Kada zagovaraju antifašizam očekujem od ljudi da su principijelno protiv fašizma bez obzira tko ga, kada i na koji način promovira

Prije deset godina profesor Asim Mujkić pripremio je za Žurnal tekst o prepoznavanju fašizma u našem društvu. Na žalost, taj tekst je danas aktuelniji nego ikada

Antifašizam jugoslovenskih naroda diplomirao je 1945. na junaštvu: odbrani sebe od fašizma drugih. Pao je 1991. na čojstvu: odbrani drugih od fašističkog u sebi.

Fašizam će kod nas biti sve snažniji, antifašizam sve slabiji. Garancija za to su mladi. Koji su listom fašisti. Omjer fašista i antifašista među omladinom je stravičan i ne ostavlja mjesta nadi. Fašisti nas, da ponovim, tretiraju kao Amerikanci Indijance: sve naše su već uzeli ili uništili, više im nismo nikakva prijetnja i sada, prosto, čekaju da izumremo.

To je karakteristično za fašiste: oni vole ljude kao apstrakciju, a konkretne ljude kolju. Oni čak ne vole ni svoj narod – oni samo mrze drugi. Intenzitet te mržnje treba da nadomjesti osjećaj inferiornosti koji ih muči

Danas je dan pobjede nad fašizmom. Šta se pod tim misli, u našim državicama nije jasno. Jer fašizam je, fudbalskom terminologijom (tako sličnoj onoj ratnoj) ovdje izgubio na terenu, ali mu je pobjeda – i titula – dodijeljena naknadno, za zelenim stolom. Poraženi je rehabilitovan i okrunjen, pobjednik je osramoćen i detronizovan

Nema „našeg“ i njihovog „fašizma“ – sav je fašizam jedan. Niti jedan fašista nije otok, sasvim sam za sebe. Svi ste dio istog kopna

Dragi fašisti, vi koji volite Antu i Dražu, Radovana, Ratka, ponosite se djedovima u handžar-diviziji, vi čijim očevima su „komunisti branili da idu u crkvu i džamiju“: recite da, ja sam fašista – ta to ionako svi znaju

Haris Imamović napisao je ovaj tekst dan prije nego što je odlučeno da se škola u Dobroševićima nazove po Mustafi Busuladžiću. U njemu objašnjava kakvu su poruku, svima nama, poslali poslanici Skupštine Kantona Sarajevo