Kič u kamenu

Obilježavanje teritorije : Granično kamenje Nedžada Ajnadžića

FOTO: adi kebo
Piše: Selvedin Avdić

Ajnadžićevi blokovi više od bilo čega liče na granično kamenje koje označava teritoriju “najvažnije općine u Bosni i Hercegovini”, područje u kojem je koncentrirana ekonomska i politička moć, zbog koje je SDA spremna da žrtvuje desetak drugih gradova

I prije nego što je po Sarajevu posijao kamenje sa navodno mudrim mislima Alije Izetbegovića, Nedžad Ajnadžić je morao računati na kritike. Familija Izetbegović je jedina prava reality show porodica koju imamo u BiH, boljih Kardašiana nemamo. Njihove skandale pratimo na dnevnoj bazi o njima se pjevaju pjesme, snimaju serije i filmovi. Do sada se trebao navići. Isto je bilo i kad se pravio mauzolej, otvarao muzej, uspostavljala dinastija, ostavljala država u amanet, snimale pomenute televizijske serije i dokumentarni filmovi, štampala sabrana djela, slikovnice, dodjeljivale bolnice, organizovale večeri duhovne muzike… Kad god je u igri familija Izetbegović, obavezno se nađe neki zavidljivac da upita – te ko finansira muzej, pa kako se bira direktorica, zašto se falsificira istorija, zbog čega se zloupotrebljava religija, zašto se indoktriniraju djeca, ima li ijedan član porodice Izetbegović da nije direktor, direktorica ili predsjednik, šta je s ratnim donacijama…? 

Doduše, kako godine prolaze kritičara je sve manje, neki su otišli iz zemlje, neki pod zemlju, neki su se umorili, neki su umoreni, nešto je kupljeno za sitne pare, neki došli tobe pa napravili koalicijske stranke… S druge strane, ambicije Izetbegovića su sve veće, a reality show sve bizarniji. 

Ovih dana jedva se skupila šačica bundžija da prigovori (par dana, a onda su ušutili privučeni drugim skandalom) zašto su u kamene blokove uklesane baš misli Alije Izetbegovića. Načelnik Ajnadžić uzvratio je argumentacijom: "Ima li išta prirodnije i logičnije od toga"? 

Čije misli su trebale biti uklesane, razmišlja načelnik? Kojih to mudraca ili pjesnika, molim lijepo? Sjeća ih se iz rata. Hodaju gladni i prestrašeni, gužvaju pjesmuljke u džepovima, bore se kulturom u pauzama kopanja rovova. Zar njihove misli zavređuju da se nađu uklesane u kamenu?

ZAR JE VAŽNO KO JE KRIV

Također, zar je važno da li je predsjednik Izetbegović uistinu smislio one mudre izreke? Pritisnut dokazima o falsifikatima, Ajnadžić je na kraju zaključio:

“To su poruke univerzalne snage, nije važno ko ih je izrekao”.  

Naravno da to njemu nije važno. Tako je naučio u SDA čiji je član još od 1991. godine, kako se hvali. Nije ta stranka tokom svog postojanja nikada pokazala respekt prema tuđem vlasništvu, zašto bi sada bili posebno osjetljivi prema intelektualnom? Ako mogu nekažnjeno opljačkati čitavu industriju, zašto je problem prepisati nečiji stih? 

Šta načelnik još želi da nam poruči? Nije važno šta se kaže, nego ko to kaže. Ne može biti isto kada rečenicu izgovori nekakav kukavni, prestrašeni poeta ili kad je kaže predsjednik i vrhovni komandant. Ako najmudriju rečenicu na svijetu ne potpiše glava nacije, to gore po tu rečenicu. Rečenice bez nacionalnog fundamenta raznosi vjetar, prazne su i neuvjerljiva, na osnovu njih ne može se mobilisati glasačko tijelo. U najboljem slučaju takve rečenice ostanu mrtve u bibliotekama, trunu u antologijama nerasječenih stranica. Ove sa sarajevskog kamenja su sretnice. Činjenica da se ispod njih potpisao Alija Izetbegović nije falsifikat niti gluho bilo krađa, nego svojevrsna počast. Tim mislima je produžen život, podarena dodatna snaga, misle Ajnadžić i njegov misteriozni redakcijski kolegij.

SARAJEVSKI NEKROMANT

U biografiji Nedžada Ajnadžića stoji da je on doktor, profesor, ministar, načelnik, general, osnivač SDA… S koje god strane da se čita, radi se o impresivnom nizu, najvišim titulama i funkcijama, kako u ratu tako i u miru. Napisao je knjige: Odbrana Sarajeva, Odbrana Sarajeva II, Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva, Naučno istraživačka studija-poginula boračka populacija i čak 11 naučnih radova. Sve je napisao sa svojih deset prstiju, u rijetkim trenucima predaha, tokom obavljanja najodgovornijih funkcija za opstojnost države. 

Ali, našao se kritičar, poput onog pisca A.T., koji je uočio neobične Ajnadžićeve paranormalne sposobnosti. 

"O tim političkim pogledima boraca Prvog korpusa proveo sam jedno opsežno politološko pa i vojnopolitičko istraživanje. Međutim, na moju veliku žalost ispitivao sam samo stavove žive populacije."- opisuje načelnik rad na jednoj knjizi.

Ne objašnjava na koji način je mislio ispitati stavove mrtve populacije. Zbog toga možemo samo pretpostaviti da on smatra da se njegova ovlaštenja, uz malo više vremena za istraživanje, mogu proširiti i na drugu stranu života. Takva arogancija donekle opravdava bezobrazluk koji je demonstrirao u instaliranju sarajevskog kamenja. 

Postavljajući predsjednika svoje stranke kao vrhunaravnog mudraca, čije misli (uglavnom pokradene) trebaju biti putokaz za nove generacije, ignorisao je kompletno kulturno-historijsko naslijeđe, kako Sarajeva tako i Bosne i Hercegovine. Prije Alije Izetbegovića ništa nije postojalo, samo pustoš, u kojoj se svjetlo zvalo mrakom, smatra Ajnadžić. 

GRANIČNO KAMENJE

Šalu i nekromantiju na stranu, ma koliko ti kameni blokovi izgledali nakaradno, oni nisu nimalo smiješni. Nije zabavno ni to što se radi o čistom kiču, instalaciji spornoj na bezbroj vrjednosnih i moralnih nivoa. 

Jer, nisu blokovi postavljeni zbog mudrih misli (pokradenih), nego zbog potpisa ispod njih. Uklesan, potpis je okamenjen, uspostavljen kao spomenik.   Ajnadžić ih ovako opisuje: “To su poruke koje šalju dobar signal u kulturi, u nauci, prema mladim ljudima…”  Dodao bih, ako nije problem, to su također i poruke koje trebaju svakodnevno podsjećati mlade ljude čiji svjetonazor se poštuje na tom teritoriju, čiji potpis je i dalje na najvećoj cijeni. 

O kakvom svjetonazoru i političkom naslijeđu se radi, najbolje pokazuje današnja Bosna i Hercegovina, u kojoj se bijeg iz nje smatra profesionalnim i životnim uspjehom. Umjesto da se takvo političko naslijeđe preispituje i mijenja, ono se “okamenjuje”. Ajnadžićevi blokovi više od bilo čega liče na granično kamenje koje označava teritoriju “najvažnije općine u Bosni i Hercegovini” - područje na kojem je koncentrirana ekonomska i politička moć zbog koje je SDA spremna da žrtvuje desetak drugih gradova. 

Šta nam konačno poručuje Ajnadžićevo granično kamenje? Ono, tvrdo i konkretno, poučava da nećemo skoro izaći iz ovoga belaja i da je vađenje kofera iz ormara i dalje najpametnije što možemo učiniti za svoju budućnost. Jer, da bi se nešto popravilo, potrebno je prvo da se ustanovi kvar. Kod nas se, kao što vidimo, kvar uspostavlja kao vrlina.  

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Nedžad Ajnadžić, Čitaonica Žurnal, Selvedin Avdić