Potop vlasti:ŽURNAL U SELU POLJICE KOD MAGLAJA: Uvijek na spisku za donaciju, a nikad kad je podjela!
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Pod okupacijom

ŽURNAL U SELU POLJICE KOD MAGLAJA: Uvijek na spisku za donaciju, a nikad kad je podjela!

U selu Poljice kod Maglaja, odnosi na relaciji korisnik-povjerenik-Općina, prema riječima Slađane Đurić, puni su problema. Povjerenik sela, zadužen za humanitarnu pomoć, smijenjen je nakon peticije stanovnika Poljica. Ali, problemi su ostali...

ŽURNAL U SELU POLJICE KOD MAGLAJA: Uvijek na spisku za donaciju, a nikad kad je podjela!
SLAĐANA ĐURIĆ: Neki dan sam psovala, da nam je opet poplava, ali od brda do brda, da nas sve sravni; FOTO: Adi Kebo/zurnal.ba

Skoro kad sam otišla, kažu mi što psuješ. Psovala sam i opštinu i načelnika, jesam! Kažu Ti nisi normalna. Ja sam do sad bila normalna, a sad tek nisam normalna! Kaže – luda. Jesam luda! Kad te svako pravi budalom. Idi ovdje, idi tamo; stavili smo te na spisak, a kad bude podjela, mene nema nigdje. I još da ti kaže fino, nego se još na tebe maltene izgalami, kroz suze opisuje svoju borbu s administracijom Slađana Đurić, samohrana majka troje djece iz Poljica u Općini Maglaj.

Slađana i njen suprug su povratnici u Poljice, mjesto udaljeno oko dva kilometra od Maglaja, na putu M-17. Prije godinu dana, suprug joj je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Poplava joj je uništila prizemlje kuće u kojoj živi.

Silina vode je bila takva da je čak provalila vrata na špajzu. Sto iz kuhinje je voda izbacila u hodnik; izokretala namještaj u kćerkinoj sobi, dječije ležajeve... sve. Uspjela sam uzeti dokumente i odjeću za djecu. Ja sam izašla u jednoj trenerci. Bitno mi je bilo samo djeci da imaju. Izvukla sam i dva ćebeta i nešto obuće, priča Slađana za Žurnal.

Tu su noć Slađana i djeca proveli u autu parkiranom iznad kuće, uz cestu. Gledali su kako voda odnosi sve što imaju.

Najgore što je i taj dan padala kiša. Cijeli dan sam sjedila u kolima. Ne znaš kud' bi, šta bi. Odvališ jaukat... ne znaš... ne možeš bit' pametan.

Privremeni smještaj su našli kod komšinice:

Otišli smo kod Ramize; ona kaže “Budi kod mene koliko hoćeš”, a ja ne mogu... tuđa je to kuća. 'Vamo ostavili svoje, ne znaš kako bi izvlačio stvari, ni s kime. Prenoćili smo kod nje, a sutra naveče smo se spakovali i krenula sam za Banju Luku kod svojih, tamo imam dva brata. Otišla sam, tamo, prenoćili smo jednu noć, a sutradan sam se odmah vratila.

Slađani su braća pomogla da kako-tako opremi sprat svoje kuće. Iako pod krovom, na spratu nije bilo ni vrata ni prozora. Od braće je dobila dva prozora i vrata, tako da sada ova četvoročlana porodica boravi u jednoj prostoriji. Gore su prebacili i viseću kuhinju, a uspjeli su provesti i struju. Sobu je, ipak, teško ugrijati – prostorija pored je potpuno prazna, a jedina izolacija je šperploča na oknima.

Samo dva-tri mjeseca ranije sam bila završila donji sprat, okrečila, pripremila za sljedeću zimu i sve je to otišlo, kaže Slađana.

SAMO OBEĆANJA

Zima je na vratima, a humanitarna pomoć u namještaju, kućanskim aparatima, građevinskom materijalu i novcu koja se dijeli stanovnicima maglajske općine, zaobilazi Slađanu.

Prema zvaničnim podacima Općine, Đurići su od juna do avgusta dobili dvije kante boje za zidove, vreću glet mase i gips od Merhameta, vaučer za hranu od 200 maraka od organizacije Save the Children i paket, madrac, jastuk i 100 KM od udruženja “Naša realnost”. S druge strane, pojedini su u Poljicama, uz vaučer od 200 KM i Merhametov paket dobili i novčane donacije od 1.000 KM i građevinski materijal sa ugradnjom u vrijednosti 800 KM. Drugi su, opet, dobili samo vaučer.

U Općini kažu eto dobila si vaučer. Jesam, ali hrane sada ima! Zima dolazi, na šta ću leći? Da mi je bar da uradim dole, bilo šta. Obećavaju oni stalno, biće, biće, a kad bude nešto, mene nigdje nema. A drugi su dobijali. Dijeljene su i kuhinje i bijela tehnika. Skoro kad je bio sastanak, kažu ovdje su pare dijeljene – pa nek reknu ko je dobio! Ja nisam dobila! Kaže ovaj glavni – zna se. Pa kad se zna, de nam reci ko je dobio, da mi znamo između sebe. Kad god je nešto uvijek jedni te isti dobijaju i namještaj i bijelu tehniku i sve, kaže Slađana.

U općini Maglaj, jednoj od najteže pogođenih općina u majskim poplavama, pomoć dijele humanitarne organizacije u saradnji sa Općinom.

U razgovoru za Žurnal, načelnik Maglaja Mehmed Mustabašić kaže da radi se o različitim vrstama donacija.

Crveni polumjesec je, na primjer, obezbijedio građevinskog materijala u vrijednosti od oko 150 hiljada, Crveni krst/križ Bosne i Hercegovine je, otprilike predvidio hiljadu KM za oko 60 korisnika, Crveni križ Velike Britanije je obezbijedio 450 donacija od nešto više od 800 KM po osobi, Islamic Relief Velike Britanije vrši premjer radova za oko 300 kuća po principu ključ u ruke.

Trenutno je u Maglaju i UN program za obnovu u sklopu kojeg će biti obnovljeno 60 kuća, CRS će obnoviti 25 kuća, Hilfswerk Austria International također radi kuće u Radićima. Puno je donatora, puno međunarodnih organizacija koje rade u Maglaju. Mi smo napravili jedan poseban program koji prati sve ove donacije i uvezuje sa korisnikom, tako da svi mogu znati šta se radi u Maglaju, ko je šta dobio i dogovaramo pomoć.

Na zvaničnoj Internet stranici Općine Maglaj mogu se pronaći podaci o svim donacijama koje su stigle u ovu Općinu, spisak svih poplavljenih stanovnika, ali i spiskovi kome je, kada i šta dodijeljeno.

UĐI U KUĆU PA ĆEŠ VIDJET' ŠTA JE RAMO

Podjela pomoći u manjim naseljenim mjestima vrši se preko povjerenika mjesnih zajednica. Načelnik Mustabašić ističe da u mjestima gdje povjerenici rade, podjela ide odlično.

Tamo gdje se povjerenici ne mogu odlučiti ko će dobiti koju donaciju, tu podjela ide malo teže, ali tada mi kao Općina preuzimamo odgovornost i tu se raspodjela humanitarne pomoći radi na osnovu procenta poplavljenih, objašnjava načelnik.

Ipak, u Poljicama, odnosi na relaciji korisnik-povjerenik-Općina, prema riječima Slađane Đurić, ne idu tako glatko. Prijašnji povjerenik ovog naseljenog mjesta je smijenjen peticijom stanovnika Poljica.

Bivši predstavnik je jednoj komšinici rekao, kad je došla tražiti hrane, Uđi u kuću pa ćeš vidjet' šta je Ramo, pa ćeš dobiti paket. Ja kad sam pitala za kuhinju, on meni s osmijehom kaže - za tebe nema. Pitam jel' to zato što sam druga vjera? Kaže on meni jeste. I kada sam ja to javno objavila na Facebook, otad ništa ne dobivam, tvrdi Slađana i dodaje:

On jeste davao hrane, ali on dođe i ostavi ti ko ćuki kesu hrane pred kućom. Pa kaže se, ima neko u toj kući, evo izvoli. Njegova gospođa kaže, moj Ramo mora sviju vas zvat'. Pa ako si preuzeo taj posao, ne znam ja kad ima šta, on zna, ljuta je Đurićeva.

Načelnik Mustabašić problem vidi u nečem drugom:

Što meni ne kažu te primjedbe? Slobodno, rukom, prstom nek pokažu ko je taj i mi ćemo to odmah razriješiti. Međutim, tu je jedan drugi problem, a to je što niko ne kaže kad mu dođe kakva donacija. Taj problem nam zapravo čine mnogi donatori koji idu direktno korisnicima. Oni podijele to što imaju, svi misle da je to donacija od Općine, pa neki misle da su zapostavljeni i zaboravljeni. Ja zaista tvrdim da nastojimo da prema svim povratnicima budemo korektni, pa da njima možda damo i nešto više. Problemi u Poljicu su komšijski.

Načelnik smatra da neki ljudi neće da znaju da ima mjesto povjerenika, ni da znaju osobu koji radi o Općini na povratku, na tim poslovima.

To su jednostavno ljudi koji zaborave šta su dobili pa im je drugi kriv. A na našoj web stranici možete sve provjeriti.

Ipak, priznaje da se se povremeno susreću sa problemima u radu sa povjerenicima.

Ima tih problema, dobijem ja pritužbe, ali se oni u hodu rješavaju. Niko Vam tamo nije rekao da su u Poljicu od 10 donacija po 300 eura, dvije otišle tamo. Jednostavno, kad je dobro, kad im odgovara, oni zaborave, a ono što im ne odgovara kažu novinarima. Ja smatram da to nije tako, tvrdi Mustabašić.

O problemima u Poljicama je obaviješten i predsjedavajući Skupštine Zeničko-dobojskog Kantona, Sretko Radišić.

“GREŠKE POVJERENIKA”

Mi smo zajedno s njim, na sjednici, provjeravali podatke koje imamo i smatram da su čak tamo dobili malo više pomoći, kaže načelnik Općine Maglaj.

Mustabašić ističe da Općina daje sve od sebe da prati priliv i distribuciju donacija, ali da to nije lako. Propusti se dešavaju.

Imali smo penzionera koji je od Crvenog križa dobio hiljadu i trebao je od penzionera dobiti dvije hiljade. On je odmah vratio ovu hiljadu. To su oni dobri, koji hoće. Međutim, bilo je slučajeva kada je neko dobio 800 KM, a poslije još hiljadu. Taj se nije sjetio da vrati. To je bila “greška povjerenika” koju nismo uspjeli ispraviti.

Opet, imamo neke organizacije koje smo preko Općine doveli, a dva mjeseca nam nisu rekli šta su uradili, a davali su po četiri hiljade KM da ljudi urade što treba i davali sušilice i čak plaćali struju. Mi to nismo znali, a ti isti korisnici su dolazili, molili i tražili i samo pukom srećom im nismo uvažili molbe, kaže načelnik Mustabašić.

Prema navodima pojedinih stanovnika Poljica, neki su dobijali pomoć na osnovu lažnih ljekarskih nalaza. Načelnik tvrdi da Općina nije davala pomoć na osnovu zdravstvenih nalaza.

S tim nalazom sigurno nije dobila pomoć od Općine. To može biti jedino da je dobila od Ministarstva za boračko invalidsku i socijalnu zaštitu, kantonalnog, eventualno federalnog. Mi ovdje samo prikupljamo dokumenta, a neko gore odobrava. Ja pozivam sve koji znaju za takvu pronevjeru da mi jave. To se može uraditi i anonimno. Ja uvijek stojim na raspolaganju, poziva Mustabašić i podsjeća da su svi koji su prijavili štete od poplava, ali i svi oni koji su radili na izdavanju pomoći, pod krivičnom odgovornošću.

Za Slađanu je to slaba utjeha. Nje i djece na spiskovima za podjelu namještaja – nema.

Kad tražiš u Općini, samo te šalju s jednog šaltera na drugi, to je tako po običaju. Jutros me nazvala naša predstavnica i rekla da odem, da mi je sredila da dobijem novčanu donaciju od 800 maraka. Kaže moram predati broj žiro računa, a ja sam već dva puta predavala taj broj. Na šalteru te samo prave budalom. Kome si ti predala? Mi ne znamo ništa. Isto je bilo i kad sam predala dječije rodne listove da bih dobila krevete za djecu. Ne znamo mi kome si ti predala rodne listove, kaže Đurićeva.

Slađana je prisiljena ići od vrata do vrata i tražiti pomoć u nadi da će prizemlje kuće uspjeti sanirati do zime. Kaže, gornji sprat kuće joj i ne treba.

Meni ne treba sve, treba mi da sredim ono što mi je uništeno. Ne tražim sve što sam imala, ali daj mi koliko-toliko, ono osnovno. Nek' imam na šta leći, naložiti vatru da se djeca mogu ogrijati.

OD ŠALTERA DO ŠALTERA

U svojoj potrazi za donacijom, često nailazi na nerazumijevanje i neljubaznost.

Neki dan kad sam za ove ležajeve došla, izgalami se čovjek na mene – Ne znam ja ništa, ja sam ovo samo dovuk'o. Ne znam ja kome si ti predala te rodne listove. Predala sam gdje su mi rekli da predam, gdje i sav ostali narod. I ne može biti da samo mene nikad nema na tim spiskovima. Kad god je neki spisak, kad god je neka podjela, nikad mene nema. Uvijek sam na spisku, dal' za donaciju, dal' za namještaj, Slađo, da znaš, ima te na spisku, a kad je podjela, nema me nigdje.

Ista stvar je i na Općinskim šalterima:

Kad su mi javili da se dijele kreveti za djecu i da odem do te hale gdje se vrši podjela, mojih sinova nije bilo na spisku. Rekli su mi da odem u Općinu. Odem tamo, dali mi neki broj telefona. Ja nazovem, žena galami: Dosta je meni vas iz Poljica, za te ležaje ja nemam pojma. Ali što su mi dali vaš broj telefona? Kažu mi da pitam našeg predstavnika. Ona mi kaže da sa tim nema ništa, da njoj nisu dali da napravi spisak, nego je svako za sebe išao nositi rodni list, nego se obrati Azizu. Obratiš se Azizu, on kaže ja sa vama više nemam ništa, imate svog predstavnika.

Vjeruje da je jedini način da neko nešto uradi – napraviti problem.

Neki dan sam srela dva momka koji rade dole na izdavanju pomoći i pitam ih je li dolazio ikakav spisak, kažu nije. Kažem: Znaš ta ću ja uraditi? Ja ću doći dole kolima, otvoriti gepek i samo reći ubacite ležaj. Kažu, ne možeš Slađo to uraditi, mi ćemo zvati policiju. Ja i hoću da zovnete policiju!, očajna je Slađana.

Đurićevi su za život zarađivali skupljajući otpad. Nakon pogibije supruga, Slađana je radila kao čistačica u jednoj pekari, ali zbog nezgodnog radnog vremena, ali i zbog toga što je dobila šećer, morala je prestati raditi. Kaže, na poslu je morala ostajati do kasno u noć, a za to vrijeme su djeca ostajala sama u kući. Ova četvoročlana porodica živi od 77 KM invalidnine koju su djeca naslijedila od oca.

Čovjek više stvarno ne zna kome da se obrati. Faktički, nikakva prava nemaš. Predala sam i za dječiji doplatak, samo kažu biće. Kad tražim paket preko socijalnog, kažu nisi ti jedina samohrana majka ovdje, nisi jedina ugrožena, kaže Slađana i dodaje da je svjesna da je pomoć potrebna mnogima.

Ali ja se moram boriti za svoju djecu, jer drugi neće niko. Neki dan sam psovala, da nam je opet poplava, ali od brda do brda, da nas sve sravni, kaže za kraj našeg razgovora Slađana Đurić.

(zurnal.info)