Čitaonica Žurnal

Mali životopisi: Zagrljaj

FOTO: Woo Bing Siew | Dreamstime.com
Piše: Semezdin Mehmedinović

Često smo se grlili u prolazu, više kao sestra i brat, ili otac i kćerka. Naviku grljenja pravdali smo naučnim objašnjenjem da zagrljaj snižava krvni pritisak. Zagrljaj je naš prvi jezik na ovom svijetu

Bio je to prvi i najvažniji posao nakon što sam se vratio u Sarajevo. Potražio sam optičarsku radnju, jer su mi trebale nove naočale za čitanje. One koje sam donio iz Amerike bile su rasklimane i nisu više služile svrsi, jer su im leće ispadale iz okvira. Ali ih nisam bacio, mirovale su na polici s knjigama, i povremeno s njih sam brisao prašinu. A nekada, po navici, prenosio sam ih do radnoga stola. Neupotrebljive su, ali sam odlučio da ih čuvam sve dok ne napišem priču o njima. 

Međutim, ovih dana se u našem stanu smjenjuju majstori, popravljaju podove, stvari smo premještali okolo, i negdje sam zaturio svoje rasklimane naočale. Od jutros sam sve pretražio, ali ih nisam našao. I možda je to znak da je došlo vrijeme da nešto kažem o njima, prije nego što ih sasvim zaboravim. Sad kad su iščezle, nedostaju mi. Te naočale za čitanje podsjećale su me na svijet iz kojeg sam ovamo došao. Kroz njih sam gledao u mrave slova na stranicama tolikih knjiga. I još me podsjećaju na jednu američku prijateljicu. 

Prošlo je već desetak godina od našeg prvog susreta u malom kafeu na Aveniji Wisconsin u Georgetownu. Rekla je da se zove Ilse, i dodala je: “I’m a lesbian.” 

U svijetu postoje osobe čije oči su neprestano nasmijane. Ne lica, već oči. E takva je Ilse. U njenom prisustvu, ja bih se odmah razvedrio. Radili smo skupa na televiziji, dijelili istu prostoriju, i vrlo brzo se naš odnos pretvorio u prijateljstvo. 

A rad na televiziji prilično je stresan. I uvijek poslije završenog posla, posebno nakon prenosa uživo, nastupi jedan trenutak radovanja, u kojem se tijelo oslobađa grča i tenzije. Tada bismo se Ilse i ja zagrlili. A to se onda pretvorilo u način naše komunikacije. Često smo se grlili u prolazu, više kao sestra i brat, ili otac i kćerka. Naviku grljenja pravdali smo naučnim objašnjenjem da zagrljaj snižava krvni pritisak. Zagrljaj je naš prvi jezik na ovom svijetu. 

Osim toga, zagrljaj podrazumijeva određenu vještinu i urođeni dar. Nije dovoljno svojim rukama pokriti tuđa ramena. Ilse je javno govorila da imam talenat za grljenje, a ja sam na to potvrdno klimao glavom. Jednom je, na njen nagovor, u red ispred mene stalo nekoliko djevojaka koje su željele izmjeriti učinak moga zagrljaja. I ja sam ih grlio, ali sam se malo i opirao. 

Ali, onda, sredinom 2017. godine pojavio se #MeToo, jedan po svemu važan pokret u svijetu, a s njim se proširilo javno nepovjerenje prema zagrljajima i svim drugim oblicima međusobnoga dodirivanja između ljudi. Zagrljaj je postao problem. I nešto što je bila naša svakodnevna ritualna radnja, prešutno je iščezlo. Nismo se više grlili, niti smo o tome govorili. 

Naizgled se ništa nije promijenilo: mi smo nastavili raditi s istim entuzijazmom, skupa smo ujutro pili kafu, smijali se. A ipak više ništa nije bilo isto. Nismo o tome otvoreno razgovarali, ali smo se jedno drugom počeli izvinjavati, uvijek kad bi se slučajno u prolazu dodirnuli. I tako, ono što je bilo prijateljstvo, pretvorilo se u korektan odnos između dvoje ljudi koji dijele isti radni prostor. 

Trajalo je tako nepune dvije godine. A bile su to dvije zahtjevne godine, s viškom događaja, tako da sam se prilično umorio od svijeta i od svoga života. Odlučio sam da napravim neku radikalnu promjenu. Kupio sam jednosmjernu kartu za 27. juli 2019. godine. Ponoćni let do Sarajeva, s jednim presjedanjem u Istanbulu. Opraštajući se, grlio sam se sa svima. Osim sa Ilse, ona je bila na dvosedmičnom godišnjem odmoru. A onda, na kraju zadnjeg radnog dana oprostio sam se i krenuo kući. Dok sam se vozio iz podzemne garaže, zaslijepila me je dnevna svjetlost na izlazu i skoro sam udario u nju. Ilse. Došla je da se oprostimo. 

Različite su nevolje koje nam zagrljaj može donijeti.

Dva dana kasnije, nakon što sam stigao u Sarajevo, otkrio sam da su moje naočale za čitanje rasklimanog okvira, i da ukoso liježu preko očiju. U prvi mah, nije mi bilo jasno što im se dogodilo. A onda sam se sjetio. Ispred garaže, kad sam se opraštao od Ilse, zagrlili smo se u žurbi, a ja sam na prsima imao naočale zadjenute za ovratnik majice. Stradale su u zagrljaju.

 (zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Semezdin Mehmedinović