Kijametsko doba

VRAĆAM SE MAJCI U BOSNU: Faraon Bakir i veliki egzodus

Piše: Andrej Nikolaidis

Bakirova misao trebala je biti umirujuća. Ali je zastrašujuća. Jer Jevrejima, kako je rekao, „nigdje nije bilo dobro“. Vratiće se i građani Bosne i Hercegovine. Nigdje im neće biti dobro par hiljada godina, pa će se vratiti. A onda će Bosna procvjetati.

 

 

Gostujući na televiziji Hayat, Bakir Izetbegović je građane Bosne i Hercegovine usporedio sa Jevrejima. I Jevreji su, rekao je on, prije 2 000 godina istjerani iz Izraela. Pa su se vratili.

Usporedba nije bez osnova, samo bih ja dodao još 1300 godina i koncentrisao se na egzodus iz Egipta. Jevreji su tada bježali od faraona. I građani Bosne i Hercegovine, ako ćemo pravo, bježe od savremenih faraona. Faraoni sada imaju drugo ime: tranzicioni pobjednici, noveaux riches, nacionalna elita... I Jevreji su, baš kao i građani Bosne i Hercegovine koji su otišli zidati kuće i mijenjati pelene starim Njemcima, napustili zemlju piramida: samo što su bosanske, jel’ tako, tako je, starije od egipatskih.

 

KAPO SVIH FARAONA

 

U ovoj analogiji Bakir mu dođe - faraon. Formacijski, on je kapo svih faraona. U svom faraonatu, dakako. Druga dva bosanskohercegovačka faraonata imaju svoje faraone. Ali nemaju piramide.

Da se bošnjačka elita ranije dosjetila usporedbe sa Jevrejima, lako bi našli zajednički jezik sa Karadžićem. Ni ovaj ne bi imao ništa protiv: da svi Bošnjaci napuste Bosnu – pa da se vrate za 2000 godina. Ako Bog da. Može? Ruka ruci.

Ljudi odlaze, sela ostaju pusta. Tragedija je to, ali već se dešavalo. Kad stvari postaviš u pravilnu perspektivu, recimo u totalitet života na Zemlji, 2000 godina više ne djeluju kao komadina vremena. To je, onda, tek tren u dugom trajanju. Takoreći.

Bakirova misao trebala je biti umirujuća. Ali je zastrašujuća. Jer Jevrejima, kako je rekao, „nigdje nije bilo dobro“. Vratiće se i građani Bosne i Hercegovine. Nigdje im neće biti dobro par hiljada godina, pa će se vratiti. A onda će Bosna procvjetati.

Dotad će, taman, biti riješen i taj Dejton. Koji je, istakao je Bakir, kriv za sve. Ništa lopovluk, ništa nekompetencija, ništa negativna selekcija koja poslušne mediokritete pretpostavlja pametnima i sposobnima, pa samim tim i nedovoljno poslušnima.

Čim se oslobodi Dejtona, Bosna će postati tigar kao Irska, sugerisao je Bakir. Kao što se odlazilo iz siromašne Irske, ide se i iz Bosne i Hercegovine. Čim Bosna procvjeta, Bosanci će prodati sve što imaju u Njemačkoj i Luksemburgu, pa pravac Sarajevo – baš kao što se Irci danas iz Amerike vraćaju zelenim poljima svoje prapostojbine.

Dvije hiljade godina Bosanci i Hercegovci će živjeti širom Zemljinog šara: od Amerike do Tajlanda. Rađaće građane Amerike i Njemačke, koji neće znati ni riječi bosanskog, rađaće ljude koji ne samo da neće znati da na globusu pokažu Bosnu, nego ih to, nekih tridesetak-četrdesetak pokoljenja unatrag, neće ni interesovati. Ljudski će mozak biti spojen na internet a najbolje digitalne ćevape u svemiru praviće na Marsu. Nebitno: jednoga dana, čim Bosna stane na noge, Bosanci će napustiti svoje domove na ovoj i drugim planetama, pa se zaputiti natrag u zemlju koju su njihovi preci napustili jer je bila besudna, siromašna i opustošena endemskom pohlepom faraona i njihove svite.

 

NACIONALISTINO JEDINO JA

 

Bakirova analogija može utješiti jedino mozak teško oštećen teškim drogama ili nacionalizmom: koji je ovdašnji opijum za mase.
Nacionalizam pojedinca i njegovu sudbinu vidi kao savršeno nebitne: kao kap u moru nacionalnog identiteta ili zrno pijeska u pješčaniku Vremena.

Mi je nacionalistino jedino ja. Da sam sebe uspio ubijediti da su Platonove misli moje, da su moji Homerovi spjevovi, a ne tek ono što sam vlastoručno napisao i vlasoumno smislio, da sam sebe uspio ubijediti da smo mi, dakle da sam ja, udario temelj hrišćanstvu i Evropi, moguće da bih i ja bio ravnodušan prema gadluku u kojem provodim život. Da sam uspio utripovati jedinstvo sa svim živim i mrtvim Grcima, umjesto što osjećam podijeljenost sa samim sobom, moguće da bi mi misao kako će neko čiji će se DNK, kroz par stotina ili par hiljada godina, djelimično podudarati sa mojim, učiniti nešto veliko – donijela smiraj. Ovako, kao neko ko drži kako junak sa Termopila sa mnom ime veze koliko i fudbaler iz Kenije, osuđen sam na sebe i vlastitu nebitnost.

Nikad sretan, nikad zadovoljan, nigdje kući, nigdje u dobru. Baš kao Jevreji u zbijegu.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Andrej Nikoalidis