OTVORENO PISMO: Biljani, s mučninom

Urednice Biljana Knežević,

uobičajena kurtoazija ne dolikuje ovom otvorenom pismu pa je najbolje da odmah pređem na stvar.

Sa zakašnjenjem sam pogledao vašu emisiju Pressing na RTRS-u od 27. maja 2013. godine. Sigurno se sjećate, emisiju ste nazvali “NVO: U ime naroda ili donatora”. Nekoliko prijatelja mi ju je prepričavalo i, biću sasvim otvoren jer takvo je i ovo pismo, poredili je sa Jerri Springer mahnitanjima.

UŽITAK TELEVIZIJSKOG SMEĆA

Rekli su mi da ste u emisiju pozvali Ivanu Korajlić iz Transparency International i Zlatana Ohranovića iz Centra civilnih inicijativa. U najboljoj maniri pomenutog Springera, njima ste suprotstavili Dušanku Majkić i Borislava Bojića i strasno im pomagali da gostima iz nevladinih organizacija bude što neugodnije.

Unakrsnim pitanjima iznuđivali ste nekakva priznanja, sondirali skrivene namjere, prekidali objašnjenja, kolutali očima, ventilirali trepavicama i rukama. Blaženim smiješkom pratili ste izlaganja gostujućih političara i tako majstorski vodili emisiji da su čak i Majkić i Bojić dobili priliku da pokažu odavno upokojeni šarm.

Kao vrhunce emisije prijatelji su izdvojili vaš zaključak da navladine organizacije ne bi smjele da se bave politikom nego humanitarnim radom i urnebesno pitanje Dušanke Majkić “Šta je Transparency International učinio korisno za ovu državu?” Bilo je zabavno slušati komentare mojih prijatelja da je svaki neživi predmet korisniji za Bosnu i Hercegovinu od Dušanke Majkić, jer on ne razgrađuje državu. Bilo je tu još sočnijih poređenja, ali ne bih želio nepotrebno dužiti.

Uglavnom, probudili su mi radoznalost, kome ne bi?

Priznaću vam, nakon teškog radnog dana prija mi nekakav lagani televizijski sadržaj. Vjerujte mi na riječ, najgori televizijski trash može biti jako ljekovit, pa sam bio siguran da ću uživati i uz vašu emisiju. Tako je i bilo sve do 35. minute. Baš tada počela je ona mučnina iz naslova.

Sigurno znate, u tom dijelu Pressinga počeli ste emitirati kadrove javne akcije bivših i sadašnjih građana Prijedora koji su željeli skrenuti pažnju na zločine iz proteklog rata. I rata se sjećate, sigurno, iskusna ste osoba. Iz kadrova koje ste montirali zaključio sam da su akteri te javne akcije pokušavali da mrtvačkim vrećama i bacanjem cvijeća u rijeku podsjete na osobe koje su ubijene ili nestale u Prijedoru.

Vi ste ovako komentirali snimke:

Prijedor je bio u centru domaće i međunarodne javnosti po raznoraznim performansima kojima se Prijedor ponovo vraća u 1992. godinu, stavljaju se mrtvačke kese...

Akcija je, kako kažu ljudi koji žive u Prijedoru a i lokalne vlasti, uznemirila duhove iz 1992. godine, grad je bio blokiran, stavljale su se mrtvačke vreće, nosale se bijele trake, bacali neki kosturi itd...

Je li ovo politika ili je ovo šta? Ko ovo finansira?

DOKAZI I EMOCIJE

Tokom emisije niste dobili odgovore na ta pitanja. Pišem vam zato što sam to želio ja učiniti.

Pripremao sam se za to, želio sam da moji odgovori budu i sadržajni i zanimljivi, kako bih vam zadržao pažnju. Planirao sam prepisati dijelove iz knjiga Rezaka Hukanovića “Deseta vrata pakla” koju porede s klasikom “Zar je to čovjek” Prima Levija, Muharema Nezirovića “Živi ništa ne znaju”, Petera Maasa “Ljubi bližnjeg svog”, “Bosna, živo sjećanje” Arnauda Vaulerina i Isabelle Wesselingh, dijelove iz reportaže Roya Gutmana, neka svjedočenja iz haških suđenja koja sam našao na internetu, priznanja ratnih zločinaca, linkove na dokumentarne filmove koji se mogu lako pronaći na you tube servisu...

Želio sam vam, uz što više konkretnih podataka, objasniti da Prijedor mora ostati u centru i domaće i međunarodne javnosti jer je uspio tokom 1992. godine uspostaviti čak tri koncentraciona logora što je, priznaćete, za tako mali grad vrlo solidan skor u mračnoj istoriji zločina. Ukoliko je istina da je akcija uznemirila duhove iz 1992. godine onda je ona sasvim ispunila svoj cilj. Siguran sam da još mnogo takvih sablasti tumara prijedorskim sjenama, jer je bio neophodan veliki broj ljudi da opslužuje tri koncentraciona logora. Nadam se da su te aveti zaista uznemirene i da se nikada neće smiriti.

Ne znam ko je finansirao cvijeće i plastične vreće, ali znam ko bi to morao učiniti – lokalne vlasti za čiji miran san brinete. Jer radi se o njihovim ubijenim sugrađanima, o zajedničkoj prošlosti.

Mislio sam da ćete se, nakon mog tolikog truda, i vi složiti da će Prijedor ponovo biti miran i prosperitetan grad iz prijeratnog doba, onakav kakav ga u svojim sjećanjima čuvaju Hukanović i Nezirović, tek kada se suoči sa zločinima koji su počinjeni nad njegovim građanima. Tek tada, skeleti će napustiti ormare i duhovi se smiriti.

Kao što vidite, odustao sam. Sjetio sam se da ste vi obrazovana osoba i da i sami možete pronaći dokaze koje sam namjeravao predočiti. Sve knjige su prevedene u Bosni i Hercegovini a i google pretraživač je vrlo jednostavno koristiti. Također, već uobičajen naziv za ratni Prijedor je “laboratorija etničkog čišćenja” i vi ste ga morali čuti.

UMJESTO ODGOVORA

Otkuda onda onaj cinizam dok ste komentirali javnu akciju? Ne vjerujem da je iznuđen stranačkim pritiscima niti vjerujem da ste to učinili da biste se dodvorili političarima u studiju ili Dodiku pored TV ekrana.

Vi ste javno demonstrirali nedostatak suosjećanja dok ste gledali porodice ubijenih Prijedorčana, a to je emocija koja ne može biti politički nametnuta ili oduzeta. To je emocija koju živ čovjek ne može kontrolirati, ukoliko je ima.

Zbog toga sam odlučio da ne odgovaram na vaša pitanja, nego da postavim pitanje.

Dakle:

Zašto ste na javnom servisu demonstrirali nedostatak suosjećanja dok ste gledali porodice ubijenih Prijedorčana?

S mučninom,
Selvedin Avdić

Pressing od 27. maja možete pogledati i na ovom linku.

(zurnal.info)