Zvjezdana igra bez Misimovića

Bilo je to sasvim pristojno veče na kauču. BH košarkaši, doduše s puno problema, učinili su ono što se od njih očekivalo, pobjedili su Latviju na početku kvalifikacija za europsko prvenstvo. Bilo kako bilo, zaključak je da su nam Aleksandar Petrović i Mirko Novosel zajedno s podmlađenim BH sastavom vratili zadovoljstvo gledanja košarke. Nakon neizvjesne košarkaške utakmice uslijedila je dugoočekivana nogometna provjera protiv Wallesa. Zbog čega je nazivam dugoočekivanom? Pa, zbog toga što smo prošli reprezentativni ciklus završili serijom poraza uz izrazito lošu igru.

BEZ MISKETOVE NERVOZE

Utakmica odigrana pred polupraznim tribinama još je jednom rekla istinu o kojoj malo tko govori. Naime, i atmosfera i igra naše ekipe bitno su bolje kada nema Zvjezdana Misimovića. Svaka čast Misimoviću na starim zaslugama, ali situacija je takva da njegovo prisustvo i činjenica da MORA igrati kad je tu, ekipi ne donose ništa dobro. Igra u sredini terena je usporena, a njegova nervoza koju uzrokuje nemoć čini i ostale igrače nestabilnima.

No, konačno smo jednu prijateljsku utakmicu pobjedili bez većih problema, a bez nekih posebnih motiva već jednostavno zato što smo bolji tim. Utakmica u Llaneliju valjda je svima dokazala da glavni čovjek na terenu u našoj ekipi mora biti Miralem Pjanić. Do sada ga se uglavnom žrtvovalo na nekakvim bočnim i polubočnim pozicijama i to zbog Zvjezdana Misimovića. Pjanić je odigrao divnu utakmicu s puno kretanja i proigravanja pa i s nekoliko atraktivnih poteza koje je odigrao tek toliko da pokaže što sve može.

Walles nije pretjerano ozbiljna ekipa makar je možda podcjenjivački reći to za tim koji u svom sastavu ima Ramseya, Balea, Belamya i Allena, jer to je puno više nego što neke mnogo uspješnije europske selekcije imaju na raspolaganju.

ŠTA SMO DOBILI

Kako god, ovom smo utakmicom dobili i Adnana Zairovića koji je po tko zna koji put dokazao da može biti dostojna zamjena Elviru Rahimiću ukoliko ima adekvatnu pomoć od suigrača. Dakle, ako se mene pita, vrijeme je za podmlađivanje na ključnim pozicijama. Zbog jednog dečka ne postoji više nikakav verbalni alibi zbog kojeg bi se Pjanića guralo na desni bok.

Naravno, govorim o sjajnom Miroslavu Stevanoviću koji je briljantnom igrom pokazao da mu je mjesto u A selekciji Bosne i Herecegovine i to, po mom skromnom mišljenju, u prvih 11. Dečko je brz, prodoran, zna nogomet i, što me je posebno impresioniralo, ne bježi od odbrambenih zadaća. Sa Pjanićem na mjestu kreatora igre, Zahirovićem i Stevanovićem naša selekcija poprima bitno drugačije motoričke odlike i, iz jedne trome, teško pokretne ekipe, pretvara se u pokretljivu prodornu squadru s puno bržom transformacijom igre iz odbRane u napad.

STRAH OD TESTA

Ne treba s plašiti testa sa Zahirovićem i Stevanovićem. Obojica su pokazala potrebnu nogometnu drskost, obojica igri pristupaju bez kompleksa s punom svješću o vlastitim kvalitetama. No, što ćemo i kako ćemo igrati u predstojećim kvalifikacijama ovisi isključivo o Safetu Sušiću. Problem sporog ulaska u utakmicu, prije svega naše odbrambene linije, i dalje ostaje najveći problem naše selekcije.

Još jedan potencijalni dobitak nakon Wallesa je Toni Šunjić, koji je u nekoliko navrata jako dobro reagirao i to ne u duel igri nego presjecanjem velškim dodavanja dobrim postavljanjem i čitanjem igre. No, pred Šunjićem ima dosta vremena za razvoj. Iskustvo je presudna stvar za odbrambenog igrača,a čini se da Šunjića vrijedi pričekati.

Nakon svega najbitnije je da smo prekinuli dugačku seriju poraza koja je prijetila da razori samopouzdanje naše momčadi. Sušići ova utakmica može predstavljati i određeni problem i to zbog pitanja koja su otvorena odličnim nastupima nekih igrača koji su do sada bili u drugom planu. Rezovi mogu biti bolni i izrazito nezgodni i ukoliko se ne izvedu pažljivo sve dobro se može raspasti pogotovo ako uzmemo u obzir nezgodan karakter Zvjezdana Misimovića, koji bi trebao biti prva žrtva nužnih promjena u našoj selekciji.

IGOROV BIJEG OD BILIĆA

Kratko ću se osvrnuti i na nastup Hrvatske protiv Švicarske kojim je Igor Štimac debitirao na izborničkoj poziciji. Dojam je da je Štimac na silu išao mijenjati već uigran sustav i riskirao uvjerljiv poraz zbog vlastite sujete koja mu je nalagala da igra Hrvatske, odmah po njegovu dolasku, mora biti drugačije od one iz ere Slavena Bilića.

Nezgoda je bila u tome što je na drugoj strani terena imao jednu vrlo potentnu i perspektivnu Švicarsku predvođenu legendarnim Otmarom Hitzfieldom, koji mu je održao trenersku lekciju udarajući upravo tamo gdje je procjenio da će Hrvatska biti najtanja, a to je situacija u kojoj izgubi posjed lopte u fazi razvoja napada. Pletikosa je ni kriv ni dužan fasovao čak četiri gola, a dojam je nekako ublažio Eduardo Da Silva, čovjek za kojeg se govori da je izvan forme već godinama, a isto se tako već godinama zanemaruje njegov ubilački gol instikt koji jako rijetko zataji. Ukoliko ovako nastavi Igor Štimac će završiti trenersku karijeru i prije nego je ova ozbiljno počela.

(zurnal.info)