Čitaonica Žurnal

Znamo li prepoznati fašizam: Ako nas istina ne može osloboditi, pokušajmo da se oslobodimo laži

FOTO: ilustracija: zurnal.info
Piše: Marko Tomaš

Kada zagovaraju antifašizam očekujem od ljudi da su principijelno protiv fašizma bez obzira tko ga, kada i na koji način promovira

Došla suluda vremena. Ne kažem da sam neka normalna ikad doživio ali ovo je izvan pameti. Ovog se vikenda od mise za Bleiburg bilo moguće sakriti jedino u Bleiburg. Ali granice još nisu propusne pa se nije moglo otići na piknik u donju Austriju. S obzirom da je piknik u Bleiburg otpao kao opcija, a nisam htio biti besposlen sjeo sam pisati tekst koji je pred vama. Znam, riskiram pisanjem dugačkom teksta jer što je tekst dulji manja je vjerojatnost da će ga netko pročitati u cjelini. Stvar je ipak takva da bi kratkim, prostim ocjenama proteklih događanja pisanje o ovoj temi izgubilo smisao. A i kada pogleda kako stvari izgledaju i što se događa, čovjek dobije potrebu nacrtati stvari jer ima dojam da ljudi drugačije ništa ne mogu shvatiti. 

Nema zato druge nego od samog početka banalizirati stvari. Spustiti se na niske političke grane, time se približiti političkom dnu koje vlada  u BiH. Ali nadugačko i naširoko kako bi napabirčena tumačenja  u konačnom zbroju ipak postala nešto viša od pojedinačnih činitelja. 

***

Odnosi u BiH su previše kompleksni da bi ih se olako bojilo u crno – bijelo. Ne volim kad se drvlje i kamenje baca samo na jednu stranu. Izgleda previše jednostavno izvući krivca za uši. A da je tome tako naši bi politički problemi bili odavno riješeni. Ni ovog teksta ne bi bilo niti čitave ujdurme oko mise za Bleiburg u Sarajevskog katedrali. 

Problemi među ljudima u Bosni i Hercegovini uglavnom su posljedica činjenice da nitko nikoga ne sluša, samim tim ne čuje i ne razumije. Određeni postupci i događaji su neobranjivi, ne treba ih ničim pravdati pa se neću ni ja time baviti na ovom mjestu, ali se u slučaju BiH ništa ne smije vaditi iz konteksta jer nećemo primijetiti kada se još gore stvari počnu događati. Doduše, često se već i događaju ispred našeg nosa koji je od laži toliko narastao da više od njega ne vidimo ni drvo, a kamoli šumu koja se krije iza drveta. 

Uzroke treba liječiti. Ovo što mi vidimo su posljedice. Meni je ljudi iskreno žao. Toliko su izluđeni i izraubani da su izgubili razum, a da nisu u potpunosti sami krivi za višedecenijsko svođenje na zvijeri. Vjerujte, neposredno iza rata ljudi su bili civiliziraniji nego danas. Sve što se kasnije događalo ih je dokusurilo, ubilo u pojam. Prošli su rat a da nitko nije ostvario ciljeve koji su zacrtani i obećavani. A onda su ih kao kolektive redom počeli označavati kao zločince i krvoloke kojih se treba riješiti u ime napretka. I tako na sve tri strane. To je gadljivo. Jako. Uglavnom, zbog svega toga se suzdržavam od oštrih osuda tzv. običnih, malih, ljudi. Osjećam gađenje i spram njihovog kukavičluka, pogotovu da se suoče s tim da su nasanjkani, da su ispali glupi i naivni i da time snose dio krivice za situaciju u kojoj se nalaze. Kao etnički kolektivi i kao pojedinci. 

Znate, ja cijeli život odlazim iz BiH jer me sve čini previše tužnim i ne volim osjećati nemoć kakvu osjećam dolje, to da je baš svaka akcija uzaludna. To je onaj čudni osjećaj koji ne znam precizno imenovati ali tuga je to, nešto nalik iznevjerenoj ljubavi zbog koje katkad pomislim da bi najbolje bilo da je sve to odavno sprženo napalmom i da ničemu prošlom pa ni meni nema nikakvog traga. 

***

Mislim da je Miljenko Jergović negdje napisao nešto u smislu: problem je što nitko ne shvaća da voljeti BiH znači voljeti i ono najgore u njoj, njezine ružne strane. E, takva situacija stvarno jeste. Jer što sada, treba ponovno pobiti i raseliti gomile ljudi a u ime nekog novog eksperimenta iza kojeg je uvijek ista stara podvala? Ja ne mislim da tako treba. Kad već nismo svi dokusureni ne mislim da je ikakva zemlja vrijedna ijednog ljudskog života. Ne mogu nikako pravdati imbecilnosti koje rulja konstantno radi kako bi izrazila svoju ugroženost nesvjesna da time ugrožava druge. Super su mi kolektivi čije kolektivne vrijednosti može ugroziti jedna jedina osoba svojim tekstovima. Ili nekakav opskurni skup. Dokaz je to kakve su te vrijednosti suštinski, koliko su snažne. 

Svaka ta rulja podsjeća na homofobe spremne kamenovati povorku ponosa, recimo, a sve zato što ih pomisao na ljubav među istospolnim partneri/ma/cama uzbuđuje i čini nemirnima na neki čudan način. No, rulja s drugim predznakom, a koja kao osuđuje drugačiju rulju jednako tako nema moju potporu jer to što čine rade zagovarajući agendu jako nalik svjetonazoru rulje broj jedan. A svi rade u korist vlastitog uništenja. Mene ipak najviše interesira rulja koju bih zbog političkog predznaka mogao nazvati svojom. Ali sklon sam umišljati da ne pripadam nikakvoj rulji pa se ovim što pišem u biti ograđujem. 

***

Kada zagovaraju antifašizam očekujem od ljudi da su principijelno protiv fašizma bez obzira tko ga, kada i na koji način promovira. Ali ne vidim prosvjedne spotove kada se postrojavaju trupe u turskim uniformama kako bi se obilježila nekakva Pirova pobjeda iz prvog svjetskog rata i to nad, nominalno, našim saveznicima. Ne vidim prosvjedne spotove snimljene u obranu antifašističkih vrijednosti koje  ne dopuštaju da sarajevska djeca idu u škole i vrtiće koje nose imena muslimanskih ustaša. Ne vidim spotove kojima se želi zaustaviti mogućnost da hodamo ulicama Pavelićevih efendija i književnika. Tako ni od majčice crkve, čiji je nauk sam po sebi licemjeran, ne možemo očekivati da se ogradi od zločinačkog režima. Ne možemo očekivati ni da katkad održi misu za žrtve istog tog režima. Barem  je  u tome crkva dosljedna, nije licemjerna. 

Ustaški režim je umnogome imao koristi od crkve kao i ona od njega. Zato s komunističkim nije bilo pregovora pa su zbog nespremnosti na suradnju mogli funkcionirati samo kao udruga građana, što crkva u biti i jeste. Da se razumijemo, religijske zajednice jesu bile žrtvama ateističkog režima, ali ovo što su sada sklone raditi, u ime osvete za „duševne boli“ i prouzročenu materijalnu štetu, je jako nalik nemilosrdnoj partizanskoj osveti nad kolonama poražene vojske u Sloveniji i donjoj Austriji. Uostalom, ovim se misama raznorazni ustaški združitelji žele prikazati kao martiri koji su se žrtvovali za Hrvatsku stvar. 

Mise za mrtve meni liče na prizivanje duhova. Neoustaški zdrugovi i crkva žele time u život vratiti duhove prošlosti i ugraditi ih u sadašnjost. Nostalgični su, nedostaje im svemoć koju su imali. Na žalost, odavno im je uspjelo odraditi sve to. 

Odluka da se na crnu misu odgovori komemoracijom je pametan potez. Dobro da nije bilo prosvjeda. To bi od strane medija bliskih HDZ – u bilo prikazano kao dodatno ugrožavanje Hrvata u BiH. No, i dalje oči bodu dvostruka mjerila i licemjerje. Iz antifašističkih krugova u Sarajevu reagira se uglavnom na hrvatske i srpske manifestacije fašizma dok se preko bošnjačkih često prelazi šutke i nikad se ne diže ovolika halabuka.  

***

Ako se vodimo samo imenima ulica u, na primjer, Mostaru i Sarajevu, čini se da je obnova duha NDH bila prioritet vlasti u oba grada. Tako nikog u Mostaru nije zanimalo što je Ante Zuanić po nacionalnosti Hrvat. Njegovo djelo je ono što ga je učinilo Hrvatom koji u neoustaškom Mostaru nema pravo na ulicu. To se u Sarajevu dogodilo Fuadu Midžiću. Mostar je u tom slučaju još i nevin s obzirom da je Zuanića zamijenio kralj Zvonimir dok je Midžića zamijenio Enver Čolaković. Ali bilo je u oba slučaja bitno obračunati se s naslijeđem NOB – a. 

Rat s početka 90ih i nije drugo do rat objavljen rezultatima drugog svjetskog rata, svojevrsno naplaćivanje dugova s zaračunatom višegodišnjom kamatom u duhu, dakako, novog liberalnog ekonomskog poretka. Trebalo je u to ime razbucati sve stvarano proteklih 50 godina, između ostalog promijeniti imena ulicama kako bi pobijeđeni iz 2. svjetskog rata u sudačkoj nadoknadi vremena oglasili svoju pobjedu. Tim promjenama su novi pobjednici 2. svjetskog rata počeli prekrajati povijest. 

Raziju Omanović zamijenio je u Sarajevu zloglasni Husein Đozo. U duhu novog vremena duh narodne heroine zamijenila je sablast imama handžar divizije. U Mostaru, opet bitno benignije, Petra Drapšina mijenja kraljica Katarina. U istom gradu Matija Gubec je ustupio metalnu ploču fra Didaku Buntiću.  Drapšinu nije pomogla hrvatska nacionalnost baš kao što narodnom heroju Jusufu Džonliću nije pomoglo što je iste nacionalnosti kao notorni Mustafa Busuladžić. Priznat ćete da Kraljica Katarina i fra Didak Buntić ne mogu u istu rečenicu s efendijom Đozom i Busuladžićem. Ali nije Mostar za baciti. Ni pod razno. Valjalo je iz korijena mijenjati malu Moskvu pa su u njoj svoje ulice dobili Mile Budak, Vokić i Lorković i druga ustaška bratija. 

Ne navodim ovo isključivo kako bih ukazao samo na notornu činjenicu da SDA od svojih početaka  svojim programom endehazira BiH u jednakoj mjeri kao njihovi partneri iz HDZ-a Bosne i Hercegovine. Ističem ove stvari kako bih ukazao kako su mnogoj moralnoj vertikali usta često puna mostarskih ulica a da sarajevske i ne spominju a kamoli da se potrude počistiti ispred svog praga kako bi si dali kakav takav kredibilitet kad su već uzeli monopol nad antifašizmom. A on je naslijeđe cijele Europe, onog njezinog slobodnomislećeg i naprednog dijela, a ne zadrtog, radikalnog, spremnog na obračun s bilo kim tko drugačije misli. 

Ovo, dakle, pišem da podvučem licemjerje tzv. „slobodnomislećih“ građana. A i sljepilo. Jer dok u kameru „odvažno“ govore kako neće proći, oni ne vide da je već prošlo i to ravno ispred njihovog nosa isto ono protiv čega dižu glas. A i najavljena misa je prošla.  

Koliko je, valja se zapitati, s punom sviješću o tome da se ništa neće promijeniti, sva ona mržnja i zloba prosuta po medijima bila produktivna? Što to nije prošlo? Očito, kad sad pogledamo, prosipanje mržnje i zlobe nije prošlo bez nas. Pokazali su pojedini da i oni znaju strasno mrziti. I pojeo vuk magarca. Prošla baba s kolačima i tako to. 

Nema što, dostignuće je to vrijedno aplauza. Ironičnog i zlobnog, dakako. 

***

Sarajevo je kao antifašističko dok su druge sredine u BiH fašističke. 

To je premisa koja se često provlači kroz medije. Šuti se u tim slučajevima o godišnjoj komemoraciji koja se na dan oslobođenja Mostara održava na Partizanskom groblju. Nitko tada ne priča o Mostaru kao antifašističkom jer je svima jasno da u tome sudjeluje zanemarivo mali broj građana Mostara. Isto kao što je današnjoj Sarajevskoj komemoraciji prisustvovala manjina građana Sarajeva. Stavljajući ideološke predznake ispred imena gradova naseljenih raznolikim ljudima mi baratamo paušalnim ocjenama a da bi ih izveli iz zone paušalnog moramo utvrditi što Sarajevo i Mostar istinski jesu. 

Predstavljaju li te gradove manjinske skupine ili ih politički određuju svjetonazori onih koji sjede u vlasti? Ili personifikaciju većinskog Sarajeva i većinskog Mostara možemo naći na ulici? 

Rekao bih da su vlast i većina ono što određuje kakav neki grad stvarno jeste. U tom slučaju Sarajevo možemo predstaviti likom, recimo, Mirze Hatića, a Mostar nekakvog mostarskog mu pandana. Takvi su ljudi u većini. Oni su odraz mentaliteta kakav danas vlada tim gradovima. Takav mentalitet je izabrao one koji sjede u gradskim upravama. Između vlasti i prevladavajućeg mentaliteta postoji uzročno - posljedična vezanost. Sukladno tome rekao bih da su i Sarajevo i Mostar fašizmom zadojene selendre. 

Nije, dakle, uputno proglašavati Sarajevo uporištem antifašizma iz prostog razloga jer je to laž. Laži imamo previše i antifašistički bi bilo da netko konačno kaže poneku istinu. 

Cijela BiH je fašistička jazbina, preciznije ona je posljedica fašizma koji se presvukao, umio, modernizirao, postao neofašizam, stvorio hibridne sustave vladavine i sad cijeloj Europi i svijetu razvlači pamet. U tome je daleko ispred antifašističkog pokreta. No, na stranu sada to. Valja zaključiti da je BiH, takvom kakva jeste, danas postala sustavnim djelovanjem partija koje su došle na vlast početkom zadnje decenije prošlog stoljeća. Krvave godine koje su rečene partije organizirale na početku vladavine bile su ono iskonsko lice njihove fašističke prirode. Presvlačenje se dogodilo kad su ostvarile ratne ciljeve a stanje dodatno zakucale sudjelovanjem u stvaranju dokumenta koji će im omogućiti da ne odgovaraju za uvlačenje zemlje u rat. Isti dokument dao im je vremena da se opismene i presvuku kako bi počele nalikovati na suvremene europske konzervativne partije. Usput je navedeni dokument eliminirao sve snage koje su se činile sposobnima ili samo spremnima obračunati se s njihovim naslijeđem. I evo danas njih erdoganiziranih, orbaniziranih, putiniziranih, sjaje nad našom sudbinom zvijezde hibridne demokracije koja je melanž parlamentarizma i autokracije s despotskim tendencijama. 

Istina nas neće osloboditi ali za početak je dobro da se oslobodimo laži. Barem vlastite. Na put iskupljenja prvo valja povesti sebe. 

***

Demokracija nije savršena ali je najbolji sustav koji je do sada smišljen i u praksi proveden. Pervertirala je i ona i odnarodila se i valjalo bi mijenjati neke stvari, ali nipošto na silu, jer osveta rađa osvetu i u tom krugu čovječanstvo se kolje otkad postoje svjedočanstva o njegovom postojanju. A u BiH tek treba ljude učiti osnovama demokracije. Izgleda i one snage koje se izdaju za napredne. Proces usvajanja demokratske kulture otežan je načinom na koji smo krenuli u višepartijski sustav. 

Zamijenili smo jedno ideološko jednoumlje s tri nacionalistička jednoumlja. Nikakve tu demokracije nema. Privid demokracije u BH paradoksalno omogućuje jedino činjenica da je zemlja duboko etnički podijeljena. Tomu treba pribrojiti i bezumlje „građanske“ opcije za koju u suludom pravnom okviru  nema mjesta. Zato joj jedino preostaje da se silom gura i nameće i time odrađuje dio propagandnog posla za one koji su sustav stvarali prema svojim potrebama. 

Nisu potpisnici sporazuma u Daytonu bili nimalo naivni. Potpisali su upravo onakav dokument koji će uskoro stvoriti uvjete da lijeve, građanske opcije ne mogu djelovati bez priklanjanja svojim političkim antagonistima. To ih je potpuno kompromitiralo i posljedično razočaralo njihove birače. Njih je  pretvorilo u političke dvorske lude koje se prostituiraju za javne pozicije i osobne interese. 

Iščeznula je lijeva politička principijelnost jako brzo. Skapao je socijaldemokratski zeko u mađioničarskom šeširu profesora Lagumdžije i sličnih kvaziljevičara. Zbog toga mene u ovim okolnostima u institucijama Bosne i Hercegovine nitko ne predstavlja. Manje su mi za to krive njuške iz SDA, HDZ ili SNSD – a ili SDS -a koliko se gadim onih koji su me u nekim normalnim uvjetima trebali zastupati. Oni nisu samo izdali ljude. Usput su kompromitirali ideje, ogadili ih svakom tko se nadao pozitivnim promjenama u BiH. Oni naivni i iskreni su nasjeli, ispali totalne budale, nasanjkali su ih nacionalistički koalicijski partneri koji su im nasapunali dasku još u Daytonu. A nije nemoguće i da su se od početka lažno predstavljali. Više ni u što čovjek ne može biti siguran u zemlji laži i obmana. 

 

***

Uvijek sam volio nogometne timove koji pobjeđuju sa stilom. Atraktivan, napadački nogomet je u svojoj suštini ljevičarski dok je obrambeni desničarski. Jer ono što bi trebalo raditi razliku između ta dva pogleda na svijet ne ogleda se u iskazivanju sile i nadmoći nego bi se trebalo ogledati u načinu na koji pobjeđuješ i kako se s tom pobjedom nosiš, jer skloni su mnogi u osvetničkom pobjedničkom zanosu napraviti iste svinjarije protiv kojih su se načelno borili. To su uradili partizani na Križnom putu, to su radile američke, engleske i sovjetske trupe u Njemačkoj o čemu je u svojim reportažama s gađenjem i razočaranjem pisao George Orwell. Silovanja, ubojstva i ponižavanja poraženih sigurno su oduzeli dio dostojanstva veličanstvenoj pobjedi nad nacističkim i fašističkim režimima i njihovim marionetama. U mojim očima te su osvetničke operacije ukaljale nešto što je trebalo biti čista pobjeda ideje dobra nad zlom. Ali ljudski potencijal da se čini zlo ravnomjerno je raspoređen među narodima svijeta i bez obzira u ime kakve ideje je zlo počinjeno ja ga ne mogu pravdati. Isto je tako raspoređena i glupost. 

***

U Bosni i Hercegovini nikada nije uspostavljen mir. 1995. godine potpisano je primirje i od tada nas, evo, već 25 godina guši i sustavno maltretira činjenica da živimo u dobu konstantnog konflikta. Ljudi u BiH nikad se nisu otresli ratnog mentaliteta, onoga koji nas u ime vlastite sigurnosti primorava da se držimo „svojih“ i branimo pod cijenu života grupne interese. Ratni mentalitet podrazumijeva isključivo kolektivnu svijest, a rat kao stanje uvijek je nemilosrdan prema onima koji pokušavaju misliti svojom glavom. Zbog tog neprekinutog stanja opsade u BiH i u „miru“ najviše problema imaju upravo takvi ljudi. Jer većina ne misli, ona konzumira gotovu istinu, njome vlada mentalitet rulje. A rulja može biti sastavljena i od onih koji bi trebali misliti svojom glavom. Najčešće se rulja obruši na one koji ne daju da drugi misle za njih često nesvjesna da taj čin postaje voda na mlin upravo onim politikama kakve navodno kude. Rulja obavlja prljave poslove za nečiji osobni interes koji im je podvaljen kao kolektivni. Sve zato što se rulja vodi kriterijem koji kaže: ako nisi s nama onda si protiv nas. A ako smo mi antifašisti onda ti ne možeš biti ništa drugo do fašist. Ovo je, priznat ćete, divna osnovnoškolska logika. A svijet je tim ljudima jednako divno crno – bijelo mjesto. Nema za njih na liniji između crnog i bijelog nikakvih nijansi. I ne radi se tu o tome tko je bio na pravoj strani tijekom 2. svjetskog rata. Posrijedi je njihovo zanemarivanje da žive u zemlji u kojoj su 90ih pobjedu izvojevali politički projekti koji su 1945. godine bili među gubitnicima. Nijedna se politika ne može voditi na osnovu zanemarivanja realnog stanja. Niti se ijedna bitka može dobiti na taj način. BiH nije zemlja za sve. Pokazali su to i rezultati popisa. Daytonski sporazum je tako predvidio jer je podbacio član o povratku ljudi. Računalo se da će se nakon toga moći pristupiti izmjeni dokumenta, ali međunarodni faktori nisu na vrijeme shvatili da ovdašnji vlastodršci to neće nikada dozvoliti jer bi im to oduzelo upravljačku ekskluzivnost u određenim dijelovima BiH. Uostalom, oni su rat i pokrenuli kako bi između ovdašnjih naroda povukli jasne granice i sebi stvorili teritorij na kojem mogu činiti što im volja. I gdje tu prostor unutar pravnog okvira za djelovanje istinski progresivnih političkih snaga? Ja ga ne vidim. U ovakvim uvjetima moguće je jedino igrati za jednu od tri strane. To se na žalost redovito i događa. Pa su normalni ljudi zgađeni i razočarano okreću nos od te baruštine.  

Rulja nije sposobna usvojiti osnove demokratske kulture koja kaže da se tuđa mišljenja ma koliko različita od našeg trebaju uvažavati. Demokracija podrazumijeva jednako pravo glasa, barem nominalno i jednaka prava. U BiH takav pristup iziskuje iznimno velike napore. Sačuvati zdrav razum i rezon kod nas je posao 24/7. Rulja takvih problema nema. Rulja je prvo naviknuta na političko jednoumlje a onda i postala žrtvom ratnog mentaliteta. Pa udri jedni po drugima i sprida i sazad do potpunog istrebljenja zdravog razuma. Ono što me uvijek posebno žalosti jeste zloba, zluradost s kojom se to radi. Zbog te zlobe mi se čini da smo pokopali svaku moguću nadu i vjeru u bolje sutra. Jednostavno nemamo ljudskog kapaciteta. Iz dana u dan sve je više žrtava koje osobni interesi vuku pod teretni vlak radikalnog jednoumlja i još radikalnijeg bezumlja. 

Da su sposobni vidjeti dalje od svog samoljublja određeni bi ljudi išli prosvjedovati ispred centrale SDA jer ako netko misli da sporna misa nije amenovana od sarajevskih gradskih otaca onda je posrijedi sljepilo nezabilježeno u povijesti oftamologije. Trajno, fizičko sljepilo posve izazvano političkim autizmom. 

Neka se ljudi bune i protiv višedecenijskog koaliranja nacionalističkih partija. Prostim manevrom opet uspjele skrenuti pažnju javnosti s korupcije i pljačke javnog novca. Novac su preusmjerili u privatne džepove a nas navukli na iste stare teme koje nas drže u pat poziciji već trideset godina. Ovo što se dogodilo još je jedan u nizu uspjeli medijski projekt koalicije SDA – HDZ. 

Gotovo cijeli svoj život  odraslog čovjeka provedoh kao talac ljudske gluposti. Drugačije ne mogu imenovati osobinu kojoj uspijeva nasjedati na jedan te isti šibicarski trik plasiran iz proustaških stanova i s begovskih mindera. 

***

Strane, osim svoje osobne, u BH primirju ne biram. Ne dozvoljava mi moj antifašizam čija je osnovna potreba  ukazivanje na opasnosti koje sobom nose radikalne politike svih boja i predznaka, a pogotovu na glupost, materiju koja je obavezan začin svim glasovima usutim u bosanskohercegovački pretis lonac koji pišti li pišti već trideset godina i načisto nam svima probi bubne opne. Suludo je zato proglašavati današnju komemoraciju žrtvama ustaškog režima nekakvom pobjedom ili pak znakom da je cijelo Sarajevo antifašističko.  

To što su ljudi malo ispuhali frustracije nije loše ali dugoročno to za stanje u BH ne znači apsolutno ništa. A to jeste cilj onih na vlasti, da se svaki put napori progresivnih snaga pomnože s ništicom i onda vremenom to i postanu jer će se u uzaludnosti iscrpiti sva potencijalna energija. Iscrpit će se mogućnosti da se neutralnim ljudima koji muče svoje svakodnevne muke pokaže i da ih se osvijesti koliko je to što šutnjom i glasovima podržavaju opasno po budućnost njih, njihove djece i zemlje u kojoj žive. 

Ništa novo u BiH. U toj je jednadžbi puno nepoznatih i nekonstantnih vrijednosti, samo su glupost i političko sljepilo stalni i neiscrpni. 

Antifašizam nije pogon u kojem se kuju osvete, nije želja za ušutkivanjem drugih, nije neprincipijelan i nema dvostruke aršine, sudi, dakle, svima na jednakim osnovama, tako drugima i pristupa, dajući im šansu da shvate svoje zablude, prostor da se pokaju. Izaći iz sebe, iz svoje pozicije, pokušati shvatiti drugog i drugačijeg, shvatiti njegovo/njezino mjesto u svijetu motiviran čovjekoljubljem i vjerom u jednakost i neki ljepši svijet. E, to bi već mogao, koliko god patetično zvučalo, biti tek početak novog  antifašizma kakav je potreban ovakvoj Bosni i Hercegovini. 

Ne radi se tu o potrebi da se stavi znak jednakosti između ustaškog i komunističkog režima. O tome nema govora. Znak jednakosti konačno treba vidjeti između režima HDZ – a, SDA i SNSD – a. Zato što nismo u zemlji nastaloj 1945. Ovakva BiH nastala je 1995. godine. A od tada je prošlo puno vremena i svašta se dogodilo i navedenim politikama alibi ne bi smjele biti ratne pozicije. A učinile su sve, i čine to i dalje, da na njima ostanemo, a upravo kako bismo stalno promašivali metu, ispadali smiješni i jednog se dana realizirali kao duplo golo – ništica. 

 

 

***

Ovom bi zapisu neka vrsta apendixa mogla biti jedna stara pjesma Leonarda Cohena. Makar ne očekujem da iz nje itko išta nauči. Kada nisu iz iskustva i kroz školu ništa naučili sumnjam da jedna obična pjesmica može napraviti razliku. Ali ništa ne košta. Valjda. 

„Ubojice koje vladaju

drugim zemljama

pokušavaju nas natjerati

da zbacimo ubojice

koje vladaju našom

 

Osobno

više volim vladavinu

domaćih ubojica

 

Uvjeren sam

da će strani ubojica

ubiti više nas

nego stari dobro poznati ubojica

 

Iskreno ne vjerujem

da itko od njih

uistinu želi riješiti 

naše socijalne probleme

 

Zasnivam sve ovo na osnovu onoga što osjećam

prema susjedu

Samo se nadam da neće

Postati još ružniji

 

Domoljub sam

Ne volim vidjeti

zastavu koja gori

jer to uzbuđuje

ubojice na obje strane

do žalosnih pretjerivanja

koja se nastavljaju ushićeno

potpuno neobuzdano

dok svi ne budu mrtvi"

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Fašizam, Čitaonica Žurnal, Marko Tomaš