Megalomanije

Beograd nije mali: Zagrepčani u Ulici Koče Popovića

Piše: Marko Tomaš

Nesposoban je vesićoid shvatiti da malo tko u Hrvatskoj mari za to kako se zove koja beogradska ulica. Prosječnom Hrvatu do Zagrebačke ulice u Beogradu stalo je taman toliko koliko im je, na žalost, stalo do Konstantina Koče Popovića.

Tko išta zna o povijesti zna i to da je upravo omiljeni partizanski komandant Konstantin Koča Popović ušao u Zagreb na čelu partizanskih snaga dalekog 08. svibnja 1945. godine. Lako je zato zamisliti kako je tekao razgovor između Gorana Vesića i njegovih pobočnika koji su se usred potpunog kaosa izazvanog kijametskom pandemijom i nezabilježenom najezdom SNS skakavaca odlučili mijenjati imena određenih ulica u Beogradu. Ne treba vam tu puno mašte, jasno je kako funkcioniraju ti mozgovi, pakost i zloba su im najveći dometi.  

    - Hi, hi, Zagrebačku ćemo u Koče Popovića!  

    - He, he, kako ćemo zavući ustašama s ovim! 

    - Ima da svisnu od muke!  

    - E, tako im i treba, jeste ovaj bio komunjara ali nek' je i crni đavo samo da ustašama nije pravo! 

Nimalo, naime, nije slučajan izbor naziva kojima se imaju zamijeniti dosadašnji nazivi nekih ulica u Beogradu. Nije tu bitno tek promijeniti naziv ulice. Bitno je, ako je ikako moguće, time iznervirati Hrvate. Nesposoban je vesićoid shvatiti da malo tko u Hrvatskoj mari za to kako se zove koja beogradska ulica. Prosječnom Hrvatu do Zagrebačke ulice u Beogradu stalo je taman toliko koliko im je, na žalost, stalo do Konstantina Koče Popovića. 

IMAGINARNI PRIJATELJI

Ali, paranoja vučićevskog tipa umišlja upravo obratno. Opsjednut i uplašen svim i svačim taj um živi u uvjerenju kako svi njegovi imaginarni neprijatelji pate od istih opsesija i strahova. Trebalo bi to upitati stručnjake ali rekao bih da to tako biva kad odrastaš samo uz imaginarne prijatelje. Jadni mali četnikoidi u svom sitnodušju zaborave, recimo, neke od zadnjih riječi koje je Koča Popović izgovorio o takvima poput njih u intervjuu sarajevskom Oslobođenju iz 1989. godine. Kad ideš napakostiti drugima obično to završi tako što ga zavučeš sebi. Neće, jebiga, Hrvati živjeti u ulici čovjeka koji je šešeljoide, nimalo nadrealistički, nazvao brabonjcima, bagrom i bašibozukom.  

Svođenje sebe na manju mjere obično krene megalomanijom. Projekt je to koji na ovim prostorima traje od konca 80 – ih godina prošlog stoljeća. Na rukovodećim mjestima se pojave tipovi s napoleonskim kompleksom koji se okruže likovima koji su im po svemu inferiorni. Tako stvaraju okružje u kojemu oni djeluju poput Churchilla visokog kao Kareem Abdul Jabbar. Iz generacije u generaciju rukovodeća mjesta tako pripadnu sve inferiornijim i žalosnijim pojavama koje i dalje umišljaju da su svjetski kalibar. A kako svatko svijet oko sebe uređuje sukladno svojim kapacitetima tako oni svijet oko sebe žele svesti na svoju mjeru. 

U našim nesretnim okolnostima to je već doseglo najmanju moguću mjeru. Za sada. Ne treba ih ljutiti jer nas vode ljudi od materijala koji se dodatno skuplja pri svakom pranju mozga. Ali ne brinu mene oni. Stalo mi je do njihove patologije kao do lanjskog snijega ali stalo mi je do Beograda. Zato i pišem ovo.  

KSENOFOBIČNE PALANKE

Sustavno, u svim područjima djelovanja odavno traju pokušaji svođenja „Beograda“ na  razinu ksenofobične palanke u kakve smo pretvorili većinu gradova u regiji. Sve je više glasova i s područja kulturnog djelovanja koji zahtijevaju neku vrstu reciprociteta u kulturnoj razmjeni. Reciprocitet je bio povod i za pokretanje inicijative za promjenu naziva ulica u Beogradu. 

Iz nekoga razloga ti opskurni likovi ne mogu prihvatiti činjenicu da je Beograd i nakon svih mučenja koja je prošao, prije svega iznutra, uspio sačuvati barem regionalni kozmopolitizam. Uspio se održati i kao kulturno središte regije. To je ponajvećma zasluga kulturnih poslenika u Beogradu pa možemo reći da je, u sve češćim pokušajima svođenja Beograda na mjeru nečije osobne beznačajnosti i ksenofobije, sreća da veličina Grada ne ovisi o tražiteljima diplomatskog reciprociteta gdje ga ni po pisanim ni po nepisanim zakonima ne treba i ne mora biti. 

Mali ljudi se osjećaju sićušno u velikom gradu. Zato im treba okružje jedva vidljivo mikroskopom kako bi njihovi dosezi bili uočljivi. To je objašnjenje zašto,  pobogu, baš nekim ljudima iz Beograda smeta činjenica da je Beograd i dalje po mnogočemu glavni grad regije. Sve češće to govorim ali moram i ovdje ponoviti: jebeš ti vrijeme u kojemu je sve objašnjivo narodnim izrekama. A najlakše je vučićoide i njihove napore objasniti onom starom narodnom u kojoj se budala ponosi onim čega se pametan stidi. Tako se oni ponose svojim trudom da svoje okružje svedu na svoju mjeru. Kao i u najgorim vremenima za regiju oni pametni će i danas, u najgorim vremenima za Srbiju, biti ponosni na Grad koji je u svakojakim okolnostima sposoban, zbog svojih divnih ljudi, ostati kulturni centar regije. Nisu taj i takav Beograd uspjeli uništiti ni kada su u krvožednom zanosu bacali cvijeće na tenkove. Ista je to vrsta ljudi kao i ovi koji, kad ih već nisu uspjeli izbrisati tenkovima, žele barem skloniti imena gradova prema kojima su išli cvijećem zakićeni tenkovi. A, zapravo, samo ruše Beograd. Točnije tek ga malo oštećuju jer, srećom, Grad nije nikad niti će njegova veličina ikad ovisiti od njihove beznačajnosti. Tim novim tablama samo će podići plehnate spomenike vlastitoj opskurnosti.  

ULICA OSMANA ĐIKIĆA 

Jedna od mojih omiljenih priča vezanih uz Beograd jeste ona o mom putovanju iz Mostara na Krokodilovu rezidenciju za pisce. S obzirom da sam mjesec dana trebao provesti u Beogradu pozdravljanje s društvom u Mostaru je bilo, blago rečeno, intenzivno. Utonuo sam u san čim sam se smjestio u autobus. Budio sam se na kratko svega dva puta. Jednom na pauzi za cigaretu i drugi put na granici. Poslije prelaska granice opet sam zaspao kao klada. Kada sam se treći put probudio bio sam užasnut. Vani je bio polumrak i jedino što sam kroz prozor uspio jasno vidjeti jeste tabla na kojoj je pisalo Mostar. Sranje, pomislio sam, kako sam se uspio vratiti natrag!? Uvijek mi treba neko vrijeme da razbijem koprenu sna i shvatim što se točno događa i gdje se nalazim. A tada sam se nalazio na Mostarskoj petlji na ulazu u Beograd koju svi kolokvijalno zovu jednostavno Mostar. Laknulo mi je, još nam je svega pet do deset minuta ostalo da se usidrimo na dolazne perone BAS – a. 

Na kolodvoru me dočekala moja draga prijateljica Ana. Utovarili smo stvari u auto i odvezli se do stana u kojem sam imao boraviti narednih mjesec dana. Pred ulazom u zgradu sam upitao Anu: jel mene netko ovo zajebava? Uzvratila je upitnim pogledom, tada se još nismo dobro znali i nije bila naviknuta na moje čudno baždarene socijalne vještine. Pokazao sam joj na tablu pored ulaznih vrata. Stan u kojem ću proživjeti tih beogradskih mjesec dana nalazio se u ulici Osmana Đikića. Po njemu se zove i osnovna škola u kojoj sam započeo svoje školovanje. Došao sam, dakle, u grad na čijem ulazu me dočekala tabla s natpisom Mostar i uselio u stan u ulici Osmana Đikića. Jebote, došao sam doma!  

E, to je Beograd koji ne mogu smanjiti nikakve sitne duše, Grad sposoban biti dom svakom namjerniku, Grad čiji će duh uvijek ostati iznad malokalibarskih ambicija onih koji ne mogu podnijeti upravo veličinu i kozmopolitizam tog duha. Uzalud im mijenjanje naziva ulica. Nisu oni ti koji određuju veličinu Beograda i njegovo mjesto u imaginariju ovdašnjih prostora. To je mjesto odavno određeno, tamo su ga doveli ljudi čija je veličina sanjala grad koji će uvijek rasti i zauvijek ostati veći od svih koji ga na bilo koji način pokušaju svesti na vlastitu mjeru. On tu stoji kao nada i dokaz da prođe vrijeme svakog dahije pa i onog pravoslavnog.  

Uzalud vam trud mjenjači, Beograd nije mali!  

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Beograd, Čitaonica Žurnal, Marko Tomaš