Ne pitaj za koga Thompson pjeva: On uvijek pjeva za tebe!

Danas ćemo o Thompsonovom koncertu podrške ratnim zločincima koji je u četvrtak veče održan u Mostaru.

Nego, prije nego što krenemo ka stvarima samim, da vam objasnim zašto smatram da, kada pišeš o fašistima, ne samo da nisi obavezan, nego se nipošto ne smiješ držati malograđanske pristojnosti i standarda takozvane uljuđene javne komunikacije.

KOMUNIKACIJA SA FAŠISTIMA

Prvo: takva komunikacija doprinosi normalizaciji fašizma, sve dok on, kao u današnjoj Bosni i Hercegovini, ne postane ne samo uobičajen i odomaćen, nego i vladajući javni diskurs.

Drugo: zato što je takozvana uljudna javna komunikacija sa fašistima u praksi nemoguća. Bilo da su u pitanju ustaše, četnici ili bošnjački fanovi ISIL-a i sljedbenici handžar-divizije, kako bi izgledala komunikacija, onako nasamo, negdje u šumi, recimo, između – da prostite – mene i njih? Tu je jedino pitanje da li bi me zaklali, odrubili mi glavu ili me samo strijeljali: dakako, svako iz svojih razloga i sa svojom - ljubavi prema svom bogu i svojoj naciji punom – argumentacijom.

Komunikacija je nemoguća čak i sa pacifistima među fašistima – to su oni koji ne bi ubijali svojeručno, oni koji ubicama pružaju kulturno-religijsko-pravne usluge. Nemoguća je, jer ne postoji common ground. U središtu moje etike je drugo ljudsko biće, u središtu njihove takozvana „ideja“, u ime koje je, drže, etično ubiti i sa lica zemje izbrisati zajednice koje stoje na putu njenog ostvarenja.

Moja je etika ženska i počiva, koliko mogu, a ne mogu ppuno, na onome što su me učili majka i baba: ne slaži, ne ukradi i ne ubij. Njihova je etika oca, odnosno očeva,  za koju tvrde da počiva na njihovim svetim knjigama, a ona podrazumijeva da je u ime „višeg cilja“ dozvoljeno i lagati i ukrasti i ubiti – činiti, dakle, sve ono što knjige na koje se pozivaju brane.

Na način uljudne javne komunikacije, Thompsonov koncert u Mostaru mogao bi se opisati ovako: štovatelj fašizma održao je koncert za štovatelje fašizma, na radost okupljenih štovatelja fašizma (no svi znamo da se to, na fašistički nekorektnom jeziku, uz upotrebu riječi „ustaše“ i „ološ“, može ljepše i preciznije reći) – šta bi na ovom svijetu moglo biti normalnije od toga?

Upravo na normalnosti situacije insistirao je politički lider Hrvata u Bosni, Dragan Čović, kada je saopštio da u koncertu podrške ratnim zločincima ne vidi ništa sporno. On je novinarima nakon sjednice HNS-a saopštio da ta organizacija podržava organizatora koncerta.

Njegovim riječima: „Ako će jedan glazbeni događaj, ili jedan koncert biti udar na bilo šta u Bosni i Hercegovini, onda trebamo biti zabrinuti“.

Ma ja. Što se po evropskim prijestonicama govorilo 1938: ako će jedan histerični moler biti udar na bilo šta u Evropi, onda se za takvu Evropu treba zabrinuti. Ili, što bismo rekli danas: ako jedna reality TV zvijezda, populista sa rječnikom dvojkaša iz srednje ugostiteljske, može unesrećiti svijet, jebeš takav svijet.

Čini li se vama ponekad kako se među nacionalnim djelatnicima u Bosni i Hercegovini igra, nikada ozvaničena ali stoga ne manje stvarna, igra „ko je veći šupak“? Da se takozvani „konstitutivni narodi“ zapravo takmiče ko će biti veći kolektivni kreten?

Čović i HNS su u toj igri upravo odigrali jak potez. No je li to dovoljno za pobjedu? Srpska je strana svoje adute odavno potegla, i sad se lagano dodaju loptom na sredini terena, čekaju kraj meča. I Bošnjaci su pokazali da konja za trku imaju: još kako.

SMETA LI VAM MUSTAFA

Danas bošnjačkoj nacionalnoj partiji, „SDA, demokratija, SDA, ljudska prava sva“ smeta Thompson. On je, zamislite, sljedbenik ideologije NDH. Danas je Thompson za njih fašista.

A ideologija NDH i fašizam im nisu smetali kada su školu u Sarajevu nazvali po Mustafi Busuladžiću, koji je na fašizam bio toliko gadljiv da je tokom II svjetskog rata radio kao novinar fašističkih vlasti u Italiji, odakle se vratio u Sarajevo da tu mlade uči vjeri, pa su ga u šeheru, zbog cjelokupnog njegovog ratnog zalaganja, komunističke vlasti po ratu osudile na smrt?

Ko je rekao ovo: 

„Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova“?

Hermann Göring, Ante Pavelić, Thompson, Nikolaj Velimirović ili, možda, Mustafa Busuladžić?      

Fašizam im nije smetao kada su školi u Goraždu ime dali po Husein efendiji Đozu, SS oficiru? Kada su se roditelji iz Goražda požalili što im djeca idu u školu koja nosi naziv po haupsturmfuehreru, ex-reis Mustafa efendija Cerić je napad na Đozu okarakterisao kao napad na sve Bošnjake.

Zanimljivo, kada je rulja u Sarajevu na ulici pretukla liberalno-lijevog pisca i novinara Emira Imamovića, to nije bio napad na sve Bošnjake. Kao što niti jedan od bezbrojnih napada na Dežulovića i Ivančića nije napad na sve Hrvate, a napad na Biljanu Srbljanović nikada neće biti proglašen napadom na sve Srbe. Jer, u fašizmu, u ime „svih nas“ govore samo najgori među nama: oni su ideal našeg “mi“.

Ali nije li, logički dosljedno, napad na Thompsona i očeve Herceg-Bosne onda napad na sve Hrvate, a napad na Karadžića napad na sve Srbe?

Logika „mi smo protiv svakog fašizma koji nije naš“ vodi jedino ka više fašizma. Svaki put kada ste, kao crnogorski patriota, sa osmijehom zažmurili na fašizam Sekule Drljevića, puvali ste u prkno srpskom i hrvatskom fašizmu. Svaki put kada ste se, kao nacionalno osviješten Hrvat i Bošnjak, pozvali na „istorijski kontekst“ kao ispriku za NDH, zidali ste spomenik Đeneralu Draži. Svaki put kada ste otćutali  četnički revizionizam u Srbiji, slavili ste NDH.

Ako sprovodite, podržavate, ili čak samo pokazujete razumijevanje za našizam, fašizam „naših“, znajte sljedeće:
Nema „našeg“ i njihovog „fašizma“ – sav je fašizam jedan.
Niti jedan fašista nije otok, sasvim sam za sebe. Svi ste dio istog kopna.

Zato ne pitaj za koga Thompson pjeva.

On uvijek pjeva za tebe. 

(zurnal.info)