Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča
Jedva da su dvije godine prošle otkako je turski napadač Semih Sentürk u posljednjoj desetinki posljednje sekunde posljednje minute drugog produžetka četvrtfinalne utakmice europskog prvenstva zabio Hrvatima onaj očajnički balun u Pletikosine rašlje, zabio ga preciznošću i bešćutnošću kojom su Abidagini krvoloci zabili kolac nesretnom Radisavu na početku Andrićeve "Ćuprije", još do prije samo dvije godine i koji mjesec trpjela je, dakle, Hrvatska turski zulum, a već je Turska opet u modi.
Kao da se ništa dogodilo nije, kao da nije uboga Hrvatska punih pet stotina i četrdeset pet godina provela pod osmanlijskom čizmom i kopačkom - od 1465., kad je turska vojska osvojila Blagaj na Sani, pa do 2008., kad su osvetili Beč i na stadionu "Ernst Happel" na Prateru okrutno izbacili Bilićevu selekciju iz četvrtfinala - Hrvati ovih dana kao mahniti kupuju avionske karte za Istanbul i bjesomučno na pučkim učilištima uče turski, potpuno poludjeli za turskom kulturom, turskom kuhinjom, i svim što ima ikakve, makar i najudaljenije veze s nekoć omraženim Osmanlijama.
A svemu je kriva jedna obična telenovela, jedna od milijun plitkih i dugačkih televizijskih glista što se uvuku u program, pa pod kožu, zauzmu onda onu toplu, vlažnu pećinu između sljepoočnica, i obuzmu gledatelja, čovjeka i Hrvata tako da ovaj ništa po cijeli dan ne radi nego čeka osam navečer da počne "Binbir Geçe".
"Tisuću i jedna noć", kako je preveden naslov te serije, osvojila je tako preko noći Balkan i stigla, kao onomad vojska Ise-bega Isakovića, u Hrvatsku. Već nakon dva i pol mjeseca prikazivanja naslovna stranica internetskog portala "Jutarnjeg lista" u srijedu, 10. novembra - napominjem da su svi naslovi doslovno prepisani - izgleda ovako:
"Najčitanije: pogledajte turskog Brada Pitta, Halita Ergença, lijepog Onura iz Šeherezade, na tajnom snimanju reklame za 'Konzum'!"; "Ekskluzivni intervju s Halitom Ergençom: Turska ne bi trebala žuriti u Europsku uniju!"; "Dva dana nakon Onura u Zagreb stigla i njegova supruga Šeherezada!'; "Reporter 'Jutarnjeg' na letu s turskom glumicom Bergüzar Korel - Šeherezada: Ukrali ste mi muža!", "Fotogalerija: Onurova i Šeherezadina prva romantična večera u Zagrebu"; "Pročitajte u novoj 'Gloriji': Bergüzar i Halit uživali u zagrebačkoj noći", "Kako su hrvatski obožavatelji dočekali Šeherezadu"; "Jučer ste propustili '1001 noć'? Večeras ne stignete gledati Šeherezadu? Ne brinite: 'Jutarnji' vam donosi sadržaj svih epizoda najpopularnije serije u Hrvata!"; "Tema 'Jutarnjeg' - Turska u Hrvatskoj: ljudi, hrana, objekti, situacije i tursko nasljeđe", "Kulinarski magazin 'Jutarnjeg lista': orijentalni paprenjaci", "Odletite s 'Jutarnjim' u Tursku: pošaljite fotku i osvojite atraktivni aranžman za dvoje u Istanbulu!".
Sve ovo, napominjem, samo u jednom danu, u srijedu. A ništa manje Onura, Šeherezade i Turske nije u ostalim medijima. Izgledaju hrvatske novine kao turski Hürryet, prodaje se uz njih na trafikama knjiga "Tisuću i jedna noć", bez daha prate Hrvati ljubavni život lijepe Bergüzar i anadolskog zavodnika Halita, novinari pišu vodiče po istanbulskim lokacijama na kojima je snimana serija i prepisuju s Interneta instant-priručnike o turskoj kulturi, jeziku i umjetnosti, presreću po Hrvatskoj zbunjene turske namjernike - više je turski ambasador dao intervjua u ova dva mjeseca nego što su u dva stoljeća turski sultani izdali firmana - i jedva da se između Onura, Šeherezade i orijentalnih paprenjaka nađe pokoji tekst iz Hrvatske.
Treba izbiti najveća korupcijska afera u cjelokupnoj povijesti hrvatske države, bivši premijer i pola Vlade moraju se naći pred zatvorom da bi tekst o tome zaslužio pokoji redak na naslovnoj stranici zagrebačke "Akšam Gazete" ili "Sabah Čaršafa", nekadašnjeg "Večernjaka" i "Jutarnjeg lista".
Ono što nisu uspjeli slavni turski osvajači, uspjela je naposlijetku jedna obična, hiljadu i prva televizijska serija, ni po čemu revolucionarna i drugačija od svih hiljadu prije nje. Uvijek su tu muškarac i žena, njihovi ljubavnici, svekrve, punice i vanbračna djeca, i u ovoj će se na kraju, kako je to lijep običaj u televizijskim sapunicama, otkriti da je Onur u stvari Šeherezadina sestra blizanka, a ona svoja vlastita baba, pa kao jedino moguće objašnjenje goleme popularnosti serije "1001 noć" preostaje samo činjenica da je - turska.
Otkrivaju tako zapanjeni Hrvati iz novinskih priručnika da im je cijela abeceda puna turcizama, da su alat, budala, čarapa, ćup, duhan, džep, đon, ergela, fitilj, galama, hajduk, ibrik, jastuk, krevet, limun, magarac, naranča, pilić, rakija, sapun, šećer, tamburica, ular, višnja, zanat i žirafa turske riječi, i jednako zapanjeni otkrivaju da su Onur i Šeherezada, ali i Kerem, i Bennu, i Buket i Burak i Burhan jednako ljudi kao Hrvati, da im jednako stoje nos i uši, da se ti, kako se zovu, Turci, jednako međusobno vole i mrze, smiju i plaču, jebu i zajebavaju, da rade sve što rade Hrvati i da, općenito, zastrašujuće nalikuju običnim ljudskim bićima.
Fenomenolozi već organiziraju znanstvene seminare i okrugle stolove, tumačeći golemi utjecaj trivijalne kulture u razbijanju zidova među narodima, i korist koju će obični samozadovoljni Hrvat, zatvoren u četiri takva zida s televizorom na jednom od njih, imati od jedne telenovele, kao da će Onur i Šeherezada razbiti sve predrasude koje taj nesretnik u svojoj staklenoj bašti cijeli život strpljivo uzgaja prema bošnjama, balijama, muslićima, mujama i kako se već sve ne zovu ti Turci. A sva je znanstvena istina u tome da je "1001 noć" popularna upravo zato što Turci u njoj nisu balije, nego bogati, uspješni muškarci s lijepim, seksepilnim ženama.
Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča o Šeherezadi, caru Šahrijahu, Sindbadu Moreplovcu, Aladinu, Ali Babi i ostalim budalaštinama, kojih u seriji uopće nema i koji s njihovom Šeherezadom baš nikakve veze nemaju.
Hiljade Hrvata, uostalom, već je zajebano i reklamama kojima se to klasično djelo arapske i svjetske književnosti na valu popularnosti istoimene serije oglašavalo i prodavalo kao "prvi hrvatski prijevod 'Tisuću i jedne noći'", iako je riječ o izboru iz kapitalnog bosanskog prijevoda Esada Durakovića, koji je debele sveske "Hiljadu i jedne noći" godinama prevodio na bosanski i 1994. u Sarajevu objavio upravo tako, kao "Hiljadu i jednu noć", dakle na bosanskom. Ali jebo sad hiljadu i jednu noć.
Točno toliko, naime, Hrvati mogu podnijeti turske i islamske kulture: dok je hiljadu i jedna noć tisuću i jedna, dok Šeherezada nije Fata u dimijama, već lijepa, europski dizajnirana arhitektica, i dok Onur nije bosanski radnik na hrvatskoj baušteli, već bogati vlasnik građevinske tvrtke u kabrioletu. Dok balije, eto, izgledaju gotovo kao normalni ljudi, ili onako kako normalne ljude zamišljaju Hrvati.
Proći će tako i ova osmanomanija, kao što je prošla i svaka dosad, kao što su Hrvati zaboravili i španjolski i portugalski, i već sutra kozmopolitski će široko hrvatsko gledateljstvo kupovati ujutro indijske kuharice, vodiče za shopping u Mumbaiju i "prvi hrvatski prijevod" knjige po kojoj je snimljena najpopularnija serija u Hrvata, gnjevno kod kuće otkrivajući kako lijepa Subhadra uopće nije ona marketinška menadžerica iz serije, pa psujući i novine i trafikanticu što su im umjesto sadržaja svih dvije hiljade epizoda megapopularne indijske serije "Mahabharata" uvalili nekakvu idiotsku staroindijsku hasanaginicu.
(zurnal.info)
Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim
Akademik, slikar-pisac, jedan od osnivača umjetničke grupe Gorgona Josip Vaništa u 86. godini objavio je petu knjigu svojih zapisa – “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” (Kratis, 2010.) - i u njoj na punih 86 stranica, u stotinjak fragmenata prvi put otkrio što mu je tijekom zajedničkih razgovora govorio Miroslav Krleža! O Ljubi Babiću, Josipu Račiću, Augustu Cesarcu, Ivi Andriću, Vladku Mačeku, Milivoju Đilasu, A. B. Šimiću, Mao Ce Tungu, I. G. Kovačiću, o smrti socijalizma, ali i o predosjećaju vlastite smrti!
Vaništa se s Krležom, naime, upoznao 1952. u Muzeju za umjetnost i obrt, kada je Krleža došao pogledati zajedničku izložbu njega i Miljenka Stančića. Tada ga je Krleža, direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i pisac čija je neka djela Vaništa, kao njegov pasionirani čitatelj, čak znao i napamet, angažirao da surađuje sa Zavodom.
Dok se pripremao izbor iz Krležinih djela u pet svezaka za Ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti 1970, veliki je pisac prvi put zamolio Vaništu da upravo on za tu priliku izradi pet njegovih portreta. Dotad su ga portretirali samo Ljubo Babić i Petar Dobrović. 
Vaništa je, dakle, bio posljednji slikar kojem je Krleža pozirao.
Kontakt slikara i pisca tada postaje vrlo živ, a intenzivira se posebno tijekom Beline bolesti, još i više nakon njezine smrti - Vaništa je Krležin najbliži prijatelj sve do njegove smrti 29. prosinca 1981. godine. Posebna vrijednost ove knjige i jest u tome što njih dvojica nisu vodila “službene” razgovore za javnost, već su oni bili potpuno privatne naravi.
U predgovoru knjizi “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” njezin urednik Marko Grčić stoga tvrdi: “U ovim zapisima prvi put susrećemo neke aspekte njegove (Krležine op.a.) ličnosti koji se nikad nisu javljali u doticaju s drugim sugovornicima, pa čak ni u njegovim uspomenskim tekstovima: to je duboka, predsmrtna, osamljenost čovjeka koji, možda, nikada nije osjećao blizinu rodbine ili prijatelja, to veličanstvenija što je doživljavamo prizivajući u sjećanje njegovo golemo djelo, u koje on sam kao da više nije imao potpuno povjerenje, a koje se mi, malo-pomalo, učimo cijeniti.”
Premda tijekom tih 11 godina čestih Vaništinih odlazaka Krleži na Gvozd nije nastala baš ni jedna njihova zajednička fotografija, Vaništa je svaki put iza razgovora s Krležom, čim bi došao doma, uglavnom navečer, bilježio što mu je on rekao. Krleža je to znao i nikad ga nije pitao zašto zapisuje njegove riječi, a Vaništa kaže da ih je zapisivao jer su to, za njega, bile dragocjenosti.
“Krležina rečenica bila je neobično muzikalna, a pričanje, moguće, ljepše nego pisanje. To je bio jedan oblik najčišće kreacije”, kaže nam Vaništa. Međutim, na objavu tih Krležinih riječi namjerno je čekao gotovo 30 godina jer je smatrao da su mnoga njegova razmišljanja, pogotovo o suvremenicima, vrlo osjetljiva.
Neke bilješke nije, priznaje nam Vaništa, ni sada objavio. A ovu je knjigu pisao cijeli život. “Zašto se piše, zašto crta?”, pita se Josip Vaništa, pa odgovara: “Piše se kao što se i crta, da bi se nešto odbacilo.” Nakon knjiga “Zapisi I”, “Zapisi II”, “Knjiga zapisa” i “Novi zapisi”, napokon, evo i Vaniština “Skizzenbucha 1932-2010. Iza otvorenih vrata” u kojem je detaljno sačuvao, “odbacio” jednog drukčijeg još nepoznatog Miroslava Krležu.
O AUGUSTU CESARCU “Cesarec je bio gospodin. Fin, izuzetan, sama skromnost. Da ga čovjek stavi na koljena u jednom homoseksualnom smislu. (…) Pisao je dobre političke stvari. Ali dara za literaturu imao nije. I sada, danas, stvarati od njega velikog pisca nema nikakvog smisla.”
O A. B. ŠIMIĆU “Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Jedan mali primitivac. Precijenjen. Bio je bez škole, ni maturu nije položio, nije znao ni jedan jezik, nije vidio ni jedan veći grad. Dolazio je k meni, ostajao do kasno u noć. Živio je kao prosjak i umro u 26. godini života. Napao je Pana. Prekinuo sam sve veze s njime. Nisam ga više vidio. 
Njegov brat, sasvim minorna pojava, bio je mračna ličnost.” (19. 02. 1972)
O DOBRIŠI CESARIĆU “Pogled s Cmroka na rasvijetljeni grad, ne to nije moguće. Sa Cmroka se Zagreb ne vidi. I onaj glasoviti, toliko citirani, Cesarićev stih kako ‘teče i teče jedan slap’ nije nego besmislica. Slap radi sve prije nego teče.”
(veljača, 1981)
O I. G. KOVAČIĆU “Čitao sam Jamu 1944/45, to je kružilo Zagrebom. Sve su okolnosti bile za, pa i smrt pjesnika. Ali to je čista retorika. Bio je čovjek bez talenta, arivista.” (26. 04. 1973)
O IVI ANDRIĆU “Jeste li pročitali što sam napisao u povodu Andrićeve smrti? Danas mi to predbacuju. A da sam šutio, što bi rekli, to možete zamisliti. Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoproccentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?
Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin, kojeg treba izbjegavati.”
O STANKU LASIĆU “Stanko Lasić? On je deset kopalja iznad svih koji su pisali o meni.” (1972)
O VJEKOSLAVU KALEBU “Čovjek koji je obećavao. Došavši poslije rata u Zagreb, u gradu propada. Najbolje je napravio kad se vratio u Tisno. Tamo spada.”
O VLADIMIRU NAZORU “Ditirambi, prve Nazorove pjesme, to je najbolje što je napisao. U njima je neko htjenje, prkos, želja da se stane na vlastite noge. Tresić Pavičić, danas sasvim zaboravljen, bio je još bolji versifikator. Tu se varate: Tresić je bolji od Nazora.” (20. 04. 1981)
O
PRIJATELJIMA “Da li ste čitali Krleža u Warszawie? Imao sam 40 godina, boravio četiri mjeseca u Poljskoj; tamo nisam pisao, samo sam govorio. I od svega toga što je zapisao Benešić? NIŠTA! Da čovjek poludi.
Ni o Filipu (Latinoviczu) Benešić nije imao dobro mišljenje. Za Gavellu to su bili eseji, to nije bio roman. Pater Dobrović, kojemu sam tu knjigu čitao u Pragu, nije ništa razumio.
Eto to su bili moji prijatelji.”
O VANIŠTINOJ ŽENI ROZI “Krleža dolazi u naš mali socijalistički stan. Roszi mu pruža ruku, kaže: - Ja sam obična profesorica. Nisam ni magistrirala ni doktorirala, posvetila sam se odgoju naše djece…
- Niste mogli inteligentnije postupiti - odgovara.”
O LJUBI BABIĆU “Babić nije mogao naslikati akt, ruku, lice. Mogli bismo reći da je bio slikarski nedarovit. U svojoj biti bio je dekorater koji je ovdje propao. Volio me i mrzio. Prosjedio sam sate i sate u njegovom atelijeru od 1915-6. Do 1922, kada se naš odnos prekida. Trideset godina kasnije on se ponovno uspostavlja, ali ne zadugo.Pedeset devete treći put kod Areteja. 1945. Učinio sam sve za njega, vi znate što. Ali kad smo započeli Areteja, vidio sam da je gotov. Potpuno se izgubio, njegova inscenacija nije vrijedila ništa. Uopće, Aretej je propao u Zagrebu. Govore mi da je Paro u Dubrovniku načinio dobru predstavu.” 
O ANTUNU BARCU (i Nazoru, Kombolu, Bakariću) “O njemu nemam dobro mišljenje. Živjeli smo jedno pored drugoga u malom gradu, bez kontakta. On je dvadesetih godina u Rijeci pisao o mojim pjesmama (Pjesme I, II, III) u stilu: rodio se poeta. Bio sam krajnje netaktičan, poručio sam mu da napusti pisanje, da to nije posao za njega. To mi nije oprostio, uskratio mi je pozdrav. Bio je dosadni profesor, mason, ustaše su ga kao takvog zatvorile. Poslije rata gotovo je skrivio hapšenje Kombola. Molio sam Nazora za pomoć, slušao me čupkajući svoju glupu bradicu, ali nije ništa učinio. I onda sam otišao Bakariću. I on je to sredio u najkraćem roku. Kombol je bio spašen.”
O RAČIĆU I KRALJEVIĆU “Račić je bio kalfa, darovit, nedarovit, tko bi znao? Ali je Kraljević bio talent, za razliku od Babića – u biti dekoratera, koji je ovdje, u ovom svračjem zakutku propao. (…)”
O VLADKU MAČEKU “Imati 85 posto birača na slobodnim izborima, kao što je imao Maček i izjaviti, povodom ulaska Nijemaca u zemlju, da je narod doživio rat, nešto je najgore što se može dogoditi, a staviti taj narod na raspoloženje okupatoru, odraz je ograničenih sposobnosti. On je u tom času zapečatio svoju političku budućnost.
Bio je svršen čovjek. Nije bio ni Hrvat, dijete slovenskih roditelja, koji su se pohrvatili, nešto najgore.
Ali je činjenica da je imao iza sebe cijeli narod. Pa kad već govorimo o sporazumu 1939, ja sam bio za sporazum.”
O 1941. “1941. Bio je to ustanak Srba u Hrvatskoj za obranu gole egzistencije…”
O 1945. “Trebao sam ostati po strani. Barem deset godina, ako ne deset, onda do 1948, '50, '52. godine. Ali nisam. Da li sam pogriješio…” (jul) 1981.
O PAVELIĆU I ĐILASU “Đilas piše da me je Pavelić tapšao po ramenu i rekao da će sve biti dobro… Mrzio me, vjerojatno bi me i ubio, zgazio kao zmiju. Trebao sam za NDH uzeti otrov, ubiti se. Rat me uništio. 1945. ja sam bio drugi čovjek, nikad mi se onaj vitalitet od nekada nije vratio.”
O BUDUĆNOSTI “(…)Priznajmo da se u SSSR-u nešto promijenilo u materijalnoj osnovi. Oni se bore za svijet kao što to i Amerika čini. Ali naoružanja su fizički ograničena. Sve će se slomiti u jednom času. Socijalizam će potrajati još osamdesetak godina, onda će potonuti…”
(preneseno iz Globusa)
Suprotno balkanskim filolozima, Llosa ističe da Hrvati, Srbi i Bošnjaci govore jedan te isti jezik, a suprotno balkanskim povjesničarima podsjeća da kod Hrvata, Srba i Bošnjaka "postoje samo oskudni povijesni korijeni na koje se 'nacionalistički' pokreti mogu pozivati kao na svoju legitimaciju"
Rasplamsavanje nacionalizma na Balkanu devedesetih godina potaknulo je Maria Vargasa Llosu da napiše knjigu "Nacionalizam kao nova prijetnja". To djelo pokazuje jako dobru upućenost autora u situaciju na našim prostorima i u praksu sprovođenja nacionalističke ideologije, kod koje filolozi i povjesničari imaju glavnu ulogu.
Suprotno balkanskim filolozima, Llosa ističe da Hrvati, Srbi i Bošnjaci govore jedan te isti jezik (7), a suprotno balkanskim povjesničarima podsjeća da kod Hrvata, Srba i Bošnjaka "postoje samo oskudni povijesni korijeni na koje se 'nacionalistički' pokreti mogu pozivati kao na svoju legitimaciju" (11). To znači da se "nacionalistička ideologija gotovo uopće ne poklapa sa stvarnošću i mora sistematski iskrivljavati povijest kako bi opravdala sebe" (26).
REP LAVA ILI GLAVA MIŠA
Osim što se zasniva na krivotvorenju, "'nacionalističko' rješenje problema različitih zajednica koje moraju živjeti zajedno izgleda posvuda najlošije i najskuplje" (11-12). Usprkos tome, za njim su posegnuli na našim prostorima "neodgovorni političari, koji znaju da u prelaznim vremenima - i u vremenima ideoloških smetenosti - najkraći put do zadovoljavanja njihove gladi za vlašću je nacionalizam" (8). Za nacionalizmom "se posegnulo sigurno zbog njegove demagoške učinkovitosti jer ništa drugo ne omogućava na sličan način da se ljudi nahuškaju jedni protiv drugih i da se istovremeno tako brzo proizvede iluzija društvenog identiteta, ali najviše se posegnulo za njim stoga što garantira dolazak na vlast onima koji se ne zadovoljavaju time da budu rep lava, nego, koštalo što koštalo, žele biti glava nečega, pa makar to bila i glava miša" (12).
Analizirajući nacionalizam, Llosa ističe da "porijeklo svake nacionalističke doktrine leži u vjeri, i to u vjeri u jedan kolektiv [...]. Ta vjera pripisuje jednom mitskom biću - naciji - nadnaravna svojstva, koja su u stanju nadtrajati vrijeme, neoskrvljena povijesnim okolnostima i promjenama. Ta vjera pravi trajnu povezanost među njenim konstitutivnim članovima i elementima, pravi homogenost, jednakost, čak i kad je to jedinstvo nevidljivo i spada u carstvo izmišljotina. Pored tog kolektivizma, bitan sastavni dio nacionalizma je i metafizički esencijalizam. Prema toj doktrini pojedinci ne postoje neovisno o naciji, onoj majčinskoj placenti kojoj zahvaljuju svoj život i svoj identitet. Nacionalnom identitetu, ključnoj riječi nacionalističke retorike, zahvaljuju svoju društvenu, kulturnu i političku egzistenciju; nacionalni identitet se očituje u jeziku kojim govore, u običajima koje njeguju, u sudbinskoj povijesti koju dijele, ponekad i u religiji, etnosu, rasi kojoj pripadaju, pa čak i u obliku glave ili u krvnoj grupi kojom ih je Bog ili slučaj opskrbio. Takvo utopijsko predočavanje jedne potpuno homogene i u sebe zatvorene zajednice nestaje čim ga pokušamo usporediti s realno postojećim nacijama u konkretnoj stvarnosti. Kulturna, etnička i društvena heterogenost, koja je u njima više ili manje jako izražena, dokazuje da pojam 'kolektivnog identiteta' - a 'nacionalni identitet' da i ne spominjem - vodi u potpunosti u zabludu" (19-20).
Drugim riječima, "sama ideja nacije je obmana ako se predočava kao nešto homogeno i vječno, kao ljudska potpunost u kojoj zajednički jezik i tradicija, zajedničke navike, oblici ponašanja, uvjerenja i vrijednosti čine jednu kolektivnu ličnost koja je jasno razgraničena od drugih naroda. U tom smislu ne postoje i nisu nikad postojale nacije" (54-55).
Za one koji kod nas tvrde da se nacija prepoznaje po jeziku i da svaka nacija ima svoj jezik, Llosa napominje da "čak ni jezik, možda najautentičnije obilježje društvenog identiteta, ne predstavlja danas svojstvo po kojem se prepoznaje neka nacija. Jer unutar gotovo svih nacija govore se različiti jezici - pa i kad je jedan od njih službeni - i skoro svi jezici, osim sasvim malobrojnih iznimaka, prelaze nacionalne granice i raščlanjuju svijet prema svojoj vlastitoj geografiji" (55).
Nacija nije nastala pomoću objektivnih kriterija kao što je jezik, nego "nacija je politička izmišljotina" (54). "Svaka nacija je laž, kojoj su vrijeme i povijest - kao starim mitovima i klasičnim legendama - dali samo privid istine. Nijedna nacija nije prirodno nastala. Usprkos povezanosti i bratstva koji naizgled još uvijek postoje kod malobrojnih, nailazi se izvan uljepšavajuće - književne, povijesne, umjetničke - fikcije, u kojoj uobličavaju svoj identitet, na zastrašujuće povijesne činjenice" (56). Te činjenice pokazuju da su sve nacije "nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja" (55).
ŽRTVA KAO ADUT
Suočen s osporavajućim činjenicama, "nacionalizam na osporavanje svojih teza odgovara dodatnim adutom: ulogom žrtve. On nudi dugačku listu povijesnih ponižavanja, političkih i kulturnih uzurpacija od strane kolonijalnih i imperijalnih sila, koje su dotičnu naciju pokušavale uništiti, zagaditi, izroditi. To se pokušavalo i još uvijek se pokušava, naravno bez uspjeha! Koliko god da su bili grozni zločini osvajača i koliko god stoljeća da je trajalo to sistematsko istrebljivanje naroda koje je trebalo izbrisati potlačenu naciju, ona je preživjela! Usprkos varljivom prividu, mučena nacija je potajno uvijek odolijevala, sačuvala svoju suštinu, ostala uvijek vjerna svojim precima i porijeklu te čiste duše čekala dan povratka svog otetog suvereniteta i svoje potisnute slobode" (20).
O listi tlačenja iz povijesti Llosa kaže: "Naravno da se ta lista ponižavanja i nepravdi oslanja na neke povijesne istine. Ali bilo bi zabluda vjerovati da su nasilja i zlostavljanja iz prošlosti koja su jači narodi počinili nad slabijim narodima uzrok za nacionalizam. Kad bi to bio slučaj, onda bi se nacionalizam poput epidemije proširio do najudaljenijeg kuta zemaljske kugle. Jer zar ima ijedna država u čijoj povijesti se ne bi našli razlozi za ispravljanje nepravdi? Svako društvo koje pogleda unazad i detaljnije promotri svoju prošlost nailazi na scenario horora, zločina i neizrecivog nasilja, koje su jednako vršila društva, narodi i nacije međusobno kao što su ga unutar svakog društva vršile moćnije klase ili pojedinci nad slabima. U toj perspektivi postaje od povijesti svih država jedna povijest nitkovluka" (21).
No nacionalizam želi vidjeti samo svoja paćeništva u povijesti, spremno ih i izmišlja jer "nacionalizmu su potrebna takva povijesna ponižavanja kako bi opravdao svoj zahtjev da je žrtva jedne kolektivno proživljene prastare nepravde koju može ispraviti samo ponovno postizanje izgubljene nezavisnosti. On ih treba i zato da bi objasnio navodnu nečistoću nacionalnog jedinstva - na području jezika, kulture, institucija i čak rase - te da bi obrazložio politiku kojom sada na poziciji vladara želi ponovo uspostaviti integritet i čistoću nacije, uprljanu stoljećima strane vlasti" (21).
Svojom politikom nacionalizam "sprovodi nekad blažim nekad okrutnijim sredstvima ujednačavanje sistema, koje na račun dosad postojeće heterogenosti proizvodi homogenost i postavlja često nepremostive prepreke razvoju religijske, kulturne ili etničke raznovrsnosti" (54). Zato je "neosporna činjenica da svaki nacionalizam koji želi biti koherentan i slijediti do kraja svoje osnovne principe vodi prije ili kasnije u netolerantno i diskriminirajuće postupanje i u otvoreni ili prikriveni rasizam. Nema mogućnosti izlaza. Budući da ona homogena, čista, kulturna i etnička ili i religijska nacija o kojoj nacionalizam sanja i koju želi probuditi nije nikad postojala - a da je ikad postojala, nestala bi u toku povijesti - mora je umjetno napraviti i izokrenuti stvarnost. A to se može postići samo silom" (29). "Čišćenja" koja se tako događaju "patriotsko pisanje povijesti - još jedna fikcija - kasnije pokušava zatajiti" (54).
Povijest koja dolazi iz patriotskih ili nacionalističkih pera nije nikad istinita: "Budući da se stvarna povijest ne uklapa u nacionalističku verziju prošlosti, ili se uklapa samo s iskrivljavanjima, nacionalizam je prisiljen povijest toliko saviti da bude upotrebljiva, uljepšati je ili deformirati da koristi njegovim ciljevima i da mu služi kao dokaz" (24).
Nacionalizam se temelji na izmišljotinama, među kojima je i sama nacija: "To što taj izgubljeni raj - nacija nacionalista - nikad nije bio opipljiva stvarnost, to ne predstavlja prepreku za čovjeka nadarenog strašnim i veličanstvenim instrumentom mašte da je izmisli. Za to je poezija tu: da bi se prazna mjesta u životu popunila priviđenjima, koje ljudi u svom kukavičluku, velikodušnosti, strahu ili gluposti trebaju kako bi svom životu dali smisao. Priviđenja koja poezija dodaje stvarnosti mogu biti dobroćudna, neškodljiva ili zloćudna. Nacionalizmi spadaju u ona posljednja" (25).
NACIONALIZAM U UMJETNOSTI
U širenju nacionalističkih priviđenja osnovnu ulogu imaju mediji. Llosa to pokazuje uzimajući kao primjer nacionalistički konflikt na našim prostorima, koji "je umjetno provociran pomoću tehnika manipulacije masama. Budući da se to događalo u društvu bez slobodnog i pluralističkog sistema informiranja, nije bilo mogućnosti da se javnost cijepi protiv nacionalističkog bulažnjenja i njegovih neizbježnih posljedica, neprijateljstva prema strancima, rasizma i religijske netoleracije. [...] apstraktno je koncipirana jedna fikcija, koju su zatim propaganda i državni audiovizualni mediji ugradili u stvarnost vrtoglavnom učinkovitošću" (79). "Ujednačeni televizijski kanali, radio stanice, novine i časopisi bili su motor velike kampanje trovanja, koja je potpirivala nepovjerenje i mržnju među zajednicama i regijama tamo gdje je to još postojalo, a tamo gdje je bilo nestalo, iznova raspirivala. [...] A razumni glasovi i razborita pera onih koji su pokušavali da objektivno informiraju i ozbiljno zastupaju svoje mišljenje bili su bez oklijevanja potisnuti ili vrijeđani najgorim pogrdama: odmetnici, plaćenici, izdajnici" (78-79).
Nacionalizam guši i odbacuje razum i racionalnost jer "istine koje nacionalistička ideologija proglašava nisu racionalne; one su, kako je već rečeno, dogme, vjerske dogme. Zato se nacionalizmi, kao ni crkve, ne upuštaju u dijalog: oni proglašavaju svetim ili ekskomuniciraju. Nacionalizam ima mnogo više veze s instinktom i strašću nego s inteligencijom, i njegova snaga nisu ideje, nego uvjerenja i mitovi. Zato su mu bliski književnost i religija [...]. Pjesme, romani pa čak i gramatike doprinose više njegovom razumijevanju nego povijesna ili sociološka istraživanja" (25-26).
U nacionalističkoj sredini "šteta koju nacionalizam prouzrokuje sigurno nije ni na jednom drugom području tako očigledna kao na području kulture. U konfuznom i apsurdnom sistemu vrijednosti u kojem je pripadnost kolektivnoj apstrakciji 'naciji' vrhunska vrijednost te se književno i umjetničko stvaralaštvo vrednuje prema tom mjerilu, rezultat je predvidljiv. Nacionalističko gledište je sklono omalovažiti ili odbaciti svako duhovno djelo koje lokalne vrijednosti, regionalno, nacionalno, folklorističko stavlja u pozadinu, negira, ismijava ili poništava pomoću kozmopolitske i univerzalne perspektive ili pomoću individualnog - pomoću one stvarnosti čovjekovog postojanja koja se teško može spojiti s nacionalizmom [...]. Nacionalizam najviše cijeni one književne tvorevine koje potvrđuju njegove predrasude o kolektivnom identitetu. U praksi to znači da se regionalistička ili folkloristička umjetnost mora uzeti za uzor, što vodi u provincijalni autizam, neizbježni rezultat nacionalističke kulturne politike. Zato nacionalizam u umjetnosti i književnosti do danas nije dao ništa što bi bilo vrijedno pamćenja, i zato ni 'proroci nacionalizma', kako primjećuje Ernest Gellner, 'kad se trebalo latiti razmišljanja, nisu igrali u prvoj ligi'" (29-30).
Oni intelektualci i političari koji ne forsiraju nacionalizam ipak prave ustupke nacionalistima i popuštaju im misleći da će ih to stišati. Pritom zaboravljaju "iracionalni i teleološki karakter nacionalizma. Politički i ideološki ustupci i nagodbe po pravilu ga ne stišavaju, nego ga razjaruju kao strelica rasnog bika i navode da zahtijeva još više. To neutaživo zahtijevanje je njegovo bitno obilježje" (32).
Obilježje nacionalizma je i da se služi neosnovanim zastrašivanjima kako bi oni koji su na vlasti zadržali i proširili svoju vlast (13-14). Aktualni primjer u Hrvatskoj je pravljenje straha da će Evropa oduzeti Hrvatima jezik i natjerati ih da pređu na neki drugi. Računa se da će svaki zastrašeni Hrvat tražiti zaštitu u okrilju nacionalista. Neutemeljeni strah koristi se i da bi se opravdala nasilna promjena pravopisa u državi.
Nacionalizam ne može bez nasilnih postupaka, a oni nisu spojivi s demokracijom. Zato je nacionalizam suprotstavljen demokraciji: "Zbog njegove predodžbe povijesti, [...] njegovog ideološkog opšivanja šovinizmom, neprijateljstvom prema strancima, rasizmom i religijskim dogmatizmom nacionalizam će bez sumnje - kao što već i jest u rascjepkanoj bivšoj Jugoslaviji - biti politička snaga koja će se sljedećih godina suprotstavljati onom internacionaliziranju života i ekonomije kojem zahvaljujemo razvoj industrijske civilizacije i demokracije" (48). U žaru nacionalizma zaboravlja se da je napredak civilizacije oduvijek povezan s nadilaženjem granica plemenske zajednice, a ne sa zatvaranjem u njih (13).
(preneseno sa www.h-alter.org)
O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”
Kada su Bill Gates i Warren Buffet, drugi i treći najbogatiji čovjek svijeta, pozvali američke milijardere da polovicu svojih bogatstava daju u dobrotvorne svrhe, svjetski mediji s oduševljenjem su pozdravili velikodušnost ovih poznatih filantropa. Pozivu se odmah odazvalo 40 njihovih sunarodnjaka, među kojima i televizijski mogul Ted Turner, hollywoodski režiser George Lucas i newyorški gradonačelnik Michael Bloomberg.
Gates i Buffet, koji su lani bili teški 53 odnosno 47 milijardi dolara, obznanili su da je cilj akcije Giving Pledge “pomoći u rješavanju gorućih problema”, naglasivši da akcija “ne uključuje davanje novca, niti pružanje podrške određenoj skupini ciljeva i organizacija”, pa tako ni Fondaciji Bill i Melinda Gates. Unatoč tome, logično je da će Gates novac donirati svojoj zakladi, a zna se i da joj je Buffet jedan od donatora, pa se može zaključiti da je fondacija Gatesovih na dobrom putu da uspostavi monopol na globalnom filantropskom tržištu.
Carnegiejeve ideje
O novom obliku filantropije, nazvanom filantrokapitalizam, već se nekoliko godina raspravlja na Svjetskim ekonomskim forumima. Klasično doniranje polako ustupa mjesto takozvanom socijalnom poduzetništvu, koje podrazumijeva pretvaranje filantropije u biznis, odnosno “preuzimanje rizika u ime socijalnog napretka”, kako je to definirao jedan od teoretičara filantrokapitalizma i urednik u magazinu “The Economist” Matthew Bishop. Prema Bishopu i filantrokapitalistima, ali i svjetskim političarima poput Billa Clintona i Tonyja Blaira, država je, za razliku od privatnog sektora, “beznadežna” kada su u pitanju inovacije, pa se ova “revolucionarna transformacija” filantropije sastoji od primjene postulata biznisa, poput investiranja, učinkovitosti, jasno definiranih ciljeva i mjerljivih i brzih rezultata.
Kako napominju neki analitičari, Gates i Buffet pokušavaju uskrsnuti ideju američkog industrijalca i filantropa iz 19. stoljeća Andrewa Carnegieja, koji je u eseju “Evanđelje po bogatstvu” ustvrdio da je jedna od najvećih briga upokojenog bogataša mogućnost da će mu djeca proćerdati bogatstvo, dok ni postojeće zaklade ne mogu garantirati da će novac utrošiti onako kako donator želi. Zbog toga Carnegie predlaže da bogati, budući da imaju smisla za upravljanje kapitalom, sami usmjere svoj novac “natrag u društvo”. Andrew Carnegie, čija je kompanija Carnegie Steel poznata i po jednom od najkrvavijih štrajkova u američkoj povijesti, svoj je novac stoga uložio u obrazovne institucije, istraživačke centre i knjižnice.
Na njegovom tragu je i najava vlasnika lanca parfumerija DM Götza Wernera, koji je citirao Carnegiejevu maksimu da nije sramota živjeti bogat, ali jeste umrijeti bogat. Stoga je odlučio razbaštiniti vlastitu djecu i milijardu eura vrijednu tvrtku pokloniti neimenovanoj dobrotvornoj fondaciji. Oduševljeni mediji Wernerov su čin prozvali vrhuncem “kapitalizma s ljudskim licem”, koji se sastoji od toga da milijarder svojim radnicima daje plaću od tisuću eura i poklon-pakete s proizvodima vlastite tvrtke.
Kako za “Novosti” kaže dr. Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu, kod Wernera i ostalih “filantropa” radi se o “pokušaju pranja savjesti kapitalista koji su sebi prisvojili višak rada, koji bi trebao pripasti radnicima, pa sada, nakon što su taj isti rad dehumanizirali, pokušavaju sebe prikazati humanistima, baš kao što su i velikani MMF-a i Svjetske banke postali najveći kritičari neoliberalnog sustava”.
Da se radi o eksploataciji rada svjedoči i primjer Warrena Buffeta, uspon čije je investicijske kompanije Berkshire Hathaway bio popraćen otpuštanjima tisuća radnika.
Kako napominje Robert Reich, politolog s američkog sveučilišta Berkeley, ova bi inicijativa umjesto oduševljenja trebala izazvati zabrinutost, jer pokazuje koliko je novca koncentrirano u rukama malog broja ljudi. I Reich podsjeća na 19. stoljeće SAD-a, kada su obitelji industrijalaca poput Vanderbilta, Carnegieja i Rockefellera kontrolirale cijelu ekonomiju i imale toliko da su mogle davati i ostati bogate. Danas takvi monopoli postoje u područjima financija i informacijske znanosti, no opasnost filantrokapitalizma nije samo u činjenici da pokušava legitimirati sustav koji proizvodi tolike nejednakosti da mu je potrebna filantropija, već i u tome što njegovi nositelji pokušavaju privatizirati i komercijalizirati socijalnu funkciju, koja pripada državi.
Dobrotvorstvo nezdravo za demokraciju
Kako piše Michael Edwards, bivši savjetnik Svjetske banke i autor nekoliko knjiga kritike filantrokapitalizma, takvo dobrotvorstvo nezdravo je za demokraciju jer građansko društvo, da bi uopće funkcioniralo, mora biti snažno i neovisno, a ako ga “kolonizira” biznis, više neće biti nikoga tko bi postavljao pitanja o kapitalizmu i socijalnoj pravdi. Upliv tržišta u sve aspekte ljudskog društva, smatra Edwards, dovodi do erozije starih tradicija kolektivne akcije, demokratske odgovornosti i solidarnosti, a pretvaranje javnih dobara, poput zdravlja i obrazovanja, u poprište privatnih interesa neminovno će dovesti do stvaranja monopola i nejednakosti i u tim područjima. Kako napominje Geoff Mulgan, direktor londonske Fondacije Young, filantrokapitalizam ideološki nije niti na tragu klasične teorije slobodnog tržišta, jer ono pretpostavlja da konzument sam odlučuje što je za njega najbolje, dok filantrokapitalisti pretpostavljaju da oni znaju što je najbolje za ljude, a njihovo enormno bogatstvo daje im moć da usmjeravaju cijele industrije i pritom zatiru socijalnu funkciju države. To se najbolje vidi iz činjenice da američki proračun svake godine gubi 60 milijardi dolara poreza koje tamošnji milijarderi doniraju u dobrotvorne svrhe. No, ono što filantrokapitalisti nemaju je demokratski legitimitet da odlučuju o pitanjima iz socijalne sfere, a samim ih je tim i teško pozivati na odgovornost ako njihovi postupci dovedu do štetnih posljedica.
Michael Edwards smatra da dugoročni ciljevi, poput društvene transformacije, niti su mjerljivi terminima maksimizacije profita, niti će se filantropija ikada baviti samim uzrocima nejednakosti, poput nepravedne distribucije zemlje i vlasništva, jer takav sustav omogućava stvaranje enormnog bogatstva. Geoff Mulgan napominje, pak, da ne postoje dokazi da filantropija uopće dovodi do bitnih društvenih transformacija. Osim toga, za razliku od kršćanske tradicije prema kojoj se dobrotvorstvo ne oglašava na sva zvona, filantrokapitalizam je, kako kaže Kulić, motiviran i “dodvoravanjem javnosti lažnim humanizmom, pa ga zbog toga u najmanju ruku ne treba glorificirati”.
Gatesovi dolari destabiliziraju zdravstvene sustave
Američki dnevnik “Los Angeles Times” 2007. godine pisao je kako Fondacija Bill i Melinda Gates ulaže u kompanije koje uzrokuju upravo one zdravstvene probleme protiv kojih se bori. Djeca u južnoafričkoj školi u Murebanku tako su patila od respiratornih problema povezanih s rafinerijama kompanija BP i Anglo American, čiji su dioničari Gatesovi. Iste godine magazin “Foreign Affairs” pisao je kako organizacije poput Gatesove destabiliziraju zdravstvene sustave u siromašnim zemljama, jer koncentriranjem na specifične probleme, poput AIDS-a, odvlače resurse s temeljnih javnozdravstvenih ciljeva – preživljavanja rodilja i iskorjenjivanja dječjih bolesti. Tezu je potvrdio i Arata Kochi iz Svjetske zdravstvene organizacije, rekavši da puno novca dovodi do monopola koji istiskuje manje igrače i intelektualno natjecanje, budući da se preživjele organizacije “utope u Gatesovim dolarima” i postaju o njemu ovisne, a time i nekritične.
Preneseno sa www.novossti.com
(zurnal.info)
Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje... Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“
Onih dana kada je Skupština Republike Srbije raspravljala o „Rezoluciji o Srebrenici“, pokušavajući barem na neki način da moralno pročisti sebe, na ulicama su se pojavili ljudi sa majicama, na kojima je stajalo „Ne u moje ime“, i prije toga „Rezolucija o Srebrenici“, sa crticom između.
Nije trebalo mnogo vremena pa da se i na društvenoj mreži Fejsbuk pojave grupe sličnih, pa i još eksplicitnijih naziva. Naravno, internet nas nekako sve okuraži, pa su tako i u ovim grupama smišljani planovi kako da se Skupština onemogući u svojoj misiji. Nakon usvajanja Rezolucije uslijedilo je razočarenje, ispunjeno osjećajem gorčine zbog izdaje koju smo/su (kao)braća uradili njima/nama u RS.
Naravno, ovom prilikom su se oglasili svi. Bilten o onom što se zaista desilo u Srebrenici smo već čitali – Dveri Srpske su anticipirale Rezoluciju, pa su svoje prosvjetiteljstvo počeli mnogo ranije. Ostali su bili trapaviji u svom reagovanju, ali su svi saglasni u jednom: Rezolucija će na sve Srbe i državu Srbiju navući veo odgovornosti za nešto što se nije desilo, i još više otežati situaciju u kojoj se nalazi Republika Srpska, koja je u stalnom grču da opstane u neprirodnoj tvorevini zvanoj Bosna i Hercegovina. Prema tome, moramo jasno svima reći da Rezolucija nije donesena u moje/naše ime.
Dobro, recimo da Rezolucija nije donesena u naše/moje ime.
Mene interesuje: u čije ime je izvršen zločin u Srebrenici?
1995. godina
Sjetio sam se svih onih mučnih snimaka sa dječacima i odraslim muškarcima koje škorpioni vode da im se, kako đeneral lijepo reče, osvete za Kosovski boj. Pucaju im u potiljak, a onda ih neko vrijeme ostave dok im se topla i ljepljiva krv na potiljku ne sasuši na vrelom julskom suncu. Potom ih kao krepanu zvjerad nabace u kamione, jedne na druge, i na kraju skupa sa srodnicima ubace u ilovaču, nadajući se da je sa tim sve gotovo – i Kosovo je osvećeno, i car Lazar i svi ostali, Srbi van Srbije su samostalni, blagostanje i sreća će zavladati srpskim zemljama.
Slike se potom nižu, same od sebe: nekoliko dana prije osvajanja Srebrenice, vojnici u uniformama su pobožno prilazili svešteniku da cjelivaju krst i prime blagoslov prije odlaska u boj za Krst Časni i Slobodu Zlatnu. Sveštenik je tom prilikom održao i adekvatnu besjedu u kojoj opominje naše drage mladiće-vojnike da su se Turci opet povampirili. A potom ih otpravlja da im zabiju glogov kolac u prsa.
Koliko ti je godina?
Nakon što je muslimanska odbrana konačno popustila, đeneral ulazi u grad. Dijeli djeci bombone. „Kako se ti zoveš?“, pita jednog dječaka. Maleni odgovara, ili možda ne – ne sjećam se više, đeneral ih sve uvjerava da im se ništa loše neće desiti. Žene privijaju djecu uz sebe i gledaju u vojnike koji ih okružuju.
Šta se desilo sa muškarcima?
Valjda su se borili, možda su se i probili do Tuzle i ostatka za njih slobodne teritorije? Dio je svakako izginuo. Nad gradom je nakon višednevnih borbi mukla tišina. Zarobljene će sigurno razmijeniti. Ionako se osjeća da je rat pri kraju.
Balije su poražene
Đeneral nam je poklonio još jedan grad, koji ćemo unizati u đerdan oslobođenih gradova Republike Srpske...
Međutim, ubrzo se počinju pojavljivati svakakve glasine. Žene u oslobođenom gradu se već vrpolje, okreću na sve strane, nariču, pitaju šta im je sa muževima, sinovima, očevima... Djeca su nervozna – vruće je jako, gladna su, izmorena. Obećavaju im da će ih prevesti do muslimanske teritorije. I Srbija priskače u pomoć šaljući autobuse za prevoz. O muškarcima niko ništa ne priča. Međutim, mnogo kamiona dolazi u grad. Vjerovatno zato da se izvezu njihove stvari, kao ratni plijen...
Ubrzo počinju kružiti zastrašujući scenariji, najprije od usta do usta, pa preko medija. Ratna TvSarajevo izvještava o hiljadama ubijenih, SRT izvješatava o oslobođenom gradu i ismijava muslimansku propagandu koja izmišlja žrtve, kao onomad za Markale i Kapiju. Narod u Republici Srpskoj pretpostavlja da se nešto desilo u istočnoj Bosni, naročito oni čiji su se sinovi vratili sa ratišta oko Srebrenice, ćutljivi i mračni, ali, opet, ne može vjerovati da ih (muslimana) je pobijeno na hiljade. Vjerovatno je opet riječ o dobro poznatom muslimanskom pretjerivanju... Ubrzo je uslijedilo bombardovnje, pa Dejton, pa memljivi i nesigurni mir...
2010. godina
Međunarodni sud u Hagu okarakterisao je par godina prije zločin u Srebrenici kao genocid.
Mi Srbi smo veoma osjetljivi na tu riječ.
Vlast RS 11. jul suštinski ignoriše, već par godina. Poslije rata smo insistirali na komemoraciji u Bratuncu, za izginule Srbe, jer smo osjećali da time barem dijelom opravdavamo svoju odgovornost, za ono što nismo uradili, jer se nikada nije desilo. Kasnije je došlo do pomaka, međutim, očigledno da kao društvo još nismo spremni da odgovorimo na neka za dalji napredak ključna pitanja, te smo se vratili na staro. Sada smo opet u fazi negiranja. Naime, možda bismo mi i priznali nešto, ukoliko bismo uvijek kao ekvivalent našem prznanju dobijali priznanje onih drugih i međunarodne zajednice da su i oni skrivi za štošta. E, da – tako bismo priznali i mi nešto. Inače, zašto? Samo bismo se bespotrebno ocrnili, jer naravno, dok god mi nešto ne priznamo, to nije istina i nije se desilo.
Djeca koja se danas bore za srpsku istinu o Srebrenicu su mahom ili začeti nakon 1995, ili par godina prije. Njih u "borbi" podržavaju najčešće oni koji rata ni vidjeli nisu. Kao i uvijek, masama je potreban clumping factor da bi se pojedinci i slabići osjećali zaštićenijima. Lako je uzvikivati „Nož, žica, Srebrenica“, mnogo lakše nego gledati u besperspektivnu budućnost i ćutati. Najteže je, naravno, nešto raditi.
A 1995. je bilo dovoljno onih koji su bili orni za rad. Pokazali smo da kao narod imamo smisla za organizaciju i sistematičnost. Polako smo to odradili. Čak smo sve i snimili, za nauk budućim pokoljenjima. Jer, Srpstvo kada traži žrtve – Srbin je dužan da ih podnese, ili prinese – zavisno od situacije. Makar žrtve podrazumijevale borbu protiv sopstvenog nacionalnog nasljeđa, mijenjanje slike o sebi u svijetu, zloupotrebu istorije i predaka... I naravno, uništavanje drugih ljudi, i tuđih naroda.
Zašto nam je tako teško priznati da smo bili u krivu, ja ne znam. Jedino kroz saznanje te istine, o sopstvenoj krivici, bismo mogli nastaviti dalje, ali ništa od navedenog nije važno, jer opijum devdesetih još lagano djeluje...
Kroz veo te opijenosti, ja bih još jednom pitao: „U čije ime je izvršen zločin u Srebenici?“ Mislim da je jasno. Da.
(preneseno sa pescanik.net)
Analizirajući nedavni neočekivani izliv nasilja između uzbekistanske manjine i kirgiske većine u Kirgistanu, mnogi komentatori nisu uspjeli da objasne zašto su se ta dva naroda odjednom okrenula jedni protiv drugih. Objašnjenja se kreću od zvaničnog dodvoravanja kirgiskom nacionalizmu, preko puke policijske i vojne brutalnosti do provokacija koje vrše paravojne formacije u nadi da će stvoriti novi Avganistan, ali ništa od toga ne objašnjava zašto su međuetnički odnosi tako brzo postali tako gadni. Kao da je cilj komentara bio da još više zamute sliku, novinari su u nekoliko izveštaja isticali suštinsku sličnost – etničku, jezičku, kulturnu – između Kirgiza i Uzbeka.
KRVNI POREMEĆAJ
Ali upravo to bi moglo da bude objašnjenje. U brojnim slučajevima etno-nacionalističkih sukoba, najdublja je mržnja među narodima koji – prema najuočljivijim odlikama – pokazuju najmanje razlike. To je jedna od velikih civilizacijskih kontradikcija i jedan od najvećih izvora nezadovoljstva, a Sigmund Frojd je toj pojavi dao i naziv: „narcizam malih razlika“. Po njegovim riječima: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja.“
Na primjer, razdvajanje Indije i Pakistana, koje je uzrok jednog od najdužih i najotrovnijih postojećih sukoba, svodi se prije svega na cijepanje Pandžaba. Idite u Pandžab i vidite da li primjećujete ikakvu razliku između ljudi sa dve strane granice. Po jeziku, etničkoj pripadnosti, fizičkom izgledu – potpuno su identični. U ovom slučaju je religija ono što simbolizuje narcisizam i ističe najsitnije razlike.
Nekad sam radio u Severnoj Irskoj, gde je religija takođe značajna linija razdvajanja, i u početku nisam umio da na prvi pogled prepoznam ko je katolik a ko protestant. Nakon određenog vremena, mogao sam prilično tačno da procijenim ko je ko, ali većina građana Belfasta je to radila mnogo bolje, i to nekako instinktivno. Doduše, tamo postoji izvjesna etnička razlika, pošto su starosjedioci Geli malo tamnoputiji i niži od uglavnom plavih Škota, koji su došli kasnije, ali je strancu to neprimjetno.
Isto je i na Kipru – teško je razlikovati Grke od Turaka. Ta dva naroda su toliko dugo živjela na istom ostrvu da pate od istog krvnog poremećaja zvanog talasemija. Jednom prilikom sam razgovarao sa doktorom koji se specijalizovao za to oboljenje, i koji mi je ozbiljnim glasom rekao da se iz uzorka krvi ne može zaključiti da li je davalac Grk ili Turčin. Umalo ga nisam pitao da li je do tada mislio da su pripadnici različitih nacionalnosti sačinjeni od različitog genetskog materijala. Nema praktično nijednog zabilježenog mešovitog braka između grčkih i turskih Kiprana, i to ostrvo je još uvek strogo podijeljeno.
LOKALNO RIVALSTVO
U knjizi Ratnička čast, Majkl Ignjatief je pokušao da objasni šta je to natjeralo vojnike u ratovima na Balkanu – inače fizički potpuno iste – na okrutnost i prezir prema jednom Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku. Najčešće je mržnja proizilazila iz vrlo provincijalnog i lokalnog rivalstva, a podsticala ju je ljubomora zbog neke navodne male prednosti onog drugog. Naravno, i ovde smo imali latentne nacionalne i verske razlike koje su pospješivale mržnju kada se sve već zakuvalo, ali glavno pitanje koje su postavljali stranci je bilo: „Kako li se prepoznaju?“ U Ruandi i Burundiju, čak i ukoliko su tvrdnje nekih kolonijalnih antropologa tačne – da se plemena Hutu i Tutsi razlikuju po rastu i po tome kako se češljaju – to ipak ne djeluje kao dovoljna razlika za izazivanje genocida.
U Šri Lanki, gde vam isto tako treba mnogo vremena da primjetite da su Tamili obično malo niži i malo tamnoputiji od većinskih Sinhaleza, to je nekako najvažnija informacija koju oni znaju jedni o drugima. Obično vam vrlo brzo u razgovoru spomenu kako oni drugi imaju previše djece, kako su lijeni i kako ne vode mnogo računa o higijeni. Moj prijatelj Patrik Kokburn piše u svojoj knjizi o Bagdadu da je primjetio da uvijek kada neki irački šiit ili sunit kaže kako religija ne igra nikakvu ulogu, on tačno zna ko od prisutnih pripada kojoj konfesiji. A ako želite da vidite kako izgleda rasni prezir, recite nekom šiitu iz Irana kako mislite da su on i irački šiiti u suštini braća.
Sljedeći primjer ove pojave je jedan od najozbiljnijih, ali i najmanje dramatičnih. Jedna od najbezazlenijih razlika na svetu – razlika između govornika flamanskog i govornika francuskog u Belgiji – namjerno će se isticati da bi se Belgija podijelila na dva dijela. Ako ova secesija uspije, onda će sjedište NATO-a i Evropske unije prilično narcisoidno prestati da postoji, jer će ga uništiti jedna od najmanjih zamislivih razlika.
Zato možemo samo da žalimo Uzbeke i Kirgize, dok zazorno pilje jedni u druge, u ovo vrijeme neimaštine i nesigurnosti. Njihova zajednička patnja možda tek počinje. U svemu tome ima pravih elemenata tragedije – i ironije. Jedna od najvećih prednosti homo sapiensa jesu nevjerovatno male varijacije između različitih „grana“. Od kada smo napustili Afriku, kao vrsta se skoro uopšte nismo izmijenili. Da smo psi, svi bismo bili ista pasmina. Ne patimo od ogromnih razlika koje razdvajaju druge primate, a kamoli druge sisare. Skoro u inat ovoj prirodnoj prednosti, i da bismo pokvarili moguću sveopštu solidarnost, uspijevamo da pronađemo izgovore za šovinizam i rasizam čak i u najmanjim razlikama, koje onda preuveličavamo. Zato osuda fanatizma i sujeverja nije samo moralno pitanje, već i pitanje opstanka.
(Slate/Peščanik/Žurnal)
Vasiljević se mesec dana pre no što smo došli u Višegrad nije javljao na telefon, tako da smo odlučili da mu u posetu odemo nenajavljeni. Maksimović je rekao da će nas on odvesti do njega. Kad smo stigli do Vasiljevićeve kuće – bele dvospratnice, na oko četiri kilometra udaljene od centra grada – činilo se da je prazna. Ušli smo u dvorište. Zavese su bile spuštene i vladala je potpuna tišina. Zazvonili smo, ali nam niko nije otvorio ulazna vrata
Onoga jutra kada smo stigli u taj živopisni istočnobosanski gradić, Višegrad je bio potpuno pust. Otomanski most na reci Drini već je vekovima simbol ovog grada. Međutim, nakon bosanskog rata, koji se vodio od 1992. do 1995. godine, taj most je postao i znamenje patnje ovdašnjeg bošnjačkog (tj. bosansko-muslimanskog) življa. Sudeći po iskazima brojnih svedoka, koji su pred Haškim tribunalom i lokalnim sudovima opisali ono što se u Višegradu dešavalo za vreme rata, pripadnici srpskih snaga su upravo na mostu ubili više stotina Bošnjaka, nakon čega su njihova tela bacili u reku.
Dok sam se sa kolegom-fotografom šetala višegradskim ulicama, one su bile puste. Retki prolaznici i još ređi posetioci kafića na obali Drine ispijali su svoje prve kafe. Niko se nije smešio. Bosanski Srbin Mitar Vasiljević se 12. marta ove godine – kao osuđenik za ratne zločine počinjene tokom 1992. nad Bošnjacima – vratio u svoj grad nakon što je odslužio dve trećine svoje petnaestogodišnje zatvorske kazne. Njegove pristalice u Višegradu su ga dočekale kao heroja – uz muziku, kolonu automobila i klicanje njegovog imena. Vasiljević je tom prilikom nosio kapu sa četničkim simbolima, odnosno sa oznakama srpske nacionalističke vojske iz perioda Drugog svetskog rata. Okupljenoj masi je poručio da nikada u životu nije bio srećniji.
„Pozdravljam svoje sunarodnike Srbe, omladinu i pogotovo decu koja nisu bila ni rođena u vreme kada sam poslednji put bio ovde“, rekao im je. Presudu koja mu je izrečena za ratne zločine nazvao je nepravednom, istakavši kako su svi dokazi protiv njega bili lažni. Nakon toga je odbio da razgovara s novinarima. Žitelji Višegrada – koji je svojevremeno bio pretežno bošnjački grad, dok ga danas uglavnom naseljavaju Srbi – nerado se strancima razgovaraju o dočeku koji je priređen u čast Vasiljevićevog povratka. Nekolicina njih, koji su se ipak zaustavili i odgovorili na naša pitanja, kažu da nisu bili tu i ne znaju ništa o tome. A kad smo ih upitali za zločine koje su u Višegradu počinile srpske snage, odbili su da odgovore i udaljili se.
Prema podacima Haškog tribunala, u Višegradu je tokom rata ubijeno oko 3.000 bošnjačkih civila – uključujući oko 600 žena i 119 dece. Neki od najstravičnijih zločina čitavog bosanskog rata odigrali su se u ovom gradu; među njima su i oni iz juna 1992. godine, kada je oko 140 Bošnjaka bilo živo spaljeno u kućama u Pionirskoj ulici i na Bikavcu. Vasiljević je u to vreme bio pripadnik paravojne jedinice pod nazivom „Beli orlovi“, na čijem se čelu nalazio Milan Lukić, koga je Haški tribunal nedavno osudio na doživotnu robiju – i to upravo zbog učešća u zločinima koji su se odigrali u prvim mesecima rata, uključujući i incidente u Pionirskoj ulici i na Bikavcu. U Tribunalu se o ovom slučaju trenutno raspravlja pred žalbenim većem.
I Bošnjački povratnici nerado govore o ratu. Zaustavili smo jednog sedamnaestogodišnjeg bošnjačkog mladića i pitali ga da li je zabrinut zbog načina na koji su njegovi sugrađani srpske nacionalnosti dočekali Vasiljevića. Odgovorio je da se ne plaši samog Vasiljevića, već onih koji su organizovali doček svog heroja. Na pitanje o tome ko su oni, mladić je samo odgovorio „njegovi ljudi“, nakon čega je odbio da to obrazloži.
Višegrad je danas duboko podeljen grad. Srbi i Bošnjaci jedni druge pozdravljaju na ulicama, ali se međusobno ne druže previše. Jedan od retkih Srba koji imaju prijatelje na obe strane jeste Zoran Maksimović – vlasnik i glavni urednik internet-portala „www.visegrad24.info“. Reč je o novinaru iz Sarajeva koji se u Višegrad doselio posle rata. Ljudi kažu da Maksimović zna sve i svakoga u gradu. On nam je rekao da dobrodošlica koja je Vasiljeviću bila organizovana 12. marta nije bila unapred planirana. „Sve je organizovala mala grupa ljudi koji su – dok su boravili u jednom od lokalnih kafića – spontano odlučili da to urade. Kada je do njih doprla vest da Vasiljević stiže u Višegrad, neko je predložio da bi ga trebalo dočekati na odgovarajući način – i tako je sve počelo“, kazao nam je Maksimović. On je inače i fotografisao pomenuti događaj, koji je šokirao Bosnu.
Međutim, ovakva verzija događaja razlikuje se od one koju smo čuli od drugog izvora, koji nas je zamolio da ostane anoniman. Po rečima tog izvora, doček Vasiljevića je bio brižljivo isplaniran i organizovan od strane jednog od udruženja srpskih ratnih veterana. Vasiljević se mesec dana pre no što smo došli u Višegrad nije javljao na telefon, tako da smo odlučili da mu u posetu odemo nenajavljeni. Maksimović je rekao da će nas on odvesti do njega. Kad smo stigli do Vasiljevićeve kuće – bele dvospratnice, na oko četiri kilometra udaljene od centra grada – činilo se da je prazna. Ušli smo u dvorište. Zavese su bile spuštene i vladala je potpuna tišina. Zazvonili smo, ali nam niko nije otvorio ulazna vrata. Jedna susetka nam je kazala da je porodica Vasiljević otišla u Beograd, da poseti sina. „Ko zna kada će se vratiti. Retko dolaze ovomo“, dodala je.
Izlazeći iz dvorišta, spazili smo policijski automobil, koji je bio parkiran nedaleko od Vasiljevićeve kuće. Samo pet minuta pre toga, nije ga bilo tamo. Maksimović je zaključio da je to veoma sumnjivo i rekao nam da saobraćajna policija obično ne parkira vozila na tom mestu. Kada smo ušli u auto kako bismo krenuli za Višegrad, policijsko vozilo je takođe otišlo.
MIHAJLOVIĆEVA SENKA
Ispred zgrade Opštine, čekao nas je Bilal Memišević, predsednik gradske skupštine. Memišević je Bošnjak i jedan od retkih zvaničnika koji nastoje da doprinesu tome da Višegrad prevlada postojeću ekonomsku i socijalnu krizu. U ratu je ostao bez roditelja. Kaže da zna ko ih je ubio i da ubice slobodno šeću višegradskim ulicama. No, uprkos tome, Memišević tvrdi kako veruje u pravdu i to da će svako – pre ili kasnije – biti pozvan na odgovornost za svoje zločine. Napominje da su odnosi među dvema etničkim grupama „sasvim dobri i stalno se poboljšavaju“.
Otkako se Vasiljević vratio u Višegrad, Memišević ga nije video. „On je osuđen i odslužio je svoju zatvorsku kaznu. Nadam se da je iz toga nešto naučio. To je sve što bih želeo da vidim – da se promenio, da to više nije onaj čovek koji je ovde počinio ratne zločine“, rekao je on. Oko 2.500 višegradskih povratnika nije zastrašeno Vasiljevićevim povratkom, niti su time na bilo koji način narušeni odnosi između dveju zajednica – tvrdi Memišević. On smatra da nešto što se dogodilo u okolini Višegrada samo dan nakon dočeka Vasiljevića predstavlja mnogo veći problem od same dobrodošlice. Naime, u selu Draževina (desetak kilometara od centra Višegrada), pripadnici Ravnogorskog pokreta obeležili su 64 godine od hapšenja Draže Mihajlovića (četničkog lidera iz Drugog Svetskog rata). Učinili su to isticanjem četničkih simbola, koji užasavaju Bošnjake i Hrvate, te pevanjem srpskih nacionalističkih pesama.
Mihajlovića su nadomak Višegrada 13. marta 1946. uhapsili agenti jugoslovenske službe bezbednosti (Odeljenje za zaštitu naroda, OZNA), nakon čega je zbog ratnih zločina i veleizdaje bio osuđen na smrtnu kaznu. Njegove pristalice ga i danas smatraju mučenikom koji je umro za otadžbinu. Oko 800 pripadnika Ravnogorskog pokreta, koji su se u martu ove godine okupili nadomak Višegrada, veličali su Mihajlovića i poslali poruku svim Srbima da „treba da žive u jedinstvenoj srpskoj državi“.
„Lokalno bošnjačko stanovništvo je više od svega zastrašeno postojanjem Ravnogorskog pokreta. Oni to mesto – Draževinu, koja je naziv dobila po Mihajloviću – pretvaraju u turističku atrakciju. Čak su postavili i spomenik Mihajloviću, isti onaj koji je pre nekoliko godina uklonjen sa jednog trga u Brčkom. To je postalo mesto njihovog okupljanja“, kaže Memišević, dodajući da u Višegradu skoro niko o tome ne govori otvoreno. Lokalni ogranak Ravnogorskog pokreta funkcioniše kao zatvorena grupa čiji predstavnici retko komuniciraju s medijima. Mi smo, međutim, uspeli da zakažemo susret sa njegovim predsednikom, Mirom Jeremićem. Jeremić ne smatra da aktivnost pokreta kojem pripada predstavlja bilo kakav problem. „Naš jedini cilj jeste iznošenje prave istine o onome što se dešavalo tokom Drugog Svetskog rata, jer je ta istorija falsifikovana“, kaže on, misleći pri tom na činjenicu da su komunističke jugoslovenske vlasti posle rata Mihajlovića proglasile ratnim zločincem i izdajnikom.
Na naše pitanje koje se ticalo odnosa između Srba i Bošnjaka u Višegradu, on se okrenuo ka mostu koji povezuje dve obale Drine i rekao: „Evo ih (Bošnjaka), slobodno hodaju“ – pokazavši na dvojicu staraca. „Prve zločine u Višegradu, kao i svugde po Bosni i Hercegovini, počinili su Bošnjaci. Srbi su se samo svetili“, kazao je Jeremić. „Ja sam bio u vojsci Republike Srpske. Kada u ratu izgubite nekoga ko vam je blizak, izgubite i razum.“ Međutim, Jeremić je zaćutao kada smo od njega zatražili da navede zločine koje su u ovom gradu počinili Bošnjaci. Što se pak Vasiljevića tiče, Jeremić nam je rekao da ga ne poznaje. „Jedino što znam je da se radi o marginalnoj ličnosti – kako u ratu, tako i sada“, kazao je. Potom smo otišli u Draževinu, mesto gde je pre 64 godine uhvaćen Mihajlović. Ravnogorski pokret svakog 13. marta obeležava tu godišnjicu.
OŽILJKE TREBA ZALEČITI
Na ulasku u to naselje, vidimo veliki putokaz ka pravoslavnom manastiru Sveti Nikolaj, na čijem je čelu Otac Jovan Gadrović. Na pitanje zbog čega je pristao da u svom dvorištu zadrži bistu Mihajlovića, tj. osuđenog ratnog zločinca, on nam odgovara: „To je bio odbačen čovek, a ja prihvatam sve koji su odbačeni.“ Na kiosku ispred manastira nema previše ikona ili razglednica sa pravoslavnim motivima, ali su tu brojni suveniri koji se odnose na četnički pokret.
Otac Gadrović kaže da on i njegov narod nemaju previše kontakata sa bosanskim Muslimanima. „To će se vremenom promeniti, ali još uvek postoje neki ožiljci koje najpre treba zalečiti, i samo Bog može to učiniti.“ Poput većine ljudi u Višegradu, ni on ne želi da govori o zločinima koji su tokom poslednjeg rata počinjeni u tom gradu. Tvrdi i da nekoliko dana nije ni znao da se Vasiljević vratio u svoj grad „Zločini su činjeni na svim stranama. Samo Bog zna šta se dogodilo u Višegradu. Patio je i naš i njihov narod. Rat je jako glupa stvar“, kazao je otac Gadrović. „Muslimani su najbolje prošli. Oni sada imaju državu, koju nikada ne bi dobili da nije bilo rata“, kaže on.
Istog dana je na jednom groblju, nekoliko kilometara udaljenom od Draževine, imam Hasan Skorupan sahranio dve bošnjačke žrtve rata čija su tela tek nedavno identifikovana. U pitanju su bile jedna majka i njena dvanaestogodišnja ćerka. Dotični imam je u Višegrad, gde je održao službu, došao iz Priboja (Srbija). On kaže da je za počinjene zločine čuo od bošnjačkih povratnika. Osvrćući se na verski razdor, on napominje da su njegovi kontakti sa pravoslavnim sveštenstvom ograničeni na pitanja verskog obrazovanja. „U nekoliko navrata smo zajedno organizovali predavanja o religiji. Mislim da to može pomoći obema etničkim grupama da se bolje upoznaju“, kazao je Skorupan.
Imam kaže i da su mu bošnjački povratnici rekli da im nije bilo prijatno zbog činjenice da je Vasiljević, kada se u martu vratio u Višegrad, bio dočekan kao heroj. „Kada vidite bošnjačku majku koja je u ratu izgubila dva sina, lako vam je da shvatite zbog čega je uznemirena time. Naravno da su poslednji događaji uznemirili mnoge bošnjačke povratnike, ali se moramo nadati najboljem. To je ono što im stalno govorim“, rekao je on.
A u neposrednoj blizini pomenutog groblja, u svom ateljeu koji služi i kao umetnička galerija, slikar Branko Nikitović, inače Srbin, pokušava da dočara jedan drugačiji Višegrad. „Primitivizam je u ovom gradu dominantniji nego ikada. Ne interesuje me nacionalizam, niti politika“, rekao je dok nam je pokazivao galeriju. Ni on ne želi da priča o Vasiljevićevom povratku. „Baš me briga za njega. Neki dobri, dragi ljudi, koji više nisu živi i ne hodaju ulicama Višegrada, oni su do kojih mi je stalo. Oni su mi stalno na umu“, kazao je on.
Nikitović je uspeo da u Višegrad dovede čak i jednu međunarodnu koloniju, na šta je veoma ponosan. On živi za tih nekoliko dana godišnjeg umetničkog festivala, tokom kojih njegov gradić na obali Drine živi potpuno drugačijim životom. Višegradski most sa 11 lukova, koji je po naređenju velikog vezira Mehmeda Paše Sokolovića u 16. veku sagradio veliki otomanski arhitekta Sinan, predstavlja deo Svetske baštine. Poslužio je i kao tema romana „Na Drini ćuprija“, jugoslovenskog nobelovca Ive Andrića. „Svako ko prvi put dođe u Višegrad već zna ponešto o njemu. Ili je čuo za Mehmeda Pašu Sokolovića, ili je čitao Andrićev roman, ili je čuo za izuzetnu lepotu ovog mosta“, kazao nam je Nikitović.
„Ja sam do sada naslikao oko 3.000 slika koje prikazuju višegradski most. Ali još uvek nisam uspeo da naslikam njegovo pravo lice.“
(Marija Arnautović je novinarka Slobodne Evrope, tekst prenesen sa prijateljskog portala e novine)
Bili su generacija 1958/1959. On je bio predsjednik Republike Srbije, skromni i pristojni profesor psihologije, gradsko dijete iz fine obitelji, odrastao negdje na pola puta između vrelog beogradskog asfalta osamdesetih i očevih večernjih soareja sa akademicima, filozofima, književnicima i Dobricom Ćosićem, a on premijer Republike Srpske i njegova čista suprotnost, rmpalija iz Laktaša, odrastao negdje na pola puta između roditeljskog seoskog imanja i fakulteta političkih nauka, uvijek u akciji, uvijek u nevolji, talentirani košarkaš i poduzetnik, bogat, moćan, beskompromisan i brz.
Bili su predsjednik Srbije i premijer Srpske nerazdvojan par - gdje god bi se pojavili ljudi su se došaptavali, i s nekom nejasnom mješavinom divljenja i ljubomore pokazivali prstom na njih. A njih dvojica stupali su kroz ljudsku pakost sigurnim korakom, mladi, lijepi, pametni i samopouzdani. Nisu se obazirali na poglede, jedan drugome dovoljno potrebni i sasvim dovoljni, uvijek jedan uz drugoga, na konferenciji, komemoraciji, koncertu, košarkaškoj utakmici, stranačkoj konvenciji, književnoj večeri, polaganju kamena temeljca ili nekakvoj svečanoj akademiji.
- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Smith - upao bi drugi. - Gospodin i gospodin Smith.
- Vrlo dobro. Gospodine Smith, želite li odvojene sobe?
- Dozvolite da to ipak odluči narod na referendumu - upao bi opet onaj prvi, pa se nasmijao vlastitoj šali, dok bi se pristojni gospodin Smith pogledom izvinjavao zbunjenoj recepcionerki.
Godinama su trajale te njihove, kako se to onda zvalo, „specijalne veze“. Blazirani prijatelji predsjednika Smitha grozili su se kabadahijskih manira premijera Smitha i na sve su načine pokušavali minirati njihove specijalne veze, ali gospodin Smith nije dopuštao beogradskim snobovima i fićfirićima da se miješaju u njegov život. Ni suradnici premijera Smitha nisu bili najsretniji što njihov drugar, seoski mangup, po beogradskim šminkerskim salonima zaboravlja stare drugove i rodni kraj.
Trajalo je to godinama, nije u Beogradu bilo društvenog događaja na kojemu u prvom redu, jedan do drugoga, nisu sjedili premijer Srpske i predsjednik Srbije, nije u regiji bilo seoskog vašara, krsne slave ili narodnog veselja da na čelu stola nisu sjedili gospodin i gospodin Smith.
- Mala! - dozvao bi prvi recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Smrth - udario bi šakom o recepciju. - Gospodin i gospodin Smrth.
- Smith - pristojno bi ga ispravio drugi.
- Zajebavam se - okrenuo bi se ovaj. - Jel se ti nikad ne zajebavaš?
- Gospodine Smith - prekinula bi ih gospođica s recepcije - želite li odvojene sobe?
- Dabome - brzo bi odgovorio pristojni gospodin Smith, kao da se izvinjava. - Mi ne želimo da se mešamo u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine.
Onda je jednog dana gospodin Smith iznenada predložio, a srpska skupština usvojila rezoluciju o Srebrenici. Strašno se razočarao i uvrijedio premijer Smith. Na susretu u Donjoj Gradini, prilikom obilježavanja 65. godišnjice proboja zatočenika iz koncentracionog logora „Jasenovac“, jedva da su i porazgovarali. Gospodin Smith je govorio o suživotu, pomirenju i oprostu, sve ispod oka gledajući gospodina Smitha, a ovaj je ljutito najavljivao rezoluciju kojom bi BiH morala osuditi genocid u Jasenovcu.
- Mala! - dozvao je te večeri recepcionerku. - Mi imamo rezervisano.
- A vi ste...?
- Dodik, Milorad Dodik - govorio je gospođici s recepcije, sve gledajući u predsjednika Srbije. - Ja se ne stidim svoga porijekla.
- Miki, nemoj tako - pokušao ga je smiriti gospodin Smith.
- Gospodo, gospodo - prekinula ih je recepcionerka - Želite li odvojene sobe?
- Očito, nije pitanje šta mi želimo - odgovorio je osorno premijer Srpske, ne skidajući ljutiti pogled sa zbunjenog predsjednika - nego šta želi Evropa!
- Miki, nemoj tako.
Otada, više ih nisu vidjeli zajedno. Na svečanom otvaranju obnovljenog tornja na Avali gospodin Smith je sjedio sam, tužno gledajući u praznu stolicu do njegove. Za to vrijeme, u svečanoj loži zagrebačke „Arene“, gospodin Smith je gledao utakmicu Cibona - Partizan, svako malo sjetno mjereći praznu stolicu do njegove. I gdje god bi se pojavio, ljudi su se došaptavali, pa s nekom nejasnom mješavinom zlurade pakosti i sažaljenja pokazivali prstom na njega.
- Mala! - dozvao je tako jedne večeri recepcionerku u skupom istambulskom hotelu. - Imam rezervisano.
- A vi ste...?
- Smith - odgovorio bi on uljudno. - Gospodin Smith.
- Gospodin Smith?! - začudila se mlada Turkinja. - On je već u sobi.
- Ne taj - usiljeno se nasmijao premijer Smith. - Ja sam drugi gospodin Smith.
- Hm - sumnjičavo je recepcionerka gledala čas u knjigu gostiju, čas u premijera Republike Srpske. - Čudno, i on je u svojoj sobi.
Tako je premijer Milorad Dodik u Istanbulu uhvatio svog dugogodišnjeg nerazdvojnog drugara Borisa Tadića sa Harisom Silajdžićem. Potpuno je, kažu, poludio od ljubomore. Svugdje ga je pratio i pravio mu scene. Onda su dugo razgovarali i odlučili da izglade sve nesporazume među njima. Naći će se na starom mjestu, u svečanoj loži, da proslave pobjedu Partizana.
- Mala! - dozvat će Milorad Dodik recepcionerku u skupom pariskom hotelu. - Jel došao monsieur Smith?
- Monsieur Smith?!
- Da, visoki gospodin u crno-belom dresu - odgovorit će Dodik. – Trebao je doći na Final Four u Pariz.
- Final Four?!
- Da, da slavimo pobjedu Partizana. Košarka, Euroliga...
- Ah da, naravno - shvatila je recepcionerka. - Ali nije kod nas prijavljen nikakav monsieur Smith.
Za to vrijeme, na drugom kraju Europe, u jednom moskovskom hotelu, okupit će se sudionici velike svečanosti povodom 65. godišnjice Dana pobjede i završetka Drugog svjetskog rata. Svi će državnici i predsjednici biti tu, a Boris Tadić tužno će se osvrtati i gledati, pa na kraju prići recepcionerki.
- Oprostite, da li je možda stigao tovariš Smith?
- Tovariš Smith?
- Aha - reći će srpski predsjednik pun nade. - Trebao je doći na paradu povodom proslave pobjede partizana u Drugom svjetskom ratu.
- Sigurna sam da će doći - ljubazno će gospođica na recepciji. - Vjerojatno je riječ o nesporazumu.
Tako je tragičnim nesporazumom završila priča o gospodinu i gospodinu Smithu. Jedan u Parizu, drugi u Moskvi - pričalo se kasnije - ispriječila se između Milorada Dodika i Borisa Tadića cijela Europa.
(Nezavisne novine, 05.05.2010.)
Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom
Sredinom siječnja, turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu, posjetio je u dva uzastopna dana (14. i 15.) Zagreb i Beograd, a na oba sastanka – s hrvatskim ministrom Gordanom Jandrokovićem, i sa srpskim Vukom Jeremićem – sudjelovao je i bosansko-hercegovački ministar vanjskih poslova, Sven Alkalaj. Radilo se o prvim sastancima dviju (za sada poluformalnih, i uglavnom konzultativnih) potencijalnih trilateralnih organizacija: jedne u kojoj bi sudjelovale Turska, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i druge u kojoj bi bile Turska, Srbija i Bosna i Hercegovina.
Osnivanje dviju trilaterala tog tipa rezultat je prethodnih intenzivnih komunikacija Ankare s Beogradom, Sarajevom i Zagrebom. Samo u posljednja dva mjeseca, ta je komunikacija uključivala posjetu Ahmeta Davutoglua Zagrebu (12. prosinca 2009.) gdje je razgovarao s predsjednikom Stjepanom Mesićem i premijerkom Jadrankom Kosor, susret s ministrom Jandrokovićem na marginama zasjedanja Generalne skupštine UN (23. rujna 2009), a prethodno i posjetu tadašnjeg hrvatskog premijera, Ive Sanadera, Turskoj u veljači 2009. Sličnog su intenziteta bili i tursko-srpski odnosi, za koje su dvojica predsjednika – Boris Tadić i Abdulah Gul – prilikom Gulova posjeta Beogradu 26. listopada 2009. rekli da su „na najvišoj razini u dosadašnjoj povijesti“ (bez obzira na važno neslaganje oko pitanja priznavanja Kosova).
DRUGA NAJVEĆA SAVEZNICA
Kad se radi o bosansko-turskim odnosima, oni već duže vrijeme imaju poseban karakter. Službena turska vanjska politika polazi od zaključka da je Bosna i Hercegovina „jedna od onih zemalja koje su uvijek imale privilegirano mjesto u okviru turske vanjskopolitičke strategije“, i to zbog „dubokih povijesnih, kulturalnih i društvenih veza“. Posebnost tih odnosa vidjela se ne samo tijekom ratnog sukoba u devedesetim godinama – kad je Turska bila vrlo značajan akter u političkoj, vojnoj i diplomatskoj podršci Bosni i Hercegovini, a također (sa Sjedinjenim Državama) i zemlja koja je stajala iza Washingtonskog sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 1994. – nego i u nedavnim turskim inicijativama koje se tiču ne samo bosanske vanjske, nego i unutrašnje politike. U prosincu 2009., predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, posjetio je Tursku, a potom je Turska predložila svim „bošnjačkim strankama“ (Stranci demokratske akcije, Stranci za Bosnu i Hercegovinu, ali i SDP-u Bosne i Hercegovine) da se sastanu, kako bi izgladile međusobne razmirice. Ta je inicijativa – koja na kraju nije uspjela – izazvala stanovite kritike od strane hrvatskih i srpskih zastupnika u bosansko-hercegovačkom parlamentu, koji su držali da se radi o nedopustivom uplitanju u bosansko-hercegovačku unutrašnju politiku . Slične su kritike Turskoj, navodno, tim povodom uputile i Europska Unija i Sjedinjene Države. Postavilo se pitanje: što zapravo Turska želi postići takvim izravnim interveniranjem ne samo u unutarbosansku, nego i unutarbošnjačku politiku?
Takav povećani intenzitet odnosa Turske sa središnjim zemljama prostora bivše Jugoslavije (Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom) ukazuje na novi smjer turske vanjske politike. U posljednja dva desetljeća, naime, iako je Turska bila prisutna na Balkanu i zainteresirana za stanje u toj regiji, ona je najčešće djelovala u okviru međunarodnih organizacija ili u suradnji sa Sjedinjenim Državama. Kao i većina drugih susjednih zemalja – a naročito onih koje su u prošlosti bile izravno involvirane u vojno-političke akcije na Balkanu (makar i tako davno kao što je bio slučaj s Otomanskim imperijem) – i Turska je sve donedavno pažljivo mjerila svoje korake, da ne bi na sebe privukla val kritike i nerazumijevanja. Djelovala je diskretno i oprezno, a u javnosti suzdržano. No, u posljednjih pola godine, Turska napušta tu politiku te na Balkanu počinje djelovati samostalno i s većim samopouzdanjem nego ikad ranije. To se naročito odnosi na njenu politiku prema Bosni i Hercegovini, koju turska javnost drži „drugom najvećom saveznicom Turskoj u svijetu“. Prema nedavnom istraživanju koje je proveo think-tank za međunarodna strateška istraživanja USAK iz Ankare, turski građani identificiraju Azerbejdžan kao najvećeg prijatelja i saveznika svoje zemlje, a odmah iza toga je Bosna i Hercegovina.
Ta je promjena rezultat nove politike kojoj je glavni kreator novi turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu. Davutoglu, koji je bio profesor međunarodne politike na Sveučilištu Beykent u Istanbulu, a također i glavni vanjskopolitički savjetnik i turskog premijera Recepa Tayyipa Erdo ana i sadašnjeg predsjednika (a nekoć ministra vanjskih poslova) Abdulaha Gula, postao je ministar vanjskih poslova 1. svibnja prošle godine. Njegova je vanjskopolitička koncepcija različita od tradicionalnog turskog oslanjanja samo na Zapad – što je Turska dosad činila ponajprije kroz članstvo u NATO-u, čiji je član od 1952., a također i kroz bilateralne odnose sa SAD, čija je glavna saveznica u islamskom svijetu. Prethodna turska vanjska politika bila je dugo „zarobljena“ u nastojanju da zemlja postane članicom Europske Unije. No, taj proces „približavanja“ predugo traje: u najmanju ruku od 1987, kad je Turska zatražila punopravno članstvo, a u širem smislu i duže – od 1963. kad je postala pridruženom članicom tadašnje Europske ekonomske zajednice. Unatoč ozbiljnim reformama koje su izvedene u posljednjih desetak godina, članstvo Turske u Europskoj Uniji je i dalje neizvjesno. Nova je turska vanjska politika, koju promovira profesor Davutoglu, odgovor na tu neizvjesnost.
ALTERNATIVA ZAPADU
Davuto lu i dalje vidi Tursku kao saveznicu Sjedinjenih Država i potencijalnu članicu Europske Unije, ali i kao zemlju koja ima ne malu samostalnu snagu, pa se ne mora nužno oslanjati na obećanja koja joj daju zapadni partneri. Ta je snaga – relativno gledano – čak i ojačala u posljednjih nekoliko godina: jednim dijelom i zbog relativnog slabljenja Grčke, koja se nalazi u ekonomskoj i političkoj krizi, kao i u krizi legitimiteta i povjerenja. Turska je dugo – od početka ciparske krize – držala da se Zapad neopravdano stavio na stranu Grčke, te je pritom zanemarivao legitimne turske interese. No, s oslabljenom Grčkom, možda je došao i trenutak za novi uzlet turske vanjske politike. Davutoglu govori o Turskoj kao o globalnom centru koji vodi svoju vanjsku politiku „u svim pravcima“. Umjesto jednodirektivne vanjske politike (oslanjanja na Zapad), Turska treba voditi multidirektivnu politiku u kojoj će ona postati glavni akter u više od jedne važne regije. Regije u kojima bi Turska mogla postati glavna snaga su - Bliski Istok, Kavkaz, Središnja Azija i Balkan. Kad bi doista uspjela u takvom pozicioniranju, Turska bi istodobno postala i jedna od najznačajnijih globalnih sila, budući da ni američka, ni ruska ni europska politika ne bi mogle ostvariti svoje ciljeve bez suradnje s njom. Upravo bliskost turbulentnim i nesigurnim područjima sad postaje turska prednost. Dovoljno je samo nakratko pomisliti o alternativi: što bi bilo da Turska – pozicionirana tu gdje jest – okrene leđa Zapadu? Takva je pozicija dosad bila nezamisliva – a turska je vojska bila glavni čuvar prozapadne orijentacije zemlje. Ni nova vanjskopolitička orijentacija, dakle, neće skrenuti s puta bliskosti Zapadu, a prije svega Sjedinjenim Državama. Međutim, istodobno, Turska nastoji iskoristiti novu situaciju u post-unipolarnom svijetu, kojeg je najavio i sam američki predsjednik Barack Obama, kad je prihvatio da Amerika više neće biti jedina svjetska velesila, iako će ostati i dalje najsnažnija zemlja svijeta. Umjesto toga, stvorit će se više regionalno-globalnih sila, koje će – ako bude sreće – međusobno surađivati. U takvom novom svijetu, Turska vidi svoju veliku šansu: da postane jedan od regionalno-globalnih partnera, i to zahvaljujući svojoj ekonomskoj, vojnoj, demografskoj i kulturalno-identitetskoj snazi kojom može utjecati na političke događaje u turbulentnim područjima. Radi se, naime, o zemlji od 73 milijuna stanovnika, o najstabilnijoj demokraciji i najpouzdanijoj zapadnoj partnerici među islamskim zemljama (unatoč trima vojnim udarima u posljednjih pedesetak godina), o zemlji koja zauzima 17. mjesto na svijetu po veličini svoje ekonomije, o članici NATO-a, OECD-a, G-20 i OESS-a, te o zemlji koja – što nije nimalo beznačajno – postaje jedna od glavnih energetskih sila, naročito zbog toga što će upravo kroz Tursku prolaziti plinovod Nabucco, što će Tursku postaviti u mnogo snažniju poziciju kad se radi o snabdjevanju Europe plinom i naftom. Ta će pozicija omogućiti Turskoj da – ako to želi – dodatno zabrine Europu na način na koji to povremeno, kad joj odgovara, barem simbolički rade Rusija i Ukrajina. Sve je to povećalo razinu samopouzdanja u samoj Turskoj, te stvorilo potrebu da se ona i u svojoj vanjskopolitičkoj strategiji odmakne od pozicije „priključka“ Europi i Sjedinjenim Državama, prema poziciji ozbiljnog i samostalnog aktera u međunarodnim odnosima. Sam ministar Davutoglu je početkom ove godine (5. siječnja 2010.) izjavio da Turskoj treba nova, jača vanjska politika, te najavio otvaranje čak 26 novih diplomatskih misija širom svijeta. Plan je, rekao je turski ministar vanjskih poslova, da Turska uđe u Europsku Uniju do 2023., te da do tada postane i jedna od deset najrazvijenijih zemalja svijeta. Radi se, dakle, o ambicioznom i ne tako kratkoročnom planu jačanja turske pozicije.
Tom strateškom preustrojavanju dijelom je pridonijelo i i nerazumijevanje na koje Turska i dalje nailazi u samoj Europskoj Uniji. Ne samo da je Turska već više desetljeća u nejasnom – i za nju pomalo ponižavajućem – položaju u odnosu na članstvo u EU, nego se u posljednje vrijeme najavljuju i referendumi u pojedinim starim članicama EU (npr. Francuskoj) o eventualnom turskom članstvu, dok se u drugim zemljama (npr. Austriji) jasno daje do znanja da se takav eventualan ugovor neće nikada ratificirati. Vrata Europske Unije, izgleda, ostaju i dalje zatvorena za Tursku. Naročito je bolno – za Tursku – bilo primanje podijeljenog Cipra u Europsku Uniju 2004. godine. Turska zna da Cipar može biti neprevladiva prepreka turskim željama za punopravnim članstvom – i to unatoč tomu što je tursko stanovništvo na Cipru glasalo za sporazum o ujedinjenju otoka, dok ga je grčko odbacilo. Pa ipak, samo je grčki dio Cipra danas u poziciji da uživa sve povlastice punopravnog članstva u EU, dok je tursko stanovništvo de facto isključeno. Nije li onda logično da se Turska okrene na drugu stranu – barem djelomično – te da pokuša ojačati svoju poziciju kako bi u budućim pregovorima s Europom imala snažniju poziciju. Turska nova vanjska politika nije odustala od punopravnog članstva u EU, ali drži da Europi treba pokazati da Turska ima alternativu.
GLOBALNA A NE BRISELSKA INICIJATIVA
Turske nove akcije na Balkanu treba promatrati i u tom kontekstu. Za Bosnu i Hercegovinu dugo se govorilo da treba učiniti korak „od dejtonske prema briselskoj fazi“. No, istodobno, Bosna i Hercegovina je – baš kao i Albanija (i Kosovo) – izostavljena iz grupe zemalja koje su krajem 2009. došle na bijelu šengensku listu (Makedonija, Crna Gora i Srbija). Turska je bila razočarana i time što Bosni i Hercegovini nije bilo ponuđeno nikakvo obećanje o eventualnom članstvu u NATO-u, iako se Turska za takvo obećanje eksplicitno zalagala. Kako u Bosni i Hercegovini Hrvati i Srbi imaju mogućnost da postanu državljani Hrvatske, odnosno Srbije, te time i koriste bezvizni režim pri putovanju u šengenske zemlje, Bošnjaci su se našli u neravnopravnoj poziciji. To će, sasvim sigurno, smanjiti popularnost Europske Unije – koja i tako nije pretjerano popularna ni kod bosanskih Srba ni kod hercegovačko-bosanskih Hrvata. (Nije više ni u Turskoj. Najnovija istraživanja javnosti pokazuju da je u 2008 samo jedna trećina Turaka podržavala članstvo Turske u EU, dok je još 2002. podrška bila na razini od 80%) . Što je, dakle, ostalo od „briselskog puta“ za Bosnu i Hercegovinu? Na neki način, čini se da se sudbina Bosne i Hercegovine (kao i Albanije) sad sve više približava sudbini same Turske – zemlje koju Europska Unija ne razumije i ne prihvaća do kraja. Budući da mnogi Bosnu i Hercegovinu percipiraju kao muslimansku zemlju (iako ona to, sudeći čak i po najnovijim neformalnim procjenama o strukturi stanovništva, zapravo nije, budući da muslimani nisu većina u toj zemlji), stvara se dojam da su Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo iznimke možda baš iz tog razloga. Čak i ako to nije istinit dojam, on ima potencijal da postane popularan, i da se na njemu gradi sasvim specifična anti-europska, a možda i anti-zapadna retorika. Takva retorika bi naročito politički umjerene Bošnjake mogla voditi ka većem savezništvu upravo s Turskom, a one radikalnije možda i u neke ekstremne forme antizapadnjačkog aktivizma, na što je nedavno upozorio i izraelski ministar vanjskih poslova, Avigor Lieberman.
Ako već dođe do napuštanja „dejtonske faze“ (a to je veliki „ako“), Turska sada u odnosu na Bosnu i Hercegovinu nudi globalnu (a ne „briselsku“) inicijativu. U njoj bi glavni akteri bili ne Brisel, nego Washington, Moskva i Ankara. U tom prijedlogu ima i namjernog nastojanja da se minimizira uloga Europske Unije, ali ima i implicitnog prisjećanja na neefikasnost Europske Unije u devedesetim godinama. Mir u Bosni rezultat je prije svega američkih (uključujući i NATO-ove) akcija, a ne europske diplomacije i vizija. Ministar Davutoglu je početkom siječnja ove godine izjavio da bi takva inicijativa – koja bi uključivala i Moskvu i Washington – značajno smanjila tenzije u samoj Bosni i Hercegovini. „Srbi se osjećaju mnogo ugodnije kad vide da je Rusija prisutna. Bošnjaci bi se, također, osjećali sigurnije ukoliko bi se Turska uključila u taj proces“, rekao je on nedavno. Hrvate se u tom kontekstu ne spominje – i to vjerojatno iz tri moguća razloga. Prvo, zato što se drži da bi ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju oni dobili značajnu podršku same Europske Unije, čiji bi državljani postali svi oni Hrvati koji imaju hrvatsko državljanstvo. Drugo, možda se drži da bi Washington u tom kontekstu mogao biti zastupnik Hrvata, naročito s obzirom na to da je Hrvatska također i članica NATO-a, te da je u posljednjih nekoliko mjeseci došlo do poboljšanja američko-hrvatskih odnosa (čemu je značajno doprinijelo hrvatsko svjedočenje u korist Kosova pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, nakon čega je odmah – 10. prosinca 2009. - došlo do susreta Gordana Jandrokovića s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton ). Treće, vjerojatno se drži da u srpsko-bošnjačkim odnosima treba tražiti rješenje za temeljni problem Bosne i Hercegovine. Usporede li se, naime, analize koje je o stanju u Bosni i Hercegovini 1999. i 2009. objavila Međunarodna krizna grupa (International Crisis Group, ICG), vidjet će se da je 1999. kao glavni problem Bosne i Hercegovine isticano pitanje odnosa Srba i Hrvata, a deset godina nakon toga – pitanje odnosa Bošnjaka i Srba. Srpsko-bošnjački odnosi u Bosni i Hercegovini, naravno, podrazumijevaju involviranost Ankare i Moskve, pa je politika prema Bosni i Hercegovini dobra prilika za Ankaru da uspostavi još jednu u nizu strateških poveznica, koje bi joj osigurale alternativu u odnosu na dosadašnju politiku prevelikog oslanjanja na Zapad. Bosna, dakle, postaje, kako je nedavno izjavio nekadašnji bosanski ambasador u Turskoj Hajrudin Somun, „neodvojivi dio turske strateške politike, što većina bošnjačkih muslimana očekuje već decenijama“.
OBNOVA NEO-OTOMANIZMA
Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest također i indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom. Govoreći upravo u Sarajevu – prilikom otvaranja konferencije o Otomanskom nasljeđu i muslimanskim zajednicama Balkana – ministar Davuto lu je u listopadu 2009. podsjetio da u Turskoj živi više Bosanaca nego u Bosni i Hercegovini, više Albanaca nego u Albaniji, te više Čečena i Abhaza nego u Čečeniji i Abhaziji. To je, rekao je, nasljeđe Otomanske imperije. „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio Otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti takav Balkan“. Ta je izjava odmah kritizirana, ne samo na samom Balkanu, nego i u Briselu. Iako je kasnije ministar Davutoglu pokušao ublažiti njenu jasnoću, te se eksplicitno distancirao od najave formiranja neke nove „Otomanske imperije“, ostaje činjenica da se nova turska vanjska politika ipak oslanja – barem u svom jezgru – prije svega na zemlje „otomanskog commonwealtha“. To, samo po sebi, međutim, vjerojatno nije problematično: ne samo da se i Velika Britanija oslanja na nasljednice svog nekadašnjeg imperija, i Amerika na zemlje engleskog jezičnog područja, nego se i današnja Rusija strateški orijentira na kontrolu i utjecaj u zemljama post-sovjetskog prostora. Tako se ponašaju sve nekadašnje velesile, pa i Turska – koja je ipak glavna nasljednica (i toga se više ne stidi) Otomanskog imperija, koji je na svom vrhuncu (npr. 1683.) obuhvaćao golemo područje od Budimpešte do Basre i od Alžira do Meke – ne vidi (više) ništa sporno u slličnom pokušaju. Treba u tom kontekstu i podsjetiti da je Ahmet Davutoglu ne samo diplomat, nego i politolog, što znači da mu je vjerojatno poznat trend imperio-nostalgije, koji se u akademskoj literaturi pojavio naročito u 1990-tim godinama, i to kao izravna posljedica novog neuspjeha nacionalnih država i nacionalizama da uspostave mir: naročito na Balkanu. Akademska literatura iz tog razdoblja – a naročito britanska – puna je tekstova i knjiga koje govore o „benevolentnim imperijama“, koje su uspjele ono što su njihove nasljednice (nacionalne države) odmah potom pokvarile: uspostaviti i održati trajni mir i sačuvati etnički pluralizam unutar sebe. Na to Davuto lu upozorava kad kaže da je Balkan bio područje mira i pluralizma, i da ga – upravo takvog – treba obnoviti. U tom se kontekstu može razumijeti i službeni stav turskog ministarstva vanjskih poslova, kojim se traži da se o Balkanu ne govori u negativnom kontekstu, te da se iz tog pojma izbace pogrešne interpretacije da se radi o zoni stalnih konflikata. Balkan je, naime, dugo bio nazivan i „Turkey in Europe“ („Turska u Europi“), pa se svako negativno obilježavanje Balkana nužno reflektira i na percepciju Turske. U stanovitom smislu, Turska sad obnavlja svoju politiku tretiranja Balkana kao „produžene Turske“, odnosno „Turske u Europi“. To se, sasvim sigurno, ne odnosi na cijeli Balkan – ali bi se moglo odnositi na muslimansko stanovništvo u Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji i u Bosni i Hercegovini.
Da bi ostvarila takvu politiku, Turska treba suradnju Rusije i Washingtona. Politika administracije Baracka Obame prema Balkanu još nije sasvim jasna, no – jasno je da Washington želi očuvati jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, te da neće dopustiti da njenim eventualnim raspadom dođe do poraza politike koju su SAD gradile sad već više od desetljeća i pol. Na drugoj strani, izraelsko upozorenje da Bosna i Hercegovina postaje potencijalno gnijezdo europskog terorizma, upozorenje je i Washingtonu, s kojim Tel Aviv ima ponešto zahladnjele odnose nakon inicijalnog Obamina pokušaja približavanja Iranu. Stav Sjedinjenih Država prema turskoj inicijativi oko Bosne i Hercegovine ovisit će, djelomice, i o odnosima između Washingtona i Brisela. Nije sasvim jasno želi li nova Obamina vlada surađivati s Europskom Unijom ili je želi držati na distanci, kako je to činila administracija Georgea Busha Mlađeg. Ako je skeptičan prema Briselu, znači li to da će Obama podržavati članstvo Turske u EU (kao svojevrsnog „trojanskog konja“) ili ne? Dakle, u odnosu Washingtona prema turskoj inicijativi ima još uvijek mnogo nepoznanica. Nije nepoznato, međutim, da Amerika treba Tursku na Bliskom Istoku, te u akcijama oko Iraka, Afganistana i Pakistana. Također, Washington neće dopustiti radikalizaciju turske unutrašnje politike u smjeru nekog skretanja prema političkom islamu. Eventualno skretanje Turske u tom smjeru, značilo bi golemi problem za Sjedinjene Države. Washington dopušta stanovitu retoričku islamizaciju, pa i neo-otomanizaciju, koju je započela Erdo anova vlada, ali i taj razvoj događaja pažljivo prati, kako on ne bi izmakao kontroli.
Kad se radi o Rusiji, u posljednjih pola godine njeni su se odnosi s Ankarom značajno popravili. Tradicionalno rivali ne samo u Srednjoj Aziji, nego i u područjima koja su za obje zemlje od strateškog unutrašnjepolitičkog značaja (u Čečeniji i Kurdistanu), Turska i Rusija su u listopadu 2009. postigle dogovor o suradnji i na neki način „podjeli“ interesnih sfera u energetskoj politici. U siječnju 2010. dogovorile su se o zajedničkoj izgradnji nuklearne elektrane na turskom području. To ih je učinilo „strateškim partnerima“ (kako je tom prilikom izjavio ruski predsjednik Dimitrij Medvedev), a ne potencijalnim konkurentima u industriji prenošenja energije, a time je i ojačalo pozicije obje zemlje u odnosu na Europsku Uniju i Sjedinjene Države. Povrh toga, i politički odnosi dviju zemalja su unaprijeđeni, pa one sada djeluju kao dvije regionalne sile u nizu sporova u regijama koje kontroliraju. Turska je, tako, posredovala u rusko-gruzijskom sukobu u kolovozu 2008., a Rusija je uspješno posredovala kako bi se okončao sad već stoljeće dug prekid odnosa između Turske i Armenije. Zahvaljujući, između ostalog, i tom posredovanju, u listopadu 2009. Turska i Armenija su potpisale protokol o normalizaciji odnosa, te time učinile vrlo značajan prvi korak prema rješavanju problema koji je još od kraja Prvog svjetskog rata ne samo sprečavao bilateralne odnose, nego i značajno utjecao na stanje ljudskih prava i sloboda u samoj Turskoj, te je usporavao na putu prema punopravnom članstvu u Europskoj Uniji. Očekuje se da bi se ove godine (2010.) mogli uspostaviti i diplomatski odnosi između dviju zemalja – što bi bilo od golemog značaja za ukupne islamsko-pravoslavne odnose u Središnjoj Aziji, ali i drugdje.
SUVLASNIŠTVO S EVROPOM
To „drugdje“ odnosi se, prije svega, na Cipar, Makedoniju, Kosovo (bez obzira tretirali ga kao područje pod UN Rezolucijom 1244 ili kao nezavisnu državu) i Bosnu i Hercegovinu. Tursko-rusko prijateljstvo i partnerstvo moglo bi, doista, imati pozitivna učinka na sve te slučajeve, jer se u svima radi o problemu gubitka povjerenja između islamskog i kršćanskog stanovništva. U svim tim slučajevima, došlo je do instrumentalizacije i politizacije prošlosti, koja uključuje i različite oficijelne diskurse, te nacionalne i državotvorne mitove koji se tiču i Otomanskog razdoblja. Za razliku od Washingtona, Moskva – čini se – pokazuje veći interes da u tome sudjeluje zajedno s Ankarom. I Moskvi je, baš kao i Ankari, Bosna i Hercegovina najzapadnija zemlja u kojoj bi mogla ostvariti značajan politički utjecaj temeljem kulturalne i povijesne sličnosti, kao i sličnih političkih pozicija (u njenom slučaju – prije svega s Republikom Srpskom). I za Moskvu je involviranost u Europu od strateškog značaja – ne zbog toga što bi Rusija htjela postati članicom Europske Unije, nego zato što bi željela spriječiti neželjeno involviranje Zapada u post-sovjetski prostor, a naročito u Središnjoj Aziji i na Kavkazu. Također, i Moskva s prilično skeptičnosti gleda na Brisel, kojeg ne doživljava kao značajnog i samostalnog političkog aktera, nego preferira direktne kontakte s pojedinim (važnijim, moćnijim) članicama Unije.
Sve to otvara nova važna pitanja za Bosnu i Hercegovinu, a vjerojatno i za druge zemlje u regiji. Vidjet ćemo hoće li Brisel na to reagirati: i kako. Hoće li – iz bojazni od prevelikog involviranja Rusije, Turske a možda i Amerike u europska pitanja – ubrzati proces pristupanja svih zemalja regije Europskoj Uniji? Ili će nad regijom prihvatiti stanovito „suvlasništvo“ s ne(sasvim)-europskim silama koje imaju globalne ambicije: Amerikom, Turskom i Rusijom? Ili će biti suviše zaokupljen drugim važnim pitanjima – ili suviše podijeljen oko poželjnog smjera akcije – da inicijativu ispusti iz svojih ruku, i prepusti je tom novom regionalno-globalnom trokutu?
(Autor je izvanredni profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i docent (lecturer) iz područja međunarodnih odnosa na Sveučilištu Stirling u Škotskoj (UK), te direktor Centra za studiranje europskog susjedstva na tom sveučilištu. Tekst je objavljen u prvom broju "Političkih analiza".)
(zurnal.info)
Laž je da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem«, i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti Da do kraja svog predsjedničkog mandata, ili svojih predsjedničkih mandata, ništa više ne učini, Ivo Josipović već se na svijetao način upisao u političku povijest ovoga naroda i ovih prostora, bez obzira što su na upisivanje u povijest, najvjerojatnije, presudno utjecale »prijateljske« sugestije iz Sjedinjenih Država. Obamina administracija, naime, očito je ozbiljno naumila dodatno civilizirati odnose u regiji, a preduvjet za to jest obračun s vlastitim opasnim zabludama i samoobmanama iz prošlosti. Josipović se, dakle, poklonio žrtvama masakra nad nedužnim Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, masakra što su ga 16. travnja 1993. počinile srednjobosanske trupe Hrvatskog vijeća obrane. Nakon toga, poklonio se i hrvatskim žrtvama zločina Armije BiH u nedalekom Križančevu selu. Dan ranije, u srijedu, u Sarajevu je izgovorio rečenicu koja je, u političkom smislu, neusporedivo važnija od hvalevrijednog davanja počasti ubijenima, rečenicu čiji značaj ne može umanjiti ni Josipovićevo, prilično jadno, naknadno reteriranje, ni njegovi pokušaji da nas uvjeri kako je krivo shvaćen.
»Politike koje su devedesetih godina, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlosretno sjeme. (...) Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče«, rekao je pred bosanskohercegovačkim parlamentarcima. Vladimir Šeks i Andrija Hebrang na to su se uhvatili za izlizanu tezu po kojoj »Hrvatska nije bila agresor i nije sudjelovala u međunarodnom sukobu u BiH«, i po kojoj »sve jasno piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu koja je donesena u vrijeme Vlade Ivice Račana«. A u tom sramotnom i krivotvoriteljskom saborskom dokumentu kaže se ovako: »Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.« Linijom bezobraznog nerazumijevanja ičega, osim nakaradno uskih osobnih i partijskih interesa, i linijom krajnjeg sljepila krenula je, na koncu, i Jadranka Kosor, premijerka i šefica HDZ-a. »Hrvatska nije vodila agresorski, nego obrambeni i pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem, i to bi trebao promicati svaki hrvatski državni dužnosnik«, kazala je gospođa Kosor.
Tako smo, eto, saznali da je uvjet za obnašanje dužnosničke funkcije u Hrvatskoj promicanje laži kojoj je udaren pečat službene istine. Zgoljna je laž da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem« i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti. Istina je, kao što je svojedobno lucidno i duhovito primijetio Predrag Lucić, da je Hrvatska Bosnu i Hercegovinu prva priznala, a druga napala. Istina je da je 12. studenog 1991. u Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice, a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se »zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države«. Pritom je zanimljivo da se potpisnici ovog dokumenta oslanjaju na »zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu«. Istina je da je, govoreći o mogućnosti smirivanja srpsko-hrvatskih sukoba, Franjo Tuđman 31. prosinca 1991. kazao ovako: »To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.«
Činjenica je da su sredinom listopada 1992. hrvatske trupe iz pravca Tomislavgrada napale Prozor. Bošnjaci iz Prozora protjerani su, a kuće su im, uglavnom, opljačkane i popaljene. U napadu je glavnu riječ vodila Bojna Zrinski iz Zagreba pod komandom generala Milenka Filipovića. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman jedini su imali ovlast izdavati zapovijedi Bojni Zrinski. Istina je da je Hrvatska, prema izjavi tadašnjeg premijera Nikice Valentića, hrvatski rat protiv Bošnjaka financirala s milijun i pol dolara dnevno. Istina je da su Gornji Vakuf od početka 1993. do proljeća 1994. marljivo razarale Prva gardijska brigada iz Zagreba i Peta gardijska brigada iz Vinkovaca. Hrvatskim trupama u opsadi Gornjeg Vakufa zapovijedali su generali HV-a Janko Bobetko, Ivan Kapular, Miljenko Crnjac i Slobodan Praljak. Činjenica je da su se svi visoki časnici HVO-a, od pukovnika do generala, od godine 1992. vodili na platnim listama Zbornog područja Split, odnosno Zbornog područja Ston. Nesporno je da je Franjo Tuđman 5. studenog 1993. kazao ovako: »Vjerojatno bismo praktički mogli ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju. (...) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja.« Istina je da su tajne službe i policija Republike Hrvatske do rujna 2000. lažnim identitetima i skrovištima štitile najodgovornije osobe za pokolj u Ahmićima – Paška Ljubičića, Antu Sliškovića, Tomu Vlajića i Vladu Ćosića. Istina je da su hercegovački konc-logori zatvoreni tek kad je 6. rujna 1993. Franjo Tuđman, u pismu, izdao takvu naredbu Mati Bobanu.
Ovo je samo komadić prave Deklaracije o Domovinskom ratu, koja nikad neće biti usvojena, premda je upravo to preduvjet da bi Hrvatska postala vjerodostojan partner u nužnim razgovorima o budućem uređenju BiH i o položaju tamošnjih Hrvata.
(Preneseno iz Novog lista uz odobrenje autora)
U znak protesta protiv korupcije i političke mafije u Srbiji, Branimir Nikolić Branči, nekadašnji aktivista Otpora, izvršio je samoubistvo. U oproštajnom pismu, bez imalo patetike, napisao je kako vjeruje da će njegov čin nešto pokrenuti Pre deset dana se ubio jedan Subotičanin. Branimir Nikolić Branči, nekadašnji aktivista Otpora, koji to nije prestajao da bude gotovo sve do svoje smrti. Imao je nadu (iluziju?) da se nepravde u ovoj državi mogu ispraviti. Sve do juče oni koji su ga poznavali bili su ubeđeni da on nije osoba koja bi pobegla od života. A onda je policija konačno predala njegovim prijateljima oproštajno pismo, u kojem Branči potvrđuje, hladne glave i bez imalo patetike, da se na taj korak odlučio jer „više nije potreban“, ali da veruje da će njegov čin, ma koliko ludo izgledao, nešto pokrenuti i konačno spasiti Suboticu i Srbiju od onoga ka čemu je vode kriminal, korupcija, političari i mafija, koje je on video kao jednu te istu pojavu.
Veliki deo njegovog života bio je posvećen borbi protiv Miloševićevog režima, a kasnije protiv onih koji su ga nasledili. Po svom političkom ubeđenju bio je demokrata, Subotičanin i Vojvođanin. Kada je Otpor prestao da postoji, i kada su njegovi saborci bacili koplje u trnje, što zbog izgubljene nade, što zbog kompromisa i sopstvenih karijera, on je, prilično usamljen, nastavio da juri vetrenjače, kako se ispostavilo. Dirao je u brojne afere i nedodirljive, dolazio do teških dokaza o korupciji, malverzacijama, privrednom kriminalu iza kojih su stajali tzv. tajkuni, političari, javne ličnosti, „biznismeni“... Krivične prijave koje je podnosio završavale su u sudskim fiokama – ali ne i tužbe koje su protiv njega podneli oni koje je prozivao.
Poslednjih nekoliko godina živeo je neznano kako. Nakon njegove smrti saznalo se da je dobijao socijalnu pomoć, a da je otišao ostavši dužan i za kiriju.
Ovih dana smo u medijima mogli pročitati da se Olimpijski komitet sastao u Subotici, (sa voznim parkom od kojeg zastaje dah), da je Dačiću uručena nagrada Najevropljanin, da je Novak Đoković nešto izjavio ili uradio, da se Elizabet Tejlor ponovo udaje... O čoveku koji je otišao u smrt, jer je to bilo njegovo poslednje oružje protiv zla i kriminala, uveren da će taj njegov čin nešto promeniti – gotovo ni reči. Zašto je svako dete znalo za Jana Palaha i njegov očajnički protest protiv okupacije njegove domovine Čehoslovačke, a zašto se na isti takav tragičan čin protesta našeg Jana Palaha niko ni osvrnuo nije? Da li je svest o dobru i zlu, o tragičnom i plemenitom nestala iz svih nas i nije li to veća opasnost od kriminala?
(pescanik.net)
Učenici romske nacionalnosti izdvajani su u posebne razrede jer im se htjelo pomoći da lakše usvoje nastavni program, opravdavaju se učitelji u međimurskim školama
ZAGREB, ČAKOVEC - Da je Vlada prije deset godina ozbiljno shvatila tadašnji izvještaj Ureda pučkog pravobranitelja o segregaciji Roma u Međimurju, koji se poklapa s presudom Europskog suda za ljudska prava, postupak bi bio brži, bezbolniji i jeftiniji - rekla je jučer odvjetnica Lovorka Kušan komentirajući presudu suda u Strasbourgu koji je zaključio da je Hrvatska prekršila prava 15 romskih mališana na školovanje.
Romska djeca smještana su u odvojene razrede, čime su diskriminirani i zbog toga država mora isplatiti više od 560.000 kuna odštete. Kušan je zajedno s Europskim centrom za prava Roma iz Budimpešte zastupala Rome u tužbi protiv Hrvatske.
Danas zajedno u razredu
U Osnovnoj školi Podturen u Međimurskoj županiji, danas romska djeca idu zajedno u razred sa svom ostalom djecom. No, 2002. godine nije bilo tako. Učenici romske nacionalne manjine bili su izdvojeni u posebne razrede i rijetko su se ili gotovo nikada družili s ostalim učenicima.
Marijan Kalanjoš iz romskog naselja Lončarevo kraj Podturena prisjetio se da su učenici romske nacionalne manjine odvojeno od ostalih učenika učili, hranili se i bavili se sportom.
- Nismo znali hrvatski jezik jer nas nitko nije mogao naučiti. Teško je naučiti jezik koji ti nije urođen kad cijeli dan provodiš s ljudima i djecom koja također ne barataju hrvatskim jezikom. Na kraju je većina nas zbog toga morala napustiti školu - kaže Kalanjoš.
Bez radnih navika
Današnja ravnateljica OŠ Podturen Marijana Cerovec, koja je 2002. bila učiteljica u toj školi, ističe da ta presuda baca loše svjetlo i na školu i na Podturen i na Županiju.
- Učenici romske nacionalne manjine dolazili su u školu bez znanja hrvatskog jezika i bez higijenskih i radnih navika, a od njih se očekivalo da prate nastavu kao i ostali učenici - kaže ravnateljica Cerovec, dodavši da su se stvari u potpunosti preokrenule kad su u romskom naselju Lončarevo osnovani vrtić i predškola.
U tužbi romskih učenika protiv Hrvatske spominje se i Osnovna škola Macinec, u kojoj su učenici romske nacionalne manjine također bili izdvojeni u posebne razrede. Ravnateljica Božena Dagša ističe, međutim, da je to i moralo biti tako. - Ako je netko u ovoj školi diskriminiran, a odlučno demantiram da je diskriminacije ikad bilo, onda su to učenici koji nisu romske nacionalnosti - kaže Dagša.
Gordan Oršuš: Završio sam drugu školu i sad sam kuhar
Europski sud za ljudska prava odlučio je da su odvajanjem od ostalih učenika učenici romske nacionalne manjine 2002. u međimurskim školama bili diskriminirani i da su im time prekršena ljudska prava. Hrvatska će svakom od njih morati platiti po 4500 eura odštete.
Vlada sada ima i obvezu uvesti mjere koje će spriječiti daljnju segregaciju Roma, a sve će nadgledati Odbor ministara Vijeća Europe - istaknula je odvjetnica Lovorka Kušan na jučerašnjoj konferenciji za novinare. Iz presude je jasno, objasnila je, da treba uvesti predškolsku pripremu romske djece, dodatnu nastavu hrvatskog jezika te spriječiti da puno romske djece napušta školu.
U školama međimurske županije danas je situacija puno drugačija jer su škole organizirale tromjesečnu predškolu za učenike romske nacionalne manjine pa oni u osnovnu školu ipak kreću s nekim pred znanjem i lakše se mogu uklopiti.
Gordan Oršuš (21) jedan je od djece romske nacionalnosti koji je izborio odštetu na sudu.
- Drago mi je što je sud priznao da sam bio u pravu. Bilo mi je teško u školi samo s romskom djecom. Učiteljica je rekla da su tako odlučili. Nisam to mogao trpjeti. Otišao sam u drugu školu. Završio sam za kuhara. Namjeravam raditi u struci - rekao nam je Oršuš.
Bivši pučki pravobranitelj Ante Klarić, koji se 2002. na Općinskom sudu u Čakovcu svrstao na stranu države ogravši se od izvještaja vlastitog ureda o segregaciji Roma, jučer nije bio dostupan za komentar. ( V. Rešković)
Autor: Veronika Rešković, Luka Špac/EPEHA
Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista
Brz i nestrpljiv, Đinđić je Srbiji nametnuo ritam promena koji je ona teško sledila. Navikla da traži pokriće za svoju inertnost i nespremnost za radikalnu promenu, Srbija je možda prvi put u svojoj istoriji dobila za premijera čoveka koji se nije izgovarao istorijskim nasleđem, već je verovao u njene građane i tražio od njih da postanu bolji
Kada je prema grčkoj mitologiji, Pandora otvorila svoju kutiju zala, samo jedno zlo iz nje nije izašlo – Elpis, nada. Ali, zla koja su puštena, učinila su život ljudi nepodnošljivim i Pandora je morala da pusti iz kutije i nadu. Tek uz nadu, ljudi su mogli da žive uz sve njihove nevolje. Jer, iako je očigledno da je prema Grcima i nada sama po sebi vrsta zla, ona ipak ostala, mnogo teža zla čini podnošljivim. Tako je nada, prema ovoj mitološkoj priči, najjače oružje protiv zla sveta u kome živimo.
Brz i nestrpljiv, on je Srbiji nametnuo ritam promena koji je ona teško sledila. Navikla da traži pokriće za svoju inertnost i nespremnost za radikalnu promenu, Srbija je možda prvi put u svojoj istoriji dobila za premijera čoveka koji se nije izgovarao istorijskim nasleđem, već je verovao u njene građane i tražio od njih da postanu bolji.
A kakvu Srbiju je on zatekao? Decenija katastrofalnog političkog programa koji je proizveo ratove, zločine, sankcije, izolaciju i opšte propadanje, ostavili su u društvu pustoš. Trebalo je zaista mnogo hrabrosti, pa verovati da je program obnove u takvoj Srbiji moguć i da Srbija može da se vrati među razvijene i uljuđene zemlje Evrope s kojima je prvi put ratovala. Osnov njegove političke vere je bila vera u ljude, građane Srbije i njihov prirodni instinkt da podrze život, a ne smrt.
S ogromnom energijom, on je stalno poručivao građanima da su oni sami Srbija i da onoliko koliko oni budu bolji, biće bolja i Srbija. U tom smislu on je potpuno drugačiji od tradicionalne političke elite Srbije. Ona je za svoju nesposobnost i nerad, a često i svoj grandiozni nemoral, neprekidno optuživala druge. Zoran Đinđić je verovao u promenu, za nju radio i to isto tražio od drugih. Na jednom od svojih razgovora sa građanima Srbije, u jednom manjem gradu, on im čak poručuje da ne spavaju! Kaže, spavaće kada nam bude bolje. I te gotovo neverovatne reči, najbolje odslikavaju smisao njegove osnovne poruke Srbiji – veru u sposobnost ljudi da nadmaše sebe i preuzmu odgovornost za svoju sudbinu.
Ko je ikad građanima Srbije ovako direktno ulivao nadu da posle pogrešno izabranog puta razvoja, mogu da se promene i krenu dalje? Nije se on udvarao nacionalističkoj Srbiji, koja ga je tako strasno mrzela i na kraju, političkim atentatom zaustavila. Verovao je, možda i pomalo naivno, da će se i njen najveći deo promeniti kad Srbiji bude bolje. Verovao je u promenu, a ne kaznu. Žurio je da i njima pokaže da je moguća drugačija Srbija od one koju su oni napravili. Njihova je bila agresivna, nesrećna i zaostala. Njegova je bila otvorena i vedra. Đinđic je i doslovno bio lepo lice Srbije. Nikada namršten i neprijatan, delovao je kao čovek koji ume i može da izvuče Srbiju iz blata u kome se nalazila posle dvadeset godina Miloševićeve vlasti.
Đinđić je Srbiji dao najvažniju od svih stvari, nadu u promenu. Mozda je mitološka priča tačna. Možda je nada najopasnije i najmoćnije od svih zala među ljudima. Ali, ta ista mitološka priča nas uči da je život bez nje nemoguć. Đinđić nam je svojom žrtvom upravo to pokazao. I kada se na godišnjicu njegove smrti hiljade ljudi sete njegovog života i njegovih reči, videće da je on strasno verovao u stvarnu promenu ne samo Srbije, već i nas samih. On je ostao ime neugašene nade da smo sposobni i za velika dela i za najveće izazove. Nade da možemo i više i bolje. Za to treba da mu budemo večito zahvalni.
(Preneseno sa prijateljskog portala www.e-novine.com)
PEŠČANIK: Film o atentatu (1)
Film o atentatu (2)
U čuvenu beogradsku kafanu, jednu od poslednjih preživelih iz stare garde (a da ne spadaju u skadarlijski diznilend i slične turističke zamajotine) ulazi ubrađeni lik, pomalo jurodiv, i nepogrešivo se ustremljuje na naš sto, pa pravo na mene: "Gospodine P., evo lepe knjige, dobre knjige, o Komandantu", i još je nešto rekao, u sličnom tonu, no tu mi se zvuk polako muti i gubi, gledam naslovnu stranu sa koje se kočoperi Mladić Ratko, znameniti autor Sarajeva, Srebrenice i sličnih nedela. A knjigu-adoraciju njegovog lika i dela potpisuje Bulatović Ljiljana, jedna od novinarskih die hard perjanica srpskih devedesetih. Napadna ponuda da pazarim ovu gomilu papira uvezanih u knjigoliki predmet valjda je mala ironična provokacija Mladićevog akviziterskog jataka, šta li... Kako god, odmahujem rukom nasrtljivom prodavcu i Širitelju Blagovesti, govorim mu da nisam zainteresovan, jedva ga se otresam, a on se s neokrnjenim entuzijazmom odmah ustremljuje na mog prijatelja Ivana Č. koji se, megjutoa, odlično doseti da ga uvređeno eskivira tvrdnjom da, pošto prodavac njega nije prepoznao kao što je prepoznao mene, onda neće ni da kupi knjigu. I eto, tako, odmiče subotnje popodne, i sve to zajedno nije drugo doli jedna sitna beogradska kafanska anegdota za dokono prepričavanje nad hladećim se kotletima, a toga (anegdota, a bogme i kotleta) ovde bar nikada nije falilo...
Nuto đavla: te iste subotnje večeri, ali nekih sto i kusur kilometara u pravcu sever-severozapad, usred bačke ravnice, u ustaničkoj i nepokorenoj Crvenki (koja je čovečanstvu dala nekoliko tako velikih velikana da ih i Zemlja jedva nosi i podnosi, ali ponajveći je bezbeli Vučelić Milorad) odigrao se jedan Buran Društveni Događaj sa istom onom knjigom u središtu, i to bogme uz aktivno prisustvo autorke. Za naslovnog se junaka ne zna da je bio telom prisutan, ali nije isključeno: možda se maskirao u nekom dabićevskom stilu.
Elem, jake policijske snage sprečile su održavanje promocije narečene knjige-veličaljke Ratka M., koja je trebalo da se održi u crvenačkom Domu kulture. Hronologija slučaja je otprilike ovakva: promocija je bila uredno najavljena te odobrena od Nadležnog Lica – direktora Doma kulture. Tribinu prijavljuje izvesna Zelena stranka, što je pseudonim jedne lokalne živopisne pojave, a na čelu joj je stanoviti Hercen Radonjić (ne brkati s Tarzanom Miloševićem; ovaj potonji sjedi u Bijelo Polje), uzgred i predsednik MZ Crvenka. Hm, tamo gde su zeleni tamo je i ekologija, pa je mučeni direktor možda mislio da će se tu raspravljati o do sada nekako nedovoljno zapaženom ekološkom aspektu Mladićevog javnog angažmana. Onda se ispostavlja da je "pravi" organizator zapravo notorni pokret Obraz (kojem možda preti da ga za desetak-petnaestak godina zabrane, evo, samo dok Vrhovni sud natenane razmotri ima li, daleko bilo, čega zakonski spornog u njegovom delovanju), i da će neki od njegovih literarno nadarenijih aktivista tom prilikom da se reču, što bi rekao kolega Dragan T. Enivej, cela stvar počinje opasno da vonja na ekstremistički politički zbor iz čuvenog nož-žica-srebrenica žanra pod krinkom paraknjiževne večeri, tu počinju da rade i neki telefoni i ribanja Odozgo, pa onda direktor otkazuje gostoprimstvo promociji, kao biva zbog lažnog prijavljivanja organizatora; znamenita Paraknjiževnica i svita iz Beograda (i od koekude) ipak umarširavaju u Crvenku, policija mirno, ali odlučno rastura skup, oni se jopet okupljaju malo dalje, na nekakvom izletištu, policija ponovo naređuje razlaz... I tako, na kraju, ostade buntovna, ali lirici sklona Crvenka zakinuta za suptilnu i lirsku Književnu Reč...
O ovome se (zanimljivo? znakovito?) nije baš mnogo pisalo u prestoničkoj štampi, osim u njenim regionalnim vojvođanskim izdanjima, kao da je u pitanju tek "lokalni" događaj od komunalnog značaja, što je, rekao bih, prilično površna i pogrešna procena. Naime, cela je ova stvar paradigmatična na više nivoa, na mnogo načina, sa raznih aspekata; ili bi to barem mogla i morala da bude.
Koliko je poznato, knjiga Ljiljane B. nije sudski zabranjena, ona samo spada u onu razgranatu sivu zonu nehigijenskog publicističkog smeća koje veselo džiklja u našem medijsko-političkom podzemlju, a koje su nam Krasne Devedesete ostavile u nasleđe da se gombamo s njim kao s nekakvim Upornim Flekama koje nikakav vanish ne može da spere sa nas. Takođe, ni Obraz, kao navodni organizator, nije organizacija izvan zakona, mada se, časna pionirska, radi na tome. U tom je smislu prilično dvojbeno s kakvim je zakonskim pokrićem sprečeno održavanje promocije, i to uz masovno uredovanje policije. Naravno, znano je da Organi imaju pravo na procenu "bezbednosnih rizika" prilikom održavanja javnih skupova, što može da dovede i do preporuke da se neki skup ne održi. Setimo se samo kako je takvo pravo (zlo)upotrebljeno prilikom iznuđenog otkazivanja "Parade ponosa". Da li to znači da je policija, recimo, imala saznanja kako su se u crvenački Dom kulture zaputile stotine, možda i hiljade vojvođanskih antifašista, rešene da spreče tu Bruku i Sramotu? Pa je onda vlast rešila da reaguje preventivno, sprečivši sukobe i nerede? To bi zvučalo kao ubedljiv scenario – ali u Berlinu ili Pragu. U Crvenki ili u samom Beogradu – jok. Ništa od toga.
Dakle, na kraju cela aferica deluje kao improvizovana, nesolidna i nesuvisla politička palijativa: kao da je neko nekome rekao – dajte, sprečite one ludake da nam vršljaju i paradiraju po Srbiji s Mladićem baš ovih dana kada ga, evo, ponovo hvatamo i baš smo iznenađeni da ga opet nema kod kuće (ma, gde li taj čovek samo luta povazdan?!), i kada pokušavamo da skuckamo nekakvu Rezoluciju o Srebrenici, i to po famoznom erotskom obrascu "Pazi, tako da ostanem nevina"... A to glavinjanje potkopava svaku pravnu sigurnost; tamo gde Zakon postoji i deluje, tamo može nešto i da se zabrani, bez pardona, ako za to ima osnova; a sve ono što, pak, zabranjeno nije, jeste dozvoljeno – i tačka.
(Vreme, 25.02.2010.)
Prošlo je deset godina od smrti ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana. Beogradski list “Vreme” objavio je obiman tekst o najpoznatijem beogradskom mafijašu. Kakvu je Srbiju Arkan ostavio svojim poštovaocima
Kada je ubijen, Arkan je imao četrdeset osam godina i devetoro dece. Govorio je najmanje tri svetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svetskih paravojnih komandanata i najmoćniji mafijaški šef u regionu. U trenutku smrti, Arkan je bio lice sa crvene poternice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala
U nedjelju 15. januara 2000, poput rafala iz heklera u tišini akustične koncertne dvorane, odjeknula je vijest o ubojstvu Željka Ražnatovića Arkana. Barutni dim iz hola hotela Interkontinental jedva da se razišao kada su eksplodirali telefoni. Mobilni i stabilni. Novinari, političari, policajci, radni ljudi i građani, razmjenjivali su informacije, tračeve i špekulacije. I nisu samo Beograd i Srbija bili u stanju povišenog uzbuđenja. CNN, SKY, BBC i druge globalne informativne mreže prekinule su program da izvjeste o Arkanovoj likvidaciji. U ponedjeljak 15. januara 2000, do podneva su razgrabljene sve dnevne novine u Srbiji. I gotovo svi evropski dnevnici imali su na naslovnoj strani vijest o Arkanovoj smrti. Jedan od najpoznatijih paravojnih komandanata na planeti i najmoćniji mafijaški šef na Balkanu bio je mrtav.
Gotov je
Arkan je ubijen na početku godine u kojoj je inžinjer Milutin Mrkonjić obnavljao mostove porušene za vrijeme NATO intervencije 1999, a general Nebojša Pavković veličan je kao pobjednik nad Alijansom. U toku godine, nepoznati počinioci ubili su ministra vojnog SR Jugoslavije Pavla Bulatovića, a pripadnici Državne bezbjednosti bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića. Te 2000. godine, Otpor je lijepio plakate na kojima je pisalo "Gotov je", Petog oktobra konačno je bio oboren režim Slobodana Miloševića, a SR Jugoslavija, Rusija i Sjedinjene Američke Države dobile su nove predsjednike: Vojislava Koštunicu, Vladimira Vladimiroviča Putina i Džordža Buša mlađeg...
Prošlo je od tada deset godina. Mnogo toga se promijenilo u Srbiji, a i u svijetu. Ali i deset godina nakon smrti, Arkan je i dalje nedostižan uzor svakom kriminalcu; i dalje je srpski heroj ravan Milošu Obiliću za sve ultradesničare i nacionaliste; i dalje je najomiljenija ličnost svakog mitomana; i dalje nad njegovom romansom sa Cecom i njihovom "svadbom vijeka" uzdišu ljubitelji turbofolka i ružičaste estetike; i dalje njegovo ime izaziva strah.
Željko Ražnatović Arkan bio je i ostao simbol decenije u kojoj su se znanje, poštenje i naporan rad vezivali za gubitnike, a zločin, lopovluk i nasilje bili temelj uspjeha u životu. Njegova biografija, idealna za visokobudžetni holivudski film, bolje i od čega pokazuje što je bila Srbija tokom devedesetih.
Kako je počelo
Arkan je rođen 17. aprila 1952. Iste godine rođeni su i Zoran Đinđić, Tomislav Nikolić i Vladimir Vladimirovič Putin. Tito je tada bio u sukobu sa Staljinom, golootočani su dobivali tri decilitra vode na dan, general Dvajt Ajzenhauer postao je američki predsjednik, a Evropska zajednica za ugalj i čelik ugledala je svjetlost dana.
Arkan je rođen u Brežicama u porodici pukovnika Jugoslovenske narodne armije. U školi je učio o sedam neprijateljskih ofanziva, bratstvu i jedinstvu i socijalističkoj revoluciji koja teče. Arkan je vrlo kratko živio u Sloveniji; porodica Ražnatović preselila se vrlo brzo u Beograd.
U vrijeme Arkanovog djetinjstva, glavni grad Jugoslavije rastao je iz dana u dan. Bilo je to vrijeme ranih Bitlsa i Silueta, igranki, pada Aleksandra Leke Rankovića, crnog talasa u domaćoj kinematografiji i popuštanja ideološkog pritiska. Nešto je u Beogradu krenulo naopako u Arkanovom dječaštvu. Prvi put je kao tinejdžer priveden zbog otimanja ženskih torbica na Tašmajdanu. Ni zastrašivanja u policiji ni batine kod kuće nisu pomogli: Arkan je nastavio da otima i krade gdje stigne, da obija radnje i stanove. Hapšenja, u početku maloljetnički i, kasnije, pravi zatvori postali su sastavni dio njegovog života. Nije bio usamljen. Unutrašnjost Centralnog zatvora upoznali su već Rade Ćaldović Ćenta, Đorđe Božović Giška, Ranko Rubežić, Darko Ašanin, a da se ne govori o Ljubomiru Magašu, neuporedivo poznatijem kao Ljuba Zemunac. Svi oni će postati zvijezde srpskog kriminala i nijedan od njih neće umrijeti prirodnom smrću.
"U Beogradu su ostali samo džiberi i džeparoši", navodno su riječi Ljube Zemunca izrečene negdje krajem šezdesetih. Na stotine hiljada Jugoslavena tada je bilo na Zapadu u potrazi za poslom i zaradom. Zvanično su se zvali radnici na privremenom radu u inostranstvu; nezvanično – gastarbajteri. Njih su slijedili kriminalci: em je u zemlji policija bila efikasna, em se od kriminala u sistemu u kome su političke privilegije bile neuporedivo značajnije od novca, nije moglo živjeti.
Arkan je na Zapad otišao nakon posljednje izdržane kazne 1972. Poput Ljube Zemunca, Ćente i Giške, nije namjeravao da postane zidar ili konobar. Arkan je karijeru pljačkaša banaka i žutara, kako su srpski kriminalci u to vrijeme nazivali zlatare, započeo u Italiji. Slijedile su Švedska, Belgija, Holandija, Francuska, Njemačka, Švicarska... Prvi put, Arkan je uhapšen u Belgiji 28. decembra 1974. nakon pljačke jedne banke. Iz zatvora Vervije gdje je izdržavao desetogodišnju kaznu, pobjegao je 4. jula 1979. Na slobodi je bio kratko, ali dovoljno dugo da učestvuje u bar dvije oružane pljačke u Švedskoj i još najmanje tri u Holandiji, gdje je uhapšen 24. oktobra 1979. i osuđen na sedam godina robije. Nakon što mu je doturen pištolj, Arkan je 8. maja 1981. uspio pobjeći iz zatvora u Amsterdamu. Slijede nove pljačke i ponovno hapšenje 5. juna 1981. u Frankfurtu u Njemačkoj. Lakše ranjen u oružanom prepadu na zlataru, Arkan je smješten u zatvorsku bolnicu. Iz nje je pobjegao već 9. juna 1981. Navodno je iskočio kroz prozor, na ulici pretukao prvog prolaznika koga je sreo, oteo mu odjeću i potom nestao. Posljednji put na Zapadu, Arkan je uhapšen 15. februara 1983. prilikom jedne rutinske policijske kontrole u Bazelu u Švicarskoj. Iz zatvora Torberg pobjegao je dva mjeseca kasnije – 27. aprila 1983. Kada se podvuče crta ispod Arkanove razbojničke karijere na Zapadu, ispada da je duže bio u ćeliji nego na ulici.
Arkan se 1983. vratio u Beograd. Građani Jugoslavije već su treću godinu svakog 4. maja u 15.04 u stavu mirno odavali poštu Josipu Brozu Titu, na čelu Predsjedništva SFRJ bio je Mika Špiljak, a na sahrani utemeljitelja Udbe Aleksandra Rankovića Leke pojavilo se više hiljada ljudi. U novembru 1983, šest mjeseci po Arkanovom povratku, opljačkana je neka banka u Zagrebu, a razbojnici su na pultu ostavili ružu. Kako je – navodno – to bio Arkanov stil sa Zapada, dvojica pripadnika Desete stanice milicije SUP-a Palilula u civilu, potražili su ga u stanu njegove majke u Ulici 27. marta. Nisu ga zatekli, ali ga je majka telefonski obavijestila da ga čekaju dva nepoznata muškarca. Arkan je došao sa revolverom u ruci: prvog policajca je ranio na licu mjesta, a drugog koji je pokušao da pobjegne, na ulici. Odmah je uhapšen da bi nakon četrdeset i osam sati bio pušten. Iznenađenje teško da je moglo biti veće: sudovi u socijalističkoj Jugoslaviji poznavali su nužnu obranu samo u teoriji, a nekažnjeni oružani napad na policajce – ni u njoj. O čemu je ovdje bila riječ?
Saradnik SDB
Arkan je bio suradnik Uprave za neprijateljsku emigraciju Savezne službe državne bezbjednosti. Sedamdesete su bile godine disko muzike, panka, ljevičarskog i nacionalističkog terorizma. IRA je podmetala bombe i ubijala u Velikoj Britaniji, RAF u Njemačkoj, Crvene brigade u Italiji, a razne palestinske organizacije i izraelske tajne službe gdje god su stigle. U svijetu podijeljenom hladnim ratom, tajne službe nisu imale ograničenja u djelovanju i na terorizam se gledalo kao na nužno zlo u ideološkoj 
borbi. Jugoslavija je u svemu tome imala zapaženu ulogu. Na jednoj stani bile su emigrantske terorističke grupe koje su ubijale jugoslavenske diplomate, podmetale bombe u ambasade i konzulate, otimale avione… Na drugoj, bila je Državna bezbjednost, koja je pored stvarnih terorista organizirala i likvidacije političkih emigranata, odnosno – kako se u to doba govorilo – neprijatelja svih boja. Neposredni izvršioci atentata, ali i paljevina emigrantskih sjedišta i rasturanja njihovih skupova, bili su kriminalci iz Jugoslavije. Za uzvrat, Služba im je obezbjeđivala azil u zemlji. Čime je Arkan zadužio Državnu bezbjednost, ni danas nije poznato. Po svoj prilici, u pitanju je bilo nešto toliko krupno da mu je oprošteno ranjavanje dvojice policajaca. "Da je ubica, ubica je: vešt i sposoban", rekao je za Arkana šef Voždovačkog klana i čovjek koji je ubio Ljubu Zemunca, Goran Vuković Majmun, negdje početkom devedesetih. Obojica su zajedno proveli dovoljno vremena u kriminalnoj pečalbi pa je Vuković dobro znao o čemu govori. I poslije povratka u zemlju, Arkan je znao s vremena na vrijeme da ode na Zapad: navodno je u januaru 1984. ranio dvojicu švedskih policajaca kada su ga zaustavili u mercedesu nakon jedne pljačke u Geterborgu i pobjegao.
Sredinom osamdesetih Mihail Sergejevič Gorbačov započeo je perestrojku, Ronald Regan je pričao viceve na račun Sovjetskog Saveza, u Jugoslaviji je novi val bio na vrhuncu, a zbog nestašice goriva, vozilo se po sistemu "par–nepar". Arkan je kao jedan od suvlasnika držao diskoteku "Amadeus", vozio ružičastog kadilaka i kockao od Svetog Stefana, preko Beograda i Pančeva do Portoroža. Ima priča da se služio napunjenim pištoljem kao jačom kombinacijom od četiri keca u pokeru i da je, kad bi se kuglica ruleta zaustavila, stavio ulog na broj na kom je stajala. Ipak, zbog kocke, Arkan je ponovo završio u zatvoru. Nakon partije pokera u izvesnom stanu u Ulici Ive Lole Ribara, Arkan se u liftu posvađao sa izvesnim stanarom, pretukao ga i pištoljem mu polomio ruku. Na suđenju je naveo da je po zanimanju "radnik Saveznog SUP-a". Kada je tužilac to osporio, Arkan je izvadio dokument o kreditu za kupovinu i adaptaciju njegove kuće u Ulici Ljutice Bogdana koji je dobio od Savezne službe. Ovoga puta ipak nije oslobođen i odležao je šest mjeseci u Centralnom zatvoru. Povremeno su ga posjećivali operativci Službe i nagovarali ga da se ne hvalisa svojim angažmanom "na državnim poslovima". Arkan se naime volio razmetati pištoljima sa posvetama koje je dobio od Stane Dolanca, sive eminencije svih jugoslavenskih tajnih policija, a po svoj prilici, morao je imati neku vrstu pomoći od Službe prilikom svojih bjegova iz evropskih zatvora.
Kraj osamdesetih bio je obilježen rečenicom "Niko ne sme da vas bije" koju je Slobodan Milošević izrekao u Kosovu Polju, mitinzima, dolaskom Mila Đukanovića na mjesto premijera Crne Gore, padom Berlinskog zida i ogromnim usponom Crvene zvezde. U to vrijeme, na stadionima se kroz šovinističko vređanje, vandalizam i tučnjave formiralo javno mnijenje. A Zvezda nije bila samo jedan od najboljih evropskih klubova. Uz SANU i SPC, ona je slovila za jedan od "temelja srpstva". O tome, kao i o ogromnoj armiji navijača, Milošević je i te kako vodio računa. Ali, s navijačima se nikad nije znalo. Da bi spriječili opoziciju u nastajanju da stekne uporište na Marakani, Državna bezbjednost Srbije angažirala je Arkana. Čovjek koji se onoliko dokazao na Zapadu ne bi trebalo da omane. I nije. Arkan se, priča tako glasi, pojavio na Marakani sa grupom momaka sa metalnim štanglama – tek da se vidi tko je glavni na tribinama. Potom je pozvao vođe navijačkih grupa Zvezde na sastanak i izdiktirao im zaključke: svi navijači od tog trenutka pa nadalje zovu se Delije, transparenti se pišu isključivo na ćirilici, skandira se samo Srbiji i srpstvu, vređanje svih ostalih nacionalnosti se podrazumijeva i – što je najvažnije – zabranjuje se pominjanje bilo kog političara. O zadovoljstvu tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Radmila Bogdanovića dovoljno svjedoče fotografije na kojima se razdragano ljubi sa Arkanom. Da je Arkan odmah znao da naplati svoje usluge, pokazale su i njegova slastičarna nedaleko od Marakane i njegova firma "Delije", koja je imala ekskluzivno pravo na proizvodnju i prodaju Zvezdinih navijačkih rekvizita.
Stvaranje Garde
Svašta se dogodilo 1990. Raspao se Savez komunista Jugoslavije, u svim republikama održani su višestranački izbori, Irak Sadama Huseina okupirao je Kuvajt, Margaret Tačer je smijenjena sa mjesta britanske premijerke, a proglašena je i Srpska autonomna oblast Krajina sa centrom u Kninu.
Arkan je bio potpuno u duhu vremena. Legenda kaže da je 11. oktobra 1990. okupio dvadeset šest navijača Zvezde u manastiru Pokajnica i proglasio ih za Srpsku dobrovoljačku gardu, a sebe za njihovog komandanta. Radilo se – po svoj prilici – o još jednoj crnoj operaciji Državne bezbjednosti Srbije: Arkan i njegova Garda trebalo je da posluže kao organizacija preko koje bi se naoružavala i obučavala krajiška milicija. Policija i drugi državni organi – zvanično – ne bi imali nikakvu vezu s njima. Na čelu ove akcije bio je šef Državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić, čovjek koji će kao Miloševićeva desna ruka vedriti i oblačiti tokom devedesetih u "svim srpskim zemljama" – kako se to tada govorilo.
Arkan nije dangubio. U Kninu je bio već 28. novembra 1990. Navodno – da obiđe navijače Crvene zvezde. Stvarno – da stvori uporište za svoju Gardu. Koliko da isplati put, isporučio je kninskim milicionerima bar šest automatskih pušaka. A onda je ponovo završio u zatvoru. Ovaj put u hrvatskom.
Na povratku iz Knina u Beograd, Arkan je sa trojicom saputnika uhapšen u noći 28. na 29. novembar 1990. u Dvoru na Uni. Hrvatska policija je u njegovom vozilu našla dva heklera, pištolj, revolver, dvije ručne bombe i tri stotine metaka. Arkan je u Zagrebu optužen za pripremanje oružane pobune i rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske. Mada ga je branio tim od petnaestak poznatih i uglednih advokata iz Srbije i Hrvatske, činilo se da zadugo neće izići na slobodu. Međutim, svi koji su se na to kladili, izgubili su. Dok je Arkan u zagrebačkom zatvoru Remetinac na video-rekorderu gledao filmove koji su mu donosili čuvari, Bogdanović i Stanišić su neumorno pregovarali sa hrvatskim kolegama po funkciji Josipom Boljkovcem i Josipom Perkovićem. Kakav su sporazum postigli i uz kakve kompromise, nikad se nije saznalo. U svakom slučaju, Arkan je u junu 1991. u Zagrebu osuđen na pet godina zatvora i pušten da se do pravosnažnosti presude brani sa slobode. Odmah je privatnim avionom odletio za Beograd.
U 1991, Crvena zvezda je postala evropski klupski šampion, izbio je i završio prvi američko-irački sukob, raspao se Sovjetski Savez, a u Jugoslaviji je izbio rat. Naoružana i opremljena od Državne bezbjednosti, Arkanova Srpska dobrovoljačka garda učestvovala je u prvim borbama u julu 1991. u Tenji nedaleko od Osijeka. Ako se Stanišić u Kninu i okolici mogao snaći bez Arkana, nije u istočnoj Slavoniji. Srbi ovdje nisu imali dominantnu većinu niti političku infrastrukturu kao u većem dijelu Krajine. Pored toga, ovo područje se nalazilo uz granicu sa Srbijom i zbog toga je bilo veoma osjetljivo. Koliko, možda pokazuje i činjenica da je komandant srpske Teritorijalne obrane bio Radovan Stojičić Badža, inače komandant Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Srbije.
Badža je Arkana i njegovu Gardu smjestio u jedan vojni objekt pored vinarije u Erdutu. Oni će tu provesti čitavih pet ratnih godina. Arkan je svoje gardiste regrutirao među Delijama i među pripadnicima podzemlja. Bolje od bilo koga, znao je s kim ima posla. Kapetan Dragan Vasiljković, komandant "Knindži" iz Knina koje su postale jezgro Crvenih beretki, pričao je da ga je Arkan jednom proveo kroz spavaonice i rekao: "U ovoj sobi ima dvesta pedeset godina robije." Disciplina i dril u Gardi bili su zato zatvorski. Za svaki prestup gardisti su vezani za stub i batinani nekom vrstom pendreka. U isto vrijeme, imali su solidan smještaj i ishranu, cigarete po izboru i sve ostalo izuzev alkohola. Sam Arkan bio je zakleti antialkoholičar i nepušač.
Ljubimac medija
Srpska dobrovoljačka garda imala je oko tri stotine pripadnika. Učestvovali su u borbama u istočnoj Slavoniji u Laslovu, Ernestinovu, Vukovaru i drugim mjestima, ponekad samostalno, ali mnogo češće u sadejstvu sa JNA. Arkan je pretrpan oružjem – znao je istovremeno nositi pištolj, "bebeći" hekler, kalašnjikov i snajpersku pušku – lično predvodio svoje ljude. Njegovo komandovanje bilo je mješavina urlanja, šamaranja, poticanja i zdravorazumskih savjeta da se ne puca utaman, da se uhvati zaklon itd. Arkan i njegova Garda istakli su se u ratnim zločinima i etničkom čišćenju. Ali još i više u industrijskom i sistematskom pljačkanju sela po istočnoj Slavoniji. Gardisti zaduženi za bijelu i drugu tehniku, industrijske i poljoprivredne mašine te sve ostale vrste roba, nazivani su inžinjerci.
U režimskim medijima u Srbiji, Arkan je dobio do tada neviđen publicitet. Slavljen je kao uzoran patriota, genijalan komandant i jedan od utemeljitelja prave srpske vojske koja se, za razliku od višenacionalne JNA, ne bi ni raspadala ni povlačila, a još manje znala za poraz. Arkan je više nego uživao u svemu tome: u svakoj svečanijoj prilici nosio je uniformu srpskog oficira iz Prvog svjetskog rata. Propaganda, ali prije svega postupci na terenu, pretvorili su Gardu u neku vrstu psihološkog oružja. Nitko ove ljude nije želio da dočeka u svom gradu ili selu.
Kada je rat u Hrvatskoj privremeno okončan potpisivanjem primirja u decembru 1991, istočna Slavonija je bila Arkanova privatna država. Odatle je hrastovinu, naftu, cigarete i vina zaplijenjena u vinariji u Erdutu prodavao u Srbiji, gdje je pride i reketirao razne firme pod izgovorom donacija za Gardu... Sa ličnom vojskom i Državnom bezbjednosti iza leđa, Arkan je do kraja života ostao neprikosnoveni čovjek broj jedan srpskog podzemlja. Svi klanovi su ga se plašili, svi su ga poštovali i svi su mu plaćali reket.
Godina 1992: za američkog predsjednika izabran je Bil Klinton, za prvog predsjednika SR Jugoslavije Dobrica Ćosić, Milošević je govorio da se "Srbija saginjati neće" zbog sankcija, a u Bosni i Hercegovini započelo je najveće krvoproliće u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Arkan je sa svojom Gardom bio spreman. U aprilu 1992. upao je u Bijeljinu. Nakon likvidacija civila i drugih zločina koje je fotografirao Ron Habib, rukovao se Fikretom Abdićem i izljubio sa Biljanom Plavšić, članovima predsjedništva BiH koji su u Bijeljinu došli na pregovore. Arkan se u tom gradu nije dugo zadržao. Sa svojom Gardom pregazio je Brčko, Zvornik i razna sela u istočnoj Bosni. Kao i u istočnoj Slavoniji i Bijeljini, opet uz ratne zločine, etničko čišćenje i sistematsku pljačku. Ipak, Vojska Republike Srpske nije bila JNA, pa Arkan nije mogao šamarati njene oficire po svom nahođenju na što se navikao u Vukovaru. General Ratko Mladić jednostavno nije mogao podnijeti postojanje bilo koje formacije kojom on lično nije komandovao. Arkan je zato bio prinuđen da se povuče iz BiH u ljeto 1992.
Cijelu tu godinu Arkan je krstario na čelu zloslutne kolone džipova između Erduta, Bijeljine, Beograda i Prištine. Moć i strah koje je izazivao raspalili su njegove ambicije. U Krajini i Bosni igrao je ulogu paravojnog komandanta; u Srbiji – poslovnog čovjeka; na Kosovu – predsjednika drugoligaškog kluba "Priština" i poslaničkog kandidata. Jovica Stanišić i Državna bezbjednost bili su zadovoljni ovakvom hiperaktivnošću. Zbog reputacije sa ratišta, Arkan je među Albancima na Kosovu sijao strah; njegov status u podzemlju omogućio je Službi da stalno bude u toku sa svim tokovima u svijetu kriminala; kandidiranje za parlament trebalo je da pokaže da je Arkan predstavnik patriotskog pokreta, a ne čovjek režima.
Ako Arkan i nije uspio da "Prištinu" silom ugura u Prvu ligu – na jednom od sastanaka, predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije Miljan Miljanić mu je rekao da ne viče jer se "ovde niko nikog ne boji" – pošlo mu je za rukom da zajedno sa još četvoricom svojih "nezavisnih" kandidata bude izabran na Kosovu za poslanika. Na ove, kao i na sve ostale izbore, Albanci nisu izišli. Kakvu je politiku Arkan zastupao u Skupštini, teško je reći. Svi njegovi govori predstavljali su mješavinu otrcanih fraza o srpskom jedinstvu i najbanalnijih opštih mjesta.
Političke ambicije
U godini 1993. Čehoslovačka je prestala postojati, somalske milicije razvlačile su tijela američkih marinaca koje su pobile u Mogadišu, u Bosni i Hercegovini tekla je krv, u Srbiji je hiperinflacija obarala svjetske rekorde, a Hrvatska vojska je napala Krajinu kod Maslenice u Ravnim Kotarima. Arkan je odmah napustio poslaničku skamiju i sa Gardom otišao u Knin. "Ustašama poručujem ono što sam im uvijek poručivao. A to je da ću im jebati i oca i majku", rekao je čim je stigao. Arkan je sa Gardom učestvovao u borbama na Velebitu. Istovremeno je i utjerivao disciplinu u krajišku vojsku po metodama koje je primjenjivao u Erdutu: vezivanjem za stubove i batinanjem. Čini se da je ova strahovlada u jednom trenutku prevršila mjeru, pa se Arkan povukao iz Krajine. Ali, ne i iz politike. U zimu 1993. pala je vlada Nikole Šainovića. Arkan je odmah osnovao Stranku srpskog jedinstva i započeo izbornu kampanju. Mitinzi ove partije zapravo su bili estradni koncerti. Za Arkana nisu pjevali samo Oliver Mandić i Dušan Prelević koji su se još 1991. pridružili njegovoj Gardi, već i najveće zvijezde turbo-folk scene. A najveća od najvećih bila je Svetlana Ceca Veličković. Smatralo se tada da je režim nastojao da Arkan uzme dio glasova Vojislavu Šešelju i njegovim radikalima s kojim je Milošević bio u nekom sukobu. Uprkos impresivnoj i bjesomučnoj kampanji, Arkan nije uspio da pređe cenzus i uđe u Skupštinu. Uspjeh je međutim postigao na emotivnom planu. Ceca i on su započeli ljubavnu vezu. Tabloidi nikad nisu bili ushićeniji. Paravojni komandant dječačkog lica i četrnaest godina mlađa fol-diva nisu silazili sa naslovnih strana.
Vjenčanje Cece i Arkana nazvano je "svadbom vijeka". Televizija Pink je čitav dan emitirala odloženi prenos – onako kako su kasete stizale. Publika je tako gledala kako Arkan ide po mladu u Žitorađu u crnogorskoj narodnoj nošnji, kako neuspješno gađa jabuku iz pištolja i jedva je pogađa iz sačmarice, nezapamćen šenluk gostiju iz sveg raspoloživog oružja, Arkana u uniformi i Cecu u vjenčanici pred crkvom u Beogradu, viđene svatove poput Ivice Dačića i njegovog današnjeg koalicionog partnera Dragana Markovića Palme, vladike, građansko vjenčanje i slavlje u hotelu Interkontinental... Kaseta sa snimkom ove svadbe bila je dugo najviše iznajmljivana po video-klubovima u Srbiji.
Pored "svadbe vijeka", u 1995. pala je Krajina, SR Jugoslavija osvojila je zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u košarci u Atini, Ričard Holbruk gotovo da nije izlazio iz Belog dvora, Dejtonski sporazum okončao je rat u Bosni i Hercegovini, a Arkan je, nešto ranije, posljednji put otišao na ratište. 
U jesen te godine, muslimansko-hrvatske trupe zauzele su gotovo dvije trećine Bosanske krajine. Na vrhuncu krize, u Banja Luku je na poziv predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića stigao Arkan sa svojom Gardom. Učestvovali su u borbama kod Sanskog Mosta, a Haški tribunal je optužio Arkana da je tu počinio najteže od svih svojih ratnih zločina. Kao i u Krajini, dvije godine ranije, ponovile su se scene batinanja običnih vojnika i oficira. Ali pripadnici VRS-a nisu bili izbjeglice koje je MUP Srbije te godine hapsio i deportirao u Arkanovu bazu u Erdutu da ih tamo gardisti tuku, maltretiraju i ponižavaju vezivanjem ispred psećih kućica i natjeravanjem da hodaju četvoronoške i laju. Nekoliko puta su se Garda i druge srpske jedinice u Bosanskoj krajini našle na ivici oružanih sukoba. "Arkan je imao tri stotine i pedeset ljudi, a moja brigada tri i po hiljade – pa da vidimo ko bi izašao kao pobjednik iz sukoba", objasnio je pukovnik VRS-a Ostoja Barašanin. Na pritisak generala Mladića i njegovog vojnog vrha, Arkan se nakon nekoliko nedjelja po drugi put povukao iz Republike Srpske. Mada to ni on ni bilo tko drugi nije znao, ratovanje je za njega bilo završeno.
Beogradski jet set
Kraj devedesetih obilježila je mobilna telefonija, smrt rock and rolla, skandal Bila Klintona sa Monikom Levinski, terorističke akcije Al kaide, kriza na Kosovu i NATO intervencija u SR Jugoslaviji. Arkan je vrijeme provodio u svojoj kućerini u Ulici Ljutice Bogdana koju je godinama sistematski proširivao i granao svoju poslovnu imperiju. Švercao je deficitarnu robu poput nafte i cigareta, bio vlasnik različitih firmi – SDG, Ari, "Delije", suvlasnik u mnogim drugim, njegova stranka bila je na vlasti u Jagodini... Išlo mu je i na privatnom planu – sa Cecom je dobio dvoje djece. Inače, njih dvoje su redovno zajedno gostovali u "Minimaksoviziji" na Pinku i, uopće, bili pravi lideri estradnog džet-seta. Viđani su po prijemima, na izložbama i koncertima, a Arkan je postao i kolekcionar slika srpske vojske iz Prvog svjetskog rata. Ipak, najviše strasti i najviše energije posvećivao je Fudbalskom klubu "Obilić".
Na čelo ovog drugoligaša Arkan je došao 1996. Već naredne godine "Obilić" je bio prvak Prve lige. Arkanovi igrači bili su solidno plaćeni, ali i dodatno motivirani disciplinom koja je u klubu uspostavljena po ugledu na bazu Garde u Erdutu. Neki od fudbalera došli su privučeni parama, a neki su jednostavno dobili ponudu koju nisu mogli odbiti. Pričalo se i da su pojedinci na "Obilićev" stadion stigli u gepeku džipa. Kako je završio trenersku školu, Arkan je imao pravo da sjedi na klupi za rezervne igrače. Sama njegova pojava bila je dovoljna da sudijama i protivničkim fudbalerima od straha spadnu šorcevi. Kakav je bio njegov uticaj na igru, možda je klasičan primjer revanš meč "Obilić" – Crvena zvezda u polufinalu nacionalnog Kupa. Isprepadani sudija pokazao je na utakmici sedamnaest žutih i dva crvena kartona, a kada ni to nije bilo dovoljno isključio je i Zvezdinog trenera Milorada Kosanovića, kojeg je potom Arkanovo obezbjeđenje istjeralo sa terena. Kako su prošli kroz "toplog zeca" prilikom izlaska na teren, Zvezdini igrači su pauzu između dva poluvremena proveli na terenu… "Obilić" je, naravno, pobijedio. Međutim, ako je ovako Zvezda prošla na Vračaru, ne treba mnogo mašte da se zamisli kako su prolazili drugi manji i nemoćniji klubovi. Na evropskim takmičenjima "Obilić" nije imao uspjeha. Umjesto Arkana, na gostovanjima ga je predstavljala Ceca. Za predsjednika kluba, poslije svega, nije ni bilo baš uputno da prelazi granicu.
Na samom početku NATO intervencije, Arkan se pojavio u hotelu Hajat: stranim dopisnicima koji su se tu zatekli dao je dvadeset četiri sata da napuste Srbiju. Na Kosovo nije otišao: em je ovaj put Srbija i zvanično proglasila ratno stanje, em je Vojska Jugoslavije imala dovoljno ljudstva, em Arkanov publicitet nije bio ono što je režimu u tom trenutku bilo potrebno. Zauzvrat, Arkan se slikao na koncertima protiv bombardovanja na Trgu Republike u Beogradu i davao izjave stranim televizijama protiv svjetskih moćnika. U isto vrijeme, tužilaštvo Haškog tribunala optužilo ga je za ratne i zločine protiv čovječnosti.
Nakon NATO bombardovanja Arkan je govorio kako nije bogat čovjek, kako je mnogo uložio u "Obilić" a ništa mu se ne vraća, kako je u dugovima, da je uzeo nepovoljne kredite... To vajkanje krilo je njegov – jači nego ikad – pritisak na gotovo cjelokupno srpsko podzemlje. Kako su rasle Arkanove fudbalske i poslovne ambicije, tako je povećavao reket koji je razrezao raznim kriminalnim klanovima i novobogatašima. Mnogi viđeniji kriminalci žalili su se jadan drugome da od Glavonje, kako su Arkana zvali između sebe, više ne mogu da dišu. To je, na koncu, dovelo do široke zavjere u podzemlju protiv njega..
Kraj...
Arkanu je suviše dugo išlo suviše dobro. Vjerovao je u sopstvenu nedodirljivost i nepovredivost. Nije ga zanimalo kome se sve zamjerio i kome se zamjera, pa je i mjere obezbjeđenja sveo gotovo na minimum. Tako nije primijetio da ga ekipa čiji je operativni šef bio Dragan Nikolić Gagi već nekoliko mjeseci prati; tako nije ni saznao da je ova grupa pokušavala da nabavi zolju kojom je namjeravala da ga gađa i dok vozi džip.
Arkan je ubijen 15. januara 2000. oko 17 sati. Imao je četrdeset osam godina i devetoro djece. Govorio je najmanje tri svjetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svjetskih paravojnih komandanata i najpoznatiji mafijaški šef u regionu. U trenutku kad je ubijen, Arkan je ostao lice sa crvene potjernice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala.
Arkanov grob je na Novom groblju u Beogradu. Deset godina nakon njegove smrti, Srpska dobrovoljačka garda više ne postoji. Raspala se i Arkanova poslovno-mafijaška imperija. Nema više ni ljudi kojima je dugovao svoj nezapamćen uspjeh: Slobodan Milošević umro je 11. marta 2006. u pritvoru Haškog tribunala, Jovici Stanišiću suđenje pred istim sudom je u toku, a Radovan Stojičić Badža ubijen je još 11. aprila 1997.
Premda su Milorad Ulemek Legija i Dušan Spasojević i njihov Zemunski klan istrebili sve mafijaške šefove za koje su smatrali da su učestvovali u Arkanovom ubistvu, neposredni likvidator – Dobroslav Gavrić – u bjekstvu je od 2006. i nitko ne zna gdje se nalazi. Inače, Legija, bivši operativni komandant Srpske dobrovoljačke garde, na izdržavanju je kazne od četrdeset godina zbog atentata na premijera Đinđića i drugih zločina.
FK "Obilić" odavno više ne igra u Prvoj ligi. Ceca je tokom policijske akcije "Sablja" provela nekoliko mjeseci u zatvoru pod sumnjom da je učestvovala u mahinacijama sa transferima fudbalera, a istraga protiv nje je i dalje otvorena. Ona je sa uspjehom nastavila pjevačku karijeru; tabloidi pišu da se sada zabavlja sa manekenom Vladimirom Cvetkovićem.
Mnogo toga se promijenilo u proteklih deset godina u Srbiji i Evropi uključujući i podzemlje. Ipak, broj onih koji bi dali sve da ponove Arkanovu karijeru nije se smanjio.
Ime i nadimakArkan je volio da govori kako mu nadimak potiče od junaka izvjesnog stripa. Prema drugim izvorima, riječ je o imenu iz falsificiranog turskog pasoša kojim se služio neko vrijeme u zapadnoj Evropi tokom sedamdesetih.
U crvenoj potjernici Interpola nabrojana su imena koja je Arkan koristio od 1974. do 1993. Neka od njih su: Robert Betega, Paul Betega, Marcel de Kok, Stefan Kartni, Bob Elis, Gojko D. Peno, Damian Peno, Rodoljub Kaličanin, Marko Marković, Miroslav Petrović, Đorđe Rolović itd.
Smrt u hotelu Interkontinental
Hotel Kontinental se pre deset godina zvao Interkontinental. U proteklih deset godina izmenio se i hotelski hol sa garniturama za sedenje i ukrasnim biljem. Jedino što se ne može izmeniti jeste činjenica da je na tom mestu 15. januara 2000. ubijen Željko Ražnatović Arkan.Nešto prije 17 sati, 15. januara 2000, ispred hotela stala su dva automobila. Iz "opel kalibra" izišli su Dragan Nikolić Gagi i Milan Đuričić Miki, lica odranije poznata organima gonjenja. Još jedno takvo lice – Zoran Nikolić Pegla – izišao je iz "golfa" kao i pripadnik Druge čete Prvog bataljona policijske brigade SUP-a Beograd, Dobroslav Gavrić. Dok su Gagi, Miki i Gavrić ušli u hotel, Pegla je ostao na hladnom i vjetrovitom parkiralištu.
U toplom holu Interkontinentala bilo je mnogo ljudi. Među njima i Arkan koji je sa Milenkom Mandićem Mandom i Draganom Garićem sjedio u separeu nedaleko od recepcije. Manda je slovio za biznismena, točnije za jednog od ljudi koji je za Arkana vodio različite poslove od kockarnica do fitnes klubova. Garić je bio radnik saveznog SUP-a zadužen, kako se govorilo, da za fudbalske klubove iz Srbije rješava probleme vezane za vize.
Arkan je u Interkontinental došao sa suprugom Svetlanom Cecom Ražnatović, njenom sestrom Lidijom Veličković i tjelohraniteljem Zvonkom Mateovićem. Dok su sestre u pratnji Mateovića obilazile butike, Arkan je sa društvom popunjavao tikete iz sportske kladionice. Nekoliko minuta poslije 17 sati, prišli su im Gagi i Miki: rukovali su se sa Arkanom, izljubili sa Mandom i krenuli ka stepeništu koje je vodilo ka hotelskim salama za banket. Gavrić je sjeo u drugi separe, nekoliko metara iza leđa Arkanu.
Oko 17.10 Gagi je pozvao mobilnim telefonom Peglu i pitao ga da li je sve u redu. Pegla je rekao da jeste i upalio motor "golfa". Minut kasnije, Gavrić je ustao od stola. Ispod kaputa je izvadio pištolj "CZ 99": tri metka je ispalio Arkanu u potiljak; sa tri metka u glavu i jednim u leđa pogodio je Mandu; sa dva metka Garića u leđa dok je pokušao da pobegne… Na pod hola u Interkontinentalu padale su čaure, čaše, šolje i flaše, na pod su zaljegli gosti. Uz miris baruta, sedam sekundi su odjekivali pucnjevi gotovo stopljeni u rafal.
U butiku "La Frans" Ceca i njena sestra Lidija čule su pucnjavu, kao i Mateović koji je sjedio ispred radnje. Tjelohranitelj je, kasnije, na sudu rekao da je vidio Gavrića kako puca u Mandića. Kada je Gavrić krenuo prema izlazu, ispalio je još dva hica prema svojim žrtvama: jedan metak je pogodio gošću hotela Ljiljanu Albijanić. U istom tom trenutku Mateović je otvorio vatru iz pištolja na Gavrića koji je, dok je brzo koračao prema izlazu, bio jedini čovjek na nogama u holu. Nekoliko metara od izlaza Gavrić je pao. Mateović ga je pogodio sa razdaljine od trideset metara u bok, između dvije ploče pancirnog prsluka. Ali, Gavrić je nastavio dalje: na laktovima je uspio da ispuže iz Interkontinentala.
Na sudu je Mateović rekao da je tada Gagi iz pravca lifta i stepenica otvorio paljbu na njega i krenuo da trči ka izlazu. Tjelohranitelj je uzvratio vatru i kada je ispraznio šaržer, otrčao do "La fransa" i od Cece uzeo pištolj koji je ona držala u tašni… Ali, sve je već bilo gotovo. Gagi je ubacio Gavrića u "golfa", a Pegla ga je odvezao do parkirališta pored bazena "11. april" na Bežanijskoj kosi…
Vrlo je vjerovatno da se sve ovako dogodilo, ali možda je bilo i drugačije. Ogromna većina prisutnih u holu Interkontinentala, doživjela je masovni napad vizualne amnezije. Na sudskim ročištima svjedoci su se sjećali da su čuli pucnjavu, ali ne i onog što su vidjeli.
Kada je paljba utihnula, Ceca je dotrčala do Arkana. Prstima mu je vadila krv koja se skupila u ustima. Vidjela je, kako je rekla na sudu, i da je mrtvom Mandi ispao bubreg. Nekoliko metara dalje, pored teško ranjenog Garića, bila je njegova poznanica Biljana Đokić, koja se slučajno zatekla u hotelu.
Policija je na lice mjesta došla brzo, ali ne i hitna pomoć. Ceca i Lidija su, plačući i moleći za pomoć, vukle Arkana do izlaza hotela. Pomogao im je gost hotela Stevan Glišić. Negdje kod vrata, Arkanu je ispao pištolj koji je držao za pasom. Lidija je pokušala da ga uzme, ali su je spriječili prisutni policajci. Ceca je zatim pokušala da nagovori jednog policajaca da službenim vozilom odveze Arkana do bolnice. Odbio ju je jer nije imao dopuštenje od pretpostavljenog. Konačno, Arkan je Glišićevim "BMW"-om prebačen u Urgentni centar. Tamo je i zvanično proglašen mrtvim.
Suđenje za ubistvoSuđenje za ubistvo Željka Ražnatovića Arkana, Milenka Mandića i Dragana Garića trajalo je punih devet godina. Vrhovni sud je 18. februara 2009. donio konačne presude.
Dobrosav Gavrić uhapšen je u Loznici nekoliko dana nakon trostrukog ubojstva u Interkontinentalu. Na prvom suđenju osuđen je na trideset godina zatvora kao neposredni izvršilac zločina, ali kako sudija ni nakon godinu dana nije napisao obrazloženje presude, pušten je da se na novom pretresu brani sa slobode. Redovno je dolazio na suđenja do 9. oktobra 2006, kada mu je izrečena presuda od trideset pet godina zatvora. Od tada je u bjekstvu.
Dragan Nikolić Gagi uhapšen je u Austriji 2003. Osuđen je na trideset godina zatvora kao jedan od organizatora trostrukog ubojstva i nalazi se na izdržavanju kazne.
Milan Đuričić Miki također je osuđen za organizaciju likvidacije u Interkontinentalu na trideset godina zatvora. I on se kao i Gavrić iz istih proceduralnih razloga branio sa slobode. Od 9. oktobra 2006, kada mu je potvrđena kazna, nalazi se u bjekstvu.
Za pomaganje nakon izvršenog krivičnog djela, Đorđe Grubačić osuđen je na pet godina i šest mjeseci zatvora, Dejan Pitulić na pet godina, Vujadin Krstić na četiri godine i šest mjeseci, a Stojan Ranković na tri godine. Navedeni su izdržali ili izdržavaju kaznu.
Na suđenjima nisu rasvijetljeni uzroci koji su doveli do Arkanove likvidacije niti njeni nalogodavci. Mnogi svjedoci nisu se pojavljivali na ročištima, a veliki dio njih je tvrdio da gotovo ništa nije vidio ili da se ničeg ne sjeća.
Bivši šef policije iz Loznice Vojislav Jekić, koji je kao svjedok u svom iskazu rekao da su u Arkanovu likvidaciju upleteni Andrija Drašković i bivši šef Državne bezbjednosti Radomir Marković, ubijen je 26. aprila 2006. Njegove ubice nikad nisu nađene. Ranije – 30. oktobra 2004. – ubijen je još jedan svjedok, Branko Jeftović Joraga.
Tako je govorio zločinac"Nećemo više biti ovce! Bićemo pre svega vukovi, ili još bolje moji ‘tigrovi’! U meni je krv Obilića, koja mi ne dozvoljava da sedim kod kuće i gledam kako se fašistička aždaja nadvila nad srpskim selima i kako ustaška kama opet kolje srpsku decu i njihove majke. Srbija je u stravičnom neprijateljskom okruženju. Uz pomoć svih naših neprijatelja, stvaraju se pred našim očima Velika Albanija na Srpskom Kosovu, Velika Hrvatska u Srpskoj Krajini, Velika Bugarska u Srpskoj Makedoniji. Muslimani su se povampirili u Bosni, a oni su srpski mučenici koji još ne shvataju da su Srbi i koje je jako sramota što su se iz velike nevolje poturčili i primili islamsku veru."
"Blic"
"Beograd je velegrad i svi bi hteli u njemu da budu prvi. Svi ti momci koji stave pištolj za pas ne shvataju da su i drugi momci koji takođe stave pištolj za pas jednako opasni kao i oni. Najbolje da niko nije stavio pištolj za pojas ili da nikada u životu nismo nosili oružje. Onda niko ne bi stradao, ni nedužan ni onaj ko je kriv...""Glas javnosti"
"Pomažu nam srpski patrioti iz inostranstva, srpski narod odavde i, najviše, Srpska pravoslavna crkva. Od JNA nismo dobili ni jedan jedini metak. Sve smo zarobili od neprijatelja. Pored ostalog, u Ernestinovu smo zarobili tri tenka, a u Laslovu pet tenkova. Od toga smo šest tenkova poklonili JNA, tačnije jedinici pukovnika Bore Ivanovića, a zadržali smo dva tenka kao začetak prve srpske oklopne mehanizovane brigade koja će dejstvovati sa JNA."NIN, 13. decembar 1991.
Svojevremeno je izjavio da će svakog uhvaćenog neprijateljskog vojnika "časno streljati na licu mesta", ali kasnije menja stav:"Bilo je to trenutno neraspoloženje kad sam video kako su ustaše masakrirale moje vojnike. Inače, sa zarobljenicima postupamo striktno po Ženevskoj konvenciji i sve one koji su se predali isporučivali smo JNA da posluže za razmenu zarobljenika."
NIN, 13. decembar 1991.
"Ko je Koča? Ne poznajem Koču Popovića!... Zna li neko ko je to Koča Popović?NIN, 13. decembar 1991.
"Znam samo da sam oduvek bio patriota i veliki Jugosloven, iako su nas gledali kao smrdibube. Muvao sam se po kazinima, bio sam strastveni kockar, ali sam to kasnije batalio. Ničeg što je bilo ne stidim se i ne kajem se. Mogu svi da pričaju šta hoće, ali mislim da sam uvek bio pošten čovek koji je držao do svog morala.""Duga", 8. novembar 1991.
"Istina je da sam bio na svim Slobinim mitinzima. Pratio sam ga od momenta kad je na Kosovu Polju rekao da niko ne sme Srbe da bije. Na mitingu pred Skupštinom, kad smo vikali ‘uhapsite Vlasija’, uhapsili su mene. Stajao sam pored Mirka Jovića, a Slobinom obezbeđenju bio sam sumnjiv, jer sam na sebi imao neko radničko odelo i pištolj, pa su me priveli u ‘29. novembar’ i držali dok se miting nije završio. Na opozicione mitinge nisam išao, jer u to vreme i nisam bio u Beogradu. Istina je da je advokat Velimir Cvetić dolazio kod mene da me u Vukovo ime moli da obezbeđujem prvi miting udružene opozicije, maja prošle godine, ali sam ja to odbio.""Duga", 8. novembar 1991.
"Sa Šešeljem sam se zbog navijača i javno posvađao u ‘Ruskom caru". Posle dugog vremena sreli smo se nedavno na sahrani mog borca Slobodana Jocića koji je bio član njegove stranke. Tu smo se na grobu kao pravi Srbi izljubili i izmirili. Mogu otvoreno da kažem da sam oduševljen njime. Primio sam ga u gardu. On je pravi Srbin koji misli dobro svom narodu, u to sam uveren.""Duga", 8. novembar 1991.
"Nikad nisam bio član nijedne bande, pa ni komunističke. Ja sam svoj čovek. I ne zavisim ni od koga, pa ni od režima. Moj otac je imao dvanaest najviših odlikovanja, ali sam ih ja sve prezirao.""Duga", 8. novembar 1991.
"Mene samog ovaj rat košta dvesta hiljada dolara dosad. Odakle pare? Pa, ja sam poslovan čovek. Imam svoju poslastičarnicu i trgovinu. To znači da sam u svom poslu uspešan.""Duga", 8. novembar 1991.
"Ovde dolaze junaci kafanskih tuča i drugi mlatimudani. Brzo se vraćaju kad shvate o čemu se radi. Ko se istakne u kukavičluku, vraća se preko mosta peške. Ko iskreno prizna da se plaši, vraća se ponekad prevozom. Ko baci oružje u toku borbe, dobije dvadeset po turu.""Duga", 8. novembar 1991.
"Nije tačno da je na Kosovu normalno stanje. Ja prvi ne bih pobedio da je tamo normalno stanje."Skupština Srbije, 1993.
"Veliku medijsku štetu imidžu Srbije u svetu pričinile su tzv. četničke jedinice Vojislava Šešelja. Četnici su se slikali sa nožem među zubima, zarasli u kosu i bradu, a te slike su obišle svet. Uzgred, koliko ja znam, nisu oslobodili nijedno selo, nijedan grad.""Večernje novosti", 1995.
"Hag. To je smešno. Mogu samo ja njima da sudim.""Borba", 1994.
"Moraću da razočaram one koji misle da je Slobodan Milošević negativna ličnost u mom životu. Milošević je srpski vožd."Tiker, 1994.
"Ja sam pile. Mene privatno zovu Pile.""Demokratija", 1998.
(preneseno iz magazina "Vreme")
Kao bilo gde u svetu, nezavisnost zahteva inventivnije modele finansiranja da bi se odbranila od perfidnih pritisaka. Zato se slobodna glasila moraju oslanjati na svoje čitaoce. Očuvanje e-novina koje su jedini regionalni portal, jeste građanska dužnost i građanski čin u sklanjanju zatvorskih zidina koji su preostali od rata. Sloboda nije jeftina, to i novinari dobro znaju, ali je najdragocenija i zato je svi zajedno moramo očuvati
Već dugo sam verni čitalac mnogih informativnih portala koji pokušavaju da nas informišu, uzdižući pritom dignitet naše profesije. Svugde u svetu novinarstvo je u krizi. Istraživačko, kritičko i ozbiljno obaveštavanje javnosti sve je manje zastupljeno na aktualnoj medijskoj svetskoj sceni gde sve više vlada hegemonija nebitnog, površnog i zabavnog najniže razine. Informacija je sve više, nikad dostupnije nisu ni bile, ali su sve uniformnije. Pored toga, mediji su podlegli diktatu zakona tržišta, informisanje je postalo obična tržišna roba ili sredstvo za prodavanje druge robe. Ekonomski modeli medija zavise od reklama, a naravno ne sme se uvrediti onaj ko vas hrani, jer će lako naći drugi medij gde bi se oglašavao. Neretko se sada teme biraju tako da služe određenim reklamnim kampanjama. Ta situacija je, naravno, otvorila prostor za sve vrste perfidnih pritisaka kojima novinari podležu da ne bi izgubili svoje radno mesto.
Svakako nije kraj nezavisnog novinarstva, ali prostor slobode se vidljivo i brzo sužava. Ljudi koji žele da pomognu stvaranju stabilnijeg sveta, traže utočište na portalima koji su praksom dokazali kvalitetno novinarstvo, lišeno bilo kakve manipulacije, slobodno i beskompromisno.
Našla sam nekoliko takvih utočišta na globalnoj internet mreži. I tako, svaki dan pravim svoje idealne svetske građanske novine koje još uvek veruju da je novinarstvo sedma sila zato što ima veliki uticaj na formiranje javnog mnjenja, kao poslednja odbrana slobode i demokratije. Do tog uverenja nije me dovelo ponovno čitanje Orwelove 1984, niti poseta spomeniku ubijenim novinarima iz celog sveta koji se nalazi u Normandiji, niti spisak kolega koji su lišeni slobode jer su je branili - već lično iskustvo ili bolje rečeno, trauma, nastala krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kad sam živela na balkanskim prostorima.
Da su u to vreme mediji bili slobodni, neofašizam nastao u raspadu komunizma ostao bi na margini, demokratske promene koje su tada prodirale u region ne bi bile sprečene silom, jer zavere i mitovi koje je stvorila ratna propaganda ne bi bili prihvaćeni u javnosti. Bila sam svedok kako su kontrolisani mediji perfidno iskorišćeni da postanu nosioci agresivne nacionalističke, političke propagande kako bi pripremili javno mnjenje za rat. Videla sam kako se premali broj ljudi i novinara u regionu odupro tom ubitačnom procesu i razumela sam kako je sedma sila istovremeno poslednja odbrana slobode ali i njen potencijalni grobar.
Zato, u regionu gde je većina medija kontrolisana od političkih krugova ili ekonomskih tajkuna čija je imovina sumnjivog porekla, ili od delova ratnog aparata, neophodno je sačuvati ona retka glasila koja se trude ne samo da objektivno informišu, nego i da omoguće javnosti da zahvaljujući pravim informacijama misli i odluči slobodno o svim važnim pitanjima.
Portal www.e-novine.com je moje utočište. On je retki džep kiseonika na prostorima bivše Jugoslavije, jedna od odrednica za budućnost regiona. Ako nestane, više se neće disati, više neće moći da se otvori prozor i gleda preko zidova, virtualnih ili realnih. Zalaganje za razvoj demokratije ne može biti iskreno ako ne postoji slobodan prostor za pravo informisanje, posebno u zatvorenim društvima gde mitovi stvoreni u ratnoj propagandi žive u delovima javnosti do dana današnjeg. Mnoštvo medija nije garancija pluralizma i otvorenosti prema drugom. Društva suočena sa mnogim problemima, od ekonomske krize, preko ratne prošlosti i nepoznate budućnosti, ne smeju gledati stvari iz jedne vizure. Novinari ne smeju služiti kao ratna postrojba političkih i ekonomskih interesa. Moraju biti psi čuvari, ali jedino - demokratije. Nekad njihovo pero može ogrebati moćnike, nekad ih ubosti, ako je pero profesionalno ono može samo ojačati demokratiju. Ne postoje kategorije podobnih i nepodobnih novinara ili medija, valja se pitati samo jedno: koji su novinari pouzdani i beskompromisni.
Danas, kad je ne samo u vašem regionu novinarstvo u krizi, važnije nego ikad jeste očuvati potpuno nezavisna, kritička i beskompromisna glasila bez kojih se društva ne mogu odbraniti od manipulacije i ludila, jer ih ne bismo ni razumeli ni prepoznali. Kao bilo gde u svetu, nezavisnost zahteva inventivnije modele finansiranja da bi se odbranila od perfidnih pritisaka. Zato se slobodna glasila moraju oslanjati na svoje čitaoce. Očuvanje e-novina koje su jedini regionalni portal, jeste građanska dužnost i građanski čin u sklanjanju zatvorskih zidina koji su preostali od rata. Sloboda nije jeftina, to i novinari dobro znaju, ali je najdragocenija i zato je svi zajedno moramo očuvati.
(e-novine)
Goražde, januara – Već četvrtu godinu Abdulah Sidran živi na periferiji Goražda. Tu je sa suprugom Sabijom i sinom i kćerkom, osnovcima, našao svoj životni i stvaralački mir. U prostranoj i svetloj radnoj sobi, uz mnoštvo knjiga, zapisa i fotografija nalazi se i kompjuter na koji se, kako kaže, „morao prešaltati u poznim godinama”. Pokazuje nam požuteli i napola iscepani primerak „Politike” od 15. juna 1938. godine, na kome je fotografija „Abdulaha Sidrana koji skače smrtonosnu lastu, negde na moru”! Pošto je rođen 1944. godine, objašnjava nam da se, u stvari, radi o njegovom stricu po kome je dobio ime.
Sidran kaže da je dugogodišnji čitalac „Politike” i da je, zato što je nema na kioscima u Goraždu, kupuje u susednom Novom Goraždu.
U jednom intervjuu ste izjavili da ste Sarajevo napustili, između ostalog, iz razloga „mentalne higijene”. Da li ste se preselili u Goražde i zbog ljutnje na glavni grad BiH?
Bilo bi to suviše jednostavno i naivno. Čovek se na vlastitu ženu naljuti hiljadu puta, pa je ne ostavlja. Mnogo se raznovrsnih razloga i motiva steklo u mojoj odluci da se povučem u osamu, na selo, u mir i tišinu. Od zdravstvenih, psiholoških i finansijskih, do profesionalnih i filozofskih. Zašto bi monaški, tj. derviški način života pripadao samo religijskim ljudima i bio samo njihova privilegija? Zar nije Leonard Koen, pesnik i muzičar, deset godina proveo u budističkom manastiru? I eno ga, u 75. godini pravi najlepšu muziku i radi najbolje koncerte. Istina, između mene i sarajevskih, tj. Federalnih, vlasti postoje neki ozbiljni nesvedeni računi (ponižavajuća penzija, nepodnošljiv i nepravičan stambeni kredit), i ja sam im se sklonio s očiju. Neka ne gledaju u moje ogorčenje. Pokušavam svoje probleme rešiti mimo njih.
I pored teških ratnih rana odlučili ste se na, da tako kažemo, obnavljanje pokidanog međunacionalnog i međudržavnog kulturnog dijaloga.
Krupne su to reči da bi se mogle odnositi na pesničkog usamljenika kakav sam ja i bukvalno već nekoliko godina. O međudržavnom kulturnom dijalogu nemam pojma, a međunacionalni dijalog nikada nisam ni prekidao. S onima koji umeju i žele razgovarati. Naš je problem, međutim, u tome što društvenu i političku elitu ne čini takav, za dijalog spreman i sposoban, svet. Nego je čine dojučerašnje ništice i marginalci, oni što, kako kaže Brodski, „tamo gde mi upotrebljavamo pridev – upotrebljavaju pištolj”. Tu smo mi i bespomoćni i nepotrebni.
Da li ste tokom svih ovih godina, uprkos razlikama, ostali u kontaktu sa prijateljima iz bivše Jugoslavije?
Da, koliko god je to bilo moguće. Moja književna generacija nije funkcionisala na primarno nacionalnim određenjima, mnogo šta nam je bilo važnije od toga. Nacionalni identitet nikako nije imao prednost nad drugim vrstama naših identiteta. Ako se svaki od nas upinjao da bude najbolji, nije to činio da bi bio najbolji u Srba, najbolji u Hrvata, najbolji u Bošnjaka – nego da bi, „uspevši se u visine”, prestao biti samo Srbin, samo Hrvat, samo Bošnjak... Većina pisaca moje generacije i danas tako razmišlja. I ta su prijateljstva ostala netaknuta, čak i kada postoje određena idejno-politička neslaganja, i različita tumačenja naše novije istorije. Kao što drinski splavari znaju napamet svaku podvodnu opasnu stenu, pa skreću splav na sigurnu udaljenost od nje, tako recimo Goran Babić i ja tačno znamo opasna mesta naših dijaloga, pa ih na vreme eskiviramo. Od onoga što je moguće raspraviti, ne bežimo.
Slažete li se da bi javni i kulturni stvaraoci u BiH trebalo, u duhu istinske tolerancije, da slede Vaš primer?
Neka svako sledi svoju pamet, svoj moralni instinkt i svoju sudbinu. Apstraktna tolerancija ne znači ništa, niti ja ikome mogu biti primer i uzor. Nisam ni tolerantan koliko se vama čini. Još uvek sam, recimo, besan zbog činjenice da su mojoj drami „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” oteli pozorišnu nagradu u Brčkom. Sedam hiljada maraka! Više se ne ljutim, nego mi postalo smešno, recimo ovo: jedan beogradski izdavač objavio je knjigu mojih izabranih pesama, ali je nije smeo staviti u izlog. Urednik iz knjige naučio napamet jednu ironičnu pesmu o jugonostalgiji, pa je recituje, u kafani, za stolom. Pošto niko ne zna čija je, pada opklada. Niko ne može poverovati da je to pesma onog „Alijinog” Sidrana. Nije moguće da Sidran napiše, za Jugoslaviju: „Osim što je propala / Kakvoga drugog dokaza imaju / da morala je propasti?“ Moj prijatelj, urednik, iz tašne izvadi knjigu, dokaže stvar – i uzima opkladu. Tako Sidran još živi po beogradskim kafanama. Milina jedna!
Kako vidite današnju Bosnu i Hercegovinu? Mogu li u njoj zajedno da žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati?
Ovakva kakva jeste, današnja Bosna i Hercegovina je posledica nasilja koje se nad njom, iznutra i spolja, čini punih dvadeset godina. Mogućnost zajedničkog života Srba, Hrvata i Bošnjaka u njoj osporila je, najpre programski a potom i oružanom silom – SDS Radovana Karadžića. Setimo se koliko je puta on, na „raznim svetskim Si-En-Enima”, kazivao onu svoju metaforu o ulju i vodi. Ne mogu zajedno, i gotovo. Setite se njegove ratne komande iz 1992: „Na licu mesta ubiti svakog Srbina koji spomene reč komšiluk!” – Ako danas u BiH njena tri naroda ne mogu živeti zajedno, onda je Karadžić svoj posao temeljito obavio.
Šta trenutno pišete?
Romansiranu autobiografiju pod naslovom „Otkup sirove kože”. Shvatio sam, kad potroših šezdeset i pet godina, da mi cio život nije bio ništa drugo nego stalna, mučna i ružna borba za preživljavanje. Pisao pod moranje, katkad unutarnje, češće vanjsko moranje. O književnosti ne stizao razmišljati ni deset minuta godišnje. Otkup gole, sirove kože. Život kao zbir poniženja. Bolna, trajna misao o izgubljenom ljudskom dostojanstvu.
Priželjkujete li konkretniju saradnju kulturnih stvaralaca iz svih krajeva BiH?
Nisam optimist. Nekakva šminka se događa. Narodnjaci piče, za njih ne postoje prepreke ni brane. Mladi sarađuju. Muzika, teatar, film. Ali: čim se ugazi u minsko polje rasprave o minuloj, svežoj istoriji, svako zaleže u svoj rov, svako zauzima svoju busiju i ozbiljne saradnje nema. Nezamislivo je, na primer, da neko od desetak beogradskih pozorišta postavi moju dramu „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, koja govori o događajima u aprilu/maju 1992. Istovremeno, u istom Beogradu traje suđenje ratnim zločincima iz Zvornika, izrečene su i neke višedecenijske presude za zločine izvršene nad zvorničkim Bošnjacima. Nema nikakvih šansi da se ta moja drama u Beogradu postavi ni u narednih dvadeset godina. A u Sarajevu se, pred punim dvoranama, igrala devet godina, postavljali su je na scenu u Italiji, dva puta, u Sloveniji, godinu dana igrala u Celjskom ljudskom gledališču.
Jeste li jugonostalgični?
Jesam. Nedavno sam, ljut na neke zapenjene nacionalističke urlatore, o Jugoslaviji zapisao: Da je bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo! To šta mi živimo, to u čemu mi živimo, to još nema svoga naučnog imena. Tranzicija? Iz čega, u šta? To što se vidi jeste nekakva prvobitna akumulacija kapitala, sa elementima robovlasničkog sistema. Planetarna ideja slobode stropoštala se u karikaturu slobode štampe! Imamo slobodu štampe da pišemo o hiljadu drugih sloboda i prava koji su nam oteti! Mrak – i gotovo.
Saradnja sa Kusturicom?
Dostavili ste Emiru Kusturici dopunu scenarija pod naslovom „Prvi put s ocem na izbore”. Da li je na pomolu dogovor o saradnji, za šta su zainteresovani italijanski producenti koji posreduju između vas dvojice?
Što se mene tiče stvar je potpuno jasna: imam još dve filmske priče iz svog porodičnog ciklusa i smatram da bi bilo dobro da one budu urađene istim rediteljskim rukopisom kao prva dva filma („Sjećaš li se Doli Bel”, „Otac na službenom putu”). Ko će ih uraditi, kad će biti urađene, da li će ikad biti urađene – niko ne zna. Pomno pratim sve Emirove poslove, od septembra, kad se profulismo u Ankoni, i bojim se da on za moje projekte teško može izdvojiti potrebno vreme. Neke šanse postoje, ali... Pa se setih jedne sarajevske anegdote. Ispadao „Željo“ iz Prve lige. Nema šanse da se spasi. Ali se oko predsednika kluba, generala Hamdije Omanovića, sjatili klupski fanatici pa mu na papiru dokazuju da neke šanse postoje. „Ako onaj onoga, u Banjaluci, a ako onaj u Mostaru remizira, a onaj izgubi sa četiri razlike... Ako... ovo ovako, a ono onako... Ima šansi, druže generale! Teorijski, ima šansi.” A general veli: „Vidim da ima. Al’ valja bit dooo-bar teoretičar!” Tako vam je to i sa mnom i Kustom.
(preneseno iz Politike)
