Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča
Jedva da su dvije godine prošle otkako je turski napadač Semih Sentürk u posljednjoj desetinki posljednje sekunde posljednje minute drugog produžetka četvrtfinalne utakmice europskog prvenstva zabio Hrvatima onaj očajnički balun u Pletikosine rašlje, zabio ga preciznošću i bešćutnošću kojom su Abidagini krvoloci zabili kolac nesretnom Radisavu na početku Andrićeve "Ćuprije", još do prije samo dvije godine i koji mjesec trpjela je, dakle, Hrvatska turski zulum, a već je Turska opet u modi.
Kao da se ništa dogodilo nije, kao da nije uboga Hrvatska punih pet stotina i četrdeset pet godina provela pod osmanlijskom čizmom i kopačkom - od 1465., kad je turska vojska osvojila Blagaj na Sani, pa do 2008., kad su osvetili Beč i na stadionu "Ernst Happel" na Prateru okrutno izbacili Bilićevu selekciju iz četvrtfinala - Hrvati ovih dana kao mahniti kupuju avionske karte za Istanbul i bjesomučno na pučkim učilištima uče turski, potpuno poludjeli za turskom kulturom, turskom kuhinjom, i svim što ima ikakve, makar i najudaljenije veze s nekoć omraženim Osmanlijama.
A svemu je kriva jedna obična telenovela, jedna od milijun plitkih i dugačkih televizijskih glista što se uvuku u program, pa pod kožu, zauzmu onda onu toplu, vlažnu pećinu između sljepoočnica, i obuzmu gledatelja, čovjeka i Hrvata tako da ovaj ništa po cijeli dan ne radi nego čeka osam navečer da počne "Binbir Geçe".
"Tisuću i jedna noć", kako je preveden naslov te serije, osvojila je tako preko noći Balkan i stigla, kao onomad vojska Ise-bega Isakovića, u Hrvatsku. Već nakon dva i pol mjeseca prikazivanja naslovna stranica internetskog portala "Jutarnjeg lista" u srijedu, 10. novembra - napominjem da su svi naslovi doslovno prepisani - izgleda ovako:
"Najčitanije: pogledajte turskog Brada Pitta, Halita Ergença, lijepog Onura iz Šeherezade, na tajnom snimanju reklame za 'Konzum'!"; "Ekskluzivni intervju s Halitom Ergençom: Turska ne bi trebala žuriti u Europsku uniju!"; "Dva dana nakon Onura u Zagreb stigla i njegova supruga Šeherezada!'; "Reporter 'Jutarnjeg' na letu s turskom glumicom Bergüzar Korel - Šeherezada: Ukrali ste mi muža!", "Fotogalerija: Onurova i Šeherezadina prva romantična večera u Zagrebu"; "Pročitajte u novoj 'Gloriji': Bergüzar i Halit uživali u zagrebačkoj noći", "Kako su hrvatski obožavatelji dočekali Šeherezadu"; "Jučer ste propustili '1001 noć'? Večeras ne stignete gledati Šeherezadu? Ne brinite: 'Jutarnji' vam donosi sadržaj svih epizoda najpopularnije serije u Hrvata!"; "Tema 'Jutarnjeg' - Turska u Hrvatskoj: ljudi, hrana, objekti, situacije i tursko nasljeđe", "Kulinarski magazin 'Jutarnjeg lista': orijentalni paprenjaci", "Odletite s 'Jutarnjim' u Tursku: pošaljite fotku i osvojite atraktivni aranžman za dvoje u Istanbulu!".
Sve ovo, napominjem, samo u jednom danu, u srijedu. A ništa manje Onura, Šeherezade i Turske nije u ostalim medijima. Izgledaju hrvatske novine kao turski Hürryet, prodaje se uz njih na trafikama knjiga "Tisuću i jedna noć", bez daha prate Hrvati ljubavni život lijepe Bergüzar i anadolskog zavodnika Halita, novinari pišu vodiče po istanbulskim lokacijama na kojima je snimana serija i prepisuju s Interneta instant-priručnike o turskoj kulturi, jeziku i umjetnosti, presreću po Hrvatskoj zbunjene turske namjernike - više je turski ambasador dao intervjua u ova dva mjeseca nego što su u dva stoljeća turski sultani izdali firmana - i jedva da se između Onura, Šeherezade i orijentalnih paprenjaka nađe pokoji tekst iz Hrvatske.
Treba izbiti najveća korupcijska afera u cjelokupnoj povijesti hrvatske države, bivši premijer i pola Vlade moraju se naći pred zatvorom da bi tekst o tome zaslužio pokoji redak na naslovnoj stranici zagrebačke "Akšam Gazete" ili "Sabah Čaršafa", nekadašnjeg "Večernjaka" i "Jutarnjeg lista".
Ono što nisu uspjeli slavni turski osvajači, uspjela je naposlijetku jedna obična, hiljadu i prva televizijska serija, ni po čemu revolucionarna i drugačija od svih hiljadu prije nje. Uvijek su tu muškarac i žena, njihovi ljubavnici, svekrve, punice i vanbračna djeca, i u ovoj će se na kraju, kako je to lijep običaj u televizijskim sapunicama, otkriti da je Onur u stvari Šeherezadina sestra blizanka, a ona svoja vlastita baba, pa kao jedino moguće objašnjenje goleme popularnosti serije "1001 noć" preostaje samo činjenica da je - turska.
Otkrivaju tako zapanjeni Hrvati iz novinskih priručnika da im je cijela abeceda puna turcizama, da su alat, budala, čarapa, ćup, duhan, džep, đon, ergela, fitilj, galama, hajduk, ibrik, jastuk, krevet, limun, magarac, naranča, pilić, rakija, sapun, šećer, tamburica, ular, višnja, zanat i žirafa turske riječi, i jednako zapanjeni otkrivaju da su Onur i Šeherezada, ali i Kerem, i Bennu, i Buket i Burak i Burhan jednako ljudi kao Hrvati, da im jednako stoje nos i uši, da se ti, kako se zovu, Turci, jednako međusobno vole i mrze, smiju i plaču, jebu i zajebavaju, da rade sve što rade Hrvati i da, općenito, zastrašujuće nalikuju običnim ljudskim bićima.
Fenomenolozi već organiziraju znanstvene seminare i okrugle stolove, tumačeći golemi utjecaj trivijalne kulture u razbijanju zidova među narodima, i korist koju će obični samozadovoljni Hrvat, zatvoren u četiri takva zida s televizorom na jednom od njih, imati od jedne telenovele, kao da će Onur i Šeherezada razbiti sve predrasude koje taj nesretnik u svojoj staklenoj bašti cijeli život strpljivo uzgaja prema bošnjama, balijama, muslićima, mujama i kako se već sve ne zovu ti Turci. A sva je znanstvena istina u tome da je "1001 noć" popularna upravo zato što Turci u njoj nisu balije, nego bogati, uspješni muškarci s lijepim, seksepilnim ženama.
Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča o Šeherezadi, caru Šahrijahu, Sindbadu Moreplovcu, Aladinu, Ali Babi i ostalim budalaštinama, kojih u seriji uopće nema i koji s njihovom Šeherezadom baš nikakve veze nemaju.
Hiljade Hrvata, uostalom, već je zajebano i reklamama kojima se to klasično djelo arapske i svjetske književnosti na valu popularnosti istoimene serije oglašavalo i prodavalo kao "prvi hrvatski prijevod 'Tisuću i jedne noći'", iako je riječ o izboru iz kapitalnog bosanskog prijevoda Esada Durakovića, koji je debele sveske "Hiljadu i jedne noći" godinama prevodio na bosanski i 1994. u Sarajevu objavio upravo tako, kao "Hiljadu i jednu noć", dakle na bosanskom. Ali jebo sad hiljadu i jednu noć.
Točno toliko, naime, Hrvati mogu podnijeti turske i islamske kulture: dok je hiljadu i jedna noć tisuću i jedna, dok Šeherezada nije Fata u dimijama, već lijepa, europski dizajnirana arhitektica, i dok Onur nije bosanski radnik na hrvatskoj baušteli, već bogati vlasnik građevinske tvrtke u kabrioletu. Dok balije, eto, izgledaju gotovo kao normalni ljudi, ili onako kako normalne ljude zamišljaju Hrvati.
Proći će tako i ova osmanomanija, kao što je prošla i svaka dosad, kao što su Hrvati zaboravili i španjolski i portugalski, i već sutra kozmopolitski će široko hrvatsko gledateljstvo kupovati ujutro indijske kuharice, vodiče za shopping u Mumbaiju i "prvi hrvatski prijevod" knjige po kojoj je snimljena najpopularnija serija u Hrvata, gnjevno kod kuće otkrivajući kako lijepa Subhadra uopće nije ona marketinška menadžerica iz serije, pa psujući i novine i trafikanticu što su im umjesto sadržaja svih dvije hiljade epizoda megapopularne indijske serije "Mahabharata" uvalili nekakvu idiotsku staroindijsku hasanaginicu.
(zurnal.info)
Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim
Akademik, slikar-pisac, jedan od osnivača umjetničke grupe Gorgona Josip Vaništa u 86. godini objavio je petu knjigu svojih zapisa – “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” (Kratis, 2010.) - i u njoj na punih 86 stranica, u stotinjak fragmenata prvi put otkrio što mu je tijekom zajedničkih razgovora govorio Miroslav Krleža! O Ljubi Babiću, Josipu Račiću, Augustu Cesarcu, Ivi Andriću, Vladku Mačeku, Milivoju Đilasu, A. B. Šimiću, Mao Ce Tungu, I. G. Kovačiću, o smrti socijalizma, ali i o predosjećaju vlastite smrti!
Vaništa se s Krležom, naime, upoznao 1952. u Muzeju za umjetnost i obrt, kada je Krleža došao pogledati zajedničku izložbu njega i Miljenka Stančića. Tada ga je Krleža, direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i pisac čija je neka djela Vaništa, kao njegov pasionirani čitatelj, čak znao i napamet, angažirao da surađuje sa Zavodom.
Dok se pripremao izbor iz Krležinih djela u pet svezaka za Ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti 1970, veliki je pisac prvi put zamolio Vaništu da upravo on za tu priliku izradi pet njegovih portreta. Dotad su ga portretirali samo Ljubo Babić i Petar Dobrović. 
Vaništa je, dakle, bio posljednji slikar kojem je Krleža pozirao.
Kontakt slikara i pisca tada postaje vrlo živ, a intenzivira se posebno tijekom Beline bolesti, još i više nakon njezine smrti - Vaništa je Krležin najbliži prijatelj sve do njegove smrti 29. prosinca 1981. godine. Posebna vrijednost ove knjige i jest u tome što njih dvojica nisu vodila “službene” razgovore za javnost, već su oni bili potpuno privatne naravi.
U predgovoru knjizi “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” njezin urednik Marko Grčić stoga tvrdi: “U ovim zapisima prvi put susrećemo neke aspekte njegove (Krležine op.a.) ličnosti koji se nikad nisu javljali u doticaju s drugim sugovornicima, pa čak ni u njegovim uspomenskim tekstovima: to je duboka, predsmrtna, osamljenost čovjeka koji, možda, nikada nije osjećao blizinu rodbine ili prijatelja, to veličanstvenija što je doživljavamo prizivajući u sjećanje njegovo golemo djelo, u koje on sam kao da više nije imao potpuno povjerenje, a koje se mi, malo-pomalo, učimo cijeniti.”
Premda tijekom tih 11 godina čestih Vaništinih odlazaka Krleži na Gvozd nije nastala baš ni jedna njihova zajednička fotografija, Vaništa je svaki put iza razgovora s Krležom, čim bi došao doma, uglavnom navečer, bilježio što mu je on rekao. Krleža je to znao i nikad ga nije pitao zašto zapisuje njegove riječi, a Vaništa kaže da ih je zapisivao jer su to, za njega, bile dragocjenosti.
“Krležina rečenica bila je neobično muzikalna, a pričanje, moguće, ljepše nego pisanje. To je bio jedan oblik najčišće kreacije”, kaže nam Vaništa. Međutim, na objavu tih Krležinih riječi namjerno je čekao gotovo 30 godina jer je smatrao da su mnoga njegova razmišljanja, pogotovo o suvremenicima, vrlo osjetljiva.
Neke bilješke nije, priznaje nam Vaništa, ni sada objavio. A ovu je knjigu pisao cijeli život. “Zašto se piše, zašto crta?”, pita se Josip Vaništa, pa odgovara: “Piše se kao što se i crta, da bi se nešto odbacilo.” Nakon knjiga “Zapisi I”, “Zapisi II”, “Knjiga zapisa” i “Novi zapisi”, napokon, evo i Vaniština “Skizzenbucha 1932-2010. Iza otvorenih vrata” u kojem je detaljno sačuvao, “odbacio” jednog drukčijeg još nepoznatog Miroslava Krležu.
O AUGUSTU CESARCU “Cesarec je bio gospodin. Fin, izuzetan, sama skromnost. Da ga čovjek stavi na koljena u jednom homoseksualnom smislu. (…) Pisao je dobre političke stvari. Ali dara za literaturu imao nije. I sada, danas, stvarati od njega velikog pisca nema nikakvog smisla.”
O A. B. ŠIMIĆU “Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Jedan mali primitivac. Precijenjen. Bio je bez škole, ni maturu nije položio, nije znao ni jedan jezik, nije vidio ni jedan veći grad. Dolazio je k meni, ostajao do kasno u noć. Živio je kao prosjak i umro u 26. godini života. Napao je Pana. Prekinuo sam sve veze s njime. Nisam ga više vidio. 
Njegov brat, sasvim minorna pojava, bio je mračna ličnost.” (19. 02. 1972)
O DOBRIŠI CESARIĆU “Pogled s Cmroka na rasvijetljeni grad, ne to nije moguće. Sa Cmroka se Zagreb ne vidi. I onaj glasoviti, toliko citirani, Cesarićev stih kako ‘teče i teče jedan slap’ nije nego besmislica. Slap radi sve prije nego teče.”
(veljača, 1981)
O I. G. KOVAČIĆU “Čitao sam Jamu 1944/45, to je kružilo Zagrebom. Sve su okolnosti bile za, pa i smrt pjesnika. Ali to je čista retorika. Bio je čovjek bez talenta, arivista.” (26. 04. 1973)
O IVI ANDRIĆU “Jeste li pročitali što sam napisao u povodu Andrićeve smrti? Danas mi to predbacuju. A da sam šutio, što bi rekli, to možete zamisliti. Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoproccentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?
Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin, kojeg treba izbjegavati.”
O STANKU LASIĆU “Stanko Lasić? On je deset kopalja iznad svih koji su pisali o meni.” (1972)
O VJEKOSLAVU KALEBU “Čovjek koji je obećavao. Došavši poslije rata u Zagreb, u gradu propada. Najbolje je napravio kad se vratio u Tisno. Tamo spada.”
O VLADIMIRU NAZORU “Ditirambi, prve Nazorove pjesme, to je najbolje što je napisao. U njima je neko htjenje, prkos, želja da se stane na vlastite noge. Tresić Pavičić, danas sasvim zaboravljen, bio je još bolji versifikator. Tu se varate: Tresić je bolji od Nazora.” (20. 04. 1981)
O
PRIJATELJIMA “Da li ste čitali Krleža u Warszawie? Imao sam 40 godina, boravio četiri mjeseca u Poljskoj; tamo nisam pisao, samo sam govorio. I od svega toga što je zapisao Benešić? NIŠTA! Da čovjek poludi.
Ni o Filipu (Latinoviczu) Benešić nije imao dobro mišljenje. Za Gavellu to su bili eseji, to nije bio roman. Pater Dobrović, kojemu sam tu knjigu čitao u Pragu, nije ništa razumio.
Eto to su bili moji prijatelji.”
O VANIŠTINOJ ŽENI ROZI “Krleža dolazi u naš mali socijalistički stan. Roszi mu pruža ruku, kaže: - Ja sam obična profesorica. Nisam ni magistrirala ni doktorirala, posvetila sam se odgoju naše djece…
- Niste mogli inteligentnije postupiti - odgovara.”
O LJUBI BABIĆU “Babić nije mogao naslikati akt, ruku, lice. Mogli bismo reći da je bio slikarski nedarovit. U svojoj biti bio je dekorater koji je ovdje propao. Volio me i mrzio. Prosjedio sam sate i sate u njegovom atelijeru od 1915-6. Do 1922, kada se naš odnos prekida. Trideset godina kasnije on se ponovno uspostavlja, ali ne zadugo.Pedeset devete treći put kod Areteja. 1945. Učinio sam sve za njega, vi znate što. Ali kad smo započeli Areteja, vidio sam da je gotov. Potpuno se izgubio, njegova inscenacija nije vrijedila ništa. Uopće, Aretej je propao u Zagrebu. Govore mi da je Paro u Dubrovniku načinio dobru predstavu.” 
O ANTUNU BARCU (i Nazoru, Kombolu, Bakariću) “O njemu nemam dobro mišljenje. Živjeli smo jedno pored drugoga u malom gradu, bez kontakta. On je dvadesetih godina u Rijeci pisao o mojim pjesmama (Pjesme I, II, III) u stilu: rodio se poeta. Bio sam krajnje netaktičan, poručio sam mu da napusti pisanje, da to nije posao za njega. To mi nije oprostio, uskratio mi je pozdrav. Bio je dosadni profesor, mason, ustaše su ga kao takvog zatvorile. Poslije rata gotovo je skrivio hapšenje Kombola. Molio sam Nazora za pomoć, slušao me čupkajući svoju glupu bradicu, ali nije ništa učinio. I onda sam otišao Bakariću. I on je to sredio u najkraćem roku. Kombol je bio spašen.”
O RAČIĆU I KRALJEVIĆU “Račić je bio kalfa, darovit, nedarovit, tko bi znao? Ali je Kraljević bio talent, za razliku od Babića – u biti dekoratera, koji je ovdje, u ovom svračjem zakutku propao. (…)”
O VLADKU MAČEKU “Imati 85 posto birača na slobodnim izborima, kao što je imao Maček i izjaviti, povodom ulaska Nijemaca u zemlju, da je narod doživio rat, nešto je najgore što se može dogoditi, a staviti taj narod na raspoloženje okupatoru, odraz je ograničenih sposobnosti. On je u tom času zapečatio svoju političku budućnost.
Bio je svršen čovjek. Nije bio ni Hrvat, dijete slovenskih roditelja, koji su se pohrvatili, nešto najgore.
Ali je činjenica da je imao iza sebe cijeli narod. Pa kad već govorimo o sporazumu 1939, ja sam bio za sporazum.”
O 1941. “1941. Bio je to ustanak Srba u Hrvatskoj za obranu gole egzistencije…”
O 1945. “Trebao sam ostati po strani. Barem deset godina, ako ne deset, onda do 1948, '50, '52. godine. Ali nisam. Da li sam pogriješio…” (jul) 1981.
O PAVELIĆU I ĐILASU “Đilas piše da me je Pavelić tapšao po ramenu i rekao da će sve biti dobro… Mrzio me, vjerojatno bi me i ubio, zgazio kao zmiju. Trebao sam za NDH uzeti otrov, ubiti se. Rat me uništio. 1945. ja sam bio drugi čovjek, nikad mi se onaj vitalitet od nekada nije vratio.”
O BUDUĆNOSTI “(…)Priznajmo da se u SSSR-u nešto promijenilo u materijalnoj osnovi. Oni se bore za svijet kao što to i Amerika čini. Ali naoružanja su fizički ograničena. Sve će se slomiti u jednom času. Socijalizam će potrajati još osamdesetak godina, onda će potonuti…”
(preneseno iz Globusa)
Suprotno balkanskim filolozima, Llosa ističe da Hrvati, Srbi i Bošnjaci govore jedan te isti jezik, a suprotno balkanskim povjesničarima podsjeća da kod Hrvata, Srba i Bošnjaka "postoje samo oskudni povijesni korijeni na koje se 'nacionalistički' pokreti mogu pozivati kao na svoju legitimaciju"
Rasplamsavanje nacionalizma na Balkanu devedesetih godina potaknulo je Maria Vargasa Llosu da napiše knjigu "Nacionalizam kao nova prijetnja". To djelo pokazuje jako dobru upućenost autora u situaciju na našim prostorima i u praksu sprovođenja nacionalističke ideologije, kod koje filolozi i povjesničari imaju glavnu ulogu.
Suprotno balkanskim filolozima, Llosa ističe da Hrvati, Srbi i Bošnjaci govore jedan te isti jezik (7), a suprotno balkanskim povjesničarima podsjeća da kod Hrvata, Srba i Bošnjaka "postoje samo oskudni povijesni korijeni na koje se 'nacionalistički' pokreti mogu pozivati kao na svoju legitimaciju" (11). To znači da se "nacionalistička ideologija gotovo uopće ne poklapa sa stvarnošću i mora sistematski iskrivljavati povijest kako bi opravdala sebe" (26).
REP LAVA ILI GLAVA MIŠA
Osim što se zasniva na krivotvorenju, "'nacionalističko' rješenje problema različitih zajednica koje moraju živjeti zajedno izgleda posvuda najlošije i najskuplje" (11-12). Usprkos tome, za njim su posegnuli na našim prostorima "neodgovorni političari, koji znaju da u prelaznim vremenima - i u vremenima ideoloških smetenosti - najkraći put do zadovoljavanja njihove gladi za vlašću je nacionalizam" (8). Za nacionalizmom "se posegnulo sigurno zbog njegove demagoške učinkovitosti jer ništa drugo ne omogućava na sličan način da se ljudi nahuškaju jedni protiv drugih i da se istovremeno tako brzo proizvede iluzija društvenog identiteta, ali najviše se posegnulo za njim stoga što garantira dolazak na vlast onima koji se ne zadovoljavaju time da budu rep lava, nego, koštalo što koštalo, žele biti glava nečega, pa makar to bila i glava miša" (12).
Analizirajući nacionalizam, Llosa ističe da "porijeklo svake nacionalističke doktrine leži u vjeri, i to u vjeri u jedan kolektiv [...]. Ta vjera pripisuje jednom mitskom biću - naciji - nadnaravna svojstva, koja su u stanju nadtrajati vrijeme, neoskrvljena povijesnim okolnostima i promjenama. Ta vjera pravi trajnu povezanost među njenim konstitutivnim članovima i elementima, pravi homogenost, jednakost, čak i kad je to jedinstvo nevidljivo i spada u carstvo izmišljotina. Pored tog kolektivizma, bitan sastavni dio nacionalizma je i metafizički esencijalizam. Prema toj doktrini pojedinci ne postoje neovisno o naciji, onoj majčinskoj placenti kojoj zahvaljuju svoj život i svoj identitet. Nacionalnom identitetu, ključnoj riječi nacionalističke retorike, zahvaljuju svoju društvenu, kulturnu i političku egzistenciju; nacionalni identitet se očituje u jeziku kojim govore, u običajima koje njeguju, u sudbinskoj povijesti koju dijele, ponekad i u religiji, etnosu, rasi kojoj pripadaju, pa čak i u obliku glave ili u krvnoj grupi kojom ih je Bog ili slučaj opskrbio. Takvo utopijsko predočavanje jedne potpuno homogene i u sebe zatvorene zajednice nestaje čim ga pokušamo usporediti s realno postojećim nacijama u konkretnoj stvarnosti. Kulturna, etnička i društvena heterogenost, koja je u njima više ili manje jako izražena, dokazuje da pojam 'kolektivnog identiteta' - a 'nacionalni identitet' da i ne spominjem - vodi u potpunosti u zabludu" (19-20).
Drugim riječima, "sama ideja nacije je obmana ako se predočava kao nešto homogeno i vječno, kao ljudska potpunost u kojoj zajednički jezik i tradicija, zajedničke navike, oblici ponašanja, uvjerenja i vrijednosti čine jednu kolektivnu ličnost koja je jasno razgraničena od drugih naroda. U tom smislu ne postoje i nisu nikad postojale nacije" (54-55).
Za one koji kod nas tvrde da se nacija prepoznaje po jeziku i da svaka nacija ima svoj jezik, Llosa napominje da "čak ni jezik, možda najautentičnije obilježje društvenog identiteta, ne predstavlja danas svojstvo po kojem se prepoznaje neka nacija. Jer unutar gotovo svih nacija govore se različiti jezici - pa i kad je jedan od njih službeni - i skoro svi jezici, osim sasvim malobrojnih iznimaka, prelaze nacionalne granice i raščlanjuju svijet prema svojoj vlastitoj geografiji" (55).
Nacija nije nastala pomoću objektivnih kriterija kao što je jezik, nego "nacija je politička izmišljotina" (54). "Svaka nacija je laž, kojoj su vrijeme i povijest - kao starim mitovima i klasičnim legendama - dali samo privid istine. Nijedna nacija nije prirodno nastala. Usprkos povezanosti i bratstva koji naizgled još uvijek postoje kod malobrojnih, nailazi se izvan uljepšavajuće - književne, povijesne, umjetničke - fikcije, u kojoj uobličavaju svoj identitet, na zastrašujuće povijesne činjenice" (56). Te činjenice pokazuju da su sve nacije "nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja" (55).
ŽRTVA KAO ADUT
Suočen s osporavajućim činjenicama, "nacionalizam na osporavanje svojih teza odgovara dodatnim adutom: ulogom žrtve. On nudi dugačku listu povijesnih ponižavanja, političkih i kulturnih uzurpacija od strane kolonijalnih i imperijalnih sila, koje su dotičnu naciju pokušavale uništiti, zagaditi, izroditi. To se pokušavalo i još uvijek se pokušava, naravno bez uspjeha! Koliko god da su bili grozni zločini osvajača i koliko god stoljeća da je trajalo to sistematsko istrebljivanje naroda koje je trebalo izbrisati potlačenu naciju, ona je preživjela! Usprkos varljivom prividu, mučena nacija je potajno uvijek odolijevala, sačuvala svoju suštinu, ostala uvijek vjerna svojim precima i porijeklu te čiste duše čekala dan povratka svog otetog suvereniteta i svoje potisnute slobode" (20).
O listi tlačenja iz povijesti Llosa kaže: "Naravno da se ta lista ponižavanja i nepravdi oslanja na neke povijesne istine. Ali bilo bi zabluda vjerovati da su nasilja i zlostavljanja iz prošlosti koja su jači narodi počinili nad slabijim narodima uzrok za nacionalizam. Kad bi to bio slučaj, onda bi se nacionalizam poput epidemije proširio do najudaljenijeg kuta zemaljske kugle. Jer zar ima ijedna država u čijoj povijesti se ne bi našli razlozi za ispravljanje nepravdi? Svako društvo koje pogleda unazad i detaljnije promotri svoju prošlost nailazi na scenario horora, zločina i neizrecivog nasilja, koje su jednako vršila društva, narodi i nacije međusobno kao što su ga unutar svakog društva vršile moćnije klase ili pojedinci nad slabima. U toj perspektivi postaje od povijesti svih država jedna povijest nitkovluka" (21).
No nacionalizam želi vidjeti samo svoja paćeništva u povijesti, spremno ih i izmišlja jer "nacionalizmu su potrebna takva povijesna ponižavanja kako bi opravdao svoj zahtjev da je žrtva jedne kolektivno proživljene prastare nepravde koju može ispraviti samo ponovno postizanje izgubljene nezavisnosti. On ih treba i zato da bi objasnio navodnu nečistoću nacionalnog jedinstva - na području jezika, kulture, institucija i čak rase - te da bi obrazložio politiku kojom sada na poziciji vladara želi ponovo uspostaviti integritet i čistoću nacije, uprljanu stoljećima strane vlasti" (21).
Svojom politikom nacionalizam "sprovodi nekad blažim nekad okrutnijim sredstvima ujednačavanje sistema, koje na račun dosad postojeće heterogenosti proizvodi homogenost i postavlja često nepremostive prepreke razvoju religijske, kulturne ili etničke raznovrsnosti" (54). Zato je "neosporna činjenica da svaki nacionalizam koji želi biti koherentan i slijediti do kraja svoje osnovne principe vodi prije ili kasnije u netolerantno i diskriminirajuće postupanje i u otvoreni ili prikriveni rasizam. Nema mogućnosti izlaza. Budući da ona homogena, čista, kulturna i etnička ili i religijska nacija o kojoj nacionalizam sanja i koju želi probuditi nije nikad postojala - a da je ikad postojala, nestala bi u toku povijesti - mora je umjetno napraviti i izokrenuti stvarnost. A to se može postići samo silom" (29). "Čišćenja" koja se tako događaju "patriotsko pisanje povijesti - još jedna fikcija - kasnije pokušava zatajiti" (54).
Povijest koja dolazi iz patriotskih ili nacionalističkih pera nije nikad istinita: "Budući da se stvarna povijest ne uklapa u nacionalističku verziju prošlosti, ili se uklapa samo s iskrivljavanjima, nacionalizam je prisiljen povijest toliko saviti da bude upotrebljiva, uljepšati je ili deformirati da koristi njegovim ciljevima i da mu služi kao dokaz" (24).
Nacionalizam se temelji na izmišljotinama, među kojima je i sama nacija: "To što taj izgubljeni raj - nacija nacionalista - nikad nije bio opipljiva stvarnost, to ne predstavlja prepreku za čovjeka nadarenog strašnim i veličanstvenim instrumentom mašte da je izmisli. Za to je poezija tu: da bi se prazna mjesta u životu popunila priviđenjima, koje ljudi u svom kukavičluku, velikodušnosti, strahu ili gluposti trebaju kako bi svom životu dali smisao. Priviđenja koja poezija dodaje stvarnosti mogu biti dobroćudna, neškodljiva ili zloćudna. Nacionalizmi spadaju u ona posljednja" (25).
NACIONALIZAM U UMJETNOSTI
U širenju nacionalističkih priviđenja osnovnu ulogu imaju mediji. Llosa to pokazuje uzimajući kao primjer nacionalistički konflikt na našim prostorima, koji "je umjetno provociran pomoću tehnika manipulacije masama. Budući da se to događalo u društvu bez slobodnog i pluralističkog sistema informiranja, nije bilo mogućnosti da se javnost cijepi protiv nacionalističkog bulažnjenja i njegovih neizbježnih posljedica, neprijateljstva prema strancima, rasizma i religijske netoleracije. [...] apstraktno je koncipirana jedna fikcija, koju su zatim propaganda i državni audiovizualni mediji ugradili u stvarnost vrtoglavnom učinkovitošću" (79). "Ujednačeni televizijski kanali, radio stanice, novine i časopisi bili su motor velike kampanje trovanja, koja je potpirivala nepovjerenje i mržnju među zajednicama i regijama tamo gdje je to još postojalo, a tamo gdje je bilo nestalo, iznova raspirivala. [...] A razumni glasovi i razborita pera onih koji su pokušavali da objektivno informiraju i ozbiljno zastupaju svoje mišljenje bili su bez oklijevanja potisnuti ili vrijeđani najgorim pogrdama: odmetnici, plaćenici, izdajnici" (78-79).
Nacionalizam guši i odbacuje razum i racionalnost jer "istine koje nacionalistička ideologija proglašava nisu racionalne; one su, kako je već rečeno, dogme, vjerske dogme. Zato se nacionalizmi, kao ni crkve, ne upuštaju u dijalog: oni proglašavaju svetim ili ekskomuniciraju. Nacionalizam ima mnogo više veze s instinktom i strašću nego s inteligencijom, i njegova snaga nisu ideje, nego uvjerenja i mitovi. Zato su mu bliski književnost i religija [...]. Pjesme, romani pa čak i gramatike doprinose više njegovom razumijevanju nego povijesna ili sociološka istraživanja" (25-26).
U nacionalističkoj sredini "šteta koju nacionalizam prouzrokuje sigurno nije ni na jednom drugom području tako očigledna kao na području kulture. U konfuznom i apsurdnom sistemu vrijednosti u kojem je pripadnost kolektivnoj apstrakciji 'naciji' vrhunska vrijednost te se književno i umjetničko stvaralaštvo vrednuje prema tom mjerilu, rezultat je predvidljiv. Nacionalističko gledište je sklono omalovažiti ili odbaciti svako duhovno djelo koje lokalne vrijednosti, regionalno, nacionalno, folklorističko stavlja u pozadinu, negira, ismijava ili poništava pomoću kozmopolitske i univerzalne perspektive ili pomoću individualnog - pomoću one stvarnosti čovjekovog postojanja koja se teško može spojiti s nacionalizmom [...]. Nacionalizam najviše cijeni one književne tvorevine koje potvrđuju njegove predrasude o kolektivnom identitetu. U praksi to znači da se regionalistička ili folkloristička umjetnost mora uzeti za uzor, što vodi u provincijalni autizam, neizbježni rezultat nacionalističke kulturne politike. Zato nacionalizam u umjetnosti i književnosti do danas nije dao ništa što bi bilo vrijedno pamćenja, i zato ni 'proroci nacionalizma', kako primjećuje Ernest Gellner, 'kad se trebalo latiti razmišljanja, nisu igrali u prvoj ligi'" (29-30).
Oni intelektualci i političari koji ne forsiraju nacionalizam ipak prave ustupke nacionalistima i popuštaju im misleći da će ih to stišati. Pritom zaboravljaju "iracionalni i teleološki karakter nacionalizma. Politički i ideološki ustupci i nagodbe po pravilu ga ne stišavaju, nego ga razjaruju kao strelica rasnog bika i navode da zahtijeva još više. To neutaživo zahtijevanje je njegovo bitno obilježje" (32).
Obilježje nacionalizma je i da se služi neosnovanim zastrašivanjima kako bi oni koji su na vlasti zadržali i proširili svoju vlast (13-14). Aktualni primjer u Hrvatskoj je pravljenje straha da će Evropa oduzeti Hrvatima jezik i natjerati ih da pređu na neki drugi. Računa se da će svaki zastrašeni Hrvat tražiti zaštitu u okrilju nacionalista. Neutemeljeni strah koristi se i da bi se opravdala nasilna promjena pravopisa u državi.
Nacionalizam ne može bez nasilnih postupaka, a oni nisu spojivi s demokracijom. Zato je nacionalizam suprotstavljen demokraciji: "Zbog njegove predodžbe povijesti, [...] njegovog ideološkog opšivanja šovinizmom, neprijateljstvom prema strancima, rasizmom i religijskim dogmatizmom nacionalizam će bez sumnje - kao što već i jest u rascjepkanoj bivšoj Jugoslaviji - biti politička snaga koja će se sljedećih godina suprotstavljati onom internacionaliziranju života i ekonomije kojem zahvaljujemo razvoj industrijske civilizacije i demokracije" (48). U žaru nacionalizma zaboravlja se da je napredak civilizacije oduvijek povezan s nadilaženjem granica plemenske zajednice, a ne sa zatvaranjem u njih (13).
(preneseno sa www.h-alter.org)
O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”
Kada su Bill Gates i Warren Buffet, drugi i treći najbogatiji čovjek svijeta, pozvali američke milijardere da polovicu svojih bogatstava daju u dobrotvorne svrhe, svjetski mediji s oduševljenjem su pozdravili velikodušnost ovih poznatih filantropa. Pozivu se odmah odazvalo 40 njihovih sunarodnjaka, među kojima i televizijski mogul Ted Turner, hollywoodski režiser George Lucas i newyorški gradonačelnik Michael Bloomberg.
Gates i Buffet, koji su lani bili teški 53 odnosno 47 milijardi dolara, obznanili su da je cilj akcije Giving Pledge “pomoći u rješavanju gorućih problema”, naglasivši da akcija “ne uključuje davanje novca, niti pružanje podrške određenoj skupini ciljeva i organizacija”, pa tako ni Fondaciji Bill i Melinda Gates. Unatoč tome, logično je da će Gates novac donirati svojoj zakladi, a zna se i da joj je Buffet jedan od donatora, pa se može zaključiti da je fondacija Gatesovih na dobrom putu da uspostavi monopol na globalnom filantropskom tržištu.
Carnegiejeve ideje
O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”, kako je to definirao jedan od teoretičara filantrokapitalizma i urednik u magazinu “The Economist” Matthew Bishop. Prema Bishopu i filantrokapitalistima, ali i svjetskim političarima poput Billa Clintona i Tonyja Blaira, država je, za razliku od privatnog sektora, “beznadežna” kada su u pitanju inovacije, pa se ova “revolucionarna transformacija” filantropije sastoji od primjene postulata biznisa, poput investiranja, učinkovitosti, jasno definiranih ciljeva i mjerljivih i brzih rezultata.
Kako napominju neki analitičari, Gates i Buffet pokušavaju uskrsnuti ideju američkog industrijalca i filantropa iz 19. stoljeća Andrewa Carnegieja, koji je u eseju “Evanđelje po bogatstvu” ustvrdio da je jedna od najvećih briga upokojenog bogataša mogućnost da će mu djeca proćerdati bogatstvo, dok ni postojeće zaklade ne mogu garantirati da će novac utrošiti onako kako donator želi. Zbog toga Carnegie predlaže da bogati, budući da imaju smisla za upravljanje kapitalom, sami usmjere svoj novac “natrag u društvo”. Andrew Carnegie, čija je kompanija Carnegie Steel poznata i po jednom od najkrvavijih štrajkova u američkoj povijesti, svoj je novac stoga uložio u obrazovne institucije, istraživačke centre i knjižnice.
Na njegovom tragu je i najava vlasnika lanca parfumerija DM Götza Wernera, koji je citirao Carnegiejevu maksimu da nije sramota živjeti bogat, ali jeste umrijeti bogat. Stoga je odlučio razbaštiniti vlastitu djecu i milijardu eura vrijednu tvrtku pokloniti neimenovanoj dobrotvornoj fondaciji. Oduševljeni mediji Wernerov su čin prozvali vrhuncem “kapitalizma s ljudskim licem”, koji se sastoji od toga da milijarder svojim radnicima daje plaću od tisuću eura i poklon-pakete s proizvodima vlastite tvrtke.
Kako za “Novosti” kaže dr. Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu, kod Wernera i ostalih “filantropa” radi se o “pokušaju pranja savjesti kapitalista koji su sebi prisvojili višak rada, koji bi trebao pripasti radnicima, pa sada, nakon što su taj isti rad dehumanizirali, pokušavaju sebe prikazati humanistima, baš kao što su i velikani MMF-a i Svjetske banke postali najveći kritičari neoliberalnog sustava”.
Da se radi o eksploataciji rada svjedoči i primjer Warrena Buffeta, uspon čije je investicijske kompanije Berkshire Hathaway bio popraćen otpuštanjima tisuća radnika.
Kako napominje Robert Reich, politolog s američkog sveučilišta Berkeley, ova bi inicijativa umjesto oduševljenja trebala izazvati zabrinutost, jer pokazuje koliko je novca koncentrirano u rukama malog broja ljudi. I Reich podsjeća na 19. stoljeće SAD-a, kada su obitelji industrijalaca poput Vanderbilta, Carnegieja i Rockefellera kontrolirale cijelu ekonomiju i imale toliko da su mogle davati i ostati bogate. Danas takvi monopoli postoje u područjima financija i informacijske znanosti, no opasnost filantrokapitalizma nije samo u činjenici da pokušava legitimirati sustav koji proizvodi tolike nejednakosti da mu je potrebna filantropija, već i u tome što njegovi nositelji pokušavaju privatizirati i komercijalizirati socijalnu funkciju, koja pripada državi.
Dobrotvorstvo nezdravo za demokraciju
Kako piše Michael Edwards, bivši savjetnik Svjetske banke i autor nekoliko knjiga kritike filantrokapitalizma, takvo dobrotvorstvo nezdravo je za demokraciju jer građansko društvo, da bi uopće funkcioniralo, mora biti snažno i neovisno, a ako ga “kolonizira” biznis, više neće biti nikoga tko bi postavljao pitanja o kapitalizmu i socijalnoj pravdi. Upliv tržišta u sve aspekte ljudskog društva, smatra Edwards, dovodi do erozije starih tradicija kolektivne akcije, demokratske odgovornosti i solidarnosti, a pretvaranje javnih dobara, poput zdravlja i obrazovanja, u poprište privatnih interesa neminovno će dovesti do stvaranja monopola i nejednakosti i u tim područjima. Kako napominje Geoff Mulgan, direktor londonske Fondacije Young, filantrokapitalizam ideološki nije niti na tragu klasične teorije slobodnog tržišta, jer ono pretpostavlja da konzument sam odlučuje što je za njega najbolje, dok filantrokapitalisti pretpostavljaju da oni znaju što je najbolje za ljude, a njihovo enormno bogatstvo daje im moć da usmjeravaju cijele industrije i pritom zatiru socijalnu funkciju države. To se najbolje vidi iz činjenice da američki proračun svake godine gubi 60 milijardi dolara poreza koje tamošnji milijarderi doniraju u dobrotvorne svrhe. No, ono što filantrokapitalisti nemaju je demokratski legitimitet da odlučuju o pitanjima iz socijalne sfere, a samim ih je tim i teško pozivati na odgovornost ako njihovi postupci dovedu do štetnih posljedica.
Michael Edwards smatra da dugoročni ciljevi, poput društvene transformacije, niti su mjerljivi terminima maksimizacije profita, niti će se filantropija ikada baviti samim uzrocima nejednakosti, poput nepravedne distribucije zemlje i vlasništva, jer takav sustav omogućava stvaranje enormnog bogatstva. Geoff Mulgan napominje, pak, da ne postoje dokazi da filantropija uopće dovodi do bitnih društvenih transformacija. Osim toga, za razliku od kršćanske tradicije prema kojoj se dobrotvorstvo ne oglašava na sva zvona, filantrokapitalizam je, kako kaže Kulić, motiviran i “dodvoravanjem javnosti lažnim humanizmom, pa ga zbog toga u najmanju ruku ne treba glorificirati”.
Gatesovi dolari destabiliziraju zdravstvene sustave
Američki dnevnik “Los Angeles Times” 2007. godine pisao je kako Fondacija Bill i Melinda Gates ulaže u kompanije koje uzrokuju upravo one zdravstvene probleme protiv kojih se bori. Djeca u južnoafričkoj školi u Murebanku tako su patila od respiratornih problema povezanih s rafinerijama kompanija BP i Anglo American, čiji su dioničari Gatesovi. Iste godine magazin “Foreign Affairs” pisao je kako organizacije poput Gatesove destabiliziraju zdravstvene sustave u siromašnim zemljama, jer koncentriranjem na specifične probleme, poput AIDS-a, odvlače resurse s temeljnih javnozdravstvenih ciljeva – preživljavanja rodilja i iskorjenjivanja dječjih bolesti. Tezu je potvrdio i Arata Kochi iz Svjetske zdravstvene organizacije, rekavši da puno novca dovodi do monopola koji istiskuje manje igrače i intelektualno natjecanje, budući da se preživjele organizacije “utope u Gatesovim dolarima” i postaju o njemu ovisne, a time i nekritične.
Preneseno sa www.novossti.com
(zurnal.info)
Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje... Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“
Onih dana kada je Skupština Republike Srbije raspravljala o „Rezoluciji o Srebrenici“, pokušavajući barem na neki način da moralno pročisti sebe, na ulicama su se pojavili ljudi sa majicama, na kojima je stajalo „Ne u moje ime“, i prije toga „Rezolucija o Srebrenici“, sa crticom između.
Nije trebalo mnogo vremena pa da se i na društvenoj mreži Fejsbuk pojave grupe sličnih, pa i još eksplicitnijih naziva. Naravno, internet nas nekako sve okuraži, pa su tako i u ovim grupama smišljani planovi kako da se Skupština onemogući u svojoj misiji. Nakon usvajanja Rezolucije uslijedilo je razočarenje, ispunjeno osjećajem gorčine zbog izdaje koju smo/su (kao)braća uradili njima/nama u RS.
Naravno, ovom prilikom su se oglasili svi. Bilten o onom što se zaista desilo u Srebrenici smo već čitali – Dveri Srpske su anticipirale Rezoluciju, pa su svoje prosvjetiteljstvo počeli mnogo ranije. Ostali su bili trapaviji u svom reagovanju, ali su svi saglasni u jednom: Rezolucija će na sve Srbe i državu Srbiju navući veo odgovornosti za nešto što se nije desilo, i još više otežati situaciju u kojoj se nalazi Republika Srpska, koja je u stalnom grču da opstane u neprirodnoj tvorevini zvanoj Bosna i Hercegovina. Prema tome, moramo jasno svima reći da Rezolucija nije donesena u moje/naše ime.
Dobro, recimo da Rezolucija nije donesena u naše/moje ime.
Mene interesuje: u čije ime je izvršen zločin u Srebrenici?
1995. godina
Sjetio sam se svih onih mučnih snimaka sa dječacima i odraslim muškarcima koje škorpioni vode da im se, kako đeneral lijepo reče, osvete za Kosovski boj. Pucaju im u potiljak, a onda ih neko vrijeme ostave dok im se topla i ljepljiva krv na potiljku ne sasuši na vrelom julskom suncu. Potom ih kao krepanu zvjerad nabace u kamione, jedne na druge, i na kraju skupa sa srodnicima ubace u ilovaču, nadajući se da je sa tim sve gotovo – i Kosovo je osvećeno, i car Lazar i svi ostali, Srbi van Srbije su samostalni, blagostanje i sreća će zavladati srpskim zemljama.
Slike se potom nižu, same od sebe: nekoliko dana prije osvajanja Srebrenice, vojnici u uniformama su pobožno prilazili svešteniku da cjelivaju krst i prime blagoslov prije odlaska u boj za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. Sveštenik je tom prilikom održao i adekvatnu besjedu u kojoj opominje naše drage mladiće-vojnike da su se Turci opet povampirili. A potom ih otpravlja da im zabiju glogov kolac u prsa.
Koliko ti je godina?
Nakon što je muslimanska odbrana konačno popustila, đeneral ulazi u grad. Dijeli djeci bombone. „Kako se ti zoveš?“, pita jednog dječaka. Maleni odgovara, ili možda ne – ne sjećam se više, đeneral ih sve uvjerava da im se ništa loše neće desiti. Žene privijaju djecu uz sebe i gledaju u vojnike koji ih okružuju.
Šta se desilo sa muškarcima?
Valjda su se borili, možda su se i probili do Tuzle i ostatka za njih slobodne teritorije? Dio je svakako izginuo. Nad gradom je nakon višednevnih borbi mukla tišina. Zarobljene će sigurno razmijeniti. Ionako se osjeća da je rat pri kraju.
Balije su poražene
Đeneral nam je poklonio još jedan grad, koji ćemo unizati u đerdan oslobođenih gradova Republike Srpske...
Međutim, ubrzo se počinju pojavljivati svakakve glasine. Žene u oslobođenom gradu se već vrpolje, okreću na sve strane, nariču, pitaju šta im je sa muževima, sinovima, očevima... Djeca su nervozna – vruće je jako, gladna su, izmorena. Obećavaju im da će ih prevesti do muslimanske teritorije. I Srbija priskače u pomoć šaljući autobuse za prevoz. O muškarcima niko ništa ne priča. Međutim, mnogo kamiona dolazi u grad. Vjerovatno zato da se izvezu njihove stvari, kao ratni plijen...
Ubrzo počinju kružiti zastrašujući scenariji, najprije od usta do usta, pa preko medija. Ratna TvSarajevo izvještava o hiljadama ubijenih, SRT izvješatava o oslobođenom gradu i ismijava muslimansku propagandu koja izmišlja žrtve, kao onomad za Markale i Kapiju. Narod u Republici Srpskoj pretpostavlja da se nešto desilo u istočnoj Bosni, naročito oni čiji su se sinovi vratili sa ratišta oko Srebrenice, ćutljivi i mračni, ali, opet, ne može vjerovati da ih (muslimana) je pobijeno na hiljade. Vjerovatno je opet riječ o dobro poznatom muslimanskom pretjerivanju... Ubrzo je uslijedilo bombardovnje, pa Dejton, pa memljivi i nesigurni mir...
2010. godina
Međunarodni sud u Hagu okarakterisao je par godina prije zločin u Srebrenici kao genocid.
Mi Srbi smo veoma osjetljivi na tu riječ.
Vlast RS 11. jul suštinski ignoriše, već par godina. Poslije rata smo insistirali na komemoraciji u Bratuncu, za izginule Srbe, jer smo osjećali da time barem dijelom opravdavamo svoju odgovornost, za ono što nismo uradili, jer se nikada nije desilo. Kasnije je došlo do pomaka, međutim, očigledno da kao društvo još nismo spremni da odgovorimo na neka za dalji napredak ključna pitanja, te smo se vratili na staro. Sada smo opet u fazi negiranja. Naime, možda bismo mi i priznali nešto, ukoliko bismo uvijek kao ekvivalent našem prznanju dobijali priznanje onih drugih i međunarodne zajednice da su i oni skrivi za štošta. E, da – tako bismo priznali i mi nešto. Inače, zašto? Samo bismo se bespotrebno ocrnili, jer naravno, dok god mi nešto ne priznamo, to nije istina i nije se desilo.
Djeca koja se danas bore za srpsku istinu o Srebrenicu su mahom ili začeti nakon 1995, ili par godina prije. Njih u "borbi" podržavaju najčešće oni koji rata ni vidjeli nisu. Kao i uvijek, masama je potreban clumping factor da bi se pojedinci i slabići osjećali zaštićenijima. Lako je uzvikivati „Nož, žica, Srebrenica“, mnogo lakše nego gledati u besperspektivnu budućnost i ćutati. Najteže je, naravno, nešto raditi.
A 1995. je bilo dovoljno onih koji su bili orni za rad. Pokazali smo da kao narod imamo smisla za organizaciju i sistematičnost. Polako smo to odradili. Čak smo sve i snimili, za nauk budućim pokoljenjima. Jer, Srpstvo kada traži žrtve – Srbin je dužan da ih podnese, ili prinese – zavisno od situacije. Makar žrtve podrazumijevale borbu protiv sopstvenog nacionalnog nasljeđa, mijenjanje slike o sebi u svijetu, zloupotrebu istorije i predaka... I naravno, uništavanje drugih ljudi, i tuđih naroda.
Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje...
Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“ Mislim da je jasno. Da.
(preneseno sa pescanik.net)
Analizirajući nedavni neočekivani izliv nasilja između uzbekistanske manjine i kirgiske većine u Kirgistanu, mnogi komentatori nisu uspjeli da objasne zašto su se ta dva naroda odjednom okrenula jedni protiv drugih. Objašnjenja se kreću od zvaničnog dodvoravanja kirgiskom nacionalizmu, preko puke policijske i vojne brutalnosti do provokacija koje vrše paravojne formacije u nadi da će stvoriti novi Avganistan, ali ništa od toga ne objašnjava zašto su međuetnički odnosi tako brzo postali tako gadni. Kao da je cilj komentara bio da još više zamute sliku, novinari su u nekoliko izveštaja isticali suštinsku sličnost – etničku, jezičku, kulturnu – između Kirgiza i Uzbeka.
KRVNI POREMEĆAJ
Ali upravo to bi moglo da bude objašnjenje. U brojnim slučajevima etno-nacionalističkih sukoba, najdublja je mržnja među narodima koji – prema najuočljivijim odlikama – pokazuju najmanje razlike. To je jedna od velikih civilizacijskih kontradikcija i jedan od najvećih izvora nezadovoljstva, a Sigmund Frojd je toj pojavi dao i naziv: „narcizam malih razlika“. Po njegovim riječima: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja.“
Na primjer, razdvajanje Indije i Pakistana, koje je uzrok jednog od najdužih i najotrovnijih postojećih sukoba, svodi se prije svega na cijepanje Pandžaba. Idite u Pandžab i vidite da li primjećujete ikakvu razliku između ljudi sa dve strane granice. Po jeziku, etničkoj pripadnosti, fizičkom izgledu – potpuno su identični. U ovom slučaju je religija ono što simbolizuje narcisizam i ističe najsitnije razlike.
Nekad sam radio u Severnoj Irskoj, gde je religija takođe značajna linija razdvajanja, i u početku nisam umio da na prvi pogled prepoznam ko je katolik a ko protestant. Nakon određenog vremena, mogao sam prilično tačno da procijenim ko je ko, ali većina građana Belfasta je to radila mnogo bolje, i to nekako instinktivno. Doduše, tamo postoji izvjesna etnička razlika, pošto su starosjedioci Geli malo tamnoputiji i niži od uglavnom plavih Škota, koji su došli kasnije, ali je strancu to neprimjetno.
Isto je i na Kipru – teško je razlikovati Grke od Turaka. Ta dva naroda su toliko dugo živjela na istom ostrvu da pate od istog krvnog poremećaja zvanog talasemija. Jednom prilikom sam razgovarao sa doktorom koji se specijalizovao za to oboljenje, i koji mi je ozbiljnim glasom rekao da se iz uzorka krvi ne može zaključiti da li je davalac Grk ili Turčin. Umalo ga nisam pitao da li je do tada mislio da su pripadnici različitih nacionalnosti sačinjeni od različitog genetskog materijala. Nema praktično nijednog zabilježenog mešovitog braka između grčkih i turskih Kiprana, i to ostrvo je još uvek strogo podijeljeno.
LOKALNO RIVALSTVO
U knjizi Ratnička čast, Majkl Ignjatief je pokušao da objasni šta je to natjeralo vojnike u ratovima na Balkanu – inače fizički potpuno iste – na okrutnost i prezir prema jednom Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku. Najčešće je mržnja proizilazila iz vrlo provincijalnog i lokalnog rivalstva, a podsticala ju je ljubomora zbog neke navodne male prednosti onog drugog. Naravno, i ovde smo imali latentne nacionalne i verske razlike koje su pospješivale mržnju kada se sve već zakuvalo, ali glavno pitanje koje su postavljali stranci je bilo: „Kako li se prepoznaju?“ U Ruandi i Burundiju, čak i ukoliko su tvrdnje nekih kolonijalnih antropologa tačne – da se plemena Hutu i Tutsi razlikuju po rastu i po tome kako se češljaju – to ipak ne djeluje kao dovoljna razlika za izazivanje genocida.
U Šri Lanki, gde vam isto tako treba mnogo vremena da primjetite da su Tamili obično malo niži i malo tamnoputiji od većinskih Sinhaleza, to je nekako najvažnija informacija koju oni znaju jedni o drugima. Obično vam vrlo brzo u razgovoru spomenu kako oni drugi imaju previše djece, kako su lijeni i kako ne vode mnogo računa o higijeni. Moj prijatelj Patrik Kokburn piše u svojoj knjizi o Bagdadu da je primjetio da uvijek kada neki irački šiit ili sunit kaže kako religija ne igra nikakvu ulogu, on tačno zna ko od prisutnih pripada kojoj konfesiji. A ako želite da vidite kako izgleda rasni prezir, recite nekom šiitu iz Irana kako mislite da su on i irački šiiti u suštini braća.
Sljedeći primjer ove pojave je jedan od najozbiljnijih, ali i najmanje dramatičnih. Jedna od najbezazlenijih razlika na svetu – razlika između govornika flamanskog i govornika francuskog u Belgiji – namjerno će se isticati da bi se Belgija podijelila na dva dijela. Ako ova secesija uspije, onda će sjedište NATO-a i Evropske unije prilično narcisoidno prestati da postoji, jer će ga uništiti jedna od najmanjih zamislivih razlika.
Zato možemo samo da žalimo Uzbeke i Kirgize, dok zazorno pilje jedni u druge, u ovo vrijeme neimaštine i nesigurnosti. Njihova zajednička patnja možda tek počinje. U svemu tome ima pravih elemenata tragedije – i ironije. Jedna od najvećih prednosti homo sapiensa jesu nevjerovatno male varijacije između različitih „grana“. Od kada smo napustili Afriku, kao vrsta se skoro uopšte nismo izmijenili. Da smo psi, svi bismo bili ista pasmina. Ne patimo od ogromnih razlika koje razdvajaju druge primate, a kamoli druge sisare. Skoro u inat ovoj prirodnoj prednosti, i da bismo pokvarili moguću sveopštu solidarnost, uspijevamo da pronađemo izgovore za šovinizam i rasizam čak i u najmanjim razlikama, koje onda preuveličavamo. Zato osuda fanatizma i sujeverja nije samo moralno pitanje, već i pitanje opstanka.
(Slate/Peščanik/Žurnal)
Vasiljević se mesec dana pre no što smo došli u Višegrad nije javljao na telefon, tako da smo odlučili da mu u posetu odemo nenajavljeni. Maksimović je rekao da će nas on odvesti do njega. Kad smo stigli do Vasiljevićeve kuće – bele dvospratnice, na oko četiri kilometra udaljene od centra grada – činilo se da je prazna. Ušli smo u dvorište. Zavese su bile spuštene i vladala je potpuna tišina. Zazvonili smo, ali nam niko nije otvorio ulazna vrata
Onoga jutra kada smo stigli u taj živopisni istočnobosanski gradić, Višegrad je bio potpuno pust. Otomanski most na reci Drini već je vekovima simbol ovog grada. Međutim, nakon bosanskog rata, koji se vodio od 1992. do 1995. godine, taj most je postao i znamenje patnje ovdašnjeg bošnjačkog (tj. bosansko-muslimanskog) življa. Sudeći po iskazima brojnih svedoka, koji su pred Haškim tribunalom i lokalnim sudovima opisali ono što se u Višegradu dešavalo za vreme rata, pripadnici srpskih snaga su upravo na mostu ubili više stotina Bošnjaka, nakon čega su njihova tela bacili u reku.
Dok sam se sa kolegom-fotografom šetala višegradskim ulicama, one su bile puste. Retki prolaznici i još ređi posetioci kafića na obali Drine ispijali su svoje prve kafe. Niko se nije smešio. Bosanski Srbin Mitar Vasiljević se 12. marta ove godine – kao osuđenik za ratne zločine počinjene tokom 1992. nad Bošnjacima – vratio u svoj grad nakon što je odslužio dve trećine svoje petnaestogodišnje zatvorske kazne. Njegove pristalice u Višegradu su ga dočekale kao heroja – uz muziku, kolonu automobila i klicanje njegovog imena. Vasiljević je tom prilikom nosio kapu sa četničkim simbolima, odnosno sa oznakama srpske nacionalističke vojske iz perioda Drugog svetskog rata. Okupljenoj masi je poručio da nikada u životu nije bio srećniji.
„Pozdravljam svoje sunarodnike Srbe, omladinu i pogotovo decu koja nisu bila ni rođena u vreme kada sam poslednji put bio ovde“, rekao im je. Presudu koja mu je izrečena za ratne zločine nazvao je nepravednom, istakavši kako su svi dokazi protiv njega bili lažni. Nakon toga je odbio da razgovara s novinarima. Žitelji Višegrada – koji je svojevremeno bio pretežno bošnjački grad, dok ga danas uglavnom naseljavaju Srbi – nerado se strancima razgovaraju o dočeku koji je priređen u čast Vasiljevićevog povratka. Nekolicina njih, koji su se ipak zaustavili i odgovorili na naša pitanja, kažu da nisu bili tu i ne znaju ništa o tome. A kad smo ih upitali za zločine koje su u Višegradu počinile srpske snage, odbili su da odgovore i udaljili se.
Prema podacima Haškog tribunala, u Višegradu je tokom rata ubijeno oko 3.000 bošnjačkih civila – uključujući oko 600 žena i 119 dece. Neki od najstravičnijih zločina čitavog bosanskog rata odigrali su se u ovom gradu; među njima su i oni iz juna 1992. godine, kada je oko 140 Bošnjaka bilo živo spaljeno u kućama u Pionirskoj ulici i na Bikavcu. Vasiljević je u to vreme bio pripadnik paravojne jedinice pod nazivom „Beli orlovi“, na čijem se čelu nalazio Milan Lukić, koga je Haški tribunal nedavno osudio na doživotnu robiju – i to upravo zbog učešća u zločinima koji su se odigrali u prvim mesecima rata, uključujući i incidente u Pionirskoj ulici i na Bikavcu. U Tribunalu se o ovom slučaju trenutno raspravlja pred žalbenim većem.
I Bošnjački povratnici nerado govore o ratu. Zaustavili smo jednog sedamnaestogodišnjeg bošnjačkog mladića i pitali ga da li je zabrinut zbog načina na koji su njegovi sugrađani srpske nacionalnosti dočekali Vasiljevića. Odgovorio je da se ne plaši samog Vasiljevića, već onih koji su organizovali doček svog heroja. Na pitanje o tome ko su oni, mladić je samo odgovorio „njegovi ljudi“, nakon čega je odbio da to obrazloži.
Višegrad je danas duboko podeljen grad. Srbi i Bošnjaci jedni druge pozdravljaju na ulicama, ali se međusobno ne druže previše. Jedan od retkih Srba koji imaju prijatelje na obe strane jeste Zoran Maksimović – vlasnik i glavni urednik internet-portala „www.visegrad24.info“. Reč je o novinaru iz Sarajeva koji se u Višegrad doselio posle rata. Ljudi kažu da Maksimović zna sve i svakoga u gradu. On nam je rekao da dobrodošlica koja je Vasiljeviću bila organizovana 12. marta nije bila unapred planirana. „Sve je organizovala mala grupa ljudi koji su – dok su boravili u jednom od lokalnih kafića – spontano odlučili da to urade. Kada je do njih doprla vest da Vasiljević stiže u Višegrad, neko je predložio da bi ga trebalo dočekati na odgovarajući način – i tako je sve počelo“, kazao nam je Maksimović. On je inače i fotografisao pomenuti događaj, koji je šokirao Bosnu.
Međutim, ovakva verzija događaja razlikuje se od one koju smo čuli od drugog izvora, koji nas je zamolio da ostane anoniman. Po rečima tog izvora, doček Vasiljevića je bio brižljivo isplaniran i organizovan od strane jednog od udruženja srpskih ratnih veterana. Vasiljević se mesec dana pre no što smo došli u Višegrad nije javljao na telefon, tako da smo odlučili da mu u posetu odemo nenajavljeni. Maksimović je rekao da će nas on odvesti do njega. Kad smo stigli do Vasiljevićeve kuće – bele dvospratnice, na oko četiri kilometra udaljene od centra grada – činilo se da je prazna. Ušli smo u dvorište. Zavese su bile spuštene i vladala je potpuna tišina. Zazvonili smo, ali nam niko nije otvorio ulazna vrata. Jedna susetka nam je kazala da je porodica Vasiljević otišla u Beograd, da poseti sina. „Ko zna kada će se vratiti. Retko dolaze ovomo“, dodala je.
Izlazeći iz dvorišta, spazili smo policijski automobil, koji je bio parkiran nedaleko od Vasiljevićeve kuće. Samo pet minuta pre toga, nije ga bilo tamo. Maksimović je zaključio da je to veoma sumnjivo i rekao nam da saobraćajna policija obično ne parkira vozila na tom mestu. Kada smo ušli u auto kako bismo krenuli za Višegrad, policijsko vozilo je takođe otišlo.
MIHAJLOVIĆEVA SENKA
Ispred zgrade Opštine, čekao nas je Bilal Memišević, predsednik gradske skupštine. Memišević je Bošnjak i jedan od retkih zvaničnika koji nastoje da doprinesu tome da Višegrad prevlada postojeću ekonomsku i socijalnu krizu. U ratu je ostao bez roditelja. Kaže da zna ko ih je ubio i da ubice slobodno šeću višegradskim ulicama. No, uprkos tome, Memišević tvrdi kako veruje u pravdu i to da će svako – pre ili kasnije – biti pozvan na odgovornost za svoje zločine. Napominje da su odnosi među dvema etničkim grupama „sasvim dobri i stalno se poboljšavaju“.
Otkako se Vasiljević vratio u Višegrad, Memišević ga nije video. „On je osuđen i odslužio je svoju zatvorsku kaznu. Nadam se da je iz toga nešto naučio. To je sve što bih želeo da vidim – da se promenio, da to više nije onaj čovek koji je ovde počinio ratne zločine“, rekao je on. Oko 2.500 višegradskih povratnika nije zastrašeno Vasiljevićevim povratkom, niti su time na bilo koji način narušeni odnosi između dveju zajednica – tvrdi Memišević. On smatra da nešto što se dogodilo u okolini Višegrada samo dan nakon dočeka Vasiljevića predstavlja mnogo veći problem od same dobrodošlice. Naime, u selu Draževina (desetak kilometara od centra Višegrada), pripadnici Ravnogorskog pokreta obeležili su 64 godine od hapšenja Draže Mihajlovića (četničkog lidera iz Drugog Svetskog rata). Učinili su to isticanjem četničkih simbola, koji užasavaju Bošnjake i Hrvate, te pevanjem srpskih nacionalističkih pesama.
Mihajlovića su nadomak Višegrada 13. marta 1946. uhapsili agenti jugoslovenske službe bezbednosti (Odeljenje za zaštitu naroda, OZNA), nakon čega je zbog ratnih zločina i veleizdaje bio osuđen na smrtnu kaznu. Njegove pristalice ga i danas smatraju mučenikom koji je umro za otadžbinu. Oko 800 pripadnika Ravnogorskog pokreta, koji su se u martu ove godine okupili nadomak Višegrada, veličali su Mihajlovića i poslali poruku svim Srbima da „treba da žive u jedinstvenoj srpskoj državi“.
„Lokalno bošnjačko stanovništvo je više od svega zastrašeno postojanjem Ravnogorskog pokreta. Oni to mesto – Draževinu, koja je naziv dobila po Mihajloviću – pretvaraju u turističku atrakciju. Čak su postavili i spomenik Mihajloviću, isti onaj koji je pre nekoliko godina uklonjen sa jednog trga u Brčkom. To je postalo mesto njihovog okupljanja“, kaže Memišević, dodajući da u Višegradu skoro niko o tome ne govori otvoreno. Lokalni ogranak Ravnogorskog pokreta funkcioniše kao zatvorena grupa čiji predstavnici retko komuniciraju s medijima. Mi smo, međutim, uspeli da zakažemo susret sa njegovim predsednikom, Mirom Jeremićem. Jeremić ne smatra da aktivnost pokreta kojem pripada predstavlja bilo kakav problem. „Naš jedini cilj jeste iznošenje prave istine o onome što se dešavalo tokom Drugog Svetskog rata, jer je ta istorija falsifikovana“, kaže on, misleći pri tom na činjenicu da su komunističke jugoslovenske vlasti posle rata Mihajlovića proglasile ratnim zločincem i izdajnikom.
Na naše pitanje koje se ticalo odnosa između Srba i Bošnjaka u Višegradu, on se okrenuo ka mostu koji povezuje dve obale Drine i rekao: „Evo ih (Bošnjaka), slobodno hodaju“ – pokazavši na dvojicu staraca. „Prve zločine u Višegradu, kao i svugde po Bosni i Hercegovini, počinili su Bošnjaci. Srbi su se samo svetili“, kazao je Jeremić. „Ja sam bio u vojsci Republike Srpske. Kada u ratu izgubite nekoga ko vam je blizak, izgubite i razum.“ Međutim, Jeremić je zaćutao kada smo od njega zatražili da navede zločine koje su u ovom gradu počinili Bošnjaci. Što se pak Vasiljevića tiče, Jeremić nam je rekao da ga ne poznaje. „Jedino što znam je da se radi o marginalnoj ličnosti – kako u ratu, tako i sada“, kazao je. Potom smo otišli u Draževinu, mesto gde je pre 64 godine uhvaćen Mihajlović. Ravnogorski pokret svakog 13. marta obeležava tu godišnjicu.
OŽILJKE TREBA ZALEČITI
Na ulasku u to naselje, vidimo veliki putokaz ka pravoslavnom manastiru Sveti Nikolaj, na čijem je čelu Otac Jovan Gadrović. Na pitanje zbog čega je pristao da u svom dvorištu zadrži bistu Mihajlovića, tj. osuđenog ratnog zločinca, on nam odgovara: „To je bio odbačen čovek, a ja prihvatam sve koji su odbačeni.“ Na kiosku ispred manastira nema previše ikona ili razglednica sa pravoslavnim motivima, ali su tu brojni suveniri koji se odnose na četnički pokret.
Otac Gadrović kaže da on i njegov narod nemaju previše kontakata sa bosanskim Muslimanima. „To će se vremenom promeniti, ali još uvek postoje neki ožiljci koje najpre treba zalečiti, i samo Bog može to učiniti.“ Poput većine ljudi u Višegradu, ni on ne želi da govori o zločinima koji su tokom poslednjeg rata počinjeni u tom gradu. Tvrdi i da nekoliko dana nije ni znao da se Vasiljević vratio u svoj grad „Zločini su činjeni na svim stranama. Samo Bog zna šta se dogodilo u Višegradu. Patio je i naš i njihov narod. Rat je jako glupa stvar“, kazao je otac Gadrović. „Muslimani su najbolje prošli. Oni sada imaju državu, koju nikada ne bi dobili da nije bilo rata“, kaže on.
Istog dana je na jednom groblju, nekoliko kilometara udaljenom od Draževine, imam Hasan Skorupan sahranio dve bošnjačke žrtve rata čija su tela tek nedavno identifikovana. U pitanju su bile jedna majka i njena dvanaestogodišnja ćerka. Dotični imam je u Višegrad, gde je održao službu, došao iz Priboja (Srbija). On kaže da je za počinjene zločine čuo od bošnjačkih povratnika. Osvrćući se na verski razdor, on napominje da su njegovi kontakti sa pravoslavnim sveštenstvom ograničeni na pitanja verskog obrazovanja. „U nekoliko navrata smo zajedno organizovali predavanja o religiji. Mislim da to može pomoći obema etničkim grupama da se bolje upoznaju“, kazao je Skorupan.
Imam kaže i da su mu bošnjački povratnici rekli da im nije bilo prijatno zbog činjenice da je Vasiljević, kada se u martu vratio u Višegrad, bio dočekan kao heroj. „Kada vidite bošnjačku majku koja je u ratu izgubila dva sina, lako vam je da shvatite zbog čega je uznemirena time. Naravno da su poslednji događaji uznemirili mnoge bošnjačke povratnike, ali se moramo nadati najboljem. To je ono što im stalno govorim“, rekao je on.
A u neposrednoj blizini pomenutog groblja, u svom ateljeu koji služi i kao umetnička galerija, slikar Branko Nikitović, inače Srbin, pokušava da dočara jedan drugačiji Višegrad. „Primitivizam je u ovom gradu dominantniji nego ikada. Ne interesuje me nacionalizam, niti politika“, rekao je dok nam je pokazivao galeriju. Ni on ne želi da priča o Vasiljevićevom povratku. „Baš me briga za njega. Neki dobri, dragi ljudi, koji više nisu živi i ne hodaju ulicama Višegrada, oni su do kojih mi je stalo. Oni su mi stalno na umu“, kazao je on.
Nikitović je uspeo da u Višegrad dovede čak i jednu međunarodnu koloniju, na šta je veoma ponosan. On živi za tih nekoliko dana godišnjeg umetničkog festivala, tokom kojih njegov gradić na obali Drine živi potpuno drugačijim životom. Višegradski most sa 11 lukova, koji je po naređenju velikog vezira Mehmeda Paše Sokolovića u 16. veku sagradio veliki otomanski arhitekta Sinan, predstavlja deo Svetske baštine. Poslužio je i kao tema romana „Na Drini ćuprija“, jugoslovenskog nobelovca Ive Andrića. „Svako ko prvi put dođe u Višegrad već zna ponešto o njemu. Ili je čuo za Mehmeda Pašu Sokolovića, ili je čitao Andrićev roman, ili je čuo za izuzetnu lepotu ovog mosta“, kazao nam je Nikitović.
„Ja sam do sada naslikao oko 3.000 slika koje prikazuju višegradski most. Ali još uvek nisam uspeo da naslikam njegovo pravo lice.“
(Marija Arnautović je novinarka Slobodne Evrope, tekst prenesen sa prijateljskog portala e novine)
Bili su generacija 1958/1959. On je bio predsjednik Republike Srbije, skromni i pristojni profesor psihologije, gradsko dijete iz fine obitelji, odrastao negdje na pola puta između vrelog beogradskog asfalta osamdesetih i očevih večernjih soareja sa akademicima, filozofima, književnicima i Dobricom Ćosićem, a on premijer Republike Srpske i njegova čista suprotnost, rmpalija iz Laktaša, odrastao negdje na pola puta između roditeljskog seoskog imanja i fakulteta političkih nauka, uvijek u akciji, uvijek u nevolji, talentirani košarkaš i poduzetnik, bogat, moćan, beskompromisan i brz.
Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih. A njih dvojica stupali su kroz ljudsku pakost sigurnim korakom, mladi, lijepi, pametni i samopouzdani. Nisu se obazirali na poglede, jedan drugome dovoljno potrebni i sasvim dovoljni, uvijek jedan uz drugoga, na konferenciji, komemoraciji, koncertu, košarkaškoj utakmici, stranačkoj konvenciji, književnoj večeri, polaganju kamena temeljca ili nekakvoj svečanoj akademiji.
- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Smith - upao bi drugi. - Gospodin i gospodin Smith.
- Vrlo dobro. Gospodine Smith, želite li odvojene sobe?
- Dozvolite da to ipak odluči narod na referendumu - upao bi opet onaj prvi, pa se nasmijao vlastitoj šali, dok bi se pristojni gospodin Smith pogledom izvinjavao zbunjenoj recepcionerki.
Godinama su trajale te njihove, kako se to onda zvalo, „specijalne veze“. Blazirani prijatelji predsjednika Smitha grozili su se kabadahijskih manira premijera Smitha i na sve su načine pokušavali minirati njihove specijalne veze, ali gospodin Smith nije dopuštao beogradskim snobovima i fićfirićima da se miješaju u njegov život. Ni suradnici premijera Smitha nisu bili najsretniji što njihov drugar, seoski mangup, po beogradskim šminkerskim salonima zaboravlja stare drugove i rodni kraj.
Trajalo je to godinama, nije u Beogradu bilo društvenog događaja na kojemu u prvom redu, jedan do drugoga, nisu sjedili premijer Srpske i predsjednik Srbije, nije u regiji bilo seoskog vašara, krsne slave ili narodnog veselja da na čelu stola nisu sjedili gospodin i gospodin Smith.
- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Smrth - udario bi šakom o recepciju. - Gospodin i gospodin Smrth.
- Smith - pristojno bi ga ispravio drugi.
- Zajebavam se - okrenuo bi se ovaj. - Jel se ti nikad ne zajebavaš?
- Gospodine Smith - prekinula bi ih gospođica s recepcije - želite li odvojene sobe?
- Dabome - brzo bi odgovorio pristojni gospodin Smith, kao da se izvinjava. - Mi ne želimo da se mešamo u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.
Onda je jednog dana gospodin Smith iznenada predložio, a srpska skupština usvojila rezoluciju o Srebrenici. Strašno se razočarao i uvrijedio premijer Smith. Na susretu u Donjoj Gradini, prilikom obilježavanja 65. godišnjice proboja zatočenika iz koncentracionog logora „Jasenovac“, jedva da su i porazgovarali. Gospodin Smith je govorio o suživotu, pomirenju i oprostu, sve ispod oka gledajući gospodina Smitha, a ovaj je ljutito najavljivao rezoluciju kojom bi BiH morala osuditi genocid u Jasenovcu.
- Mala! - dozvao je te večeri recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Dodik, Milorad Dodik - govorio je gospođici s recepcije, sve gledajući u predsjednika Srbije. - Ja se ne stidim svoga porijekla.
- Miki, nemoj tako - pokušao ga je smiriti gospodin Smith.
- Gospodo, gospodo - prekinula ih je recepcionerka - Želite li odvojene sobe?
- Očito, nije pitanje šta mi želimo - odgovorio je osorno premijer Srpske, ne skidajući ljutiti pogled sa zbunjenog predsjednika - nego šta želi Evropa!
- Miki, nemoj tako.
Otada, više ih nisu vidjeli zajedno. Na svečanom otvaranju obnovljenog tornja na Avali gospodin Smith je sjedio sam, tužno gledajući u praznu stolicu do njegove. Za to vrijeme, u svečanoj loži zagrebačke „Arene“, gospodin Smith je gledao utakmicu Cibona - Partizan, svako malo sjetno mjereći praznu stolicu do njegove. I gdje god bi se pojavio, ljudi su se došaptavali, pa s nekom nejasnom mješavinom zlurade pakosti i sažaljenja pokazivali prstom na njega.
- Mala! - dozvao je tako jedne večeri recepcionerku u skupom istambulskom hotelu. - Imam rezervisano.
- A vi ste...?
- Smith - odgovorio bi on uljudno. - Gospodin Smith.
- Gospodin Smith?! - začudila se mlada Turkinja. - On je već u sobi.
- Ne taj - usiljeno se nasmijao premijer Smith. - Ja sam drugi gospodin Smith.
- Hm - sumnjičavo je recepcionerka gledala čas u knjigu gostiju, čas u premijera Republike Srpske. - Čudno, i on je u svojoj sobi.
Tako je premijer Milorad Dodik u Istanbulu uhvatio svog dugogodišnjeg nerazdvojnog drugara Borisa Tadića sa Harisom Silajdžićem. Potpuno je, kažu, poludio od ljubomore. Svugdje ga je pratio i pravio mu scene. Onda su dugo razgovarali i odlučili da izglade sve nesporazume među njima. Naći će se na starom mjestu, u svečanoj loži, da proslave pobjedu Partizana.
- Mala! - dozvat će Milorad Dodik recepcionerku u skupom pariskom hotelu. - Jel došao monsieur Smith?
- Monsieur Smith?!
- Da, visoki gospodin u crno-belom dresu - odgovorit će Dodik. – Trebao je doći na Final Four u Pariz.
- Final Four?!
- Da, da slavimo pobjedu Partizana. Košarka, Euroliga...
- Ah da, naravno - shvatila je recepcionerka. - Ali nije kod nas prijavljen nikakav monsieur Smith.
Za to vrijeme, na drugom kraju Europe, u jednom moskovskom hotelu, okupit će se sudionici velike svečanosti povodom 65. godišnjice Dana pobjede i završetka Drugog svjetskog rata. Svi će državnici i predsjednici biti tu, a Boris Tadić tužno će se osvrtati i gledati, pa na kraju prići recepcionerki.
- Oprostite, da li je možda stigao tovariš Smith?
- Tovariš Smith?
- Aha - reći će srpski predsjednik pun nade. - Trebao je doći na paradu povodom proslave pobjede partizana u Drugom svjetskom ratu.
- Sigurna sam da će doći - ljubazno će gospođica na recepciji. - Vjerojatno je riječ o nesporazumu.
Tako je tragičnim nesporazumom završila priča o gospodinu i gospodinu Smithu. Jedan u Parizu, drugi u Moskvi - pričalo se kasnije - ispriječila se između Milorada Dodika i Borisa Tadića cijela Europa.
(Nezavisne novine, 05.05.2010.)
