Jednom mi je rekao, skoro osvetoljubivim tonom, da mu je cilj da „nekoliko generacija profesora lupa glavu“ sa njegovim knjigama

Menhetn Bič u okrugu Los Anđeles deo je takozvanog Južnog zaliva, koji se prostire južno od Santa Monike. Pedesetih godina, kad sam tamo odrastao, grad je uglavnom bio naseljen belcima iz srednje klase, i bilo je to lepo mesto. Igrao sam odbojku na plaži, a jednom godišnje održavala su se takmičenja u surfovanju i odbojci blizu Luke Menhetn. Tu sam 1961. završio srednju školu. Početkom leta 1970. godine, bio sam sa nekim prijateljima u priobalnom delu Oregona. Iznajmili smo kuću sa baštom, pecali pastrmke i lovili krabe na obližnjem pristaništu u Valdportu. Moj drug Čarli Vermont, pesnik, upoznao me je sa Dejvidom Šeclinom i njegovom ženom M. F. Bil. Oboje su bili pisci, i živeli su blizu nas, u mestu zvanom Biverkrik. Išli smo na žurke, gutali tripove i razgovarali o svetskim problemima.

Šeclin je pedesetih studirao sa Tomasom Pinčonom na univerzitetu Kornel, i dao mi je Pinčonovu adresu u Menhetn Biču. Kada sam otišao da posetim roditelje, pokucao sam i na njegova vrata. Odrastao sam u 32. ulici, a Pinčon je živeo u 33. U prvi mah je bio neljubazan, pa čak i paranoičan. „Jeste li vi g. Pinčon?“ upitao sam ga. „Ko pita?“ Kada sam mu objasnio da poznajem Šeclina pozvao me je da uđem. Bio je to mali, jednosoban stan, tipičan za taj kraj, oskudno opremljen. U stanu su bila neka deca i jedna devojka sa bebom. Ponudio me je kafom i cigaretom. Živeo je uglavnom na travi, kafi i Kool cigaretama. Bacili smo neku žvaku, o istoriji Menhetn Biča, o šezdesetim, o Los Anđelesu. Pričao sam mu o komuni koju sam osnovao u Nju Meksiku 1967. godine, o UCLA i časovima poezije kod Džeka Hiršmana. Tom je čuo za Džeka i njegovo glupiranje na predavanjima, kao i da se Džek protivi ratu u Vijetnamu.

Pinčon je uživao u tome da ga neka devojka iz komšiluka vozi po Los Anđelesu dok joj on izlaže svoje teorije o vojnoj industriji. Obično je gluvario u jednom lokalu koji se zvao Tommy's, gde su pravili dobre čizburgere sa čilijem, a Tom je imao običaj da na brzinu pojede dva odjednom. Mucao je i kada bi se uzbudio baš je zapinjao u govoru. Jednom mi je rekao, skoro osvetoljubivim tonom, da mu je cilj da „nekoliko generacija profesora lupa glavu“ sa njegovim knjigama. Rekao mi je da je Objavu broja 49 napisao pod uticajem Borhesa i za novac, ali da na kraju ništa nije zaradio, a i da mu se knjiga ne sviđa. Mislio je da je V dobar roman. Tog leta je pisao Dugu gravitacije, u koju je polagao mnogo nade. Na stolu je bila hrpa papira – isečaka iz novina, pisanih beležaka, papirića raznih boja – i ako bi pomislio da ste rekli nešto što vredi zabeležiti, dodavao bi nove. Rekao mi je kako više ne ide na plažu.

Njegova tadašnja devojka, koja je imala bebu, bila je ćerka jedne od glumica koje su igrale Lois Lejn u TV seriji Superman. Pinčonov krug prijatelja činili su vrlo mladi ljudi, uglavnom tinejdžeri. Ja sam imao 25 godina i tih nedelja sam bio njegov ubedljivo najstariji gost. Stekao sam utisak da Pinčon ne želi da pripada odraslom svetu srednje klase koji mu je bio namenjen. Uživao u mlađem društvu, od njih je dobijao više informacija, a i sam je bio detinjast. Često je pisao pod uticajem kafe i trave; to pokazuju i neka poglavlja u njegovim knjigama. Dosta smo razgovarali i o Rilkeu.

Iz ove perspektive, mislim da je Pinčon čitav život posvetio pisanju i eksperimentisanju sa idejama koje u književnosti niko nije isprobao. Sećam se da mi je jednom pokazao fioku punu priručnika o pištoljima i puškama. Oružje je smatrao za ambivalentne seksualne činioce podzemlja u čiji smisao je pokušavao da prodre. Književnosti nije pristupao sentimentalno: želeo je da njegove knjige budu velike i da na njima dobro zaradi. U to vreme ga je zastupala Kandida Donadio, i mislim da mu je bilo omogućeno da se u životu ne bavi ničim drugim osim pisanjem. Privatnost mu je bila zaštićena. Ako se dobro sećam, mogao je da zove sa svog telefona, ali ne i da prima pozive. Niko nije imao njegov broj. Imao je nekoliko istih zelenih somotskih pantalona i ljubičastih košulja i samo je to nosio. Moji stari prijatelji iz komšiluka rekli su mi da su ga viđali na ulici, ali da ih nije zanimalo ko je to. Što je njemu odgovaralo. Imao je svoje tinejdžerke i kad nije pisao zezao se sa klincima. Ali nikada nije pio. Njegov porok je bila trava.

Što se tiče knjiga koje je voleo, to je bilo zanimljivo. Obožavao je Helerovu Kvaku 22, govorio je da je to najbolji roman našeg doba. Takođe je cenio Džona Hoksa, čiji je roman Limunova grana smatrao vrlo značajnim. Tvrdio je da je Hoks neprevaziđen kao stilista. I naravno, voleo je Nabokova koji mu je predavao na Kornelu. Bio je zainteresovan za rad Dejvida Šeclina, i govorio da će se Dejvid jednoga dana vratiti tradicionalnom pripovedanju. Mislio je da je svet opsednut oružjem i paranojama i bio je u pravu. I danas je tako.

Preveo: Ivica Pavlović

(Preneseno sa www.pescanik.net)

Osobnost Nikolaja Gogolja, njegov život i stvaralaštvo nose u sebi mnoštvo elemenata koji izazivaju raznorazne nedoumice, znatiželju, očaranost, ali i odbojnost, pa i grubu osudu. Nakon objavljivanja njegovih najznamenitijih djela (najprije zbirki pripovijesti maloruskoga i peterburškoga ciklusa, a zatim komedije Revizor te romana Mrtve duše) Gogolj je proglašen ocem ruske proze, tvorcem realizma u ruskoj književnosti (s osobitom darom za realističku satiru), piscem koji je emancipirao rusku književnost od zapadnoeuropskih utjecaja te je usmjerio u pravcu koji će joj polovicom 19. stoljeća osigurati čelno mjesto u europskome i svjetskom književno-kulturnome kontekstu. No dok su mnogi kritičari, na čelu s Visarionom Bjelinskim i Nikolajem Černiševskim, uzdizali Gogolja u nebesa, drugi su ga s ne manjim žarom proglašavali klevetnikom Rusije, njezinim zlobnim karikaturistom, izdajicom koji zaslužuje ekspresno i nepovratno putovanje u Sibir. Taj smjer strastvena poricanja Gogolja kulminirat će početkom 20. stoljeća u stajalištu Vasilija Rozanova da je najnovija ruska književnost, u cjelini, „Gogoljeva negacija, borba protiv njega“. Naime, ruski su čitatelji, po Rozanovu, prihvatili mrtve duše kao stvarni odraz socijalnoga stanja cijeloga jednoga naraštaja – naraštaja hodajućih mrtvaca – te su zamrzili taj naraštaj. Zbog svoje „genijalne i zločinačke klevete“ Gogolj je zasluženo kažnjen patničkom i nesretnom smrću, ali je njegovo stvaralaštvo na negativan način utjecalo na razvoj ruskoga društva: „Upravo od Gogolja započinje u našem društvu gubitak osjećaja za stvarnost, baš kao što od njega započinje i odvratnost prema njoj.“
Zanimljivo je da je i sam Bjelinski, inače začetnik shvaćanja da je Gogolj genijalan socijalno-satirički književnik koji stvara u duhu naturalne škole, u relativno kratku razdoblju stubokom promijenio mišljenje o Gogolju. On je najprije na sva usta hvalio Gogoljevo književno stvaralaštvo, da bi nakon objavljivanja Izabranih mjesta iz dopisivanja s prijateljima (1847) optužio dotad hvaljena pisca da je „propovjednik knuta, apostol neukosti, zagovornik opskurantizma i natražnjaštva, panegirist tatarskih običaja“.
Iz rečenoga nudi se zaključak da je u samu Gogolju bilo nešto što je u kritičârâ izazivalo radikalno suprotne reakcije.
(N)i romantičar (n)i realist
Kompleksnost Gogoljeve poetike možda najviše dolazi do izražaja pri pokušaju da se njegovo stvaralaštvo ugura u neku od književnopovijesnih ladica. Tu su obično u igri dvije stilskoformacijske kategorije – romantizam i realizam, ali bi se s obzirom na satiričku protegu zrelih Gogoljevih djela (Revizor, 1836; Mrtve duše, 1842) moglo govoriti i o Gogoljevu priključku na klasicističku satiru (koja je, kao što je poznato, bila jedan od dominantnih žanrova u klasicizmu i prosvjetiteljstvu). S klasicizmom bi Gogolja mogla povezivati i prosvjetiteljsko-odgojna protega ne samo njegovih književnih djela nego i sveukupna intelektualnoga angažmana (pisma, kritike, eseji, pokušaj sveučilišne karijere). Dakako, racionalistička motivacija takvih odgojnih funkcija u Gogolja je zamijenjena mesijanističkim i propovjedničkim intencijama (osobito u završnici njegova djelovanja).
Nije posve uvjerljiva ni podjela Gogoljeva opusa na rane odnosno romantičke i zrele odnosno realističke radove. Iako u prvima prevladavaju romantički elementi poput fantastike, hiperboličnosti, tajanstvenosti, zagonetnosti te teme i motivi iz folklornih (ukrajinskih odnosno maloruskih) predaja, pjesama, bajki, običaja (Večeri u zaselku pokraj Dikanjke, prvi dio – 1831, drugi dio – 1832; Mirgorod, 1835), ipak gogoljolozi već u tim ranijim radovima jasno raspoznaju i realističke odnosno socijalnokritičke (satirične) elemente (npr. u pripovijestima kao što su Kočija ili Pripovijest o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem). Na sličan se način u realističkim djelima mogu pronaći elementi romantizma (fantastika i groteska Nosa, fantazmagoričnost Kabanice, povijesna idealizacija Tarasa Buljbe – koja u drugoj redakciji prelazi u povijesnu krivotvorinu, iluzijska intriga u Revizoru, lirske digresije u Mrtvim dušama).
Ako dakle u različitim stvaralačkim fazama nalazimo i romantičke i realističke elemente, ne znači li to da Gogolj nije ni romantičar ni realist, pa bi zapravo trebalo tragati za takvom poetičko-stilističkom pozicijom koja nadilazi logiku binarnih književnopovijesnih (stilskoformacijskih) opozicija. U najmanju se ruku sa sigurnošću može ustvrditi kako Gogolj pripada u red iznadformacijskih pisaca.
Po shvaćanju Jurija Manna, jednoga od vodećih ruskih gogoljologa, Gogoljeva realistička sklonost opisivanju svakodnevnoga, banalnoga života zapravo je skrivanje bezdana „običnoga“. Ordinarnost života varljiva je – ona u sebi skriva ponore fantastičnoga, strašnoga, demonskoga. Spajanje svakodnevice i fantastike, svakodnevice i demonologije, aktiviranje iracionalnoga u trivijalnoj, dohvatnoj stvarnosti – to su mehanizmi koji rade u Gogoljevoj prozi. Dolazi do grotesknoga i hiperboličnoga napuhivanja detaljâ, koji tako postižu supstancijalnu i značenjsku autonomnost, što rezultira nepredvidljivošću, somnabulnošću, fantazmagoričnošću (Nos). Pritom je načelo kretanja (kinetizma), kojemu su podvrgnuti likovi i cjelokupan siže, postavljeno izvan i iznad likova i radnje (fatalno djelovanje više sile), što zbivanju pridaje karakter mehaničnosti, beživotnosti, slučajnosti, odnosno unutarnje nepovezanosti i beznadnosti (osuđenosti).
Umrtvljenost kao konačan učinak svekolike dinamike najočitija je u završnoj sceni Revizora. Postupak zamrzavanja ili okamenjivanja grupne scene, gdje je skupina ljudi zahvaćena jednom kritičnom emocijom (strahom), Gogolj je, prema Mannu, preuzeo iz slikarstva – točnije sa slike Posljednji dan Pompeja Karla Brjullova. Drugim riječima, konstrukcijsko načelo slike preneseno je na teren komedije. (Podsjetimo da se i tragedija Boris Godunov Aleksandra Puškina, inače Gogoljeva književnoga idola, svršava masovnom – zaleđenom i zastrašujućom – scenom: „Narod šuti.“) U povijesti ruske drame Revizor je važan po tome što je unio još najmanje dvije novine. Prvo, ulogu glavnoga lika preuzima „fantazmagorična osoba“ – „lažljiva utjelovljena podvala“, kako je sam Gogolj okarakterizirao Hlestakova (zanimljivo je pritom da Hlestakov ne odabire sam ulogu lažnoga revizora, tj. varalice), a drugo – Gogolj odustaje od tradicije kažnjavanja poroka, odnosno od scenskoga finala kojim se razrješuje (dokida) krizna situacija.
Ništa manje metafizičan ni zloslutan (iako možda nešto manje drastičan) oblik konačnoga umrtvljivanja sižea jest motiv dosade, koji je također tipičan za Gogolja. Riječ je o nekoj nepopunjivoj i nesavladivoj praznini što dolazi na kraju priče. Kraja zapravo nema, nego se pripovijedanje prekida svojevrsnim upućivanjem na dosadu-bezdan. Najpoznatija je u tome kontekstu završna rečenica Pripovijesti o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem: „Dosadno je na ovome svijetu, gospodo!“
U Kabanici je, pak, kraj pripovijesti doslovce povezan sa smrću glavnoga lika, tj. s aktivnošću utvare umrloga Akakija Akakijeviča Bašmačkina, koji iz onostranosti zahtijeva ispravljanje nepravde učinjene na ovome svijetu.

Složenost Mrtvih duša
Roman Mrtve duše, objavljen kao prvi svezak zamišljene trilogije, najveće je, najsloženije, najsavršenije, najpoznatije Gogoljevo djelo. To je knjiga koja je „potresla svu Rusiju“. Složenost se očituje već u pokušaju da se djelo žanrovski specificira. Sam Gogolj dano djelo u podnaslovu određuje kao poemu: Čičikovljevi doživljaji, ili Mrtve duše. Poema. Takva odredba upućuje na autorovu namjeru da prikaže društveni i prostorni totalitet onoga što on zove Rus’ (a što mi na hrvatski, ne razlikujući pojmove Rus’ [pjesnički, mitski, simbolički prostor svih Istočnih Slavena] i Rossija [imperijalna državna tvorba Velikorűsâ, najveća država na svijetu – u kojoj sunce, doslovce, nikada ne zalazi], pogrešno prevodimo kao Rusija). Osim toga naziv poema može upućivati na osobni, lirski, angažman pripovjednoga Ja, koje se najjasnije i najeksplicitnije očituje u tzv. lirskim digresijama. (U nas se proučavanjem odnosa lirskih digresija i groteskno-satiričnoga aspekta romana bavio Aleksandar Flaker.) Nadalje, Mrtve duše aktiviraju elemente pikarskoga romana, putopisa, romana karaktera te romana svakodnevice (bytovoj roman). Mrtve su duše sve to zajedno i ništa od toga – jer je sinteza, odnosno cjelina, uvijek viša od svojih sastavnica.
Već spominjano načelo spajanja realnosti i metafizike ovdje se očituje kao prepletanje biznisa (poduzetništva, trgovine) i transcendencije (raskrinkavanja vraga kao trivijalnosti, pošlosti, i beskrajne ideje koju bi, po Gogoljevoj zamisli, morao poroditi neobuhvatni ruski prostor).
Mrtve duše nameću pitanje o naravi realizma (ili „realizma“) koji se obično pripisuje Gogolju. Dakako, potpuno je legitimno s književnopovijesnoga motrišta govoriti o tome piscu kao o ocu realizma ili kao o predstavniku naturalne škole (koja je zastupala stajalište da književnost treba oponašati i analizirati prirodu, odnosno zbilju, a ne – poput romantičara – izmišljati svjetove). Tu protegu možemo zajedno s Gogoljem nazvati zemaljskim realizmom, u što se dobro uklapa stajalište da njegova zrela djela imaju socijalnosatiričnu, raskrinkavajuću ulogu. Ruska kritika 19. stoljeća, a osobito Bjelinski i tzv. revolucionarni demokrati (Černiševski, Dobroljubov, Pisarev), čitala je Gogolja u tome kodu. Tek su književnici, kritičari i filozofi s početka 20. stoljeća (Merežkovski, Berdjajev, Bjeli, a zatim i Nabokov) obratili više pozornosti na drugu protegu Gogoljeva stvaralaštva – na ono što bi se moglo nazvati nebeskim, paklenskim ili jednostavno simboličkim realizmom. U tome je kontekstu možda najvažnija Gogoljeva misao kako je osnovni cilj književnosti – ismijati vraga: „Već se odavno trsim samo oko toga da se poslije mojega djela čovjek do mile volje ismije nad vragom.“ Ali to ismijavanje vraga, koje kreće od društvene i karakterologijske trivijalnosti (pošlost’), obrće se u nešto „čudno i strašno“ (Merežkovski). O tome svjedoči i ova Gogoljeva opaska: „Kada sam Puškinu počeo čitati prva poglavlja Mrtvih duša [...], Puškin, koji se uvijek smijao za mojega čitanja (ta on je bio velik poklonik smijeha), postajao je sve mračniji i mračniji, a napokon se sasvim smračio. Kada je pak čitanje završeno, progovorio je tjeskobnim glasom: ‘Bože, kako je tužna naša Rusija [Rossija]!’ Mene je to začudilo. Puškin, koji je tako poznavao Rusiju, nije primijetio da je sve to karikatura i moja vlastita izmišljotina. Tada sam shvatio što znači stvar uzeta iz duše, i uopće duševna istina, i u kakvu užasavajućem obliku može čovjeku biti predočena tama i zastrašujuća odsutnost svjetlosti. Od tada sam već počeo razmišljati kako da ublažim teški dojam što su ga mogle izvršiti Mrtve duše.“
Vidimo dakle kako realno postaje nadrealno i kako se imaginacija promovira u osnovni kriterij umjetničke istine. Pritom smijeh otkriva tajnu zla, a ismijavanje vraga obrće se u ismijavanje čovjeka, društva, Rusije – i to, na neki način, od strane sama vraga. Zato je Gogolj nakon objavljivanja svojih najvažnijih djela morao svaki put bježati iz Rusije u inozemstvo... Jedni zemaljski realisti nisu ga dakle bez razloga uzdizali u nebesa, dok su ga drugi s razlogom teško optuživali za klevetu domovine (ili, u svakome slučaju, države). A sâm Gogolj vjerojatno je bježao od vlastitih djela, od nadrealne tame kojom su bile obavijene njegove umjetničke vizije.
Posljednje pak Gogoljeve riječi: „Ljestve! Brže daj ljestve!“ svjedoče o trajnoj piščevoj potrebi da osigura oruđe kojim će se prebaciti u gornji svijet. No te iste ljestve možda još više govore o nesavladivu strahu od strovaljivanja u bezdan donjega svijeta...

(preneseno sa http://www.matica.hr/)

Filmovi postaju, neizbežnim protokom vremena, deo naših intimnih istorija, ali i više od toga: sastavni deo kolektivnog sećanja, gradivo koje se taloži u tlo po kome hodamo i živimo. Sada se odjednom i naizgled ničim izazvano javilo zanimanje za partizanske filmove; ako je tako u Hrvatskoj, gde na HTV-u ide ciklus tih filmova, e – onda je to ozbiljno.

Hajdemo prvo od intimne istorije. Klinci rođeni 1945/46. u bioskop su krenuli taman kad je raskid sa SSSR bio gotov i fiksiran, pa su bili pošteđeni obaveznog Pastira Kostje i Kako se kalio čelik (kasnije su tek, u Kinoteci, shvatili koliko su bili srećni). Domaća produkcija, međutim, pratila je misao druga Lenjina o važnosti kinematografije, ali je takođe uspela da pronađe i zaposli talente i majstore. Prvi film koji mutno pamtim je Slavica, projektovana na krevetski čaršav sa projektora od 16 mm u izvesnom hotelu u Biogradu na Moru, sredinom pedesetih. Kad smo krenuli u školu, nagledali smo se koječega, a američka propagandna serija dokumentaraca "Za šta se borimo" bila je hit među klincima (kasnije smo utvrđivali to gradivo i u Kinoteci). Od uže shvaćeno partizanskih filmova pamtim Kapetana Lešija sa nezaboravnim Aleksandrom Gavrićem (visok, brkat, lep ko slika): bio je to u stvari vestern, kao i većina tih tadašnjih filmova o NOB-u. Neko je bio dobro shvatio da ako već treba praviti propagandne filmove, onda je bolje držati se proverenog pristupa. Tih partizanskih vesterna bilo je mnogo, bili su odgovarajuće srcedrapateljni i melodramatski, jasni i jednostavni. Bila je i serija urbanih ilegalačkih trilera, kao inspirisana francuskim krimićima i sličnim ratnim filmovima o Pokretu otpora: Ne okreći se, sine, pa ono nešto o jevrejskoj devojčici (zaboravio sam ime, praštajte!) gde je debitovala prelepa Dušica Žegarac, pa legendarni Saša i na vrhuncu svega Valter. Čak su i Davičovu Pesmu ekranizovali – kako-tako. Kasniji Otpisani bili su samo usavršavanje i glancanje provereno uspešnog žanra, kao – uostalom – i briljantne Divlje svinje.

Naravno da jedna velika i jaka kinematografija, kakva je u novoj Jugoslaviji i bila, nije mogla da se ne razvija – formalno i sadržajima. Krajem šezdesetih oseća se polagano rastresanje "idejne poruke", nezavisno od Sesil B. de Milovskih superspektakala Neretve, Kozare i Sutjeske i njihove karikature Velikog transporta, koji su svi polako postajali industrija spektakla. Stereotip "naših" protiv "njihovih", ono što se u klasičnom vesternu zvalo "crni i beli šeširi", polako je ustupao pred autorskim i scenarističkim razmišljanjima, preispitivanjima i isprobavanjima ideoloških granica. To se moglo doživeti i kao kretanje misli u sledećem smeru: dobro, u redu, pobedili smo okupatora i domaće izdajnike već toliko puta; hajde sada da vidimo ima li u tome ratu još nečega osim puke pucnjave i po šablonu neizbežnih nesrećnih ljubavi po principu Za kim zvono zvoni.

Već su Divlje svinje bile znak da se nešto menja i razni Subnori su počeli tiho da reže, njušeći jeres. Onda je Tonči Vrdoljak snimio Kad čuješ zvona i U gori raste zelen bor. Nastala je izvesna galama uz prateće indignacije; sećam se toga jer sam tada radio na TV Zagrebu, pa su se ta gibanja odvijala preko naših glava.

Sve je to, međutim, bila dečja igra u odnosu na pojavu "crnog talasa" odmah zatim ili tu negde. Dva reditelja napravila su od partizanskog filma ono što su veliki američki reditelji krajem šezdesetih napravili od vesterna: prevrnuli su ih kao čarapu. Ta dvojica su Žika Pavlović i Bata Čengić; uskoro će im se pridružiti i drugi, neka mi oproste što im se ne sećam imena (ipak nisam filmski manijak). Film Bate Čengića Mali vojnici mene je bio "smrzao": jednostavan, jasan, briljantan i uznemiravajući do panike; kratko je trajao (dobro da se uopšte pojavio!) i pitanje je može li se više uopšte i naći na nekom CD-u. Onda se Žika Pavlović latio i tog žanra: Zaseda je snimljena tada, ali smo na nju čekali skoro do pada komunizma. Zaseda je završila sa partizanskim filmom i zato je u naslovu ovog teksta: bila je dvadeset godina ispred ostalih. Ako su Divlja horda i Pat Geret i Bili Kid apsolvirali vestern, Zaseda je apsolvirala pratizanski film, sasvim logično i razumljivo. Verujem da je i Žika shvatio da je malo prekardašio, vođen svojim uspomenama iz mladosti koje se vide u svakoj od njegovih knjiga. Crveno klasje pak na istoj je liniji revizije mita, ali na terenu slovenačkom i prerušeno u ljubavnu priču. Sve ostalo na tu temu manje-više je zanemarljivo, kao ponavljanje ili prerađivanje žanra na razne načine.

Sve je ovo, u stvari, pokušaj da se ispriča nešto o političkom i moralnom odrastanju jedne kinematografije. "Leši kapetan" – tako smo taj film zvali kao osmogodišnjaci, zbog pamtljive pesmice – početak je bezazlen i jasan, kako je to trebalo klincima; vestern, brate, etnički i politički korektan, crno-beo i kvit. Bezazleniji od toga i čak od legendarnog "Kekeca" bio je sladak filmić Poslednja dolina, o američkom pilotu oborenom negde nad Slovenijom (igrao ga je jedan sjajan i neverovatno simpatičan Afroamerikanac; je l’ se to tako kaže? ranije bismo rekli "crnja"), koga čuvaju i paze dvoje slovenačke dečice. Slavica i ostalo – bio je i jedan film o partizanskoj bolničarki koju je igrala ona lepa Nemica, Marija Šel – bilo je manje-više ista naivnost pakovana na različite načine. Proliferacija (razmnožavanje) te vrste filmova imala je, naravno, svoj uzrok i u republičko-pokrajinskoj ravnopravnosti, pa je svako morao da ima, ‘ajde ne baš "epopeju" federalnog značaja (i budžeta), ali "ovekovečenje na nepostojanoj celuloidnoj traci", što bi rekao Borhes. Slovenci, Hrvati (Dalmatinci još i posebno!), Bosančerosi, Srbi (sa sve Vojvođanima), Kosovari, Makedonci (nešto manje) i Crnogorci, zahvalni Mihajlu Laliću. Tutti quanti dobili su šta ih je spadalo, ali je onda taj žanr nekako dozreo – da ne kažemo tuknuo. Valjda od prezasićenosti bezazlenom naivnošću crnih i belih šešira (kao i vestern); svakako od nedostatka talentovanih filmadžija, mada ni u to nisam siguran: niko talentovan ne bi se bavio tuknutim žanrom, osim kao bezobraznom persiflažom i satirom tipa Crna guja ili Monti Pajton, ali dotle još nismo sazreli. Kad neko ovde na temu NOB-a snimi nešto nalik na Kvaku 22, plaćam vam svima piće u "Kaleniću". Uostalom, ni o vijetnamskom ratu još niko nije snimio tako nešto u Americi, a još ni četrdeset godina nije prošlo od kada su galantne saveznike helikopterima i u oblacima suzavca pokupili sa krova američke ambasade u Sajgonu (to se sada zove Ho Ši Min).

To što se sada javilo zanimanje za partizanske filmove – čak i u Hrvata, gde partizane vole manje nego u DSS-u – teško da je stvar "jugonostalgije", kako zli ljudi tvrde, osim ako je ta nesretna "jugonostalgija" krivo definisana. Naime, prošlost se ne dade obrisati metodima koje je još Orvel pažljivo i sa uživanjem opisivao u Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj: bio je to previše težak zadatak i za sovjetsku vlast, kako svedoče zaplenjeni arhivi iz Smolenska, jedini autentični materijal o konkretnoj praksi staljinizma ikad dostupan (od 1958. pa donedavno). Pošto je tome tako, zanimanje mladog sveta za našu "bolju prošlost" (hvala, Pero!), njenu muziku, običaje, svakidašnji život, viceve, umetnost i sve neizbežno obuhvata i kinematografiju, možda bližu načinu opažanja te dece čak i od muzike. Tate i mame, bake i deke pričaju im o filmovima, spontano i nesvesni da ta deca te filmove ne znaju. Razdvojeni, kao sekirom, novim granicama i pratećim mržnjama i prezirima, zgađeni nad prostačkom i nezgrapnom propagandom koju oni bolje čitaju ("provaljuju" je prava reč) od nas matoraca, radoznali (hvala Bogu!), ti klinci hoće sve to da vide svojim očima i da onda donesu svoj sud. Živela "ekstaza komunikacija" (Badi Savić): deca sada mogu da poskidaju filmove sa neta, da ih menjaju između sebe, da zaključe kakvi su, zašto su im takvi i da to kažu. Neka to traje, jer ove su nove generacije vizuelno i filmski perceptivnije od starijih; njihovi će zaključci, kad se jednom pojave – a pojaviće se – biti dragoceno merilo, jer budućnost sudi o umetnosti, na žalost ili na sreću.

(vreme)

 

Scenarij za pilot-epizodu serije The Lone Gunman, u kojoj se avioni zabijaju u WTC, napisan je devet mjeseci prije pravog napada 11. rujna 2001, ali ovaj serijal nije jedini prorok u televizijskom programu

Mobiteli, laseri, put u svemir, biokemijsko ratovanje, genetski inženjering pa čak i pokretne stepenice te vrata na automatsko, senzorsko otvaranje samo su neki fenomeni, izumi i trendovi koje je u svojim knjigama pisanima između 1898. i 1933. predvidio legendarni pisac H. G. Wells, uz Julesa Vernea pionir znanstvene fantastike te istaknuti društveni i politički komentator.

Njegove kolege Aldous Huxley, koji je 1932. knjigom 'Vrli novi svijet' upozorio na distopijsku budućnost mentalne kontrole, države-roditelja i socijalnog inženjeringa hedonizmom te George Orwell, koji je 1949. klasikom '1984' najavio televizijsku manipulaciju i izmišljanje ratova, a i stvorio Emmanuela Goldsteina kao budući prototip mitološkog 'diznificiranog' negativca potrebnog vlasti i vijestima – zapravo Bin Ladena prije Bin Ladena – imaju također pozamašan udio u fenomenu 'literarnih najava' budućnosti 20. i 21. stoljeća, zapravo naše sadašnjosti.

The Lone Gunman

Jedna od teorija koja pokušava objasniti sve te silne 'koincidencije' kaže da su momci bili toliko precizni u svojim vizijama upravo zato što to uopće nisu bile vizije, ni plodovi mašte – povezani s političkim, industrijskim, bankarskim i intelektualnim silama svojih era, sva su trojica itekako dobro poznavala planove globalne elite i društvenih arhitekata, puno prije nego što su ih počeli provoditi u djelo. Huxleyjev brat Julian bio je predsjednik Britanskog eugeničkog društva i jedan od vodećih evolucijskih biologa i internacionalista 20. stoljeća, a Wells je napisao i knjige 'New World Order' (1940) i 'The Open Conspiracy' (1928), svojevrsne političke programe brisanja nacionalnih suvereniteta i globalnog ujedinjenja planeta pod jednom vladom, a koja će, kako je 1933. istaknuo u 'The Shape Of Things To Come', poprimiti svoje prve obrise u Iraku, mjestu rođenja Novog svjetskog poretka.
Osim političkih radova, Wells je bio javni eugeničar i istaknuti član elitnih društava Coefficients Club i Fabian Society te i kao takav nikada i nije bio samo pisac fikcije, a na njegovu važnost u društveno-političkoj klimi prve polovine 20. stojeća ukazuje i to da je Winston Churchill neke od svojih najvećih govora pisao izravno inspiriran rečenicama iz Wellesovih djela 'Rat svjetova' i 'Moderna utopija'. 'To je kao da Tony Blair posuđuje fraze iz 'Zvjezdanih staza' i 'Dr. Who'', kaže Dr. Richard Toye, predavač povijesti na sveučilištu Cambridge. Jedan drugi profesor, Oliver Curry, stručnjak za evoluciju, za BBC je izjavio da će ljudska vrsta u idućih 100.000 godina posve izbrisati razlike među rasama te biti podijeljena na dvije velike podvrste, jednu fizički i intelektualno razvijenu i drugu kržljavu, podaničku – gotovo identične onima o kojima je Wells pisao u romanu 'The Time Machine', što je samo nabacilo još jednu 'viziju' na hrpu već ispunjenih predviđanja.
Naravno, to ne znači da je Wells bio Nostradamus i braća Tarabić u jednom tijelu, iako bi nekima takvo objašnjenje bilo najjednostavnije i vjerojatno prihvatljivije od velike 'otvorene zavjere'. A to kojem društvu pripada Chris Carter, kreator 'Dosjea X' te je li i on reinkarnacija velikih proroka i kakve je točno informacije imao čak devet mjeseci prije 11. rujna 2001. također nitko ne zna, ali ostaje činjenica da su proročansku ulogu ukoričenih djela puno godina nakon Wellsove smrti preuzeli televizijski serijali, koji ponekad zastrašujuće točno pogađaju budućnost. Čak do te mjere da idu u detalje – baš poput pilot-epizode sada već legendarnog serijala 'The Lone Gunman', spin-offa 'Dosjea X', koja i danas, osam godina kasnije, uzrokuje češkanje po glavi svih analitičara, ali i samih autora serije.
Doduše, pola godine prije povijesnog 11. rujna, kontroverzni i danas pokojni američki radijski voditelj William Cooper u eteru je najavio kako očekuje skori napad na SAD, objasnivši da će krivac biti američka vlast, koja će najvjerojatnije optužiti CIA-inog agenta Bin Ladena; zatim je neka tri mjeseca prije napada, u ljeto 2001, isto ponovio i radijski voditelj Alex Jones. No ipak, ono što su scenaristi i producenti 'The Lone Guman' učinili prije svih jest to da su čak DEVET mjeseci prije 11. rujna napisali i pripremili epizodu koja detaljno prikazuje ono što se događalo tog kobnog dana u New Yorku. I baš poput Coopera i Jonesa, za zločin optužili vlastite tajne službe, koje su preuzele kontrolu nad zrakoplovima i zabile ih u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra, a sve s ciljem izazivanja profitabilnog rata za koji je potrebna podrška ljute i uspaničene nacije.

- Ono što me najviše uznemiruje jest to da ako ja kao pisac fikcije mogu izmisliti takav scenarij, onda i ljudi koji imaju moć i vlast i čiji je posao zamišljati ovakve scenarije, mogu učiniti isto to, izjavio je Frank Spotnitz, jedan od producenata 'The Lone Gunman'. Condoleezza Rice, savjetnica za nacionalnu sigurnost SAD-a, prisjetimo se, izjavila je: Mislim da to nitko nije mogao predvidjeti... da bi koristili otete zrakoplove kao projektile – očito nije gledala televiziju.
Jack Bauer ima posebnu poziciju u neobičnom trendu. Optuživali su ga da glorificira i opravdava mučenje kao nužnu i pomalo 'seksi' manifestaciju novog američkog patriotizma, a cijelu seriju '24', zbog Dennisa Haysberta u ulozi crnog američkog predsjednika Palmera neki danas shvaćaju i kao javni trening za Obamu. Potonje možda i nije bilo namjerno, ali je zasigurno imalo učinka – jer ako može kod Bauera, može i u komšiluku.
Tu priča o televizijskim proročanstvima ne staje, a jedan od fascinantnijih starijih 'proročanskih' TV projekata je i 'The Year Of The Sex Olympics', britanska 'televizijska predstava' o budućnosti televizije i društva, snimljena još 1968. Scenarist Nigel Kneale jedan je od cjenjenijih britanskih scenarista proslavljen i po – gle koincidencije! – adaptacijama Orwellovih i Wellsovih romana za male ekrane te čovjek kojeg nazivaju 'ocem moderne televizije', a u svom prvom razvikanom projektu 'The Year Of The Sex Olympics' zamislio je svijet budućnosti u kojem ljudi 24 sata dnevno ovise o televizijskom programu, hipnotizirano buljeći u sve što im se servira. Vladajući establišment, uplašen naglim porastom globalnog stanovništva, gledatelje 'terorizira' pornografijom, kako bi im ubio volju za seksom. No kad se ljudi zasite takvog programa, direktor televizije dobije sjajnu novu ideju – odvesti izabranu obitelj na otok i snimati ih 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu pa to emitirati pod nazivom 'The Live Life Show'! Proći će nekoliko desetljeća do pojave 'Big Brothera' i eksplozije reality televizije, koju je Nigel najavio još šezdesetih, upozorivši s 'The Year Of The Sex Olympics' na dobre i loše strane njezine garantirane popularnosti.

MI5 aka 'Spooks'

Britanska serija 'The Troubleshooters' emitirala se u razdoblju od 1965. do 1972, a u prvoj sezoni, prije tranzicije u kolor emitiranje, nosila je ime 'Mogul', prema međunarodnoj naftnoj kompaniji, kolektivnom 'glavnom liku' serijala. Tri dana prije negoli je u stvarnom životu British Petroleum počeo bušiti Aljasku u potrazi za naftom, 'The Troubleshooters' je šokirao gledatelje prikazujući posve isti scenarij u jednoj od svojih epizoda, snimljenoj nekoliko mjeseci ranije. I to nije sve. Jedna epizoda govorila je o preuzimanju kemijske kompanije od strane Mogula – BP je istu stvar učinio do kraja istog tjedna u kojem je ona bila prikazana! Epizoda u kojoj se dogodila eksplozija naftne bušotine nije ni stigla biti emitirana, prije negoli je grunula u stvarnosti na Sjevernom moru. Predvidjeli su podvodne baze naftnih kompanija pa čak i najavili tadašnju cijenu nafte prije vijesti i TV Dnevnika, a to koliko je serija bila bliska stvarnosti govori podatak da je glavni glumac Geoffrey Keen pozvan na elitnu večeru Kluba naftne industrije, gdje su ga prigrlili kao jednog od kolega.
'MI5' (na lokalnom tržištu emitirana pod nazivom 'Spooks'), još jedna britanska serija, ovog puta špijunske tematike, govori o tajnoj službi iz naslova, a njezina radnja baš kao da je pisana u uredima istih tih tajnih službi. Glavni glumac Robert Penry-Jones je 2007. usporedio snimanje 'MI5' s čitanjem novina: Ponekad scenariji dolaze u isto vrijeme kada i novine, s posve istim pričama. To je zastrašujuće.
I baš poput 'The Lone Gunman' s druge strane Atlantika, 'MI5' aka 'Spooks' najavio je terorističke napade u Londonu, a scene napada u podzemnoj željeznici snimljene su prije negoli su se 7. srpnja 2005. uistinu i dogodile. Morali smo promijeniti neke stvari prije emitiranja, jer je sve bilo pomalo neukusno, kaže Penry-Jones, dodavši:
- Činilo se kao da zarađujemo na tome što se dogodilo, ali mi smo sve to snimili dan prije negoli se uistinu dogodilo.
(tportal.hr)

 

Hrvatska nam je povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.

Kada se svojedobno hrvatski povjesničar Neven Budak drznuo posumnjati u velebnu krunidbu Tomislava za hrvatskog nam kralja u pustopoljini kod Duvna zagonetne 925. godine, kao podatak koji je zabetoniran u našoj domoljubnoj svijesti, inženjeri nacionalnih duša skrili su taj rad od nježnih ušiju hrvatskih učenika.

I Odjel za srednjovjekovnu povijest Hrvatskog instituta za povijest smatrao je svojom dužnošću prosvjedovati protiv podatka na internetskim stranicama Stalne misije Hrvatske pri UN-u u New Yorku kako dotični Tomislav nije prvi hrvatski kralj. Hrvatska povijest puna je mitskih sablasti i ideoloških interpretacija. Što smo mi sve u školama učili iz nacionalne povijesti, a za dosta toga se slobodno može reći da je bio konstrukt koji bi trebao potvrditi neupitnu povijesnu slavu i starost Hrvata, nakon čega bi nam ponosito tek trebala spuznuti suza radosnica preko časnog obraza.

Povijesna magla

Kao rijetko koja znanost povijest je podložna pretjerivanju, skrivanju i blago rečeno nevjerodostojnoj interpretaciji događaja, likova i pojava. Mnogo toga u školi smo učili kao povijesnu činjenicu koja se nije smjela dovoditi u pita-nje iz viših nacionalnih ili političkih interesa.

google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Ako je netko pokušao nešto drugačije prikazati, u najmanju je ruku bivao pribijan na stup nacionalnog srama ili proglašavan izdajnikom jer se posumnjalo u neku veličanstvenu pobjedu, koja zapravo to nije, ili genijalnu zamisao nekoga našeg predalekog vladara koji nam osim sumnjivih fragmenata, nekakvih slova na kamenu, nije ostavio puno pouzdanih podataka o svom postojanju.

Hrvatska povijest morala se ugurati i u šablone država i političkih tendencija u kojima smo dulje ili kraće vrijeme bivali. Hrvatska nam je zato povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.

Stvaranje ‘dobrih’ Hrvata

No, problem možda ne bi bio toliki da se radi samo o dalekim vremenima zavijenima u zagonetnost zbivanja na hrvatskom kršnom kamenjaru, da se bajkovitost hrvatske povijesti nije proširila do današnjih dana.

- Pitanje je koliko su povjesničari spremni biti hrabri i otvoreni da ne dopuste da ih se iskorištava za podgrijavanje nacionalnih mitova, neovisno o reakcijama. Naravno da je povijest znanost koja interpretira, ali je ipak znanost. I učenje povijesti nema odgojnu funkciju, odnosno nije funkcija učenja povijesti u školama ta da se stvaraju ‘dobri’ Hrvati - kaže povjesničar Tvrtko Jakovina.

- Sve nacionalne povijesti slijede istu šprancu. Sve dijele nekoliko zajedničkih odrednica: trude se dokazati da nacija ima dugi i stabilni kontinuitet pa su tako sve redom stare odvajkada, vuku podrijetlo iz mračnih šuma i pustopoljina pradavnih vremena. Nacionalne povijesti polažu puno pažnje srednjem vijeku, kada se formiraju osnovne karakteristike nacije.

A svaki pristup proučavanju povijesti kao da piše o razvoju čovjeka, pa imamo različita vrednovanja povijesti: bolja i lošija razdoblja, uspone i padove, propasti i slavne povratke, što samo podcrtava da se radi o konstruktu - objašnjava nam povjesničar Stefan Berger, profesor na Sveučilištu Manchester i voditelj projekta “Prezentiranje prošlosti - Pisanje nacionalnih povijesti u Europi”.

Goli opstanak

Sve povijesti barataju kanonom nacionalnih heroja, koji kadšto taj epitet objektivno ne zaslužuju ili se u jednom trenutku slave, a možda im je herojstvo sumnjivo. Naravno, postoje i nacionalni neprijatelji, koji su za druge - heroji. Svima je važna rasprava o granicama, odnosno teritorijima. Raspravljaju o tome tko poseže pravo na njihovo iskonsko područje ili pak koliko je “njihova iskonskog teritorija” izvan matične zemlje.

Dakle, svi narodi imaju svoje guste šume i močvare, tragična polja i junačke gudure iz kojih su došli njihovi preci, svoje Tuge i Buge, Zvonimire, Tomislave i ine, a sasvim je sigurno da nismo jedina nacija s posebnom misijom ili ona koja bi bila nepravedno zakinuta. Može se reći da svaki narod zaslužuje povijest kakvu ima, ma koliko je ukrašavao, revidirao i mitologizirao. Hrvatska povijest prepuna je različitih interpretacija, ovisno o trenutačnim potrebama - od “vjekovne borbe za južnoslavensko ujedinjenje” do “tisućljetne borbe za nacionalnu samostalnost”.

Hrvati se bore uglavnom za goli opstanak od raznih izrabljivača, bilo ideoloških (nacisti, komunisti) ili pak osvajača (Srbi, Mlečani, Turci, Mađari, Austrijanci).

1. Dolazak Hrvata na more

U naše iskonske krajeve, na kojima su već obitavale razne civilizacije, narodi i države, dolaze prahrvati. Oni se u romantičnoj verziji slike Otona Ivekovića predstavljaju kao krotki vizionari koji su s brda zamišljeno zagledani u pučinu i tada još nebetoniziranu obalu, a ne onakvima kakvi su bili - prljavi i znojni koljači i osvajači koji su u rosnu zoru 614. godine sravnili sa zemljom jedan razvijeni grad poput Salone. U prvim redovima tih divljačkih hordi bili su i Slaveni, odnosno prahrvati. Tko im je bio vođa ni ne znamo, jer nema nikakvog pisanog traga. Nije ni čudno - bili su nepismeni. Hrvatska je historiografija taj prljavi posao rušenja i razaranja dobrohotno svalila na Avare, kojih je također bilo u toj hordi i čije karakteristike nisu bitno drugačije od starohrvatskih, ali ipak nisu sami razarali . Doduše, popljačkana Salona još se održala desetljećima prije nego što je sasvim propala, a Hrvati su polako osvajali svoja nova “vjekovno naša” ognjišta . Mi baštinimo njihova davna osvajanja ( jednostavno - tu živimo) i prihvaćamo ih jer su nam ti naši preci ostavili taj teritorij u amanet. Hvala im.

2. Ljudevit Posavski

Knez panonske Hrvatske od 810. do 823. godine, smatra se jednim od najvećih boraca za hrvatsku samostojnost i slobodu. Suprotstavljao se naletima Franaka tada vodeće europske kraljevine, ne želeći prihvatiti njihovu čizmu. Franci su, moćniji i brojniji, poduzeli čak šest ofenziva protiv drčnog Ljudevita i konačno ga 822. porazili (ili ovaj nije ni ulazio u zadnju bitku) i natjerali u bijeg. U ovoj povijesnoj priči dosta je loše prošao i knez primorske Hrvatske Borna, koji je potpisao pakt s Francima te je tako obilježen kao protuha i izdajnik. Za Ljudevita se vezuje i legenda da je nakon poraza pobjegao u Srbiju, odnosno među Srbe. Povjesničarka Nada Klaić dokazuje da je Ljudevit pobjegao u mjesto Srb (pa je zato došlo do zabune). No, golica teorija da je Ljudevit zbrisao među Srbe, gdje ga je tamošnji vladar, navodno kako i priliči, lijepo ugostio. Ipak, Ljudevit ubija tog vladara, misleći da će ga ovaj izdati Francima s kojima je bio u talu. Štoviše, preuzima vlast, ali su ga Srbi poslovično nezadovoljni hrvatskim vladarima prognali. Stiješnjen razvojem događaja, Ljudevit kasnije prihvaća vrhovnu vlast franačkog vladara, premda na kraju balade ipak bježi kod kneza Ljudemisla u Dalmaciju, ali jedne sparne noći 823., zlu ne trebalo, dokonča život nestašnog junaka Ljudevita. Saga o Ljudevitu vrlo je zgodna za sva razdoblja hrvatskih udruživanja i razdruživanja.

3. Krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju

Ne postoje činjenični dokazi i artefakti koji bi potvrdili da se u maglovitom srednjovjekovlju - 925. godine - to stvarno i dogodilo. No, za Hrvate podatak je historijski, nacionalno i politički neupitan. Jedino što bi išlo u prilog tome jest činjenica da su samo Hrvati, pored onakve obale, vladali i krunili se u nekakvim vukojebinama sličnijima Tolkienovim zlosretnim carstvima. No, iako se ne može potvrditi da je Tomislav stvarno okrunjen te kada se i gdje to zbilo, ipak ga smatramo prvim hrvatskim kraljem. O tome govori i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.

4. Kletva kralja Zvonimira

Kralja Zvonimira su prema legendi ubili poslovično nezadovoljni Hrvati u selu Kosovo kod Knina 1089. Ojađeni Zvonimir uvrijeđeno je prokleo Hrvate da će tisuću godina biti bez države. I stvarno, država propade, a Hrvati su samostalni postali tek nakon 900 godina, što je potaklo neke “povjesničare” da spomenu kako je Zvonimir zapravo prokleo nezahvalne Hrvate upravo na toliko godina! Legendu spominje Ljetopis popa Dukljanina iz 12. stoljeća koji je u 15. stoljeću preveden na hrvatski.

5. Petar Svačić i bitka na Gvozdu

Legenda o “narodnom kralju” Petru Svačiću (po najnovijim izvorima radi se o Snačiću), koji je u bitki s Mađarima 1097. godine na Gvozdu, danas njemu u čast Petrovoj gori, želio spriječiti propast hrvatske kraljevine. Petar je želio spriječiti neminovno stapanje hrvatskog kraljevstva u Ugarsku. Neosporno je da se bitka odvila u svibnju na propupalim obroncima Gvozda (ali se ne zna točno ), ali ne zna se s kakvom je vojskom raspolagao i u kojem je statusu Petar tamo bio. No, izginula je vojska, ali i sam kralj Petar. U školama je slavljen kao neprijeporni heroj koji je pokušao nemoguće, a posebno se naglašavala naknadno osmišljena odrednica - narodni kralj.

6. Bitka s Tatarima

Grobnička bitka 1242. godine, gdje su se prema neprovjerenim vijestima sukobili Hrvati s Tatarima, po svoj prilici nije se nikada ni zbila. Hrvati su naravno u toj virtualnoj povijesnoj bitki slavili. No, to nije smetalo Franji Tuđmanu da organizira velebnu proslavu u povodu godišnjice bitke koja se nije ni dogodila, što je ipak bolje nego kod Srba koji pak slave bitku koju su izgubili.

7. Matija Gubec i Seljačka buna zagorskih kmetova 1573.

Seljačka buna zagorskih kmetova rezultirala je mnoštvom mitova vezanih uz Gupca osobno,

a koji su se kasnije tumačili kao povijesne činjenice. Prema legendi koja se u školama predaje kao činjenica, seljačkog su vođu prvo malo mrcvarili užarenim kliještima, a kasnije ga oholo okrunili užarenom željeznom krunom. Da bi ga nakon te torture mađarski vlastelin Morencz Bahiczy bezočno još i raščetvorio! Brkati zagorski seljak ušao je u povijest, a ujedno je, navodno, povijesni lik s najvećim brojem ulica u Hrvatskoj. Glavni negativac cijele priče je feudalac Franjo Tahi. Uvriježilo se da je glavni uzrok Seljačke bune bilo zlokobno i nepristojno ponašanje te feudalne vucibatine, ali ipak su korijeni drugačiji i imaju u sebi prije svega ekonomske razloge. Priča se uklapala u kasnije antimađarske korijene hrvatskog otpora.

8. Urota zrinsko-frankopanska 1671.

Mnoštvo se legendi i priča stvorilo oko urote Zrinskih i Frankopana 1671., u kojima se ističe njihova hrabrost i mudrost te “stradanje za Hrvatsku”, a zapravo moramo priznati da se urota vodila vrlo loše i neorga-nizirano, amaterski, što pak potvrđuje njezin neosporno hrvatski karakter. Habsburgovci su htjeli neograničeno vladati te su nastojali u Hrvatskoj ukinuti bana i Sabor. Zrinski i Frankopan vucarali su se po Europi u potrazi za saveznicima . Bili su u Francuskoj, Poljskoj i Veneciji, ali nisu ozbiljno shvaćeni niti prihvaćeni. Tada čak pristaju na suradnju s Turcima, i to na način da bi Hrvatska bila u vazalnom odnosu, a Zrinski prihvaća da sultanu plaća i danak! No, uvjet je da on bude vladar s nasljednim pravom. Nakon toga logično je pitanje ima li u svakom zlu i nešto dobra.

Car Leopold I., koji je doznao za antidržavno vršljanje hrvatskog dvojca, zove ih u Beč 1670., tobože radi pomirenja. No, čim su stigli, dao ih je uhititi i zatočiti u zloglasnu kulu u Bečkome Novom Mjestu. Osuđeni su zbog urote i izdaje, i to odsijecanjem desne ruke i glave. To je 30. travnja i izvršeno. Osim toga, postoji još jedna legenda vezana uz zaplotnjački rad hrvatskog dvojca - oni su u ćeliji, suprotno legendama, navodno preklinjali za oprost, kako mrki carski dželat ne bi dekapitirao njihove plemenitaške glave. No, glave su im se ipak otkotrljale u nedokučiva bespuća hrvatske povijesnice.

9. Ilirski preporod 1830. - 1843.

To je općeprihvaćeni naziv za kulturni, nacionalni, društveni i politički pokret koji se u prvoj polovici 19. st. razvio u Hrvatskoj u ozračju narodnog preporoda. Današnja historiografija više ga voli nazivati Hrvatski narodni preporod, kako bi izbjegli komplicirana objašnjenja da je pokret nazvan Ilirskim (premda jest bio iskonsko hrvatski) jer je imao za cilj kulturno i političko jedinstvo “Ilira”, odnosno svih Južnih Slavena. Hrvatski ilirci su vjerovali da Južni Slaveni imaju jedinstveni jezik, pa su ga i zvali ilirskim. Tako su, recimo i bosanski jezik nazivali najmilozvučnijim ilirskim narječjem. No, Srbi i Slovenci nisu tada prihvatili te “ujediniteljske kulturno-političke” ideje iz Hrvatske. Obostrana nepovjerenja su, vidimo, tradicionalna, što ne treba uvijek biti loše. No, bez obzira na te ideale, Ilirski preporod nije bio projugo-slavenski u današnjem smislu riječi, kako se to u jednom periodu prenaglašavalo. Ne treba zanemariti i taj važan detalj, kao što bi to neki rado danas učinili. Kontekst je naravno bio drugačiji, a to se kod nas poslovično previđa. Bilo kako bilo, ideja “južnoslavenskog jedinstva” nastala je u krilu hrvatske inteligencije 19. stoljeća. To je bilo i razumljivo zbog miješanja raznih interesa na ovom našem malom prostoru - austro-mađarski pritisak s jedne, talijanska asimilatorska politika s druge te turska osvajanja s treće strane učinili su naše prilike prilično nelagodnima i opasnima te se stvorila preporodna ideja koja je nama Hrvatima pomogla da se nacionalno izgradimo te teritorijalno zaokružimo.

10. Radić: ‘Ne srljajte kao guske u magli’

Usklik vođe Hrvatske republikanske seljačke stranke Stjepana Radića u Saboru “Ne srljajte kao guske u magli”, u jeku žučne rasprave o ujedinjavanju sa Srbijom, često se spominje u smislu proročanskih riječi kojima je, poput spomenutog nesretnog uvredljivca Zvonimira, želio upozoriti Hrvate da ne ulaze u jugoslavensku zajednicu sa Srbima. Riječi su stvarno izrečene, ali tada nisu izazvale ni takav efekt niti je to tada tako shvaćeno. Taj Radićev, na kraju ipak proročanski, usklik tek se počeo rabiti kada je ujedinjenje u jednu državu pokazalo svoju pravu narav. Zapravo tusti Radić nije govorio protiv ujedinjenja, nego se protivio načinu na koji se ono izvodi. U Jugoslaviji se ta rečenica nije ni spominjala, a kasnije je dobila na gotovo kultnom značenju, premda ona sama po sebi, i da je stvarno izgovorena u kontekstu koji joj se sada pripisuje, ne mijenja na stvari. Odsrljali smo svoje.

(jutarnji list)

 

Pred smrt Nabokov je svoju suprugu Veru zamolio da uništi nedovršeni roman. Umjesto toga, rukopis je završio u sefu a o njegoj sudbini je odlučivao piščev sin Dmitri

Philip Wald, groteskno debeli znanstvenik sičušnih stopala, opsjednut smrću i vlastitim dokidanjem, njegova znatno mlađa lijepa supruga Flora koju je oženio jer ga podsjeća na mladenačku ljubav i životnu opsesiju. Tu je i slikar, jedan od mnogobrojnih Florinih ljubavnika, koji je o svojoj ljubavnici napisao roman “Moja Laura”.

Ljubavni trokut

Ta trojka trebala je tvoriti trokut posljednjeg romana Vladimira Nabokova “Laurin original” koji će idući tjedan biti objavljen u svijetu, a zahvaljujući izdavačkoj kući Vuković i Runjić, paralelno s engleskim bit će objavljeno i hrvatsko izdanje. Priča o romanu je dobro poznata: Nabokov je na rukopisu grozničavo radio sve do samog kraja života, ispišujući na sitnim papirima fragmente nečega što je smatrao kako će biti njegovo remek - djelo. Nabokov je, naime, imao običaj pisati rukom skice i onda ih, kad bi napisao sve što je naumio, unedogled preslagivao dok ne dobije tekst s kojim je zadovoljan.

Predstava za cijeli svijet

Kad je shvatio kako mu vrijeme ističe, suprugu je zamolio da uništi rukopis. Vera Nabokov za taj čin nije imala snage i pohranila ga je u sef u Švicarskoj, te prepustila sinu Dmitriju konačnu odluku. Neodlučni sin posljednje dvije godine radio je predstavu za cijeli svijet oko toga hoće li ga objaviti ili neće. Konačno je odlučio proglasiti ga “briljantnim, radikalnim djelom, srži očeva stvaralaštva” te urbi et orbi priopćio kako će ga izdati kao knjigu, unaprijed opisanoj kao “izdavačkoj senzaciji godine”.

google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Objava nedovršenih rukopisa tema je oko koje bi unedogled mogli listati razloga za i protiv. Nemoralan čin, nepoštivanje jasne želje pokojnika, iskorištavanju njegove slave - jasni su razlozi protiv objave.

Nije to tako jednostavno, da ga je Nabokov hio uništiti, uništio bi ga sam, uostalom, nije Nabokov bilo koji pisac, nego jedan od najznačajnijih pisaca koji su stvarali u XX stoljeću, svaki redak koji je napisao potencijalno je zanimljiv - mogli bi glasiti protuargumenti.

Sve emocije koje povlači rasprava pojavit će vam se i tijekom čitanja ovog “roman u nastanku ”. I uzbuđenje što imate uvid u nepoznati rukopis velikog pisca, ali i sram i nelagodu zbog toga što čitate nešto što vjerojatno živi Nabokov ne bi dopustio nikome.

I kud baš Nabokov, autor poznat po do savršenstva dotjeranom jeziku, prozi tako bliskoj poeziji.

Opsesivni motivi

Književniku kojem je svaki zarez, svako slovo bilo isuviše važno. Književniku kojeg je, kao što je dobro poznato, malo što tako izluđivalo kao banalne interpretacije kako “Lolite” tako i bilo kojeg drugog njegovog djela. Teško se ne zapitati, ako su se banalno tumačila djela koja su bila savršene cjelina, što li će se tek govoriti o nečemu za što postoji samo nacrt priče i što mistično završava karticom sa sedam riječi: izbriši, precrtaj, obriši, izbaci, ukloni, otri, prekriži.

No, zasad se može odgovoriti tek na neka pitanja koja su se povlačila proteklih godina.

Hoće li Nabokovljev ugled objavom “Laurinog izvornika” biti narušen. Ne, genij je genij čak i u skicama.

Možete li zavoljeti Nabokova samo na temelju ove knjige? Teško.

Ima li u tekstu dovoljno “materijala” za one koji znaju i vole njegov opus? Da, tu su i opsesivni Nabokovljeve motivi, teme, jezični biseri i suptilni Nabokovljevi migovi. Floru tako, primjerice, pokušava zavesti Hubert - Hubert, ljubavnik njezine majke a rusku književnost predaje joj “profesor bespomoćna izraza lica kome je njegov predmet bio nasmrt dosadan”.

Uvid u kreativni proces

Moglo bi se, također, na temelju dosadašnjih Nabokovljevih knjiga zaključivati što je Nabokov želio napraviti. Ali, mi to ne znamo i ne možemo znati. Možemo tek upisivati, dopisivati, objašnjavati i banalno zaključivati.

U jednoj od prvih kritika koje su se pojavile američko - bosanski pisac Aleksandar Hemon napisao je: “Može se reći kako ono što je objavljeno kao roman pod nazivom “Laurin original - Umiranje je zabavno” nije rezultat onoga što bi Nabokov želio ili pozdravio. Ne samo da objavljivanje nedovršenog rukopisa ide protiv njegovih jasnih želja, nego i protiv njegovog umjetničkog senzibiliteta, protiv čitavog njegovog života kao umjetnika. Prebolestan da uništi papire koji su sadržavali “Laurin izvornik”, majstor je sad vječno izložen blještavom pohlepnom svijetu znanstvenika, izdavača i svih mediokriteta koji će se poigravati karticama s pečatom bespomoćnog genija. Teško da je umiranje zabavno, ali sigurno je kako je čitanje “Laurinog originala” beskrajno tužno”.

Teško se ne složiti s Hemonom. No, isto tako malo je vjerojatno kako ćete odoljeti da ne pročitate “Laurin izvornik”. U tom slučaju, samo se treba prisiliti da neprestano imate na umu kako ne čitate Nabokovljev roman nego ste dobili jedinstvenu priliku uvida u kreativni proces stvaranja velikog umjetnika. Možda je to i dovoljno.

(jutarnji list)

Danas je tačno dvadeset godina otkad su nestrpljivi ljudi lakomisleno počeli da ruše Berlinski zid. Bio je to kraj naučnog socijalizma, Varšavskog ugovora, trabanta i vartburga, ali ne i kraj hladnog rata. Mogli su i da ga ostave takvog kakav je, samo bez graničara. Uskoro su se pokajali, ali je bilo kasno, jer je Zid već bio usitnjen u kamenčiće-suvenire i rasprodat na malo. Istočni Nemci sada pate od Ostalgije (Ost: Istok, DDR), kako čujem, a onim zapadnima nedostaje Zid. Odmah se bio pojavio i vic: trči istočni Nemac na Zapad i viče "Mi smo isti narod!", a zapadni Nemac ga hladno gleda i kaže "I mi smo".

Proveo sam neke važne mesece mog života u Berlinu, usred hladnog rata. Jedrio sam po Vanzeu, hodao sam satima pored Zida, svetskog čuda i predmeta mog nastranog obožavanja. Zid je bio opredmećeni Duh Vremena (Zeitgeist), opipljiva suština stvari (filozofski žargon ovde je neizbežan, usred smo Nemačke). Moj drugar Volfgang Lefevr, filozof, živeo je odmah tu, pored Zida, tamo gde su u Berlinu živeli avanturisti, siromašni studenti, Turci, Jugosi i ostali gastarbajteri. Jedne snežne noći, pričao mi je, došao mu je prijatelj u goste, a kapija je bila zaključana. Prijatelj se drao sa ulice (to je bilo pre električnih brava i mobilnih telefona), Volfgang mu je bacio ključeve sa trećeg sprata, ali čovek nije mogao da ih nađe u snegu i po mraku. Onda su se upalili svi reflektori sa istočne strane, čovek je našao ključeve i proderao se "Danke!", a reflektori su se ugasili.

Zapadni Berlin bio je veseli i prijateljski nastrojeni grad staraca, studenata (stanovnici Berlina nisu morali da služe vojsku, Bundesver), avanturista i gastarbajtera. U njega je, kao u blještavi izlog svoje ideologije, Zapad ulagao ogromne pare, na korist levičarskih studenata, deda i baba; manje gastarbajtera. Ali, nije to bitno; bitno je da su svi Berlinci bili svesni da ako dođe do trećeg svetskog rata - oni su prvi na redu. Život sa tim saznanjem činio je od Zapadnog Berlina svetsko čudo. Hladni rat bio je ozbiljna stvar, na šta se zaboravilo u međuvremenu. Pucnji u berlinskoj noći značili su da je stradao još jedan begunac preko Zida: Folkspolicaj nije uzimao zarobljenike. Ima danas jedno groblje i jedan muzej na tu temu, a neki su, bogami, zaglavili robiju zbog toga, što je sasvim u redu, mada njima nije jasno zašto: pa oni su samo vršili svoju dužnost...

U Berlin se iz Beograda letelo Interflugom iz DDR, do Šenfelda. Tih nekoliko stotina metara Istočne Nemačke ("Zone", kao smo to zvali u hladnoratovskom žargonu) bilo je jedino tlo političkog Istoka na koje sam ikad stavio nogu, sve do 1992, kada sam morao da letim sa budimpeštanskog Feriheđa zbog onih nepravednih i ničim izazvanih sankcija. Bio sam, priznajem, hladni ratnik i tokom vožnje u razdrndanom autobusu preko tih nekoliko stotina metara do prvog checkpointa (Kuerassierstrasse) nije mi bilo svejedno. O graničnim prelazima i da ne govorim.

Pad Zida i naučnog socijalizma, međutim, nisam doživeo kao pobedu - svemu uprkos. Valjda sam se već bio uživeo u taj Hladni rat: rastao sam u doba Informbiroa (ko ne zna šta je to, ima na Vikipediji), Indokine, Dien Bien Fua, sećam se ko je bio Bao Dai (ibid.), sećam se Budimpešte 1956, Praga 1968. (upropašćeno letovanje i još gore), Tet ofanzive itd. Pazite: taj Treći svetski rat bio je stvarna pretnja nad našim ludim glavama. Kad je i ta paklena mašina - ajde, koliko-toliko - razmontirana, sve je postalo isto i još gore. Dok je bilo Zida, bilo je i razlike; nije da je ova strana Zida bila nešto mnogo bolja, ali smo imali izbor. Sada su svi isti, eto ih tamo. Ranije su se takmičili između sebe; sada se takmiče ko će nam bolje odrati kožu s leđa: tajkuni protiv oligarha, hvala lepo.

OK: ja sam već sumnjiv na jugonostalgiju; priznajem da sam bolovao od specifične berlinskebolesti Zida (Mauerkrankheit) i još gore; komunista nisam bio nikad, dok se sada nekadašnji sekretari komiteta takmiče u antikomunizmu. Da je 1980. bilo ovoliko antikomunista u Srbiji, režim bi se srušio sam za nekoliko meseci, tako da je bolje biti rezervisan. Danas bi se reklo da je Voja dr Koštunica sam, bez ičije pomoći, srušio komunizam. Pustimo sad mene.

Ono što ne prestaje da me zapanjuje jeste ta katastrofalna činjenica da u Srbiji pad Berlinskog zida i naučnog socijalizma nije bio primećen. Oh, da: sve je to bilo po medijima; skoro da smo imali i živi prenos streljanja Čaušeskuovih, ali to je drugo: njih je žrtvovao SSSR. Ali stvarni značaj rušenja Zida nikada nije dospeo do naše siromašne pameti. Ne: ovde je Sloba Sloboda držao Miši Gorbačovu predavanja o svetloj budućnosti naučnog socijalizma još 1988, dok se ovaj već uveliko spremao da tu stvar otpiše zauvek. Sovjetski reformatori - Gorbačov i Jeljcin - ovde su bili doživljeni kao neprijatelji Srpstva Vaskolikog; ovde se navijalo i nazdravljalo onom neuspelom operetskom puču od 19. avgusta 1991. Jazova i Krjučkova (što je Slobu posle skupo koštalo); ovde se Putina i Medvedeva podjednako pogrešno doživljavaju kao veliki srpski prijatelji. Rusi su uspeli da razdvoje Rusiju i komunizam i da stave svako od to dvoje na svoje mesto; Srbi nikako to da srede u glavi. Ovi naši profesionalni Srbi hteli bi da mrze komuniste i da vole Ruse istovremeno; Rusi to ne razumeju, kao ni normalni Srbi.

Danas, dok nemački državnici poklanjaju ono malo preostalih komadića Berlinskog zida svojim uvaženim gostima, Srbija ne zna šta bi sa tim devetonovembarskim jubilejem. Nije znala ni šta će sa jubilejem pobede nad nacizmom, ni sa odlaskom u Aušvic, gde se u tišini odaje počast žrtvama, pa im ovo ne treba uzeti kao neki veliki propust. Oni su, jadni, glupi i tu pomoći nema. A meni Zid nedostaje: tada se barem znalo ko je gde i zašto.

(preneseno iz Danas)

Pre dvadeset godina pao je Berlinski zid, i umro je Danilo Kiš. Ali, jasno je odavno, po svemu se vidi: niti je to baš nama pao Berlinski zid, niti je to baš nama umro Danilo Kiš, mada smo ga „mi“ pokopali i opojali, i to sve u rutinerskoj izvedbi onoga koji će opojati i Zorana Đinđića, onoga kojem je suđeno da ostaje, dok je najboljima od nas suđeno da odlaze, i to baš od njega ispraćeni.

Na jednoj strani, prosudba da Kiš kao da je prominuo svetom mimo svega onoga na šta se ovde obično misli kada se kaže Mi, može izgledati u najmanju ruku prestrogo: ako pisac i nije, barem je njegovo delo preživelo i nadživelo čaršijski Pogrom ideološkog uzroka i potmulo rasističkog utemeljenja. Štaviše, nije li mrtvi i sahranjeni Kiš dobrano kanonizovan, udobno ugnježđen u nacionalnom književnom Panteonu, ne nagvaždaju li o njemu sa sumnjivim respektom svi oni dežurni Profesori Doktori za umlaćivanje isprazne slame, nije li Kiš jedan od retkih o koje se više neće tek tako očešati gotovo pa niko, niko osim ponekog vasovićevskog besprizornika? A to opet znači – niko.

Sve to uistinu tako izgleda, sa jedne strane. Sa druge, šta ako sve ovo znači samo to da su Kišu posthumno izvađeni zubi, da ne bi nekoga i onako mrtav dokačio i rastavio na froncle koje mu, tom nekom, i jesu mera? Hoću da kažem: naravno, Kišu je na koncu takoreći konsenzualno priznato da je Pisac, jer tu više nije bilo mnogo izbora nakon što je propao i poslednji organizovani pokušaj difamacije, onaj s optužbama za „plagijat“. Međutim, Kiš kao intelektualac, kao misleća osoba koja je prozirala (i prezirala) kolektivističke ideološke stupice, maloumna barbarogenijska Smatranja i ostalo ubilačko palamuđenje Kolektivne Usmenosti, e taj Kiš prigušen je do nečujnosti. I sve to kroz salve ritualnih pohvala, da se naivnost i nevinost ne dosete. Na kraju krajeva, šta je bio onaj teledirigovani masovni vrvež od „buđenja naroda“ koji će skončati u krvoproliću, a koji će biti pokrenut baš poslednjih meseci i godina Kišovog života – da se vatreno nastavi do 2000, a prigušeno do dan-danas – ako ne brutalna negacija svega u šta je Danilo Kiš verovao, cinično (p)ostvarenje svega čega se plašio?

Zato je, svem obljetničarskom talambasanju uprkos (a tako se mnogo i tako graciozno i prhko tolkuje i toržestvuje ovih dana, no se tako malo kaže; najčasniji među izuzecima maestralan je i potresan tekst Bože Koprivice u Vremenu), tako malo odvažnosti, bistrine i poštenja da se – pa ma koliko nevešto – barem nastoji ići kišovskom stazom, Alejom kestenova.

Kiš nije bio „politička ličnost“ u današnjem značenju reči, i teško da bi to ikada bio, sve i da je dočekao vreme višestranačja. Ali Kišov su nemir i nepristajanje na Banalnost i Laž uvek bili i estetskog i etičkog i političkog izvora u najboljem smislu te reči, podaleko od svake pijačarije. A njegov pogled na Zle Kobi dvadesetog veka, koje avetaju i ovim, dvadeset i prvim, bio je i ostao nezamućen.

Ko to ovde baštini? Zar desnica, kakva god bila? Ne, sve što je Kiš bio, pisao i živeo svakim se slovom i dahom suprotstavljalo filistarstvu, popovštini, čaršiluku, morbidnom palanačkom patrijarhatu i ostalome na šta smrdi desnica u našim svračijim zakucima. Dobro, a levica? Koja levica? Ona najstarija, što joj samo epohalni poraz pridaje romantičnu patinu, ona koja je spremna Višim Istorijskim Nalozima braniti svako mesijansko zlo, od Kolime pa naniže? Ili možda ona mutirana levica koja je Srbiju zajahala u danima njegovog odlaska, ona koja se sva bila rascvonjala u plemenski fašizam ove ili one Usrane Male Nacije? Ili možda ova najnovija, pomodarska postistorijska levica, ova koja na svojim fensi-seminarima uzdiže Lenjina, Maoa ili Če Gevaru?

Ne, nema tu pravoga nasleđa. I zato Kiš nije „nama“ umro, jer „nama“ nije ni živeo i pisao. I sve što smo od njega zapamtili jeste da se ovde „rano smrkava“, što je ionako odlično jer slabo vidimo i rano liježemo, što bi rekao jedan drugi pesnik, preživeli sa istog tog brodoloma.

(Peščanik.net)

ONAJ KO SAMO DOTIČE VAZDUH, NE OTPUTUJE NIKUD

Tvoj vrat je beo. Suviše dug, suviše krut za jedno živo biće. Tvoje krilo je belo.

Toliki prostor i jedan brz pokret u njemu. Koji te zamalo ubio.

Kljun ti je bled. Sa crnim pervazom oko očiju. Takav je i noću, kad se mesec kupa, progutan u pesku.

Onaj ko sam dotiče vazduh, ne otputuje nikud.

Ribe male kao oči mornara. Kad struja menja pravac. Kad se zabranjeni ljudi ljuljuškaju u lakim čamcima. Zakriljuju svetlo. I bacaju mreže.

Vidiš brodove sa orošenom ogradom kako izvlače iz vode izgubljene okove.

Flota prekookeanskih brodova i trobojka. Partijske sednice na palubi. Glasovi, drugačiji od vode. Jednogodišnji planovi na rumunskom. Mrtve ribe. Zgasla ljubav prema otadžbini, kad galebovi kriče.

Katkad su mu misli blede kao tvoje krilo. Moram postati nepodnošljiva i jaka.

Pomalo kao riba. Pomalo pesak. Pomalo odeća koju imam na sebi. Oko vrata sam pomalo i ja sama, hladni labud koji leti.

A na obali raste jorgovan. Čas ljubičast, čas žut. I uvek slama. Pucketa dok klizi po peteljkama.

Kad to krilo ne bi bilo tvoje. Kad taj kljun ne bi bio tvoj. Crni pervaz. Kad ne bi bilo te granice do koje pogled dopire, možda bih mogla da ne vidim orošenu ogradu i mrtvu ribu.

Možda bih mogla da nosim izgubljene okove koji se vuku po zemlji.

Neki su prijatelji još mladi. I oni će ostariti, kao i prijatelji koji su još mladi, a već mrtvi.

Kad tvoj vrat ne bi bio tako krut. On raste kad gledam grobove. Belo kamenje. Hladni labud.

UDOVICA

Zato što je svežanj ključeva visio o njenoj ruci dok je zaključavala vrata. Zato što su ključevi, dok ih je okretala u bravi, dotakli njen venčani prsten. Zato što joj je kosa retka kao mreža za kosu.

Četvorougao dvorišta se svakog dana širi. Tu raste šiprag. Obruč od zove. Trava kojoj ne znam ime.

Tuda već godinama prolazi njeno lice. Odvajkada. Njeno lice prolazi kroz granje. Njeno lice ulazi u šiprag.

Leti joj treba najviše vremena da izađe iz šipraga. Zato što je lišće gusto.

Zato što su senke listova veće od njih samih, veće od žbunja, ponekad pomislim da je ključeve mogla da stavi u lišće. Da ih stavi u senku i zaključa je.

Stojim iza vrata, iza prozora. Vidim je. A ona mene ne vidi.

Kad dolazi iz grada, dole u dvorištu, izgleda tako mala. Reklo bi se da joj je kosa gusta. Daljina je varljiva na podnevnom svetlu. Kad mi pogled padne na njenu kosu i kožu glave, znam da je udovica.

Idući kroz šipražje, nosi novine. Časopise. I mleko. Cveće, jednom nedeljno. Umotano u papir.

Kada sam kasno uveče posle predstave krenula kući, brzo sam prolazila pored uglova kuća. U sali je bilo toplo od ljudi. Na platnu više nije bilo nikoga. Ruševine i trava. Gestapo i predeo. Duvao je hladan vetar. A film se još prikazivao na asfaltu.

Prolazim pored šipražja. Obruč od zove. Svežanj ključeva već mi je bio u ruci.

Onda sam je srela. U prigušenom svetlu, na stepeništu. Išla je nogu pred nogu. Kao da hoda na lestvama.

Kosa joj je bila proređena. Na škrtom svetlu više se videla koža. Nikada nisam videla toliko kože. Nije mi se javila. Nešto je promrmljala nalik na „Noć”.

Prijateljstvo me je kao vrela igla ubolo u čelo. Htela sam nešto da kažem. Uto mi je čelo ponovo postalo bezizražajno. Usta su mi se već bila ukočila. Uto je ona otišla. Osetio se samo dah njene starosti. Bilo mi je zima.

Zaboravila sam. Mislim da je izbegavam. Ili ona mene. Ko zna.

Njene godine možda više nisu život. Ali jesu vreme.

Znam da hoću da je pitam, ali to pitanje je samo senka. Veća od lišća. Veća od šipražja.

Udovica, ali čija, to hoću da je pitam. Udovica rata. Udovica ovog grada. Šta je ona uradila u tim godinama između dva paradna marša.

Zova i svežanj ključeva. Koža glave i kosa.

ČOVEK KOJI NIJE JEO

Žalosne vrbe vise. Otkrivaju i prekrivaju zemlju. Hoće samo da nam pokažu gde ćemo biti pokopani.

Uljane boje. I sunce u kamenu. Gvožđe ukrašeno. I golo. Stolovi i stolice u bašti restorana.

Cvetovi šljive su se zabeleli i preko noći ispupeli iz drveta. Slabašni i beli. Sa žutim prahom u srcu.

Šta li će pomisliti vetar i larve ako drvo ne procveta. Gusenice su oko grane sebi isprele rukavice.

Neki čovek nosi kartonski tanjir pun valjušaka prema praznom stolu. Kad podigne ruke, njegovi dlanovi izgledaju uski. Nokti mu se sjaje.

Čovek brzo žvaće. Ispod očnih duplji i podočnjaka, njegove jagodice se opuštaju.

Čovek odsutno posmatra reku. Vidi kako se grana savija ka mestu na kom ćemo biti pokopani. On guta.

Osluškivanje čini pogled ukočenim.

Mir polako teče. Vetar je brz. Kad leto dođe, lišće vrbe će se okupati u vodi.

Na ivici čaše ostaje otisak sunčevih usana. Bela pivska pena. Bela zubna gleđ. Mirni zubi. Mlado lice.

Čovek sedi ispred praznog tanjira. Sunce liže senku njegove ruke. Rukavice gusenica.

Salo i nokti. Priljubljeno uho.

Žalosne vrbe hoće samo da pokažu kako se glad preobraća u ustima. Udari jezika. Priljubljeno čelo. Među očima zaparloženo nebo. A ono što mi mislimo da je maska, prekriveno je kosom.

NA ŽELEZNIČKOJ STANICI

Kad vetar uskovitla lišće, onda je leto prošlo. Neproživljeni dani hitro nestaju sa kruškinim lišćem.

Kuće starih ljudi pune su pukotina i žilica, ko dugo živi, ostane bez svog temelja.

Laste u predgrađu. Grlo im je suvo, njihove glavice spremaju se na put. U druge zemlje, kad odu iz ove. Na ostrvo.

Hoću li i ja putovati kao divlja ruža. Bodljikava i gola, kad padne mraz, kad lišće bude mlitavo i pocrni od hladnoće. Hoću li ustati iz ovog ponižavajućeg položaja.

Laste su se navikle na crninu. Samo ih belo perje koje nikad neće izrasti boli dok pevaju.

Crveni oblaci nad kruškom. Svetlost je kao puder, ne kao krv. Osećam grčeve u stomaku. Hodam polako. Iskopavam šljunak. Nije to ono što sam izgubila. Ako me zemlja ulovi. Zato što nisam lagala, zato što nisam krala. Zato što nisam ubila, ostala sam stranac. Ne puštajte zemlju iz njenog zelenila.

Zašto mi je prijateljica juče rekla: ti misliš na to.

Treba li da budem kao ulica. Treba li da budem kao pismo. Treba li da budem kao mrtvac. Kao lutalica, nikad kod kuće. Treba li sebe da podsećam na ono na šta stalno mislim.

Nosim trulež sa sobom. Nosim i kruškino lišće. Kad se voz zaustavi, u moj kofer ulazi carinik. Svako mesto u koje dođem ubica je.

Moj razum, htedoh juče reći. Nemam ga više.

NA VRHOVIMA PRSTIJU

Kud ja idem, ne vodi nijedan put, i već dugo se nisam ni za korak pomerila.

Idem iza kamenova, iza dana koji me pritiska.

I niko ne vidi kako mi se telo trza ispod kože, jer sam obučena.

I moja je senka nekakva odora, moda koja teče iz usta. U letnju prašinu nosi me moja boja, moj ožiljak.

Hodam sama, podižući obrve, ja sam bedro, ja sam cipela.

Nada mnom su glave koje me vide, stoje visoko u vazduhu, odsečene. A oblaci su utopljenici, sivi su, gusti.

Iz vazduha izgledam mala: u moju kosu, u moje grlo, sa visina silazi vetar od čađi i svetla.

Celoga dana nešto govorim, kazujem, na nepcu, iza gleđi. I zatvaram usta.

I dok hodam, ponekad pogledam iza oblaka, i kao da neka težina obuzima moje prste. Raspadam se.



(S njemačkog prevela Vladislava Gordić, objavljeno u časopisu Polja (Novi Sad), 1989. godine, u broju 365)

(preneseno iz Politike)

Živeo sam od umetnosti, živeo sam od ljubavi. Nikad ne povredih živog stvora... Zašto me onda, Gospode, zašto ovako nagrađuješ?

Verdi, Toska, Čin II

Poput Svitaka s Mrtvog mora, poput svake knjige koja je došla do nas iz ruku udaljenih čitalaca, svaka od mojih knjiga čuva istoriju svog opstanka. Od vatre, vode, protoka vremena, nemarnih čitalaca i ruku cenzora, svaka od mojih knjiga pobegla je da mi ispriča svoju priču.

Pre nekoliko godina, na jednom štandu na uličnoj rasprodaji u Berlinu, pronašao sam tanku crnu knjižicu u tvrdom platnenom povezu na kom nije bilo nikakvog natpisa. Na prvoj strani, finom goticom pisalo je Gebet-Ordnung-fur den Jugendgottesdienst in der judifichen Gemeinde zu Berlin (Sabbath-Nachmittag) (Molitveni red službe mladih u jevrejskoj zajednici Berlina (Sabat-veče)). Među molitvama se našla i jedna „za našeg kralja, Vilhelma II, kajzera Nemačkog carstva" i njegovu „caricu i kraljicu Avgustu Viktoriju". Bilo je to osmo izdanje, koje je odštampano u izdavačkoj kući Julijusa Gitenfelda u Berlinu 1908. godine, a kupljeno u knjižari Hansa Boasa Nachf. on Neue Friedrichstrafie 69, „na uglu Klosterštrase", uglu koji više ne postoji. Nije bilo traga o prvobitnom vlasniku.

Spaljivanje na trgu

Godinu dana pre nego što je knjiga odštampana, Nemačka je odbila predlog Haške mirovne konferencije o ograničenju naoružanja; nekoliko meseci kasnije Zakon o eksproprijaciji koji su doneli nemački kancelar i pruski državni ministar, knez Bernard fon Bilov odobrio je dalje naseljavanje Nemaca u Poljskoj; i mada taj zakon skoro da nije ni bio upotrebljen protiv poljskih zemljoposednika, omogućio je Nemačkoj prava na teritoriju koja će, potom, juna 1940. godine, omogućiti osnivanje koncentracionog logora u Aušvicu. Prvobitni vlasnik knjige Gebet-Ordnung verovatno ju je kupio ili dobio kada mu je bilo trinaest godina, u dobu kada bi trebalo da prođe obred bar micvu i da mu bude dozvoljno da se pridruži molitvi u sinagogi. Ako je preživeo Prvi svetski rat, imao je oko trideset osam godina kada se izdigao Treći rajh 1933. godine; ako je ostao u Berlinu, velika je verovatnoća da je bio deportovan u Poljsku, poput brojnih berlinskih Jevreja.257 Možda je uspeo da knjigu pokloni pre nego što su mu je oduzeli; možda ju je sakrio ili ostavio zajedno s ostalim knjigama koje je sakupio.

Pošto su nacisti započeli pljačkanje i uništavanje jevrejskih biblioteka, bibliotekar zadužen za biblioteku Šolem Alejhem u Bjali Podlaskoj odlučio je da sačuva knjige tako što će ih iznositi, dan za danom, što više može, zajedno s kolegom, iako je verovao da uskoro „neće imati ko da ih čita". Posle dve nedelje zbirka je preseljena u tajno potkrovlje, gde ju je pronašao istoričar Tuvija Boržikovski, dugo po završetku rata. Dok je pisao o bibliotekarevom poduhvatu, Boržikovski je primetio da je sproveden „bez ikakvog razmišljanja o tome da li će ikome biti potrebne spasene knjige"(258); bio je to čin spasavanja uspomene zarad nje same. Vasiona, po verovanju starih kabalista, ne zavisi od toga da li ćemo je mi tumačiti, nego na postojanju mogućnosti tumačenja.

Simboličnim spaljivanjem knjiga na trgu Unter den Linden, preko puta Berlinskog univerziteta, uveče 10. maja 1933. godine, knjige su postale posebna meta nacista. Nešto manje od pet meseci  pošto je Hitler postao kancelar, novi ministar propagande Trećeg rajha, dr Jozef Gebels, izjavio je da javno spaljivanje njiga autora kao što su Hajnrih Man, Štefan Cvajg, Frojd, Zola, Prust, Žid, Helen Keler, Herbert Dž. Vels, dozvoljava „duši nemačkog naroda da se ponovo izrazi. Ti plamenovi ne osvetljavaju samo konačni kraj stare ere; oni obasjavaju početak nove".259 Nova era je proskribovala prodaju ili distribuciju hiljada knjiga, bilo u knjižarama ili bibliotekama, kao i izdavanje novih. Tomovi, obično izloženi u vitrinama u salonima, jer su bili prestiž ili su bili zabavno štivo, iznenada su postali opasni. Privatno posedovanje obeleženih knjiga bilo je zabranjeno; mnoge su konfiskovane i uništene. Hiljade jevrejskih biblioteka širom Evrope, privatnih zbirki i javnih riznica, spaljeno je. Nacistički izveštači s likovanjem su javljali o uništavanju poznate biblioteke Ješiva u Lublinu 1939. godine:

- Za nas je bilo pitanje časti da uništimo Akademiju za proučavanje Talmuda, provereno najbolju u celoj Poljskoj... Izbacili smo ogromnu talmudsku biblioteku iz zgrade i knjige odneli na pijacu, gde smo ih zapalili. Vatra je gorela dvadeset sati. Jevreji iz Lublina okupili su se oko nje i lili gorke suze, skoro nas zaglušili svojim jecajima. Okupili smo vojni orkestar i uz radosne povike vojnika nadjačali zvuke jevrejskih jecaja. (260)

Istovremeno, nacisti su odlučili da sačuvaju određeni broj knjiga u komercijalne svrhe, kao i radi pravljenja arhive. Godine 1938. Alfred Rozenberg, jedan od ključnih teoretičara nacizma, predložio je da jevrejska zbirka, uključujući i laičku i versku literaturu, bude sačuvana na institutu, osnovanom za izučavanje „jevrejskog pitanja". Dve godine kasnije, Institut za proučavanje jevrejskog pitanja (261) otvoren je u Frankfurtu na Majni. Da bi obezbedio potrebni materijal, Hitler je lično ovlastio Rozenberga da oformi radnu jedinicu nemačkih bibliotekara stručnjaka, zloglasnu Specijalnu jedinicu Trećeg rajha (262) (ERR). (263) U zaplenjenim zbirkama priključenim Institutu bile su knjige iz rabinskih seminarskih biblioteka u Vroclavu i Beču, iz hebrejskog i judejskog odeljenja Frankfurtske gradske biblioteke, Rabinskog koledža u Rimu, Društva Spinozijana u Hagu i Spinozinog doma u Rijnsburgu, holandskih izdavačkih kuća Kverido, Pegazus i Fišer-Berman (264), Međunarodnog instituta za društvenu istoriju u Amsterdamu, Bet Midraš ec hajim, izraelitske seminarske biblioteke u Amsterdamu, portugalske izraelitske seminarske biblioteke i Rozentalijane, Rabin Moše Pesah iz Volosa, biblioteke Strašun u Vilnusu (unuk osnivača je izvršio samoubistvo kada mu je bilo naređeno da pomogne oko katalogizacije), biblioteka u Mađarskoj (paralelan institut za „jevrejsko pitanje" osnovan je u Budimpešti), biblioteka u Danskoj i Nemačkoj i desetina biblioteka u Poljskoj (naročito velike biblioteke varšavske sinagoge i Instituta za jevrejske studije). Iz ovih ogromnih zaliha, Rozenbergove pristalice izabrale su knjige koje će biti poslate u njegov institut; preostale su uništene.

Februara 1943. godine Institut je izdao sledeće direktive za biranje materijala za biblioteku: „Sva dela koja se bave istorijom, kulturom i prirodom judaizma, kao i knjige koje su napisali jevrejski autori na svim jezicima izuzev na hebrejskom i jidišu, moraju biti poslate za Frankfurt." A „knjige napisane hebrejskim pismom (na hebrejskom i jidišu) novijeg datuma, posle 1800. godine, mogu se pretvoriti u prah; to se odnosi i na molitvenike, Memorbucher, i druge religiozne knjige napisane na nemačkom". (265) Što se tiče brojnih svitaka Tore, predloženo je da se „koža eventualno iskoristi za povezivanje knjiga". Nekim čudom, moj molitvenik je umakao.

Glas žrtve

Sedam meseci po izdavanju ovih direktiva, u septembru 1943. godine, nacisti su oformili i „porodični logor" u ograđenom prostoru oko Aušvica, u brezoviku Birkenau, koji je imao i izdvojeni Blok broj 31, sagrađen posebno za decu. Projektovan je da služi kao dokaz svetu da se Jevreji deportovani na istok ne ubijaju. Zapravo, bilo im je dozvoljeno da žive šest meseci pre nego što bi ih zadesila ista sudbina kao i druge deportovane žrtve. Konačno, pošto je poslužio svojoj propagandnoj svrsi, „porodični logor" zatvoren je zauvek. (266)

Dok je radio, u Bloku 31 je bilo oko petsto dece zajedno s nekoliko zatvorenika koji su ispunjavali dužnost „savetnika", kao i, uprkos strogom nadzoru, uprkos svim očekivanjima, skrivena dečja biblioteka. Biblioteka je bila minijaturna; sastojala se od osam knjiga među kojima je bila Kratka istorija sveta Herberta Dž. Velsa, jedan ruski udžbenik i jedan tekst iz analitičke geometrije. Jednom ili dva puta zatvorenik iz susednog logora uspeo je da prokrijumčari novu knjigu čime se broj popeo na devet ili deset. Na kraju svakog dana, knjige su, zajedno s ostalim vrednostima, poput lekova i komadića hrane, poveravane jednoj starijoj devojčici, čija je odgovornost bila da ih sakrije, svako veče na drugom mestu. Paradoksalno, knjige koje su bile zabranjene širom Rajha (na primer, knjige Herberta Dž. Velsa) ponekad su bile dostupne u bibliotekama koncentracionih logora.

Premda je dečja biblioteka u Birkenauu sadržala tek osam do deset knjiga, bilo je i onih koje su cirkulisale usmenim putem. Kad god bi uspeli da izbegnu nadzor, savetnici su deci pričali priče koje su naučili napamet dok su bili mlađi. Radili su to naizmenično, kako bi svaki savetnik „čitao" drugoj deci; rotacija poznata pod imenom „razmena knjiga u biblioteci". (267)

Skoro je nemoguće zamisliti da se pod nepodnošljivim uslovima koje su nametnuli nacisti, intelektualni život i dalje odvijao. Istoričar Jicak Šiper, koji je zarobljen u Varšavskom getu napisao knjigu o Hazarima, upitan kako je uspevao da radi kad nije bio u mogućnosti da sedi i istražuje u odgovarajućim bibliotekama odgovorio je: „Da biste pisali istoriju potrebna vam je glava, ne zadnjica." (268)

Postojale su i aktivnosti koje su pratile svakodnevno čitanje. Takva upornost tera čoveka da se zapita, ali i začudi: kako je moguće da su u takvim užasnim okolnostima ljudi i dalje imali volju za čitanjem o Igoovom Žanu Valžanu, Tolstojevoj Nataši, popunjavali reverse i plaćali kazne za zakasnelo vraćanje, raspravljali o zaslugama modernih autora ili iznova pratili ritam Hajneovih stihova. Čitanje i rituali povezani s njim postali su čin otpora; ili kako je to italijanski psiholog Andrea Devoto primetio „sve se može smatrati otporom s obzirom na to da je sve bilo zabranjeno". (269)

U koncentracionom logoru BergenBelsen, među zatvorenicima je kružio primerak Čarobnog brega Tomasa Mana. Jedan dečak se seća vremena kad bi došao njegov red da čita knjigu i „kad bi je dobio kao najsrećnijeg trenutka u danu. Otišao sam u ugao da budem na miru i imao na raspolaganju ceo sat da je čitam". (270) Mladi Poljak, još jedna žrtva nacista, prisećajući se dana straha i beznađa, rekao je sledeće: „Knjiga je bila moj najbolji prijatelj, nikada me nije izdala; tešila me je u mom očaju, govorila mi da nisam (271) sam."

Propadanje u srećnim danima

„Svaka žrtva zahteva odanost", piše Grejam Grin, (272) čovek koji je verovao da je piščev zadatak da progovori u ime žrtava, da ih vrati na svetlo dana, da nadahnutim pisanjem da upozorenja koje će delovati kao kriterijum za nešto nalik razumevanju. Autori knjiga na mojim policama nisu mogli znati ko će ih čitati, ali priče koje one pričaju predviđaju, ili impliciraju, ili svedoče o događajima koji se možda još nisu ni desili.

Zbog toga što je glas žrtve izuzetno važan, tlačitelji često pokušavaju da ga uguše, tako što joj bukvalno odseku jezik, kao što je slučaj sa napastvovanom Filomelom kod Ovidija i Lavinijom u Titu Androniku, ili tako što je skrivaju, kao što to kralj čini princu Sigismundu u Kalderonovoj drami Život je san, ili Ročester svojoj ludoj ženi u Džejn Ejr, ili jednostavno poriču njihove priče, kao što je vidljivo u profesorskoj primedbi u romanu Margaret Atvud Služavkina priča. U stvarnom životu, žrtve se vode kao „nestale", zaključane u geta, poslate u zatvor ili logore za mučenje; uskraćen im je kredibilitet. Književnost s mojih polica neprekidno priča priče žrtava, od Jova do Dezdemone, od Geteove Grethen do Danteove Frančeske, ali ne kao odraz iz ogledala (nemački hirurg Johan Paul Kremer upozorio je u svom dnevniku iz Aušvica: „U poređenju s ovim, Danteov Pakao je smešan".(273)) već kao metaforu. Većina ovih priča sigurno je imala svoje mesto u bibliotekama obrazovanih Nemaca tokom tridesetih godina prošlog veka. Kakve su lekcije naučene iz njih nešto je sasvim drugo.

U zapadnim kulturama, arhetip žrtve predstavlja trojanska princeza Poliksena. Kći Prijama i Hekube trebalo je da se uda za Ahila ali se njen brat Hektor protivio toj zajednici. Ahil se prikrao Apolonovom hramu da je vidi na tren, ali je otkriven i ubijen. Prema Ovidiju, posle uništenja Troje, Ahilov duh pojavio se pobednicima Grcima u času kad su hteli da se iskrcaju i zahtevao da princeza bude žrtvovana u njegovu čast. Stoga Poliksenu odvlače na Ahilov grob gde je ubija njegov sin Neoptolemej. Poliksena je savršena za ulogu žrtve: njena smrt niti je imala svrhu, niti razlog, niti je doprinela drugima; beli list papira koji proganja čitaoca svojim pitanjima ostaje bez odgovora. Grci su izmišljali brojne argumente, i ma koliko se oni činili istinitim, bili su tek izgovor kako bi se opravdali duhov zahtev, slepa poslušnost i oštrica noža koju je Ahilov sin zario u njene gole grudi. Ali nema tog argumenta koji nas može ubediti da je Poliksena zaslužila smrt. Suština njenog žrtvovanja, kao i svih drugih, jeste nepravda.

Moja biblioteka svedoči o nepravdi nanesenoj Polikseni, i svim izmišljenim fantomima koji svoj glas daju bezbrojnim duhovima koji su nekada bili sačinjeni od krvi i mesa. Ona ne vapi za osvetom, drugom čestom temom u književnosti. Tvrdi da pravila koja nas definišu kao društvenu grupu moraju biti konstruktivna ili opominjuća, a ne namerno destruktivna, ako im je cilj da imaju bilo kakvo razumno kolektivno značenje ako povredu nanetu žrtvi posmatramo kao povredu koja je naneta celom društvu, kao potvrdu naše bazične humanosti. Pravdu, po engleskom zakonu, nije dovoljno samo izvršiti, nego se to izvršenje mora i videti. Pravda ne treba da teži ka ličnom osećanju zadovoljenja, nego da svoju snagu javno prenese na društveni impuls samoozdravljenja da bi se izvukla pouka. Ako se pravda zadovolji, možda i postoji nada, unatoč naizgled kapricioznim božanstvima.

 Hasidska legenda koju je zapisao Martin Buber govori o čoveku koji je izveo Boga pred sud. U Beču je bio izdat dekret kojim se još više otežavao život Jevreja u poljskoj Galiciji. Čovek je tvrdio da Bog ne bi trebalo da svoje ljude pretvara u žrtve, nego da im dozvoli da naporno rade za njega u slobodi. Sud rabina je prihvatio da razmisli o čovekovom argumentu, i smatrao da bi trebalo da se, kao što pravila nalažu, obojica, i tužitelj i branjenik, povuku tokom diskusije. „Tužitelj neka sačeka napolju; od Tebe, Gospodaru sveta, ne možemo da tražimo da se povučeš, jer Ti si sveprisutan. Ali nećemo dozvoliti da utičeš na nas". Rabini su razmišljali u tišini i zatvorenih očiju. Kasnije te večeri, pozvali su čoveka i saopštili mu da je njegov argument na mestu. Istog časa, dekret je poništen. (274)

U Polikseninom svetu, kraj je manje srećan. Bog, bogovi, Đavo, priroda, društveni sistem, svet, primum mobile, odbijaju da priznaju krivicu ili preuzmu odgovornost. Moja biblioteka neprekidno postavlja isto pitanje: Ko pomaže Jovu da izdrži toliki bol i gubitak? Koga treba kriviti za Vinino propadanje u Beketovim Srećnim danima? Ko bezobzirno uništava život Žervea Makara u Zolinoj Jazbini? Ko pravi žrtve od likova u Dobroj ravnoteži Rohintona Mistrija?

Gospodar poslednjeg trenutka

U istoriji su oni koji su bili suočeni s nepodnošljivim pričama o užasu koji su počinili mučitelji, ubice, nemilosrdni vlastodršci, sramno poslušne birokrate retko su odgovarali na pitanje „zašto?". Njihov neosetljiv izraz lica odbacuje bilo kakvo priznanje krivice, i odražava jedino odbijanje da se od svojih dela pomaknu ka njihovim posledicama. Pa ipak, knjige na mojim policama mogu mi pomoći da zamislim njihovu budućnost. Po rečima Viktora Igoa, pakao poprima različite oblike u skladu sa svojim različitim stanovnicima: za Kaina ima lik Avelja, za Nerona Agripine. (275) Za Magbeta pakao ima lice Banka, za Medeju njene dece. Romen Gari je sanjao izvesnog nacističkog vojnika, osuđenog na stalno prisustvo duha ubijenog jevrejskog klovna. (276)

Ako vreme u beskraj teče, kako tajne veze između mojih knjiga tvrde, ponavljajući teme i otkrića tokom vekova, onda će svako zlodelo, svaka izdaja, svaki opaki čin konačno imati odgovarajuću posledicu. Pošto se priča zaustavi, tačno ispred praga moje biblioteke, Kartagina će se izdići ispod rimske soli (277). Don Žuan će se suočiti s očajem Dona Elvire. Brut će ponovo videti Cezarevog duha, i svaki mučitelj biće primoran da svoju žrtvu moli za oproštaj, kako bi se zatvorio neizbežni krug vremena.

Moja biblioteka mi dozvoljava da gajim ta neispunjiva očekivanja. Ali za žrtve, naravno, nijedan razlog, bilo književni ili neki drugi, ne može da oprosti i okaje zlodela njihovih mučitelja. Nik Kajstor, u svom uvodu za englesko izdanje knjige Nunca mas (Nikad više), izveštaju o „nestalima" tokom vojne diktature u Argentini, podseća nas da priče koje naposletku stignu do nas - jesu izveštaji preživelih. „Može se samo nagađati", kaže Kajstor, „koliko je svedočenja o zverstvima hiljade mrtvih odnelo sa sobom u svoj neobeleženi grob". (278)

Teško se da razumeti kako ljudi uopšte mogu da i dalje izvršavaju svakodnevne obaveze kada sam život postane neljudski; kako, usred izgladnjivanja i zaraza, prebijanja i ubistava, ljudi istrajavaju u civilizovanim ritualima uljudnosti i ljubaznosti, izmišljajući strategije opstanka bar mrvice onoga što vole, jedne spasene knjige među hiljadama, jednog čitaoca među desetinama hiljada, jednog glasa koji će odjekivati do kraja vremena rečima Jovovog sluge: „I samo ja jedan utekoh da ti javim". (279) Tokom istorije, biblioteka pobednika izdvaja se kao simbol moći, spremište zvanične verzije, ali verzija koja nas proganja jeste ona druga, verzija biblioteke u pepelu. Biblioteka žrtve, napuštena i uništena, i dalje se pita, „Zar je moguće to učiniti?" Moj molitvenik pripada jednoj takvoj biblioteci koja se pita.

Nakon što su evropski krstaši, posle četrdesetodnevne opsade osvojili Jerusalim 15. jula 1099. godine, ubijajući muslimane; muškarce, žene i decu i spaljujući cele jevrejske zajednice u zaključanim sinagogama, šačica Arapa koji su uspeli da pobegnu stigla je u Damask, noseći sa sobom Kuran halife Osmana, jedan od najstarijih postojećih primeraka svete knjige. Verovali su da je njihova sudbina prorečena na njegovim stranicama (pošto reč Božja mora obavezno sadržati celokupnu prošlost, sadašnjost i budućnost), i da bi znali kakav je kraj njihove priče, ako bi umeli da jasno protumače tekst. (280) Istorija je za ove čitaoce predstavljala tek „razotkrivanje Božje volje svetu". (281) Kako nas naše biblioteke uče, knjige nam ponekad mogu pomoći da sastavimo svoja pitanja, ali nam često ne omogućavaju pronalaženje odgovora. Pomoću zabeleženih glasova i izmišljenih priča, knjige nam jedino dozvoljavaju da se podsetimo onoga što još nismo propatili i saznali. Sama patnja pripada isključivo žrtvama. Svaki čitalac je, u tom smislu, osoba koja ostaje po strani.

Izdižući se iz pakla, putujući uzvodno Letom prema prisećanju, Dante sa sobom nosi zvuke duša koje pate, ali i znanje da su te duše kažnjene za svoje priznate grehe. (282) Duše čiji zvuci odzvanjaju u našoj sadašnjosti su, za razliku od Danteovih prokletih, bez krivice. Mučene i ubijene bez ijednog drugog razloga sem što su postojale, a možda čak ni zbog toga. Zlu nije potreban razlog. Kako da u knjigu, među njene korice, stavimo koristan prikaz nečega što, po svojoj prirodi, odbija da bude stavljeno, bilo u Manov Čarobni breg, bilo u koji obični molitvenik? Kako se mi, kao čitaoci, možemo nadati da ćemo u rukama držati ciklus sveta i vremena, kada će svet uvek prelaziti preko margina stranice, i jedino čemu ćemo imati pristup jeste trenutak definisan pasusom ili stihom, „birajući", kao što Blejk kaže, „oblike obožavanja iz poetičnih priča"? I tako se vraćamo na pitanje da li knjiga, bilo koja knjiga, može da posluži svojoj nemogućoj svrsi.

Možda. Jednog dana u junu 1944. godine, Jakob Edelštajn, bivši starešina geta u Terezijenštatu koji je odveden u Birkenau, bio je u svojoj baraci, umotan u molitveni šal, izgovarao jutarnju molitvu koju je naučio još davno iz knjige nesumnjivo slične mom molitveniku Gebet-Ordnung. Tek je bio počeo kada je poručnik šucštafela Franz Hesler ušao u baraku da ga odvede. Njegov sapatnik iz logora, Josef Rozensaft priseća se te scene nekoliko godina kasnije:

Iznenada su se vrata širom otvorila i Hesler je uparadirao u pratnji tri esesovca. Prozvao je Jakobovo ime. Jakob se nije pomerio. Hesler je povikao: „Čekam te! Požuri!" Jakob se polako okrenuo, pogledao u Heslera i rekao: „Svojih poslednjih trenutaka na ovom svetu, koje mi je podario Svevišnji, ja sam gospodar, a ne ti." Potom se okrenuo ka zidu da dovrši molitvu. Zatim je polako složio svoj molitveni šal, dodao ga jednom zarobljeniku i obratio se Hesleru: „Sada sam (283) spreman."

257 Philip Friedman, Roads to Extincti on: Essay on the Holocaust, (prir.) Ada June Friedman (New York -Philadelphia: The Jewish Publication Society of America, 1980).

258 Tuvia Borzykowski, Ben kirot noflim, (Tel Aviv: Ha- Kibbuts ha-Meuhad, 1964).

259 William L. Shirer, The Rise and Fall of the Third Reich: A History of Nazi Germany (New York: Simon and Schuster, 1960).

260 Citirano u Friedmann, „The Fate of Jewish Book", u Roads to Extinction.

261 Institut zur Erforschung der Juden frage

262 Einsatzstab Reichsle ter Rosenberg

263 Donald E. Collins - Herbert P. Rothfeder, „The Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg and the Looting of Jewish and Masonic Libraries During World War II", u Journal of Library History 18, 1983.

264 Osnovao ju je prognani zet Samuela Fišera, poznatog nemačkog izdavača.

265 Citirano u Friedman, „The Fate of the Jewish Book", u Rads to Extincti on.

266 Nili Keren, „The Family Camp" u Anatomy of the Auschwitz Death Camp, (ur). Yisrael Gutman-Michael Birnbaum. (Bloomington, Indiana: Indiana University Press, 1994), citirano u David Shavit, Hunger for the Printed Word: Books and Libraries in the Jewish Ghettos of Nazi-Occupied Europe (Jefferson, NC-London: McFarland & Co., 1997).

267 Shavit, Hunger for the Printed Word.

268 Mensh, oyf tsu shraybn geshikhte darf men hobn a kop un nisht keyn tukhes", citirano u Yitzhak Zuckerman, „Antek", u A Surplus of Memory: Chronicle of the Warshaw Ghetto Uprising, (prir.) Barbara Harshav (Berkeley-Los Angeles: University of California Press, 1993).

269 Citirano u Shavit, Hunger for the Printed Word.

270 Deborah Dwork, Children with a Star: Jewish Youth in Nazi Europe (New Haven, CT: Yale University Press, 1991).

271 Moshe Kligsberg, „Die yidi he yugent-ba vegnung in Polyn tsvishn beyde vel-milkhumes (a sotsyologishe shtudie)", u Studies in Polish Jewry 1919-1939, (ur.) Joshua A. Fishman (New York: YIVO Institute for Jewish Research, 1974).

272 Gream Grin, Suština stvari, prevela sa engleskog Ljiljana Pavlović, Beograd, BIGZ, 1992. - Prim. prev.

273 Dnevnik Johana Paula Kremera (beleška za dan 2. septembar 1942), (ur.) Kazimierz Smolen, u KL Auschwitz seen by the SS, 2. izdanje (Oswiecim, 1978), citirano u Martin Gilbert, The Holocaust (London: William Collins, 1986).

274 Martin Buber, Die Erzahlungen der Chassidim (Frankfurt am Main: Manesse Verlag, 1949).

275 Victor Hugo, Inferni: La legende des siecles (Paris, 1883)

276 Roman Gary, La danse de Genghis Cohn (Pa ris: Gallimard, 1967).

277 Salum romanum ili rimska so veoma je značaj na u istoriji Kartagine. Naime, povod za Treći punski rat bila je odluka Rimskog senata za napad. Kartagina je odolevala napadima tri godine da bi na kraju ipak bila pobeđena. Odlukom Senata svi preživeli Kartaginjani su prodati u roblje, Kartagina je uništena, a zemlja oko grada preorana i posuta morskom solju. Da ne bi uspevala vegetacija. Prim. prev.

278 Nunca Mas: Izveštaj argentinske nacionalne komisije o nestalim (London-Boston: Faber&Faber u saradnji sa Index on Censorship, 1986).

279 Jov 1:15, 16, 17, 19, Biblija: Stari i Novi zavet, preveo Bakotić Lujo, Beograd, Metafizika, 2003.

280 Amin Maluf, Krstaški ratovi u očima Arapa, prevela Vesna Cakeljić, Beograd, Laguna, 2006. - Prim. prev.

281 Carole Hilenbrand, The Crusades: Islamic Perspectives (New York: Routledge, 2000).

282 Dante, Pakao, XXXIV.
283 Citirano u Gilbert, The Holocaust.

(Ovo je 11. glava knjige Alberta Manguela Biblioteka noću u izdanje Geopoetike koju su prevele Nataša Karanfilović, Nina Ivanović i Danijela Mihić)

(Preneseno sa bloga Lamed)

Anneliese Nichole Brown, studentkinja antropologije iz Los Angelesa, pokrenula je 28. jula online peticiju za ovu nagradu, koja bi bila dodijeljena 2010. godine.

Hiljade ljudi potpisalo je tekst peticije koji glasi:

- Mi dole potpisani, smatramo da se Michael Jackson duhom i tijelom čitavog života borio za poboljšanje globalnog stanja djece i čovječanstva.

Na žalost fanova, Jackson nema nikakve šanse za uglednu nagradu, jer pravila Nobelove nagrade za mir kažu kako ona ne može biti dodijeljena preminuloj osobi, a kandidate mogu da predlože samo ljudi iz svijeta politike, profesori ili sami dobitnici.

Nije ovo jedini bizaran potez obožavatelja kralja popa. Od njegove smrti pa do danas potrudili su se da nagomilaju brojne teorije zavjera. Britanski tabloidi skupili su najnovije iz posljednjih desetak dana:

• Michael je ubijen dok je njegov ljekar spavao dubokim snom

• Michael je dvojnik jedne egipatske statue stare 3.000 godina, a koja se nalazi u nekom muzeju u Čikagu;

• Michaelov duh redovno posećuje Amy Winehouse i daje joj muzičke savjete;

• Njegova spaljena kosa, koju su frizeri odsjekli nakon požara tokom snimanja spota za Pepsi 1984.godine, biće pretvorena u dijamante;

• Michael će uskoro oživjeti kao klon, jer je u tu svrhu poodavno zamrznuo svoju spermu;

Otkako se pojavio, rokenrol predstavlja neku vrstu ogledala u kojem se vidi izuzetno precizna slika društva i kulture. I dok u toj slici na internacionalnom planu dominiraju moda i uopštavanja koja su neophodna da bi rokenrol bio prihvatljiv svima na Zemljinoj kugli, u slici na nacionalnom planu često dominiraju kritički elementi bunta i nezadovoljstva koji igraju primarnu ulogu u podsticanju rokerske imaginacije. Rokenrol, odnosno njegova glavna struja, nikada nije prestao da bude glas savesti otvoreno reagujući na razne nepravde. Ako je to tačno, kakva slika o mladima u današnjoj Srbiji može da se dobije na osnovu slušanja novije rokenrol produkcije? Istina, zasnovana je na malom uzorku – preslušao sam samo sedam-osam novijih kompakt-diskova srpskih rok-grupa, ali verujem da bi i znatno veći uzorak dao slične rezultate.

Duhovno blato

Rokerski glas često je glas samoće, prouzrokovane nesposobnošću pojedinca da se prilagodi društvu, odnosno mnogo češće, nespremnošću društva da prihvati „neprilagođenu” mladu osobu. To se dobro uočava u pesmama grupe „Repetitor” koja peva, na primer, „Moj život nije u mojim rukama”, „ne treba mi niko da mi kaže da me voli” ili, potresno „deset puta nedeljno setim se da sam živ, ali nikad ne znam šta ću s tim”. Strah od sistema prepoznaje se u „orvelovskim” stihovima „uzeće slamčicu da ti mozak popiju”.
Grupa „Slaptrap” na sličan način ukazuje na televiziju kao na izvor zla: „na TV-u nešto nude, baš se trude da me slude”. U drugoj pesmi, ironično savetuju mladom čoveku: „Prodaj se za veliku lovu, budi lep i glup, uživaj u životu”, ali takođe konstatuju „ne želim da se spustim u blato ovog grada”. Isto je to blato o kojem, u pesmi pod tim naslovom, peva grupa „Klopka za pionira”. Oni kažu: „Blato je svuda u stvari – blato te gazi – blato ne odlazi – blatnjavo sutra – blatnjav iznutra”.
Kakva mlada osoba raste u tom duhovnom blatu? To je osoba koja, ne uspevajući da se oslobodi blata, postaje destruktivna, nesposobna da voli ili da bude voljena. O takvoj osobi, verujem, govori pesma „Mržnja” grupe „Klopka za pionira”: „Mržnja sveta srce mi ispuni, sve mogu da razorim, da zapalim i da srušim, da osetim mir u duši; jer kad mrzim ja postojim, a kad volim ja se bojim”. Ovo je savršena slika mentalnog stanja mladih srpskih (i svih ostalih, naravno) jurišnika koji sve probleme žele da reše batinama, nasiljem i prezirom, jer se boje dobrih osećanja. U njihovoj svesti nežnost je simbol kukavičluka, a ljubav je simbol poraza.

Kao stranci

U pesmi „Čopor” grupa „Klopka za pionira” dodatno to razjašnjava: „U čoporu sanjam, čoporu se klanjam, u čoporu strah me nije, čopor može da ubije”. Taj čopor „misli mesto mene, mesto mene gleda”, i stoga „ne napuštaj čopor, ko će da te štiti, ili si u čoporu, il’ te neće biti”. Za suprotstavljanje takvoj ideologiji neophodno je formirati svoj stav, odnosno misliti svojom glavom. To kaže i grupa „Repetitor”: „Gledam svojim očima, polako se oslobađam”.
Bez toga, bez ličnog stava, mlad čovek je uvek u opasnosti da bude zloupotrebljen. U vremenu u kojem živimo teško je održati se na površini i objektivno sagledavati situaciju. Društvo, sistem, okolina uglavnom ne vole pojedinca koji pokazuje tendencije da bude drugačiji. „Ova sredina drži ga pod vodom”, kako peva grupa „Klopka za pionira”, „ona ga davi, da mu malo vazduha, pa kaže sad me slavi”. Sve, dakle, ima svoju cenu i svaka se lojalnost plaća. Uostalom, sumorno će zaključiti ova grupa: „Kada reč ne vredi, pištolj može da ubedi, pištolj rešava nesporazume, da strasti stiša pištolj ume”.
Da, sumoran je svet mlade osobe u Srbiji danas i sumoran je rokenrol koji oni stvaraju. Sasvim je prirodno, onda, što grupa „Nežni Dalibor” peva „Samo magli pripadam”, jer ta nepotpuno definisana zona, to maglovito područje u kojem nema čvrsto utvrđenih granica, predstavlja utočište od sveta u kojem je nasilje jedna od retkih izvesnosti. Ali magla nije dovoljna bez reči. Stoga ponekad treba ozbiljno saslušati ono što mladi nastoje da izraze svojim stihovima i svojom muzikom. Ako se mnogi mladi ljudi, da parafraziram grupu „Klopka za pionira”, osećaju kao stranci iako su kod kuće, onda je to znak da je došlo vreme da se ta kuća sredi i očisti od raznoraznih uljeza, da postane njihov pravi dom.

(Politika)