ŠTA JE STARIJE: Nacionalizam ili fašizam?

Na okruglom stolu održanom u okviru ovogodišnjeg Subversive film festival u Zagrebu, raspravljalo se o stvari koja je podsjetila na dilemu: šta je starije – kokoš ili jaje.

Zanimalo nas je, naime, šta je u zbivanjima koja su devedesetih godina prošlog vijeka opustošila naše države bio primarni, a šta sekundarni proces: nacionalizam i fašizam, ili pak tranzicija i prvobitna akumulacija kapitala.

BOĆARI NA FUDBALSKOM TERENU

Tvrdio sam da je u crnogorskom slučaju tranziciona pljačka i obogaćenje nove elite bio primaran proces. Jedna te ista politička elita, okupljena oko Demokratske partije socijalista, bila je na čelu zemlje i onda kada je njena ideologija bila militantni velikosrpski nacionalizam, kao i pola decenije kasnije, kada je Milo Đukanović Slobodana Miloševića nazvao “prevaziđenim političarem” a sljedstveno tome prevaziđenom i njegovu, kao i svoju dojučerašnju politiku.

Ista partija bila je vlasti i 1999., kada je NATO bombardovao tu prevaziđenu politiku. Ta je politička elita predvodila i pokret za nezavisnost Crne Gore, koji je 2006., u direktnom sudaru sa politikom Srbije i crnogorskih Srba, odnio pobjedu i na referendumu izglasao nezavisnu državu Crnu Goru.  

Bez obzira na nacionalni i ideološki sadržaj njihove politike, elita koja je predvodila proces bila je ista. Ta je elita čitavo to vrijeme gomilala bogatstvo. Otud je jasno da je upravo akumulacija bogatstva za tu elitu bila primarni cilj, dok su razni ideološko-nacionalni projekti bili tek sredstvo.

To što je, za razliku od drugih učesnika na političkoj sceni, razumjela da je bit kapitalističke demokratije gomilanje što većeg bogatstva u rukama što manjeg broja ljudi, te, sljedstveno tome, svojevrsni povratak društva u neku vrstu neo-feudalizma, u kojem demokratija postoji još samo kao prazna ljuštura, a rezultat izbora određuje volja krupnog kapitala, dok mase sa pravom glasa služe samo kao oni koji će na izborima legitimisati politiku koja će ih dodatno osiromašiti i obespraviti, Demokratsku partiju socijalista je učinilo superiornom i do danas nepobjedivom.

Nacionalističke srpske partije i pokret crnogorske nacionalne emancipacije gubili su izbore za izborima: djelovali su kao boćari zalutali na fudbalski teren, koji nasuprot sebi imaju utreniranu, taktički potkovanu jedanaestoricu, koja ima podršku i UEFA-e i FIFA-e, a povrh svega je, za svaki slučaj, još i potplatila sudiju.

TAJKUN U SOLANI

Nedavno je u beogradskim novinama (a mogle su to biti bilo koje druge novine iz bilo koje od naših država) štampan tekst u kojem autorica opravdava prisilna raseljenja Isključenih:

“Sve je, naime, krenulo sa Romima. Sećamo se raseljavanja Roma ispod Gazele 2009, što je u stvari samo proces džentrifikacije na delu, toliko puta viđen u svetu. Iako ljudima koji su raseljeni sigurno nije bilo prijatno, javni prostor se ne može zauzimati po sopstvenom nahođenju, a pogotovu ne na centralnoj lokaciji pored reke. Za razliku od sadašnjih beogradskih vlasti, knjaz je džentrifikaciju sproveo vrlo agresivno i u jednom danu raselio siromašno stanovništvo. Posle 60 godina tihovanja, Savamala opet postaje vibrantni kvart”.

“Džentrifikacija”, gentrification, je proces u kojem kapital zaposjeda prostor koji naseljavaju siromašni – tamo gradi stanove, poslovne prostore, tržne centre… Život u tom kvartu tada postaje skuplji, te se siromašni iseljavaju, a na njihovo mjesto dolazi, u principu, srednja klasa.

Siromašni se pojavljuju kao smetnja razvoju, te moraju biti uklonjeni.

Ono što me u citiranom odlomku zanima jeste rečenica “javni se prostor ne smije zauzimati po sopstvenom nahođenju, a pogotovo ne na centralnoj lokaciji pored reke”. A šta je povijest naše tranzicije nego beskrajni niz primjera da bogati i odabrani smiju zauzeti javni prostor, naročito “centralne lokacije”, svakako i one “pored reke”? Oni će odabrati javni prostor koji žele, potom ga zauzeti, a vlade i parlamenti će to učiniti legalnim.    

Šta privatne firme rade na našim izvorima vode? Zašto oni flaširaju i prodaju vodu koja je zajednička, a mi “po sopstvenom nahođenju” možemo jedino odabrati koju ćemo od naših opljačkanih voda kupiti? Šta: vodu nije mogla puniti država, a dobit usmjeriti u socijalne projekte? Nije imala know how da puni vodu, pa su nužni bili domaći ili strani “investitori”?

Šta rade paraziti na naplatnim rampama naših parkinga, zašto plaćamo kada automobile ostavljamo na javnom prostoru? Kako je njima pošlo za rukom da javni prostor učine privatnim?

Šta tajkun radi u ulcinjskoj solani, gdje sa naše zemlje kupi so iz našeg mora? Zapravo ne kupi, nego je nekada javni prostor odlučio prodati kao građevinsko zemljište?

NIKADA ONI NEĆE STATI

Uprkos svim pričama o superiornosti privatnog vlasništva, prevaziđenosti koncepta društvene svojine, slobodnom tržištu i njegovoj magičnoj samoregulaciji, već dvije i po decenije najbolja firma u Crnoj Gori je – državna: “Plantaže”, firma koja proizvodi “Vranac” i ostala izvrsna crnogorska vina. Sada mediji javljaju da su “Plantaže” u finansijskim problemima. Što je, nepogrješivo, nagovještaj skore privatizacije.

Nikada oni neće reći: dosta je. Nikada oni neće stati. Proces okupacije i ekonomske eksploatacije javnog prostora će, jasno, završiti tako što javnoga prostora više neće biti.

Plaćaćemo za sve ono što je nekada bilo javno dobro. Kao što danas plaćamo za vatru kojom se grijemo, vodu koju pijemo i zemlju kojom gazimo, sutra ćemo plaćati i za vazduh koji dišemo – neko će već dobiti koncesije za vazduh, pročišćavati ga i prodavati.

Do tada ćemo već biti duboko u dužničkom ropstvu. Onda ćemo napuniti 65 ili 70 i shvatiti da penzije nema, jer će penzioni fondovi do tada biti privatizovani.

Ako vam je zbog toga lakše, moguće je da ćemo i dalje imati našu takozvanu slobodnu štampu, takozvana ljudska prava i takozvani demokratski poredak.

(zurnal.info)