulejman Tihić, čovjek i (bivši) komunista poljuljanog političkog kredibiliteta. Predsjednik SDA ispravno računa da se ukoliko u Titovoj 16 ni nakon ovih izbora ne bude kandidata najveće bošnjačke stranke Izetbegović već 3. oktobra za sva vremena može poselamiti sa ozbiljnom političkom karijerom. U tom slučaju (ukoliko, dakle, Izetbegović izgubi izbore u što se nikako ne bih smio kladiti) Tihića već na narednim izborima možemo očekivati u sadašnjoj Čovićevoj ulozi. Dakle, osvježenog, razigranog, elanom ispunjenog nosioca liste za državni parlament. U suprotnom, ukoliko Izetbegović nekim izbornim čudom ipak useli u kabinet koji je desetak godina dijelio sa svojim ocem, e onda SDA očekuje vanredni Kongres... Ali to je već neka druga priča. Priča u koju valjda još jedino čvrsto vjeruje Izetbegović junior dok sa anonimnim stranačkim volonterima obilazi skromno posjećene predizborne skupove. Skupove na kojim na mapi nema ni Tihića, ni njegovih ljudi iz rukovodstva SDA...
(zurnal.info)
">
:ŽIVOT OBIČNOG TEMPA: Zašto SDA nema svog kandidata za Predsjedništvo BiH?
Prijavite se na newsletter Žurnala potpuno besplatno! Odabrali smo za Vas istraživačke tekstove objavljene proteklih 7 dana.
Bakir Hadžiomerović
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA: Zašto SDA nema svog kandidata za Predsjedništvo BiH?
Predsjednik SDA ispravno računa da se ukoliko u Titovoj 16 ni nakon ovih izbora ne bude kandidata najveće bošnjačke stranke Izetbegović već 3. oktobra za sva vremena može poselamiti sa ozbiljnom političkom karijerom
Nedavno je predsjednik SDA Sulejman Tihić izjavio kako je Predsjedništvo Bosne i Hercegovini u kojem je djelovao u društvu SDS-ovca Borislava Paravca i HDZ-ovca Ive Mire Jovića predstavljalo „najfunkcionalnije državno Predsjedništvo BiH od Dejtona do današnjih dana“. Na stranu sad što su, za razliku od Tihića, bivši srpski i hrvatski član u najvišu izvršnu instituciju BiH dospjeli bez ikakvog izbornog legitimiteta (političkim dogovorom tadašnje vladajuće koalicije i njihovim lansiranjem iz državnog parlamenta nakon smjena/hapšenja Dragana Čovića i Mirka Šarovića). Nećemo ni o razlozima koji su „rukovodili“ šefa SDA da dvojicu karikaturalnih antibosankohercegovačkih političara promovira u vizionare i predvodinike „neke bolje Bosne“. Ništa od toga nije bitno kao što je ovoga puta važno raspetljati motive zbog kojih predsjednik vječito vladajuće i jedne duboko kriminalizirane firme poput SDA u jeku predizborne kampanje za oktobarske izbore umjesto na podršku izbornim kandidatima vlastite stranke vrijeme i energiju radije troši na isticanje zaboravljenih i samo njemu poznatih zasluga u navodnoj izgradnji ove nesretne države.
ČOVIĆEV RECEPT
Komičnom promocijom „svoga“ Predsjedništva skupa sa Paravcem i Jovićem u „lokomotivu reformi“, Tihić nam opet dokazuje da ga ni gotovo četverogodišnji delegatski staž u državnom Domu naroda nije uspio izliječiti od teškog izbornog poraza koji su mu svojevremeno priredili Dnevni avaz, reis Mustafa Cerić i njegov tadašnji politički suparnik Haris Silajdžić. Mora se priznati da razočarenje šefa SDA zbog činjenice da su bh. glasači prije četiri godine naivno povjerovali u Silajdžićeve ublehe o „100 posto BiH“ ima ozbiljnog i utemeljnog osnova, ali, ako je već tako (a jeste), postavlja se pitanje zbog čega je onda predsjednik SDA odmah nakon prošlih izbora sa istim onim koji su ga u predizbornoj kampanji 2006. medijski masakrirali i optuživali za izdaju Bosne i prodaju Hercegovine za tili čas sastavio koaliciju, podijelio ministarske fotelje i zauzeo rukovodeća mjesta u preostalim državnim preduzećima? Na to pitanje postoji samo jedan precizan i tačan odgovor. SDA se, kao uostalom i njen predsjednik, očajnički plaše gubitka vlasti i svih kraljevskih privilegija koje svaka vlast donosi. Međutim, izbori koji dolaze dokazuju nam da panika zbog mogućeg opozicionog staža nije jedina teška briga koja mori čelnika najveće bošnjačke stranke. Ima, naime, nečeg i u Tihićevom neskrivenom strahu od novog ličnog poraza i još jednog javnog političkog poniženja nakon kojeg po svemu sudeći više ne bi mogao računati ni na sinekuru u „domu izbornih propalica“ kako se u hodnicima državnog parlamenta na Marijin dvoru odavno tituliraju delegati iz Doma naroda BiH. Kao dokaz ovoj tvrdnji, odnosno Tihićevom mudrom bijegu od mogućeg novog javnog debakla, prilažem izborne liste Stranke demokratske akcije na kojim „ni za lijeka“ nema prvog čovjeka najveće bošnjačke stranke. „Kakva je to stranka čiji predsjednik ne smije u izbornu utakmicu ?“ pitao se vrli pitac neki. Znamo iz proteklih „godina koje su pojeli skakavci“ da je Tihić rijetko donosio riskantne i uz to originalne, nove, svježe političke odluke. Tako je i ovoga puta, navodno u ime „pružanja šanse mladim i novim licima SDA“, samog sebe sačuvao od neugodnog izbornog poraza. Kako rekosmo, Tihić već dugo nema originalnih autorskih ideja pa je i ovu posljednju po copy-paste principu preuzeo od svog vječitog koalicionog partnera i prudskog kolege Dragana Čovića koji je još prije četiri godine vlastiti bijeg sa izbornih listi objašnjavao „potrebom da se stara lica sklone u hladovinu i ustupe mjesto mlađim i sposobnijim.“ Taj potez Čović je povukao u vrijeme teških raskola unutar HDZ-a BiH. Nakon što je uspio značajno konsolidirati vlastitu stranku te ovogodišnje izborne šanse odmetnika iz HDZ-a 1990 četiri godine kasnije sveo na teorijsku mogućnost prebacivanja izbornog praga, privatizacijski pljačkaš hercegovačkih firmi na velika se vrata vratio u politički život BiH i to kao nosilac liste HDZ-a BiH u Izbornoj jedinici 2 za državni parlament. Iskustvo Čovićevih metoda obračuna sa unutarstranačkim neprijateljima Tihiću je bilo od krucijalne važnosti prilikom donošenja odluke da u krajnje neizvjesnu ( ne usuđujem se napisati unaprijed izgubljenu) utrku za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH pošalje svog najozbiljnijeg suparnika u „rukovođenju i komandovanju“ SDA-om Bakira Izetbegovića. Siguran sam, mada je to danas teško dokazati, da bi Čović prije četiri godine sa obje ruke potpisao da „na crtu“ SDP-ovcu Željku Komšiću u utrci za Predsjedništvo BiH pošalje Božu Ljubića. To se nije dogodilo samo iz razloga što je u međuvremenu osnovan HDZ 1990 koji je Ljubiću, istina, osigurao izborni poraz od Komšića, ali ne i političku kapitulaciju pred Čovićem.
AKO... ONDA...
Čovićeva iskustva, pa i ona u obračunima sa političkim protivnicima unutar HDZ-a BiH, kako rekosmo, posljednjih mjeseci koristi Sulejman Tihić, čovjek i (bivši) komunista poljuljanog političkog kredibiliteta. Predsjednik SDA ispravno računa da se ukoliko u Titovoj 16 ni nakon ovih izbora ne bude kandidata najveće bošnjačke stranke Izetbegović već 3. oktobra za sva vremena može poselamiti sa ozbiljnom političkom karijerom. U tom slučaju (ukoliko, dakle, Izetbegović izgubi izbore u što se nikako ne bih smio kladiti) Tihića već na narednim izborima možemo očekivati u sadašnjoj Čovićevoj ulozi. Dakle, osvježenog, razigranog, elanom ispunjenog nosioca liste za državni parlament. U suprotnom, ukoliko Izetbegović nekim izbornim čudom ipak useli u kabinet koji je desetak godina dijelio sa svojim ocem, e onda SDA očekuje vanredni Kongres... Ali to je već neka druga priča. Priča u koju valjda još jedino čvrsto vjeruje Izetbegović junior dok sa anonimnim stranačkim volonterima obilazi skromno posjećene predizborne skupove. Skupove na kojim na mapi nema ni Tihića, ni njegovih ljudi iz rukovodstva SDA...
(zurnal.info)
Bakir Hadžiomerović
Predsjednik SDA ispravno računa da se ukoliko u Titovoj 16 ni nakon ovih izbora ne bude kandidata najveće bošnjačke stranke Izetbegović već 3. oktobra za sva vremena može poselamiti sa ozbiljnom političkom karijerom
ČOVIĆEV RECEPT
AKO... ONDA...
