Privatizacijska pljačka

PROPAST BANJALUČKE INDUSTRIJE: Proizvodni pogoni pretvoreni u salone za svadbe i sahrane

RĐA VLADA: Nekadašnji pogoni
Piše: Ljupko Mišeljić

Šta se dogodilo s nekada izuzetno razvijenom banjalučkom industrijom? Privatizacija je namještana lokalnim moćnicima, radnici su na pijaci, sretnici među njima imaju niske penzije, proizvodnja ne postoji...

Na prostoru Banje Luke prije rata bilo je smješteno desetak velikih i izuzetno uspješnih tvornica sa širokom paletom proizvoda.  nalazilo se preko deset tvornica koje su svoje proizvode plasirali i na domaćem i na inim tržištima. Danas se više govori o propadanju i neslavnom krahu tih pogona usljed privatizacija i stečajnih postupaka, nego li o njihovoj nekadašnjoj proizvodnji.

ČAJAVEC: Salon za svadbe u radničkoj menzi

U strogom centru Banje Luke danas se samo naziru ostaci preduzeća „Čajavec“ koje je nekada hranilo svaku četvrtu porodicu u Banjaluci. I danas je u bosanskohercegovačkim domovima moguće pronaći primjerke banjalučkih  tranzistora, usisivača, televizora...

Nekada jedan od nosilaca razvoja cijele regije, danas upošljava tek nekoliko stotina radnika. Objekti koji su bili u vlasništu „Čajaveca“ danas su rasprodati ili pod zakupima. Tu su smješteni privatni fakulteti (Univerzitet za poslovne studije), svadbeni salon, kafić i klub „Tamaris“, te neke političke partije. Od čitavog pogona ostala je samo radnička menza koja je pretvorena u salon za svadbe i sahrane.

Ova fabrika osnovana je 1950. godine odlukom Izvršnog vijeća Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Tada su dolazili stručnjaci, tehničari i inženjeri iz svih krajeva Jugoslavije. Za te prilike, izgrađen je i „Samački hotel“.

Ja sam se u Čajevcu zaposlio 1976. godine, čim sam završio Mašinski fakultet. Imao sam tu sreću da živim u boljim vremenima, pa sam bio njihov stipendista za vrijeme trajanja studija. Svi smo mi, inžinjeri, počinjali u Istražno-razvojnom centru. Nakon mjesec dana postao sam rukovodilac Odjeljenja kontrole. Prvi pogon je bio kod Gradskog stadiona, na mjestu gdje se danas nalazi Robna kuća 'Zenit'. 'Čajavec' je tada bio samo elektronska industrija, a prvi proizvod bio je čuveni tranzistor 'Slavica'. Kasnije smo proizvodili i televizore, i usisivače, apsolutno sve.

Poslije zemljotresa 1969. Izvršno vijeće donijelo je odluku da se pokrene vojni pogon. 1980. godine nekoliko stotina preduzeća radili su na projektu tenka M84, koji je završen 1984. godine. 'Famos' Sarajevo je radio motor, 'Đuro Đaković' limariju, a 'Čajavec' je radio čitav sistem elektronike. Uoči rata nabavili smo najmodernije i najsavremenije CNC uređaje koji su programirali i izrađivali apsolutno sve modele.

Kada je počeo rat, naši inžinjer su odlazili na ratište, ali se vraćali nakom mjesec dana jer je fabrika morala raditi. Kako je rat odmicao, u pogon se sve manje ulagalo. Po završetku rata, 'Čajavec' je imao 15 OUR-a u svojoj glavnoj, upravnoj zgradi, koja se nalazi u Gospodskoj ulici, na Trgu Krajine. Bili su raspoređeni po spratovima. Rasipanjem, i prodavanjem, prvo je došla na red upravna zgrada. Kupovali su sprat za spratom, od prvog ka posljednjem pa su maksimalno snižavali cijenu objekta - ispričao nam je Drago Ajduković, nekadašnji radnik „Čajaveca“

On je danas u penziji. „Čajavec“ je napustio 2001. godine i zaposlio se u Republičkoj direkciji za obnovu i izgradnju. Tu je radio narednih 12 godina.

Moja plata u „Čajavecu“ je bila odlična. Koeficijenti koje sam imao u „Čajavecu“, bili su veći od koeficjenata koje sam kao inžinjer imao sa platom od 1500 KM u Direkciji. Sjećam se da sam za nekih sedam plata u „Čajavecu“ kupio novog 'Stojadina', Danas imam penziju koja nije mala, i omogućava kakvu takvu egzistenciju. Žena i ja krpimo tako kraj sa krajem - kazao je Ajduković

Iako je imovina ovog preduzeća bila procijenjena prije privatizacije na 73 miliona eura, niko tačno ne zna koliko se zaradilo privatizacijom „Čajavca“. Ne zna se ni gdje je završilo 20 miliona dolara prijeratnih inostranih dugovanja.

Jedino su prema radnicima ostala milionska dugovanja zbog nekoliko stotina neuplaćenih doprinosa, koji se nisu isplaćivali godinama.

KOSMOS: Radnicima duguju dva miliona

Vazduhoplovni zavod „Kosmos“, jedan od rijetkih giganata banjalučke privrede koji je u vlasništvu Vlade RS. Nakon gubitna osnovnog (libijskog) tržišta tri se godine borio za goli opstanak.

Procjenjuje se da će „Kosmos“ na domaćem tržištu u 2014. godini realizovati poslove vrijedne 1.500.000 KM, a sa stranim partnerima ugovore vrijedne šest miliona KM.

Dugovi za neuplaćene doprinose radnicima prelaze već dva miliona konvertibilnih maraka. Ove godine je „Kosmos“ sklopio vrijedne ugovore sa „Elektroprenosom BiH“ i „Željeznicama RS“, te ugovorio višemilionski posao za američko tržište.

Tehnički direktor „Kosmosa“, Grujo Bogojević, saopštio je da najveći dio poslova vezanih za energetiku u RS, izvodi za „Željeznice RS“. „Kosmos“ je do sada za ovo preduzeće izradio 20 vučnih motora za električne lokomotive i izradu alternatora. Veliki poslovni poduhvat za ovu kompaniju predstavlja i potpisivanje ugovora za izradu milion okvira za kalašnjikov, mod AK47, za američkog kupca. Ovaj ugovor kompaniji će osigurati posao u narednih osam godina. Pogotovo je važan jer će odmah po isporuci dobiti novac.

U VZ „Kosmos“ trenutno je zaposleno 250 radnika, od kojih 60 radi na programu za ina tržišta, a najavljuje se i mogućnost otvaranja novih radnih mijesta.


INCEL: Neko na pijacu, neko u penziju

Banjalučka fabrika „Incel“, nekada je zapošljavala blizu sedam hiljada radnika. Danas ih radi svega nekoliko stotina.

Nekadašnja dugogodišnja radnica „Incela“, Anđelka Eror, ispričala je svoju životnu priču koju vjerovatno dijeli i ostatak nekadašnjih uposlenika ove fabrike:

Počela sam raditi u „Incelu“ u jednoj tekstilnoj laboratoriji pri Fabrici viskoze. To je bila jedna od najopremljenijih laboratorija u viskozi. Institut za tekstil u Ljubljani nije imao aparaturu koju smo mi tada imali.

Sistem nagrađivanja tada je bio izuzetno dobar. Ako je radno mjesto bilo otežano, postotak nagrađivanja je rastao. Prekovremeni rad bio je nagrađivan povećanjem dnevnice za 50%. Majstori su tada imali veću platu od inžinjera, jer su ostajali prekovremeno i radili na popravkama.

U „Incelu“ sam za vrijeme rata radila u Fabrici celuloze, otišla sam u pogon i radili smo preradu papira. Iz cijele Evrope nam je dolazio stari papir, gdje smo odvajali štampu, a to je bilo jako otrovno. Tada je dosta ljudi obolijevalo na plućima. Šef koji je otvorio pogon, umro je nakon četiri mjeseca od raka pluća.

Nas četvero je radilo u istražnom centru i pronalazili smo i stvarali nova vlakna. Sa njima smo išli na takmičenja i osvajali smo dvije godine zaredom drugo mjesto na državnom (Jugoslavija) takmičenju u Rijeci. Kada smo pronašli novu vrstu vlakna, proizveli smo 40 tona. Svaki kilogram kupio je 'Sanitex' iz Velike Kladuše. Ponudili su nam da samo za njih proizvodimo to vlakno, ne prodajemo ga nikom drugom, i da sami odredimo cijenu.

U Indiji je Fabrika viskoze bila jedan od glavnih izvoznika. Kada su se izgradile Fabrike viskoze u Indiji i Istočnoj Njemačkoj, naš mašinski inžinjer zaposlio se u izgradnji tih fabrika. Kada su ti pogoni puštani u rad, odlazili su stručnjaci iz „Incela“ koji su u Istočnoj Njemačkoj za tri mjeseca zaradili koliko bi u „Incelu“ za tri godine. Uoči rata „Incel“ je kupio sve mašine da bi se proizvodnja kompjuterizovala. Te mašine su isplaćene, i ostale u Trstu. Nikada nisu prešle granicu. Direktor je mene i kolegu vodio u Sremsku Mitrovicu, da vidimo kako to izgleda kada je sve kompjuterizovano. Tada smo trebali otići u SAD i ispitati sve pojedinosti u vezi sa kompjuterizovanom proizvodnjom. Onda je počeo rat.

Bilo je užasno za vrijeme rata. Bile su velike opstrukcije. Novac se nije izdvajao uopšte, ni za najmanji kvar koji se desio na mašinama. Čitava upravna struktura od šefova pogona, tehnologa do direktora imali su viziju samo da prodaju to što imamo. Za vrijeme rata mi nismo primili 18 plata. Ne znam zašto smo bili toliko glupi pa smo radili. Valjda smo mislili dobićemo, isplatiće nas, bitno je da radimo.. Taj novac nikada nismo dobili.

Za sav taj period dali su mi hiljadu maraka, od kojih sam ja mogla kupiti samo usisivač. Tada je u „Incelu“ bila Fabrika celuloze, viskoze, poliestera, energana, celkon elementi.

Kraj „Incela“ desio se sa krajem rata. Opstao je Celex, Celkon, Energana i manji dio Fabrike viskoze. Za vrijeme rata je svega toga nestajalo, a pojedinci koji su ostajali prodavali su to što je ostalo. Pola sebi, a pola..ne znam ni ja kome.

Uglavnom, sada više nema ni Fabrike viskoze, ni Fabrike celuloze, a ni aparata koje sam sasvim slučajno vidjela u privatnim rukama. Kada se rat završio svi smo se nekako raspali, i tehnolozi i tehničari i svi uposlenici. Neko je otišao na pijacu, neko u penziju, a neko u prosvjetu.

Jedna moja prijateljica je tada radila u Građevinskoj školi kao profesor hemije i građevinskih materijala. Dobila je ponudu da se zaposli u Ekonomskoj školi i predaje samo hemiju, pa je ostalo jedno slobodno radno mjesto u Građevinskoj školi. Budući da nisam dobila 18 plata, prijavila sam se na Konkurs i dobila sam posao. Na tom radnom mjestu radila sam više od deset godina, te dočekala i 'penziju'...

Poslije rata je bilo pokušaja obnavljanja proizvodnje, ali bazična proizvodnja nije obnovljena. Od nekadašnjeg „Incela“ restrukturalizacijom i privatizacijom napravljeno je deset preduzeća, plus sadašnji „Incel“.

U toj poslovnoj zoni, a u nekadašnjim upravnim objektima, sada u zakupu radi oko 60 preduzeća. Današnji izgled ovog giganta Banjalučani opisuju kao „banjalučku Fukušimu“, aludirajući na japansku nuklearku koja je uništena u razornom cunamiju.

U poslovnoj zoni "Incel" u oktobru će početi gradnja tehnološkog centra za proizvodnju softvera i hardvera, a realizacijom ovog projekta posao će dobiti 300 radnika. Vrijednost ovog projekta je 17 miliona KM.

Direktor kompanije "Lanako" Nebojša Ninić rekao je da će tehnološki centar činiti glavni i tehnički objekat, te da će se prostirati na površini od 10.000 kvadratnih metara. Prva zgrada bi, prema njegovim tvrdnjama, trebala biti izgrađena i osposobljena do maja 2015. godine. Izgradnja druge zgrade je mnogo kompleksija te će ona biti izgrađena do kraja 2015. godine. Projekat za izgradnju tehnološkog centra je izuzetno kompleksan, ali su značaju podršku dobili kod „Microsofta“ i firme „Schneider“.

UNIS: Zapušteni pogoni

Krajem maja 2013. godine „Unis valjaonica HVT“ prodata je za 6.5 miliona KM. Iz Administrativne službe grada ozvaničili su tada podatak da je za ulazak u budući tehnološki biznis park apliciralo više od 50 zainteresovanih investitora. Savo Ševaljević, stečajni upravnik "Unis valjaonice", rekao je da je zadovoljan prodajom, te da je cijena od 6,5 miliona KM sasvim korektna. Na licitaciji je prodato 24 hektara zemljišta, od čega četiri hektara zauzimaju objekti, a 20 je slobodno.

Dio prodate „Unisove“ imovine je 20-kilovoltna trafo-stanica, željeznička pruga sa kolosijekom, a fabrika je u posjedu kranova, parkinga. Ispunjeni su svi preduslovi da se pristupi realizaciji projekta Tehnološkog business parka.

Direktor Gradske razvojne agencije, Nenad Račić, saopštio je da su aplikanti koji žele raditi u novoj poslovnoj zoni fabrika za proizvodnju teničkih gasova „Messer“ i austrijska firma „Framag“ u okviru Tehnološkog business parka. „Messer“ je, izjavio je, zainteresovan za kupovinu 1,5 hektara da bi gradio svoj proizvodni pogon.

Ugovor o početku rada potpisali su talijanska firma „Mehaničke konstrukcije“ sa sjedištem u Kotor Varošu, te „Rolofleks“, „Italijana“ i „Majkić“, koji su već u januaru ove godine počeli sa proizvodnjom.

Račić je naveo da je u toku uvođenje infrastrukture, vode i struje do parcela koje će biti ponuđene na prodaju. Namjera Gradske uprave je da se parcele prodaju putem licitacije po početnoj cijeni od deset KM za jedan kvadratni metar.

Parcela će u tom slučaju biti prodata onome ko ponudi veću cijenu, i čiji business plan predviđa zapošljavanje više radnika. Gradska uprava će na prodaju investitorima ponuditi i postojeće objekte.

Projekat tehnološkog parka biće dio industrijske zone Ramići koja će se prostirati na 200 hektara. TBP omogućiće  pokretanje poslovanja 200 preduzeća. U kompletnoj poslovnoj zoni, u perspektivi, mogli bi biti otvoreno od pet do šest hiljada radnih mjesta.

"Unis valjaonica HVT" je od decembra 1995. bila zakupljena od strane međunarodnih vojnih snaga u BiH i pretvorena u njihovu bazu za sjeverozapadnu BiH.  Vlada RS je privatizacioni plan za prodaju ovog preduzeća usvojila još krajem decembra 2009. Nakon što su trupe EUFOR-a izašle iz baze i neuspješne privatizacije, u preduzeću je pokrenut stečaj.

Prvi pokušaj prodaje imovine propao je u martu prošle godine kada je Grad Banjaluka prvo izlicitirao cijenu od 8,37 miliona KM, pa potom odustao. Uplata nije izvršena u utvrđenom roku zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa u fabrici.

Tehnički gledano, potencijali ovih pogona su itekako veliki. Zbog zapuštenosti, neodržavanja, i neizdvajanja novca za troškove amortizacije ovi pogoni su ili zapušteni ili u procesu privatizacije. Mogućnost investiranja i iskorišćavanja objekata i imovine koju ova preduzeća posjeduju ipak je pozitivna vijest. Nažalost, veliki broj privatizacija tretira se kao neuspješan te imovina privatizovanih preduzeća propada neiskorištena. Svojim propadanjem, sve je dalje od optimalnih uslova za nova ulaganja.

JELŠINGRAD: Lanac direktora uništio firmu

Stotine preduzeća u stečaju, osiromašeni radnici i uništena privreda u konačnici su rezultat najvećeg broja privatizacija u RS-u. Fabrika alatnih mašina „Jelšingrad“ jedno je od velikih preduzeća koje je privatizovano na kriminalan način.

Ovaj privredni gigant završio je u stečaju sa stotinama radnika koji nisu uspjeli ostvariti svoja prava. Dok su se upravljačke strukture u fabrici smjenjivale tokom i nakon rata, preduzeće je rapidno propadalo, zahvaljući ekonomskim okolnostima, ali ponajviše zahvuljujući bestidnoj, oholoj i bespoštednoj pljački pojedinaca.

Vlada Republike Srpske je za 8.263.620 KM kupila cjelokupnu imovinu banjalučkog preduzeća Fabrika alatnih mašina "Jelšingrad" sredinom oktobra 2010. godine. Stečajni upravnik FAM "Jelšingrad" Aleksa Nježić rekao je da u narednom periodu Vlada RS treba da plati kupljenu imovinu, nakon čega treba da se uvede u posjed i preuzme ovo preduzeće.

Predstavnik bivših radnika "Jelšingrada" Nedo Nikodinović rekao je da je ovo pravi potez Vlade RS i da su radnici veoma zadovoljni činjenicom da je preduzeće kupila Vlada, a ne neko drugi.

Nepunu godinu nakon toga, "Novi Jelšingrad" prelazi u vlasništvo jednog od najpoznatijih građevinskih preduzeća u RS. Vlada RS je donijela je odluku o prodaji imovine preduzeća "Novi Jelšingrad" neposrednom pogodbom za 6,85 miliona KM banjalučkoj kompaniji GP "Krajina". Vlasnik laktaškog elektroproizvodnog preduzeća „Kaldera“ i vlasnik najvećeg, 38 odstotnog udjela akcija u Građevinskom preduzeću „Krajina“, tada nije komentarisao kupovinu „Novog Jelšingrada“.

Milenko Čičić, vlasnik preduzeća "Kaldera"  i  vlasnik najvećeg, paketa od 38% akcija GP "Krajine", tada nije htio komentarisati kupovinu "Novog Jelšingrada", ali je ipak rekao da će u budućnosti neminovno doći do uvezivanja rada "Kaldere" i "Novog Jelšingrada".

Jedan od bivših direktora FAM „Jelšingrad“, Nenad Marčetić, došao je 2001. godine na rukovodeće mjesto u preduzeću, zatekavši izuzetno teškop stanje. Žiro-računi ovog preduzeća na kojima je bilo 33.000 KM bili su blokirani od Poreske uprave, a u kasi je bilo 49 KM. Tada su razni povjerioci imali velika dugovanja prema „Jelšingradu“.

Prema Marčetićevim tvrdnjama, za takvu situaciju odgovorna su petorica bivšig direktora fabrike: Đurađ Banjac, Slobodan Vujičić, Radovan Jakovljević, Živko Karalić, kao i tadašnji pomoćnih ministra industrije u Vladi RS, Đuro Grbić.

Dugovanja koja su postojala prema ovom preduzeću nisu naplaćivana jer, kako kaže Marčetić, direktori od toga nisu imali koristi. Trojica potpisnika podračuna u Belgiji su, prema njegovim riječima, 1993. godine povukli novac sa tog računa.

Prva propast fabrike, tvrde bivši radnici, počinje 2002. godine dolaskom Živka Karalića na mjesta direktora. Karalić je 2004. godine odlučio prodati hale za montažu mašina. Partnera nalazi u firmi „Euromotor“. Član odbora povjerilaca FAM „Jelšingrad“ u stečaju, Željko Vujatović, istakao je da je vještak procijenio halu na više od osam miliona eura, a Karalić ju je prodao za 340.000 eura. Ni ovaj novac nikada nije doznačen na račun „Jelšingrada“.

Do tog trenutka, ukupan dug Jelšingrada prema Novoj banjalučkoj banci se već popeo na 2.400.000 KM. Upravna zgrada ima u osnovi 623 m2, a ima četiri etaže. Sve skupa 2.492 m2 poslovnog prostora. Kad  to izračunamo, dobijemo da je kvadratni metar poslovnog prostora iznosio fantastične 323 KM.

Euromotor je onda otkupio od Nove banjalučke banke njihovu hipoteku na upravnu zgradu. I umjesto da je prevedu na sebe, oni je nisu preveli jer  prevodom na svoje ime ne bi imali pravo na potraživanje trećih lica. To su iskoristili, pošto su imali debele veze i u sudu i u Geodetskoj upravi, tako da su stalno opterećivali 'Jelšingrad' novim dugovanjima - i uspjeli su čak, poslije prodaje 'Jelšingrada' u stečaju, da skinu pare deponovane na računu suda i stave na svoj račun - kazao je Marčetić.

Sudinica Draginja Đukić je na osnovu prodaje poslovnog prostora dala nalog Katastru grada Banjaluke, odnosno Zemljišno- knjižnom uredu ovog Suda da „Euromotoru“ upiše pravno vlasništvo na nekretninu. Rješenje je doneseno  25. oktobra 2005. godine,  ali Katastar nikad nije preveo vlasništvo, što znači da zgrada nije postala vlasništvo „Euromotora“. Takva situacija je dočekala i stečaj.

Među povjeriocima u stečaju pojavljuje se i Euromotor i daje svoje potraživanje u ukupnom iznosu od 2.429.988,23 KM. To se u poslovnim knjigama vodilo kao dug prema „Euromotoru“ koji je kupio hipoteku od Nove banjalučke banke.

Prema tvrdnjama bivših radnika, prodaja hale u kojoj je danas „Euromotor“ mogla je i te kako spasiti fabriku. Privredni gigant je na kraju priče doživio epski završetak, odnosno potpuno uništenje i pogona i resursa.

U 'Jelšingradu' sam radio 32 godine. Radio sam na mnogim radnim mjestima. U kontroli kvaliteta, kao inženjer u proizvodnji, tehnolog, rukovodilac radne jedinice, rukovodilac proizvodnje, šef pogona, direktor proizvodnje... Banja Luka je tada imala sve što je bilo potrebno za jedan grad. Industrija je bila razvijena toliko da je ona sama održavala ovaj grad. Zaposlenost je tada bila izuzetna. Tadašnji giganti poput „Unisa“, „Čajevca“, „Kosmosa“, „Incela“, „Jelšingrada“ hranili su čitavu Banju Luku. „Jelšingrad“ sam prvi put napustio jer sam dobio poziv iz vojske i otišao na ratište.

Kada je rat prošao i kada sam se vratio na svoje mjesto, više nije bilo dovoljno posla za sve. Preduzeće je prepušteno propadanju, potraživanja preduzeća nisu se isplaćivala, u pogone nije ulagano, a proizvodnja je drastično opala. Do propasti „Jelšingrada“ došlo je, zapravo, zbog vlasničkog odnosa ljudi koji su rukovodili preduzećem, o kome nisu vodili računa. Političarima i vladajućima je bilo u intereseu da se ono privatizuje. Državni aparat usvojio je takvu legislativu u kojoj je privatizacija bila kruna uspjeha i konac koji djelo krasi.

Nekadašnji radnici 'Jelšingrada' i moje bivše radne kolege danas većinom srećem na pijaci kako trguju bilo kakvim predmetima da bi preživjeli. Neki od njih su privatnici. Mali broj je onih koji su u penziji. Jedan od tih penzionera sam i ja - rekao nam je jedan od bivših radnika „Jelšingrada“ i u šali dodao da je zadovoljan svojim radnim iskustvom, ali i svojim današnjim „radnim mjestom“.

 

 

PROFESOR MILOJEVIĆ: Privatizacija je organizirana kako bi se obogatili politički lideri 

Priča o propalim preduzećima i oštećenim radnicima koji se bore za suvu egzistenciju, prema mišljenju direktora Ekonomskog insituta u Bijeljini, prof. Alekse Milojevića, logičan je ishod privatizacija koje su se desile u Bosni i Hercegovini:

Privatizacije koje su se desile vodile su potpunom uništenju privrede. Oni koji su nametnuli ovaj model privatizacije, jednoj su modernoj, srednje razvijenoj privredni nametnuli i neodgovarajuću, sitnosopstveničku svojinu, pod čijim teretom je privreda propala.

Onaj ko je odlučio da se privatizacija provede putem prodaje, računao je upravo na namicanje imetka političkim liderima i finansijskim moćnicima.

'Veliki igrači' odlučili su odlučujuće učestvovati u čitavoj priči rasprodaje silnog materijalnog i društvenog bogatstva. Političke partije shvatile su da mogu dospjeti do velikih preduzeća od čijeg će se novca finansirati, a pojedinci su prepoznali priliku da se obogate.

Svi ti faktori uništili su privredu, a da i nisu imali neke velike koristi. Sad su se okrenuli rasprodaji privrednih bogatstava, zaduživanju... - kazao je Milojević.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Privatizacija, Vlada RS, Banja Luka