Selvedin Avdić
Zli ljudi ne mogu slušati ove bubnjeve
Ima već skoro 15 godina kako svakog ljeta iz arhive Sefke Records izvlačim album Wingless Angels i to onaj iz 1997. godine, koji je objavljen u maloj izdavačkoj kući Mindless Records. Skroman sam čovjek pa nemam ništa zajedničko s novim luksuznim box set pakovanjem koji ove godine, negdje sam usput pročitao, konkuriše i za nekakve muzičke nagrade.
...
Moj album (kao što vidite, stigao sam se i intimizirati s njim) vuče korijene još iz 1972. godine kada je Keith Richards doselio na Jamajku. Počeo se družiti s nekoliko starosjedilaca iz, za bijelce zatvorenog, gusarskog naselja Steertown smještenog u brdima iznad Ocho Riosa. Čuo ih je kako sviraju nyabinghi bubnjeve (neki od njih imaju tako specifičan zvuk da slušalac sa zlim srcem odmah osjeti mučninu) na plaži i pozvao ih da zajedno sviraju u njegovoj vili.
Keith Richards se u knjizi “Život” prisjeća da su ga rastafarijanci prihvatili u svoj krug tek kada je izdržao iskušenje na jednom njihovom okupljanju:
Dimilo se iz pehara, kokosa s ogromnom keramičkom posudom na vrhu i 200 – 300 grama trave unutra, dok je s druge strane izlazila gumena cijev. Bilo je to takmičenje u što dužem duvanju. Hrabri momci bi napunili kokos bijelim rumom kao nargile i uvlačili dim kroz rum. “Gori vatro, Jahu, divni!” I ko sam onda ja da prkosim lokalnim običajima?
Anita Pallenberg je Victoru Bockrisu ispričala da su bubnjari Keitha zvali “Dreader than Dread”, ali da su ga i napadali, kritizirali zbog brijanja i upozoravali da tijelo pravog muškarca nikada ne smije dodirnuti nikakva oštrica.
...
Tri godine poslije Keith je kupio svoje prve “akete“ bubnjeve, iako mu je prodavač rekao da će im trebati čak 20 godina da sazriju za sviranje. Čim su dvije decenije zaokružene, 1995. godine u Keithovu vilu došla je skupina rastafarijanaca i pitala ga da li je spreman da zasvira na svojim bubnjevima.
Victor Bockris u knjizi “Lice rock'n'rolla” piše da Keitha nije bilo potrebno nagovarati. Otvorio je sve prozore na kući koji gledaju na more. Grupa se smjestila u dnevnoj sobi i svirala šest noći, od sumraka do zore. Na kraju sedmice u sobi je instalirana studijska oprema i snimljen je album “Wingless Angels”. Na snimcima Richards samo, tu i tamo, pipne žice akustične gitare, pun opreza da ga ne izbace iz sobe.
Album je objavljen dvije godine poslije, kada “Anđeli bez krila” više nisu postojali. Anita Pallenberg kaže da su “padali” jedan po jedan:
... Ljudi su umirali, postajali ovisnici o cracku ili stradavali u automobilskim nesrećama... Čak i danas kad god odemo dole oni traže novac, smatraju da nisu bili dovoljno plaćeni, Keith ih je želio odvesti na turneju, ali je zaključio da bi ih kulturni šok iskvario... Tokom posljednjih nekoliko posjeta Keith ih nije želio niti vidjeti, jer stalno zahtijevaju još novca i uvijek popiju sav rum.
...
Priča nema sretan kraj, kao što vidimo, ali ljudske slabosti nemaju nikakve veze s ovom pločom. Imamo posla s ozbiljnom magijom, sihirima s mirisom Coppertonea od kokosa. Sjedite na tepih kao na pijesak, ugasite svjetlo, sad će i zrikavci, uključite ventilator nek šumi kao vjetar iznad zaljeva, pustite “Wingless Angelse” i eto vas u Ocho Riosu. Sad pa sad.
...
...
(zurnal.info)
