Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom
Sredinom siječnja, turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu, posjetio je u dva uzastopna dana (14. i 15.) Zagreb i Beograd, a na oba sastanka – s hrvatskim ministrom Gordanom Jandrokovićem, i sa srpskim Vukom Jeremićem – sudjelovao je i bosansko-hercegovački ministar vanjskih poslova, Sven Alkalaj. Radilo se o prvim sastancima dviju (za sada poluformalnih, i uglavnom konzultativnih) potencijalnih trilateralnih organizacija: jedne u kojoj bi sudjelovale Turska, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i druge u kojoj bi bile Turska, Srbija i Bosna i Hercegovina.
Osnivanje dviju trilaterala tog tipa rezultat je prethodnih intenzivnih komunikacija Ankare s Beogradom, Sarajevom i Zagrebom. Samo u posljednja dva mjeseca, ta je komunikacija uključivala posjetu Ahmeta Davutoglua Zagrebu (12. prosinca 2009.) gdje je razgovarao s predsjednikom Stjepanom Mesićem i premijerkom Jadrankom Kosor, susret s ministrom Jandrokovićem na marginama zasjedanja Generalne skupštine UN (23. rujna 2009), a prethodno i posjetu tadašnjeg hrvatskog premijera, Ive Sanadera, Turskoj u veljači 2009. Sličnog su intenziteta bili i tursko-srpski odnosi, za koje su dvojica predsjednika – Boris Tadić i Abdulah Gul – prilikom Gulova posjeta Beogradu 26. listopada 2009. rekli da su „na najvišoj razini u dosadašnjoj povijesti“ (bez obzira na važno neslaganje oko pitanja priznavanja Kosova).
DRUGA NAJVEĆA SAVEZNICA
Kad se radi o bosansko-turskim odnosima, oni već duže vrijeme imaju poseban karakter. Službena turska vanjska politika polazi od zaključka da je Bosna i Hercegovina „jedna od onih zemalja koje su uvijek imale privilegirano mjesto u okviru turske vanjskopolitičke strategije“, i to zbog „dubokih povijesnih, kulturalnih i društvenih veza“. Posebnost tih odnosa vidjela se ne samo tijekom ratnog sukoba u devedesetim godinama – kad je Turska bila vrlo značajan akter u političkoj, vojnoj i diplomatskoj podršci Bosni i Hercegovini, a također (sa Sjedinjenim Državama) i zemlja koja je stajala iza Washingtonskog sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 1994. – nego i u nedavnim turskim inicijativama koje se tiču ne samo bosanske vanjske, nego i unutrašnje politike. U prosincu 2009., predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, posjetio je Tursku, a potom je Turska predložila svim „bošnjačkim strankama“ (Stranci demokratske akcije, Stranci za Bosnu i Hercegovinu, ali i SDP-u Bosne i Hercegovine) da se sastanu, kako bi izgladile međusobne razmirice. Ta je inicijativa – koja na kraju nije uspjela – izazvala stanovite kritike od strane hrvatskih i srpskih zastupnika u bosansko-hercegovačkom parlamentu, koji su držali da se radi o nedopustivom uplitanju u bosansko-hercegovačku unutrašnju politiku . Slične su kritike Turskoj, navodno, tim povodom uputile i Europska Unija i Sjedinjene Države. Postavilo se pitanje: što zapravo Turska želi postići takvim izravnim interveniranjem ne samo u unutarbosansku, nego i unutarbošnjačku politiku?
Takav povećani intenzitet odnosa Turske sa središnjim zemljama prostora bivše Jugoslavije (Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom) ukazuje na novi smjer turske vanjske politike. U posljednja dva desetljeća, naime, iako je Turska bila prisutna na Balkanu i zainteresirana za stanje u toj regiji, ona je najčešće djelovala u okviru međunarodnih organizacija ili u suradnji sa Sjedinjenim Državama. Kao i većina drugih susjednih zemalja – a naročito onih koje su u prošlosti bile izravno involvirane u vojno-političke akcije na Balkanu (makar i tako davno kao što je bio slučaj s Otomanskim imperijem) – i Turska je sve donedavno pažljivo mjerila svoje korake, da ne bi na sebe privukla val kritike i nerazumijevanja. Djelovala je diskretno i oprezno, a u javnosti suzdržano. No, u posljednjih pola godine, Turska napušta tu politiku te na Balkanu počinje djelovati samostalno i s većim samopouzdanjem nego ikad ranije. To se naročito odnosi na njenu politiku prema Bosni i Hercegovini, koju turska javnost drži „drugom najvećom saveznicom Turskoj u svijetu“. Prema nedavnom istraživanju koje je proveo think-tank za međunarodna strateška istraživanja USAK iz Ankare, turski građani identificiraju Azerbejdžan kao najvećeg prijatelja i saveznika svoje zemlje, a odmah iza toga je Bosna i Hercegovina.
Ta je promjena rezultat nove politike kojoj je glavni kreator novi turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu. Davutoglu, koji je bio profesor međunarodne politike na Sveučilištu Beykent u Istanbulu, a također i glavni vanjskopolitički savjetnik i turskog premijera Recepa Tayyipa Erdo ana i sadašnjeg predsjednika (a nekoć ministra vanjskih poslova) Abdulaha Gula, postao je ministar vanjskih poslova 1. svibnja prošle godine. Njegova je vanjskopolitička koncepcija različita od tradicionalnog turskog oslanjanja samo na Zapad – što je Turska dosad činila ponajprije kroz članstvo u NATO-u, čiji je član od 1952., a također i kroz bilateralne odnose sa SAD, čija je glavna saveznica u islamskom svijetu. Prethodna turska vanjska politika bila je dugo „zarobljena“ u nastojanju da zemlja postane članicom Europske Unije. No, taj proces „približavanja“ predugo traje: u najmanju ruku od 1987, kad je Turska zatražila punopravno članstvo, a u širem smislu i duže – od 1963. kad je postala pridruženom članicom tadašnje Europske ekonomske zajednice. Unatoč ozbiljnim reformama koje su izvedene u posljednjih desetak godina, članstvo Turske u Europskoj Uniji je i dalje neizvjesno. Nova je turska vanjska politika, koju promovira profesor Davutoglu, odgovor na tu neizvjesnost.
ALTERNATIVA ZAPADU
Davuto lu i dalje vidi Tursku kao saveznicu Sjedinjenih Država i potencijalnu članicu Europske Unije, ali i kao zemlju koja ima ne malu samostalnu snagu, pa se ne mora nužno oslanjati na obećanja koja joj daju zapadni partneri. Ta je snaga – relativno gledano – čak i ojačala u posljednjih nekoliko godina: jednim dijelom i zbog relativnog slabljenja Grčke, koja se nalazi u ekonomskoj i političkoj krizi, kao i u krizi legitimiteta i povjerenja. Turska je dugo – od početka ciparske krize – držala da se Zapad neopravdano stavio na stranu Grčke, te je pritom zanemarivao legitimne turske interese. No, s oslabljenom Grčkom, možda je došao i trenutak za novi uzlet turske vanjske politike. Davutoglu govori o Turskoj kao o globalnom centru koji vodi svoju vanjsku politiku „u svim pravcima“. Umjesto jednodirektivne vanjske politike (oslanjanja na Zapad), Turska treba voditi multidirektivnu politiku u kojoj će ona postati glavni akter u više od jedne važne regije. Regije u kojima bi Turska mogla postati glavna snaga su - Bliski Istok, Kavkaz, Središnja Azija i Balkan. Kad bi doista uspjela u takvom pozicioniranju, Turska bi istodobno postala i jedna od najznačajnijih globalnih sila, budući da ni američka, ni ruska ni europska politika ne bi mogle ostvariti svoje ciljeve bez suradnje s njom. Upravo bliskost turbulentnim i nesigurnim područjima sad postaje turska prednost. Dovoljno je samo nakratko pomisliti o alternativi: što bi bilo da Turska – pozicionirana tu gdje jest – okrene leđa Zapadu? Takva je pozicija dosad bila nezamisliva – a turska je vojska bila glavni čuvar prozapadne orijentacije zemlje. Ni nova vanjskopolitička orijentacija, dakle, neće skrenuti s puta bliskosti Zapadu, a prije svega Sjedinjenim Državama. Međutim, istodobno, Turska nastoji iskoristiti novu situaciju u post-unipolarnom svijetu, kojeg je najavio i sam američki predsjednik Barack Obama, kad je prihvatio da Amerika više neće biti jedina svjetska velesila, iako će ostati i dalje najsnažnija zemlja svijeta. Umjesto toga, stvorit će se više regionalno-globalnih sila, koje će – ako bude sreće – međusobno surađivati. U takvom novom svijetu, Turska vidi svoju veliku šansu: da postane jedan od regionalno-globalnih partnera, i to zahvaljujući svojoj ekonomskoj, vojnoj, demografskoj i kulturalno-identitetskoj snazi kojom može utjecati na političke događaje u turbulentnim područjima. Radi se, naime, o zemlji od 73 milijuna stanovnika, o najstabilnijoj demokraciji i najpouzdanijoj zapadnoj partnerici među islamskim zemljama (unatoč trima vojnim udarima u posljednjih pedesetak godina), o zemlji koja zauzima 17. mjesto na svijetu po veličini svoje ekonomije, o članici NATO-a, OECD-a, G-20 i OESS-a, te o zemlji koja – što nije nimalo beznačajno – postaje jedna od glavnih energetskih sila, naročito zbog toga što će upravo kroz Tursku prolaziti plinovod Nabucco, što će Tursku postaviti u mnogo snažniju poziciju kad se radi o snabdjevanju Europe plinom i naftom. Ta će pozicija omogućiti Turskoj da – ako to želi – dodatno zabrine Europu na način na koji to povremeno, kad joj odgovara, barem simbolički rade Rusija i Ukrajina. Sve je to povećalo razinu samopouzdanja u samoj Turskoj, te stvorilo potrebu da se ona i u svojoj vanjskopolitičkoj strategiji odmakne od pozicije „priključka“ Europi i Sjedinjenim Državama, prema poziciji ozbiljnog i samostalnog aktera u međunarodnim odnosima. Sam ministar Davutoglu je početkom ove godine (5. siječnja 2010.) izjavio da Turskoj treba nova, jača vanjska politika, te najavio otvaranje čak 26 novih diplomatskih misija širom svijeta. Plan je, rekao je turski ministar vanjskih poslova, da Turska uđe u Europsku Uniju do 2023., te da do tada postane i jedna od deset najrazvijenijih zemalja svijeta. Radi se, dakle, o ambicioznom i ne tako kratkoročnom planu jačanja turske pozicije.
Tom strateškom preustrojavanju dijelom je pridonijelo i i nerazumijevanje na koje Turska i dalje nailazi u samoj Europskoj Uniji. Ne samo da je Turska već više desetljeća u nejasnom – i za nju pomalo ponižavajućem – položaju u odnosu na članstvo u EU, nego se u posljednje vrijeme najavljuju i referendumi u pojedinim starim članicama EU (npr. Francuskoj) o eventualnom turskom članstvu, dok se u drugim zemljama (npr. Austriji) jasno daje do znanja da se takav eventualan ugovor neće nikada ratificirati. Vrata Europske Unije, izgleda, ostaju i dalje zatvorena za Tursku. Naročito je bolno – za Tursku – bilo primanje podijeljenog Cipra u Europsku Uniju 2004. godine. Turska zna da Cipar može biti neprevladiva prepreka turskim željama za punopravnim članstvom – i to unatoč tomu što je tursko stanovništvo na Cipru glasalo za sporazum o ujedinjenju otoka, dok ga je grčko odbacilo. Pa ipak, samo je grčki dio Cipra danas u poziciji da uživa sve povlastice punopravnog članstva u EU, dok je tursko stanovništvo de facto isključeno. Nije li onda logično da se Turska okrene na drugu stranu – barem djelomično – te da pokuša ojačati svoju poziciju kako bi u budućim pregovorima s Europom imala snažniju poziciju. Turska nova vanjska politika nije odustala od punopravnog članstva u EU, ali drži da Europi treba pokazati da Turska ima alternativu.
GLOBALNA A NE BRISELSKA INICIJATIVA
Turske nove akcije na Balkanu treba promatrati i u tom kontekstu. Za Bosnu i Hercegovinu dugo se govorilo da treba učiniti korak „od dejtonske prema briselskoj fazi“. No, istodobno, Bosna i Hercegovina je – baš kao i Albanija (i Kosovo) – izostavljena iz grupe zemalja koje su krajem 2009. došle na bijelu šengensku listu (Makedonija, Crna Gora i Srbija). Turska je bila razočarana i time što Bosni i Hercegovini nije bilo ponuđeno nikakvo obećanje o eventualnom članstvu u NATO-u, iako se Turska za takvo obećanje eksplicitno zalagala. Kako u Bosni i Hercegovini Hrvati i Srbi imaju mogućnost da postanu državljani Hrvatske, odnosno Srbije, te time i koriste bezvizni režim pri putovanju u šengenske zemlje, Bošnjaci su se našli u neravnopravnoj poziciji. To će, sasvim sigurno, smanjiti popularnost Europske Unije – koja i tako nije pretjerano popularna ni kod bosanskih Srba ni kod hercegovačko-bosanskih Hrvata. (Nije više ni u Turskoj. Najnovija istraživanja javnosti pokazuju da je u 2008 samo jedna trećina Turaka podržavala članstvo Turske u EU, dok je još 2002. podrška bila na razini od 80%) . Što je, dakle, ostalo od „briselskog puta“ za Bosnu i Hercegovinu? Na neki način, čini se da se sudbina Bosne i Hercegovine (kao i Albanije) sad sve više približava sudbini same Turske – zemlje koju Europska Unija ne razumije i ne prihvaća do kraja. Budući da mnogi Bosnu i Hercegovinu percipiraju kao muslimansku zemlju (iako ona to, sudeći čak i po najnovijim neformalnim procjenama o strukturi stanovništva, zapravo nije, budući da muslimani nisu većina u toj zemlji), stvara se dojam da su Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo iznimke možda baš iz tog razloga. Čak i ako to nije istinit dojam, on ima potencijal da postane popularan, i da se na njemu gradi sasvim specifična anti-europska, a možda i anti-zapadna retorika. Takva retorika bi naročito politički umjerene Bošnjake mogla voditi ka većem savezništvu upravo s Turskom, a one radikalnije možda i u neke ekstremne forme antizapadnjačkog aktivizma, na što je nedavno upozorio i izraelski ministar vanjskih poslova, Avigor Lieberman.
Ako već dođe do napuštanja „dejtonske faze“ (a to je veliki „ako“), Turska sada u odnosu na Bosnu i Hercegovinu nudi globalnu (a ne „briselsku“) inicijativu. U njoj bi glavni akteri bili ne Brisel, nego Washington, Moskva i Ankara. U tom prijedlogu ima i namjernog nastojanja da se minimizira uloga Europske Unije, ali ima i implicitnog prisjećanja na neefikasnost Europske Unije u devedesetim godinama. Mir u Bosni rezultat je prije svega američkih (uključujući i NATO-ove) akcija, a ne europske diplomacije i vizija. Ministar Davutoglu je početkom siječnja ove godine izjavio da bi takva inicijativa – koja bi uključivala i Moskvu i Washington – značajno smanjila tenzije u samoj Bosni i Hercegovini. „Srbi se osjećaju mnogo ugodnije kad vide da je Rusija prisutna. Bošnjaci bi se, također, osjećali sigurnije ukoliko bi se Turska uključila u taj proces“, rekao je on nedavno. Hrvate se u tom kontekstu ne spominje – i to vjerojatno iz tri moguća razloga. Prvo, zato što se drži da bi ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju oni dobili značajnu podršku same Europske Unije, čiji bi državljani postali svi oni Hrvati koji imaju hrvatsko državljanstvo. Drugo, možda se drži da bi Washington u tom kontekstu mogao biti zastupnik Hrvata, naročito s obzirom na to da je Hrvatska također i članica NATO-a, te da je u posljednjih nekoliko mjeseci došlo do poboljšanja američko-hrvatskih odnosa (čemu je značajno doprinijelo hrvatsko svjedočenje u korist Kosova pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, nakon čega je odmah – 10. prosinca 2009. - došlo do susreta Gordana Jandrokovića s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton ). Treće, vjerojatno se drži da u srpsko-bošnjačkim odnosima treba tražiti rješenje za temeljni problem Bosne i Hercegovine. Usporede li se, naime, analize koje je o stanju u Bosni i Hercegovini 1999. i 2009. objavila Međunarodna krizna grupa (International Crisis Group, ICG), vidjet će se da je 1999. kao glavni problem Bosne i Hercegovine isticano pitanje odnosa Srba i Hrvata, a deset godina nakon toga – pitanje odnosa Bošnjaka i Srba. Srpsko-bošnjački odnosi u Bosni i Hercegovini, naravno, podrazumijevaju involviranost Ankare i Moskve, pa je politika prema Bosni i Hercegovini dobra prilika za Ankaru da uspostavi još jednu u nizu strateških poveznica, koje bi joj osigurale alternativu u odnosu na dosadašnju politiku prevelikog oslanjanja na Zapad. Bosna, dakle, postaje, kako je nedavno izjavio nekadašnji bosanski ambasador u Turskoj Hajrudin Somun, „neodvojivi dio turske strateške politike, što većina bošnjačkih muslimana očekuje već decenijama“.
OBNOVA NEO-OTOMANIZMA
Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest također i indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom. Govoreći upravo u Sarajevu – prilikom otvaranja konferencije o Otomanskom nasljeđu i muslimanskim zajednicama Balkana – ministar Davuto lu je u listopadu 2009. podsjetio da u Turskoj živi više Bosanaca nego u Bosni i Hercegovini, više Albanaca nego u Albaniji, te više Čečena i Abhaza nego u Čečeniji i Abhaziji. To je, rekao je, nasljeđe Otomanske imperije. „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio Otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti takav Balkan“. Ta je izjava odmah kritizirana, ne samo na samom Balkanu, nego i u Briselu. Iako je kasnije ministar Davutoglu pokušao ublažiti njenu jasnoću, te se eksplicitno distancirao od najave formiranja neke nove „Otomanske imperije“, ostaje činjenica da se nova turska vanjska politika ipak oslanja – barem u svom jezgru – prije svega na zemlje „otomanskog commonwealtha“. To, samo po sebi, međutim, vjerojatno nije problematično: ne samo da se i Velika Britanija oslanja na nasljednice svog nekadašnjeg imperija, i Amerika na zemlje engleskog jezičnog područja, nego se i današnja Rusija strateški orijentira na kontrolu i utjecaj u zemljama post-sovjetskog prostora. Tako se ponašaju sve nekadašnje velesile, pa i Turska – koja je ipak glavna nasljednica (i toga se više ne stidi) Otomanskog imperija, koji je na svom vrhuncu (npr. 1683.) obuhvaćao golemo područje od Budimpešte do Basre i od Alžira do Meke – ne vidi (više) ništa sporno u slličnom pokušaju. Treba u tom kontekstu i podsjetiti da je Ahmet Davutoglu ne samo diplomat, nego i politolog, što znači da mu je vjerojatno poznat trend imperio-nostalgije, koji se u akademskoj literaturi pojavio naročito u 1990-tim godinama, i to kao izravna posljedica novog neuspjeha nacionalnih država i nacionalizama da uspostave mir: naročito na Balkanu. Akademska literatura iz tog razdoblja – a naročito britanska – puna je tekstova i knjiga koje govore o „benevolentnim imperijama“, koje su uspjele ono što su njihove nasljednice (nacionalne države) odmah potom pokvarile: uspostaviti i održati trajni mir i sačuvati etnički pluralizam unutar sebe. Na to Davuto lu upozorava kad kaže da je Balkan bio područje mira i pluralizma, i da ga – upravo takvog – treba obnoviti. U tom se kontekstu može razumijeti i službeni stav turskog ministarstva vanjskih poslova, kojim se traži da se o Balkanu ne govori u negativnom kontekstu, te da se iz tog pojma izbace pogrešne interpretacije da se radi o zoni stalnih konflikata. Balkan je, naime, dugo bio nazivan i „Turkey in Europe“ („Turska u Europi“), pa se svako negativno obilježavanje Balkana nužno reflektira i na percepciju Turske. U stanovitom smislu, Turska sad obnavlja svoju politiku tretiranja Balkana kao „produžene Turske“, odnosno „Turske u Europi“. To se, sasvim sigurno, ne odnosi na cijeli Balkan – ali bi se moglo odnositi na muslimansko stanovništvo u Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji i u Bosni i Hercegovini.
Da bi ostvarila takvu politiku, Turska treba suradnju Rusije i Washingtona. Politika administracije Baracka Obame prema Balkanu još nije sasvim jasna, no – jasno je da Washington želi očuvati jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, te da neće dopustiti da njenim eventualnim raspadom dođe do poraza politike koju su SAD gradile sad već više od desetljeća i pol. Na drugoj strani, izraelsko upozorenje da Bosna i Hercegovina postaje potencijalno gnijezdo europskog terorizma, upozorenje je i Washingtonu, s kojim Tel Aviv ima ponešto zahladnjele odnose nakon inicijalnog Obamina pokušaja približavanja Iranu. Stav Sjedinjenih Država prema turskoj inicijativi oko Bosne i Hercegovine ovisit će, djelomice, i o odnosima između Washingtona i Brisela. Nije sasvim jasno želi li nova Obamina vlada surađivati s Europskom Unijom ili je želi držati na distanci, kako je to činila administracija Georgea Busha Mlađeg. Ako je skeptičan prema Briselu, znači li to da će Obama podržavati članstvo Turske u EU (kao svojevrsnog „trojanskog konja“) ili ne? Dakle, u odnosu Washingtona prema turskoj inicijativi ima još uvijek mnogo nepoznanica. Nije nepoznato, međutim, da Amerika treba Tursku na Bliskom Istoku, te u akcijama oko Iraka, Afganistana i Pakistana. Također, Washington neće dopustiti radikalizaciju turske unutrašnje politike u smjeru nekog skretanja prema političkom islamu. Eventualno skretanje Turske u tom smjeru, značilo bi golemi problem za Sjedinjene Države. Washington dopušta stanovitu retoričku islamizaciju, pa i neo-otomanizaciju, koju je započela Erdo anova vlada, ali i taj razvoj događaja pažljivo prati, kako on ne bi izmakao kontroli.
Kad se radi o Rusiji, u posljednjih pola godine njeni su se odnosi s Ankarom značajno popravili. Tradicionalno rivali ne samo u Srednjoj Aziji, nego i u područjima koja su za obje zemlje od strateškog unutrašnjepolitičkog značaja (u Čečeniji i Kurdistanu), Turska i Rusija su u listopadu 2009. postigle dogovor o suradnji i na neki način „podjeli“ interesnih sfera u energetskoj politici. U siječnju 2010. dogovorile su se o zajedničkoj izgradnji nuklearne elektrane na turskom području. To ih je učinilo „strateškim partnerima“ (kako je tom prilikom izjavio ruski predsjednik Dimitrij Medvedev), a ne potencijalnim konkurentima u industriji prenošenja energije, a time je i ojačalo pozicije obje zemlje u odnosu na Europsku Uniju i Sjedinjene Države. Povrh toga, i politički odnosi dviju zemalja su unaprijeđeni, pa one sada djeluju kao dvije regionalne sile u nizu sporova u regijama koje kontroliraju. Turska je, tako, posredovala u rusko-gruzijskom sukobu u kolovozu 2008., a Rusija je uspješno posredovala kako bi se okončao sad već stoljeće dug prekid odnosa između Turske i Armenije. Zahvaljujući, između ostalog, i tom posredovanju, u listopadu 2009. Turska i Armenija su potpisale protokol o normalizaciji odnosa, te time učinile vrlo značajan prvi korak prema rješavanju problema koji je još od kraja Prvog svjetskog rata ne samo sprečavao bilateralne odnose, nego i značajno utjecao na stanje ljudskih prava i sloboda u samoj Turskoj, te je usporavao na putu prema punopravnom članstvu u Europskoj Uniji. Očekuje se da bi se ove godine (2010.) mogli uspostaviti i diplomatski odnosi između dviju zemalja – što bi bilo od golemog značaja za ukupne islamsko-pravoslavne odnose u Središnjoj Aziji, ali i drugdje.
SUVLASNIŠTVO S EVROPOM
To „drugdje“ odnosi se, prije svega, na Cipar, Makedoniju, Kosovo (bez obzira tretirali ga kao područje pod UN Rezolucijom 1244 ili kao nezavisnu državu) i Bosnu i Hercegovinu. Tursko-rusko prijateljstvo i partnerstvo moglo bi, doista, imati pozitivna učinka na sve te slučajeve, jer se u svima radi o problemu gubitka povjerenja između islamskog i kršćanskog stanovništva. U svim tim slučajevima, došlo je do instrumentalizacije i politizacije prošlosti, koja uključuje i različite oficijelne diskurse, te nacionalne i državotvorne mitove koji se tiču i Otomanskog razdoblja. Za razliku od Washingtona, Moskva – čini se – pokazuje veći interes da u tome sudjeluje zajedno s Ankarom. I Moskvi je, baš kao i Ankari, Bosna i Hercegovina najzapadnija zemlja u kojoj bi mogla ostvariti značajan politički utjecaj temeljem kulturalne i povijesne sličnosti, kao i sličnih političkih pozicija (u njenom slučaju – prije svega s Republikom Srpskom). I za Moskvu je involviranost u Europu od strateškog značaja – ne zbog toga što bi Rusija htjela postati članicom Europske Unije, nego zato što bi željela spriječiti neželjeno involviranje Zapada u post-sovjetski prostor, a naročito u Središnjoj Aziji i na Kavkazu. Također, i Moskva s prilično skeptičnosti gleda na Brisel, kojeg ne doživljava kao značajnog i samostalnog političkog aktera, nego preferira direktne kontakte s pojedinim (važnijim, moćnijim) članicama Unije.
Sve to otvara nova važna pitanja za Bosnu i Hercegovinu, a vjerojatno i za druge zemlje u regiji. Vidjet ćemo hoće li Brisel na to reagirati: i kako. Hoće li – iz bojazni od prevelikog involviranja Rusije, Turske a možda i Amerike u europska pitanja – ubrzati proces pristupanja svih zemalja regije Europskoj Uniji? Ili će nad regijom prihvatiti stanovito „suvlasništvo“ s ne(sasvim)-europskim silama koje imaju globalne ambicije: Amerikom, Turskom i Rusijom? Ili će biti suviše zaokupljen drugim važnim pitanjima – ili suviše podijeljen oko poželjnog smjera akcije – da inicijativu ispusti iz svojih ruku, i prepusti je tom novom regionalno-globalnom trokutu?
(Autor je izvanredni profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i docent (lecturer) iz područja međunarodnih odnosa na Sveučilištu Stirling u Škotskoj (UK), te direktor Centra za studiranje europskog susjedstva na tom sveučilištu. Tekst je objavljen u prvom broju "Političkih analiza".)
(zurnal.info)
Laž je da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem«, i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti Da do kraja svog predsjedničkog mandata, ili svojih predsjedničkih mandata, ništa više ne učini, Ivo Josipović već se na svijetao način upisao u političku povijest ovoga naroda i ovih prostora, bez obzira što su na upisivanje u povijest, najvjerojatnije, presudno utjecale »prijateljske« sugestije iz Sjedinjenih Država. Obamina administracija, naime, očito je ozbiljno naumila dodatno civilizirati odnose u regiji, a preduvjet za to jest obračun s vlastitim opasnim zabludama i samoobmanama iz prošlosti. Josipović se, dakle, poklonio žrtvama masakra nad nedužnim Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, masakra što su ga 16. travnja 1993. počinile srednjobosanske trupe Hrvatskog vijeća obrane. Nakon toga, poklonio se i hrvatskim žrtvama zločina Armije BiH u nedalekom Križančevu selu. Dan ranije, u srijedu, u Sarajevu je izgovorio rečenicu koja je, u političkom smislu, neusporedivo važnija od hvalevrijednog davanja počasti ubijenima, rečenicu čiji značaj ne može umanjiti ni Josipovićevo, prilično jadno, naknadno reteriranje, ni njegovi pokušaji da nas uvjeri kako je krivo shvaćen.
»Politike koje su devedesetih godina, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlosretno sjeme. (...) Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče«, rekao je pred bosanskohercegovačkim parlamentarcima. Vladimir Šeks i Andrija Hebrang na to su se uhvatili za izlizanu tezu po kojoj »Hrvatska nije bila agresor i nije sudjelovala u međunarodnom sukobu u BiH«, i po kojoj »sve jasno piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu koja je donesena u vrijeme Vlade Ivice Račana«. A u tom sramotnom i krivotvoriteljskom saborskom dokumentu kaže se ovako: »Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.« Linijom bezobraznog nerazumijevanja ičega, osim nakaradno uskih osobnih i partijskih interesa, i linijom krajnjeg sljepila krenula je, na koncu, i Jadranka Kosor, premijerka i šefica HDZ-a. »Hrvatska nije vodila agresorski, nego obrambeni i pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem, i to bi trebao promicati svaki hrvatski državni dužnosnik«, kazala je gospođa Kosor.
Tako smo, eto, saznali da je uvjet za obnašanje dužnosničke funkcije u Hrvatskoj promicanje laži kojoj je udaren pečat službene istine. Zgoljna je laž da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem« i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti. Istina je, kao što je svojedobno lucidno i duhovito primijetio Predrag Lucić, da je Hrvatska Bosnu i Hercegovinu prva priznala, a druga napala. Istina je da je 12. studenog 1991. u Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice, a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se »zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države«. Pritom je zanimljivo da se potpisnici ovog dokumenta oslanjaju na »zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu«. Istina je da je, govoreći o mogućnosti smirivanja srpsko-hrvatskih sukoba, Franjo Tuđman 31. prosinca 1991. kazao ovako: »To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.«
Činjenica je da su sredinom listopada 1992. hrvatske trupe iz pravca Tomislavgrada napale Prozor. Bošnjaci iz Prozora protjerani su, a kuće su im, uglavnom, opljačkane i popaljene. U napadu je glavnu riječ vodila Bojna Zrinski iz Zagreba pod komandom generala Milenka Filipovića. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman jedini su imali ovlast izdavati zapovijedi Bojni Zrinski. Istina je da je Hrvatska, prema izjavi tadašnjeg premijera Nikice Valentića, hrvatski rat protiv Bošnjaka financirala s milijun i pol dolara dnevno. Istina je da su Gornji Vakuf od početka 1993. do proljeća 1994. marljivo razarale Prva gardijska brigada iz Zagreba i Peta gardijska brigada iz Vinkovaca. Hrvatskim trupama u opsadi Gornjeg Vakufa zapovijedali su generali HV-a Janko Bobetko, Ivan Kapular, Miljenko Crnjac i Slobodan Praljak. Činjenica je da su se svi visoki časnici HVO-a, od pukovnika do generala, od godine 1992. vodili na platnim listama Zbornog područja Split, odnosno Zbornog područja Ston. Nesporno je da je Franjo Tuđman 5. studenog 1993. kazao ovako: »Vjerojatno bismo praktički mogli ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju. (...) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja.« Istina je da su tajne službe i policija Republike Hrvatske do rujna 2000. lažnim identitetima i skrovištima štitile najodgovornije osobe za pokolj u Ahmićima – Paška Ljubičića, Antu Sliškovića, Tomu Vlajića i Vladu Ćosića. Istina je da su hercegovački konc-logori zatvoreni tek kad je 6. rujna 1993. Franjo Tuđman, u pismu, izdao takvu naredbu Mati Bobanu.
Ovo je samo komadić prave Deklaracije o Domovinskom ratu, koja nikad neće biti usvojena, premda je upravo to preduvjet da bi Hrvatska postala vjerodostojan partner u nužnim razgovorima o budućem uređenju BiH i o položaju tamošnjih Hrvata.
(Preneseno iz Novog lista uz odobrenje autora)
U znak protesta protiv korupcije i političke mafije u Srbiji, Branimir Nikolić Branči, nekadašnji aktivista Otpora, izvršio je samoubistvo. U oproštajnom pismu, bez imalo patetike, napisao je kako vjeruje da će njegov čin nešto pokrenuti Pre deset dana se ubio jedan Subotičanin. Branimir Nikolić Branči, nekadašnji aktivista Otpora, koji to nije prestajao da bude gotovo sve do svoje smrti. Imao je nadu (iluziju?) da se nepravde u ovoj državi mogu ispraviti. Sve do juče oni koji su ga poznavali bili su ubeđeni da on nije osoba koja bi pobegla od života. A onda je policija konačno predala njegovim prijateljima oproštajno pismo, u kojem Branči potvrđuje, hladne glave i bez imalo patetike, da se na taj korak odlučio jer „više nije potreban“, ali da veruje da će njegov čin, ma koliko ludo izgledao, nešto pokrenuti i konačno spasiti Suboticu i Srbiju od onoga ka čemu je vode kriminal, korupcija, političari i mafija, koje je on video kao jednu te istu pojavu.
Veliki deo njegovog života bio je posvećen borbi protiv Miloševićevog režima, a kasnije protiv onih koji su ga nasledili. Po svom političkom ubeđenju bio je demokrata, Subotičanin i Vojvođanin. Kada je Otpor prestao da postoji, i kada su njegovi saborci bacili koplje u trnje, što zbog izgubljene nade, što zbog kompromisa i sopstvenih karijera, on je, prilično usamljen, nastavio da juri vetrenjače, kako se ispostavilo. Dirao je u brojne afere i nedodirljive, dolazio do teških dokaza o korupciji, malverzacijama, privrednom kriminalu iza kojih su stajali tzv. tajkuni, političari, javne ličnosti, „biznismeni“... Krivične prijave koje je podnosio završavale su u sudskim fiokama – ali ne i tužbe koje su protiv njega podneli oni koje je prozivao.
Poslednjih nekoliko godina živeo je neznano kako. Nakon njegove smrti saznalo se da je dobijao socijalnu pomoć, a da je otišao ostavši dužan i za kiriju.
Ovih dana smo u medijima mogli pročitati da se Olimpijski komitet sastao u Subotici, (sa voznim parkom od kojeg zastaje dah), da je Dačiću uručena nagrada Najevropljanin, da je Novak Đoković nešto izjavio ili uradio, da se Elizabet Tejlor ponovo udaje... O čoveku koji je otišao u smrt, jer je to bilo njegovo poslednje oružje protiv zla i kriminala, uveren da će taj njegov čin nešto promeniti – gotovo ni reči. Zašto je svako dete znalo za Jana Palaha i njegov očajnički protest protiv okupacije njegove domovine Čehoslovačke, a zašto se na isti takav tragičan čin protesta našeg Jana Palaha niko ni osvrnuo nije? Da li je svest o dobru i zlu, o tragičnom i plemenitom nestala iz svih nas i nije li to veća opasnost od kriminala?
(pescanik.net)
Učenici romske nacionalnosti izdvajani su u posebne razrede jer im se htjelo pomoći da lakše usvoje nastavni program, opravdavaju se učitelji u međimurskim školama
ZAGREB, ČAKOVEC - Da je Vlada prije deset godina ozbiljno shvatila tadašnji izvještaj Ureda pučkog pravobranitelja o segregaciji Roma u Međimurju, koji se poklapa s presudom Europskog suda za ljudska prava, postupak bi bio brži, bezbolniji i jeftiniji - rekla je jučer odvjetnica Lovorka Kušan komentirajući presudu suda u Strasbourgu koji je zaključio da je Hrvatska prekršila prava 15 romskih mališana na školovanje.
Romska djeca smještana su u odvojene razrede, čime su diskriminirani i zbog toga država mora isplatiti više od 560.000 kuna odštete. Kušan je zajedno s Europskim centrom za prava Roma iz Budimpešte zastupala Rome u tužbi protiv Hrvatske.
Danas zajedno u razredu
U Osnovnoj školi Podturen u Međimurskoj županiji, danas romska djeca idu zajedno u razred sa svom ostalom djecom. No, 2002. godine nije bilo tako. Učenici romske nacionalne manjine bili su izdvojeni u posebne razrede i rijetko su se ili gotovo nikada družili s ostalim učenicima.
Marijan Kalanjoš iz romskog naselja Lončarevo kraj Podturena prisjetio se da su učenici romske nacionalne manjine odvojeno od ostalih učenika učili, hranili se i bavili se sportom.
- Nismo znali hrvatski jezik jer nas nitko nije mogao naučiti. Teško je naučiti jezik koji ti nije urođen kad cijeli dan provodiš s ljudima i djecom koja također ne barataju hrvatskim jezikom. Na kraju je većina nas zbog toga morala napustiti školu - kaže Kalanjoš.
Bez radnih navika
Današnja ravnateljica OŠ Podturen Marijana Cerovec, koja je 2002. bila učiteljica u toj školi, ističe da ta presuda baca loše svjetlo i na školu i na Podturen i na Županiju.
- Učenici romske nacionalne manjine dolazili su u školu bez znanja hrvatskog jezika i bez higijenskih i radnih navika, a od njih se očekivalo da prate nastavu kao i ostali učenici - kaže ravnateljica Cerovec, dodavši da su se stvari u potpunosti preokrenule kad su u romskom naselju Lončarevo osnovani vrtić i predškola.
U tužbi romskih učenika protiv Hrvatske spominje se i Osnovna škola Macinec, u kojoj su učenici romske nacionalne manjine također bili izdvojeni u posebne razrede. Ravnateljica Božena Dagša ističe, međutim, da je to i moralo biti tako. - Ako je netko u ovoj školi diskriminiran, a odlučno demantiram da je diskriminacije ikad bilo, onda su to učenici koji nisu romske nacionalnosti - kaže Dagša.
Gordan Oršuš: Završio sam drugu školu i sad sam kuhar
Europski sud za ljudska prava odlučio je da su odvajanjem od ostalih učenika učenici romske nacionalne manjine 2002. u međimurskim školama bili diskriminirani i da su im time prekršena ljudska prava. Hrvatska će svakom od njih morati platiti po 4500 eura odštete.
Vlada sada ima i obvezu uvesti mjere koje će spriječiti daljnju segregaciju Roma, a sve će nadgledati Odbor ministara Vijeća Europe - istaknula je odvjetnica Lovorka Kušan na jučerašnjoj konferenciji za novinare. Iz presude je jasno, objasnila je, da treba uvesti predškolsku pripremu romske djece, dodatnu nastavu hrvatskog jezika te spriječiti da puno romske djece napušta školu.
U školama međimurske županije danas je situacija puno drugačija jer su škole organizirale tromjesečnu predškolu za učenike romske nacionalne manjine pa oni u osnovnu školu ipak kreću s nekim pred znanjem i lakše se mogu uklopiti.
Gordan Oršuš (21) jedan je od djece romske nacionalnosti koji je izborio odštetu na sudu.
- Drago mi je što je sud priznao da sam bio u pravu. Bilo mi je teško u školi samo s romskom djecom. Učiteljica je rekla da su tako odlučili. Nisam to mogao trpjeti. Otišao sam u drugu školu. Završio sam za kuhara. Namjeravam raditi u struci - rekao nam je Oršuš.
Bivši pučki pravobranitelj Ante Klarić, koji se 2002. na Općinskom sudu u Čakovcu svrstao na stranu države ogravši se od izvještaja vlastitog ureda o segregaciji Roma, jučer nije bio dostupan za komentar. ( V. Rešković)
Autor: Veronika Rešković, Luka Špac/EPEHA
Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista
Brz i nestrpljiv, Đinđić je Srbiji nametnuo ritam promena koji je ona teško sledila. Navikla da traži pokriće za svoju inertnost i nespremnost za radikalnu promenu, Srbija je možda prvi put u svojoj istoriji dobila za premijera čoveka koji se nije izgovarao istorijskim nasleđem, već je verovao u njene građane i tražio od njih da postanu bolji
Kada je prema grčkoj mitologiji, Pandora otvorila svoju kutiju zala, samo jedno zlo iz nje nije izašlo – Elpis, nada. Ali, zla koja su puštena, učinila su život ljudi nepodnošljivim i Pandora je morala da pusti iz kutije i nadu. Tek uz nadu, ljudi su mogli da žive uz sve njihove nevolje. Jer, iako je očigledno da je prema Grcima i nada sama po sebi vrsta zla, ona ipak ostala, mnogo teža zla čini podnošljivim. Tako je nada, prema ovoj mitološkoj priči, najjače oružje protiv zla sveta u kome živimo.
Brz i nestrpljiv, on je Srbiji nametnuo ritam promena koji je ona teško sledila. Navikla da traži pokriće za svoju inertnost i nespremnost za radikalnu promenu, Srbija je možda prvi put u svojoj istoriji dobila za premijera čoveka koji se nije izgovarao istorijskim nasleđem, već je verovao u njene građane i tražio od njih da postanu bolji.
A kakvu Srbiju je on zatekao? Decenija katastrofalnog političkog programa koji je proizveo ratove, zločine, sankcije, izolaciju i opšte propadanje, ostavili su u društvu pustoš. Trebalo je zaista mnogo hrabrosti, pa verovati da je program obnove u takvoj Srbiji moguć i da Srbija može da se vrati među razvijene i uljuđene zemlje Evrope s kojima je prvi put ratovala. Osnov njegove političke vere je bila vera u ljude, građane Srbije i njihov prirodni instinkt da podrze život, a ne smrt.
S ogromnom energijom, on je stalno poručivao građanima da su oni sami Srbija i da onoliko koliko oni budu bolji, biće bolja i Srbija. U tom smislu on je potpuno drugačiji od tradicionalne političke elite Srbije. Ona je za svoju nesposobnost i nerad, a često i svoj grandiozni nemoral, neprekidno optuživala druge. Zoran Đinđić je verovao u promenu, za nju radio i to isto tražio od drugih. Na jednom od svojih razgovora sa građanima Srbije, u jednom manjem gradu, on im čak poručuje da ne spavaju! Kaže, spavaće kada nam bude bolje. I te gotovo neverovatne reči, najbolje odslikavaju smisao njegove osnovne poruke Srbiji – veru u sposobnost ljudi da nadmaše sebe i preuzmu odgovornost za svoju sudbinu.
Ko je ikad građanima Srbije ovako direktno ulivao nadu da posle pogrešno izabranog puta razvoja, mogu da se promene i krenu dalje? Nije se on udvarao nacionalističkoj Srbiji, koja ga je tako strasno mrzela i na kraju, političkim atentatom zaustavila. Verovao je, možda i pomalo naivno, da će se i njen najveći deo promeniti kad Srbiji bude bolje. Verovao je u promenu, a ne kaznu. Žurio je da i njima pokaže da je moguća drugačija Srbija od one koju su oni napravili. Njihova je bila agresivna, nesrećna i zaostala. Njegova je bila otvorena i vedra. Đinđic je i doslovno bio lepo lice Srbije. Nikada namršten i neprijatan, delovao je kao čovek koji ume i može da izvuče Srbiju iz blata u kome se nalazila posle dvadeset godina Miloševićeve vlasti.
Đinđić je Srbiji dao najvažniju od svih stvari, nadu u promenu. Mozda je mitološka priča tačna. Možda je nada najopasnije i najmoćnije od svih zala među ljudima. Ali, ta ista mitološka priča nas uči da je život bez nje nemoguć. Đinđić nam je svojom žrtvom upravo to pokazao. I kada se na godišnjicu njegove smrti hiljade ljudi sete njegovog života i njegovih reči, videće da je on strasno verovao u stvarnu promenu ne samo Srbije, već i nas samih. On je ostao ime neugašene nade da smo sposobni i za velika dela i za najveće izazove. Nade da možemo i više i bolje. Za to treba da mu budemo večito zahvalni.
(Preneseno sa prijateljskog portala www.e-novine.com)
PEŠČANIK: Film o atentatu (1)
Film o atentatu (2)
U čuvenu beogradsku kafanu, jednu od poslednjih preživelih iz stare garde (a da ne spadaju u skadarlijski diznilend i slične turističke zamajotine) ulazi ubrađeni lik, pomalo jurodiv, i nepogrešivo se ustremljuje na naš sto, pa pravo na mene: "Gospodine P., evo lepe knjige, dobre knjige, o Komandantu", i još je nešto rekao, u sličnom tonu, no tu mi se zvuk polako muti i gubi, gledam naslovnu stranu sa koje se kočoperi Mladić Ratko, znameniti autor Sarajeva, Srebrenice i sličnih nedela. A knjigu-adoraciju njegovog lika i dela potpisuje Bulatović Ljiljana, jedna od novinarskih die hard perjanica srpskih devedesetih. Napadna ponuda da pazarim ovu gomilu papira uvezanih u knjigoliki predmet valjda je mala ironična provokacija Mladićevog akviziterskog jataka, šta li... Kako god, odmahujem rukom nasrtljivom prodavcu i Širitelju Blagovesti, govorim mu da nisam zainteresovan, jedva ga se otresam, a on se s neokrnjenim entuzijazmom odmah ustremljuje na mog prijatelja Ivana Č. koji se, megjutoa, odlično doseti da ga uvređeno eskivira tvrdnjom da, pošto prodavac njega nije prepoznao kao što je prepoznao mene, onda neće ni da kupi knjigu. I eto, tako, odmiče subotnje popodne, i sve to zajedno nije drugo doli jedna sitna beogradska kafanska anegdota za dokono prepričavanje nad hladećim se kotletima, a toga (anegdota, a bogme i kotleta) ovde bar nikada nije falilo...
Nuto đavla: te iste subotnje večeri, ali nekih sto i kusur kilometara u pravcu sever-severozapad, usred bačke ravnice, u ustaničkoj i nepokorenoj Crvenki (koja je čovečanstvu dala nekoliko tako velikih velikana da ih i Zemlja jedva nosi i podnosi, ali ponajveći je bezbeli Vučelić Milorad) odigrao se jedan Buran Društveni Događaj sa istom onom knjigom u središtu, i to bogme uz aktivno prisustvo autorke. Za naslovnog se junaka ne zna da je bio telom prisutan, ali nije isključeno: možda se maskirao u nekom dabićevskom stilu.
Elem, jake policijske snage sprečile su održavanje promocije narečene knjige-veličaljke Ratka M., koja je trebalo da se održi u crvenačkom Domu kulture. Hronologija slučaja je otprilike ovakva: promocija je bila uredno najavljena te odobrena od Nadležnog Lica – direktora Doma kulture. Tribinu prijavljuje izvesna Zelena stranka, što je pseudonim jedne lokalne živopisne pojave, a na čelu joj je stanoviti Hercen Radonjić (ne brkati s Tarzanom Miloševićem; ovaj potonji sjedi u Bijelo Polje), uzgred i predsednik MZ Crvenka. Hm, tamo gde su zeleni tamo je i ekologija, pa je mučeni direktor možda mislio da će se tu raspravljati o do sada nekako nedovoljno zapaženom ekološkom aspektu Mladićevog javnog angažmana. Onda se ispostavlja da je "pravi" organizator zapravo notorni pokret Obraz (kojem možda preti da ga za desetak-petnaestak godina zabrane, evo, samo dok Vrhovni sud natenane razmotri ima li, daleko bilo, čega zakonski spornog u njegovom delovanju), i da će neki od njegovih literarno nadarenijih aktivista tom prilikom da se reču, što bi rekao kolega Dragan T. Enivej, cela stvar počinje opasno da vonja na ekstremistički politički zbor iz čuvenog nož-žica-srebrenica žanra pod krinkom paraknjiževne večeri, tu počinju da rade i neki telefoni i ribanja Odozgo, pa onda direktor otkazuje gostoprimstvo promociji, kao biva zbog lažnog prijavljivanja organizatora; znamenita Paraknjiževnica i svita iz Beograda (i od koekude) ipak umarširavaju u Crvenku, policija mirno, ali odlučno rastura skup, oni se jopet okupljaju malo dalje, na nekakvom izletištu, policija ponovo naređuje razlaz... I tako, na kraju, ostade buntovna, ali lirici sklona Crvenka zakinuta za suptilnu i lirsku Književnu Reč...
O ovome se (zanimljivo? znakovito?) nije baš mnogo pisalo u prestoničkoj štampi, osim u njenim regionalnim vojvođanskim izdanjima, kao da je u pitanju tek "lokalni" događaj od komunalnog značaja, što je, rekao bih, prilično površna i pogrešna procena. Naime, cela je ova stvar paradigmatična na više nivoa, na mnogo načina, sa raznih aspekata; ili bi to barem mogla i morala da bude.
Koliko je poznato, knjiga Ljiljane B. nije sudski zabranjena, ona samo spada u onu razgranatu sivu zonu nehigijenskog publicističkog smeća koje veselo džiklja u našem medijsko-političkom podzemlju, a koje su nam Krasne Devedesete ostavile u nasleđe da se gombamo s njim kao s nekakvim Upornim Flekama koje nikakav vanish ne može da spere sa nas. Takođe, ni Obraz, kao navodni organizator, nije organizacija izvan zakona, mada se, časna pionirska, radi na tome. U tom je smislu prilično dvojbeno s kakvim je zakonskim pokrićem sprečeno održavanje promocije, i to uz masovno uredovanje policije. Naravno, znano je da Organi imaju pravo na procenu "bezbednosnih rizika" prilikom održavanja javnih skupova, što može da dovede i do preporuke da se neki skup ne održi. Setimo se samo kako je takvo pravo (zlo)upotrebljeno prilikom iznuđenog otkazivanja "Parade ponosa". Da li to znači da je policija, recimo, imala saznanja kako su se u crvenački Dom kulture zaputile stotine, možda i hiljade vojvođanskih antifašista, rešene da spreče tu Bruku i Sramotu? Pa je onda vlast rešila da reaguje preventivno, sprečivši sukobe i nerede? To bi zvučalo kao ubedljiv scenario – ali u Berlinu ili Pragu. U Crvenki ili u samom Beogradu – jok. Ništa od toga.
Dakle, na kraju cela aferica deluje kao improvizovana, nesolidna i nesuvisla politička palijativa: kao da je neko nekome rekao – dajte, sprečite one ludake da nam vršljaju i paradiraju po Srbiji s Mladićem baš ovih dana kada ga, evo, ponovo hvatamo i baš smo iznenađeni da ga opet nema kod kuće (ma, gde li taj čovek samo luta povazdan?!), i kada pokušavamo da skuckamo nekakvu Rezoluciju o Srebrenici, i to po famoznom erotskom obrascu "Pazi, tako da ostanem nevina"... A to glavinjanje potkopava svaku pravnu sigurnost; tamo gde Zakon postoji i deluje, tamo može nešto i da se zabrani, bez pardona, ako za to ima osnova; a sve ono što, pak, zabranjeno nije, jeste dozvoljeno – i tačka.
(Vreme, 25.02.2010.)
Prošlo je deset godina od smrti ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana. Beogradski list “Vreme” objavio je obiman tekst o najpoznatijem beogradskom mafijašu. Kakvu je Srbiju Arkan ostavio svojim poštovaocima
Kada je ubijen, Arkan je imao četrdeset osam godina i devetoro dece. Govorio je najmanje tri svetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svetskih paravojnih komandanata i najmoćniji mafijaški šef u regionu. U trenutku smrti, Arkan je bio lice sa crvene poternice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala
U nedjelju 15. januara 2000, poput rafala iz heklera u tišini akustične koncertne dvorane, odjeknula je vijest o ubojstvu Željka Ražnatovića Arkana. Barutni dim iz hola hotela Interkontinental jedva da se razišao kada su eksplodirali telefoni. Mobilni i stabilni. Novinari, političari, policajci, radni ljudi i građani, razmjenjivali su informacije, tračeve i špekulacije. I nisu samo Beograd i Srbija bili u stanju povišenog uzbuđenja. CNN, SKY, BBC i druge globalne informativne mreže prekinule su program da izvjeste o Arkanovoj likvidaciji. U ponedjeljak 15. januara 2000, do podneva su razgrabljene sve dnevne novine u Srbiji. I gotovo svi evropski dnevnici imali su na naslovnoj strani vijest o Arkanovoj smrti. Jedan od najpoznatijih paravojnih komandanata na planeti i najmoćniji mafijaški šef na Balkanu bio je mrtav.
Gotov je
Arkan je ubijen na početku godine u kojoj je inžinjer Milutin Mrkonjić obnavljao mostove porušene za vrijeme NATO intervencije 1999, a general Nebojša Pavković veličan je kao pobjednik nad Alijansom. U toku godine, nepoznati počinioci ubili su ministra vojnog SR Jugoslavije Pavla Bulatovića, a pripadnici Državne bezbjednosti bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića. Te 2000. godine, Otpor je lijepio plakate na kojima je pisalo "Gotov je", Petog oktobra konačno je bio oboren režim Slobodana Miloševića, a SR Jugoslavija, Rusija i Sjedinjene Američke Države dobile su nove predsjednike: Vojislava Koštunicu, Vladimira Vladimiroviča Putina i Džordža Buša mlađeg...
Prošlo je od tada deset godina. Mnogo toga se promijenilo u Srbiji, a i u svijetu. Ali i deset godina nakon smrti, Arkan je i dalje nedostižan uzor svakom kriminalcu; i dalje je srpski heroj ravan Milošu Obiliću za sve ultradesničare i nacionaliste; i dalje je najomiljenija ličnost svakog mitomana; i dalje nad njegovom romansom sa Cecom i njihovom "svadbom vijeka" uzdišu ljubitelji turbofolka i ružičaste estetike; i dalje njegovo ime izaziva strah.
Željko Ražnatović Arkan bio je i ostao simbol decenije u kojoj su se znanje, poštenje i naporan rad vezivali za gubitnike, a zločin, lopovluk i nasilje bili temelj uspjeha u životu. Njegova biografija, idealna za visokobudžetni holivudski film, bolje i od čega pokazuje što je bila Srbija tokom devedesetih.
Kako je počelo
Arkan je rođen 17. aprila 1952. Iste godine rođeni su i Zoran Đinđić, Tomislav Nikolić i Vladimir Vladimirovič Putin. Tito je tada bio u sukobu sa Staljinom, golootočani su dobivali tri decilitra vode na dan, general Dvajt Ajzenhauer postao je američki predsjednik, a Evropska zajednica za ugalj i čelik ugledala je svjetlost dana.
Arkan je rođen u Brežicama u porodici pukovnika Jugoslovenske narodne armije. U školi je učio o sedam neprijateljskih ofanziva, bratstvu i jedinstvu i socijalističkoj revoluciji koja teče. Arkan je vrlo kratko živio u Sloveniji; porodica Ražnatović preselila se vrlo brzo u Beograd.
U vrijeme Arkanovog djetinjstva, glavni grad Jugoslavije rastao je iz dana u dan. Bilo je to vrijeme ranih Bitlsa i Silueta, igranki, pada Aleksandra Leke Rankovića, crnog talasa u domaćoj kinematografiji i popuštanja ideološkog pritiska. Nešto je u Beogradu krenulo naopako u Arkanovom dječaštvu. Prvi put je kao tinejdžer priveden zbog otimanja ženskih torbica na Tašmajdanu. Ni zastrašivanja u policiji ni batine kod kuće nisu pomogli: Arkan je nastavio da otima i krade gdje stigne, da obija radnje i stanove. Hapšenja, u početku maloljetnički i, kasnije, pravi zatvori postali su sastavni dio njegovog života. Nije bio usamljen. Unutrašnjost Centralnog zatvora upoznali su već Rade Ćaldović Ćenta, Đorđe Božović Giška, Ranko Rubežić, Darko Ašanin, a da se ne govori o Ljubomiru Magašu, neuporedivo poznatijem kao Ljuba Zemunac. Svi oni će postati zvijezde srpskog kriminala i nijedan od njih neće umrijeti prirodnom smrću.
"U Beogradu su ostali samo džiberi i džeparoši", navodno su riječi Ljube Zemunca izrečene negdje krajem šezdesetih. Na stotine hiljada Jugoslavena tada je bilo na Zapadu u potrazi za poslom i zaradom. Zvanično su se zvali radnici na privremenom radu u inostranstvu; nezvanično – gastarbajteri. Njih su slijedili kriminalci: em je u zemlji policija bila efikasna, em se od kriminala u sistemu u kome su političke privilegije bile neuporedivo značajnije od novca, nije moglo živjeti.
Arkan je na Zapad otišao nakon posljednje izdržane kazne 1972. Poput Ljube Zemunca, Ćente i Giške, nije namjeravao da postane zidar ili konobar. Arkan je karijeru pljačkaša banaka i žutara, kako su srpski kriminalci u to vrijeme nazivali zlatare, započeo u Italiji. Slijedile su Švedska, Belgija, Holandija, Francuska, Njemačka, Švicarska... Prvi put, Arkan je uhapšen u Belgiji 28. decembra 1974. nakon pljačke jedne banke. Iz zatvora Vervije gdje je izdržavao desetogodišnju kaznu, pobjegao je 4. jula 1979. Na slobodi je bio kratko, ali dovoljno dugo da učestvuje u bar dvije oružane pljačke u Švedskoj i još najmanje tri u Holandiji, gdje je uhapšen 24. oktobra 1979. i osuđen na sedam godina robije. Nakon što mu je doturen pištolj, Arkan je 8. maja 1981. uspio pobjeći iz zatvora u Amsterdamu. Slijede nove pljačke i ponovno hapšenje 5. juna 1981. u Frankfurtu u Njemačkoj. Lakše ranjen u oružanom prepadu na zlataru, Arkan je smješten u zatvorsku bolnicu. Iz nje je pobjegao već 9. juna 1981. Navodno je iskočio kroz prozor, na ulici pretukao prvog prolaznika koga je sreo, oteo mu odjeću i potom nestao. Posljednji put na Zapadu, Arkan je uhapšen 15. februara 1983. prilikom jedne rutinske policijske kontrole u Bazelu u Švicarskoj. Iz zatvora Torberg pobjegao je dva mjeseca kasnije – 27. aprila 1983. Kada se podvuče crta ispod Arkanove razbojničke karijere na Zapadu, ispada da je duže bio u ćeliji nego na ulici.
Arkan se 1983. vratio u Beograd. Građani Jugoslavije već su treću godinu svakog 4. maja u 15.04 u stavu mirno odavali poštu Josipu Brozu Titu, na čelu Predsjedništva SFRJ bio je Mika Špiljak, a na sahrani utemeljitelja Udbe Aleksandra Rankovića Leke pojavilo se više hiljada ljudi. U novembru 1983, šest mjeseci po Arkanovom povratku, opljačkana je neka banka u Zagrebu, a razbojnici su na pultu ostavili ružu. Kako je – navodno – to bio Arkanov stil sa Zapada, dvojica pripadnika Desete stanice milicije SUP-a Palilula u civilu, potražili su ga u stanu njegove majke u Ulici 27. marta. Nisu ga zatekli, ali ga je majka telefonski obavijestila da ga čekaju dva nepoznata muškarca. Arkan je došao sa revolverom u ruci: prvog policajca je ranio na licu mjesta, a drugog koji je pokušao da pobjegne, na ulici. Odmah je uhapšen da bi nakon četrdeset i osam sati bio pušten. Iznenađenje teško da je moglo biti veće: sudovi u socijalističkoj Jugoslaviji poznavali su nužnu obranu samo u teoriji, a nekažnjeni oružani napad na policajce – ni u njoj. O čemu je ovdje bila riječ?
Saradnik SDB
Arkan je bio suradnik Uprave za neprijateljsku emigraciju Savezne službe državne bezbjednosti. Sedamdesete su bile godine disko muzike, panka, ljevičarskog i nacionalističkog terorizma. IRA je podmetala bombe i ubijala u Velikoj Britaniji, RAF u Njemačkoj, Crvene brigade u Italiji, a razne palestinske organizacije i izraelske tajne službe gdje god su stigle. U svijetu podijeljenom hladnim ratom, tajne službe nisu imale ograničenja u djelovanju i na terorizam se gledalo kao na nužno zlo u ideološkoj 
borbi. Jugoslavija je u svemu tome imala zapaženu ulogu. Na jednoj stani bile su emigrantske terorističke grupe koje su ubijale jugoslavenske diplomate, podmetale bombe u ambasade i konzulate, otimale avione… Na drugoj, bila je Državna bezbjednost, koja je pored stvarnih terorista organizirala i likvidacije političkih emigranata, odnosno – kako se u to doba govorilo – neprijatelja svih boja. Neposredni izvršioci atentata, ali i paljevina emigrantskih sjedišta i rasturanja njihovih skupova, bili su kriminalci iz Jugoslavije. Za uzvrat, Služba im je obezbjeđivala azil u zemlji. Čime je Arkan zadužio Državnu bezbjednost, ni danas nije poznato. Po svoj prilici, u pitanju je bilo nešto toliko krupno da mu je oprošteno ranjavanje dvojice policajaca. "Da je ubica, ubica je: vešt i sposoban", rekao je za Arkana šef Voždovačkog klana i čovjek koji je ubio Ljubu Zemunca, Goran Vuković Majmun, negdje početkom devedesetih. Obojica su zajedno proveli dovoljno vremena u kriminalnoj pečalbi pa je Vuković dobro znao o čemu govori. I poslije povratka u zemlju, Arkan je znao s vremena na vrijeme da ode na Zapad: navodno je u januaru 1984. ranio dvojicu švedskih policajaca kada su ga zaustavili u mercedesu nakon jedne pljačke u Geterborgu i pobjegao.
Sredinom osamdesetih Mihail Sergejevič Gorbačov započeo je perestrojku, Ronald Regan je pričao viceve na račun Sovjetskog Saveza, u Jugoslaviji je novi val bio na vrhuncu, a zbog nestašice goriva, vozilo se po sistemu "par–nepar". Arkan je kao jedan od suvlasnika držao diskoteku "Amadeus", vozio ružičastog kadilaka i kockao od Svetog Stefana, preko Beograda i Pančeva do Portoroža. Ima priča da se služio napunjenim pištoljem kao jačom kombinacijom od četiri keca u pokeru i da je, kad bi se kuglica ruleta zaustavila, stavio ulog na broj na kom je stajala. Ipak, zbog kocke, Arkan je ponovo završio u zatvoru. Nakon partije pokera u izvesnom stanu u Ulici Ive Lole Ribara, Arkan se u liftu posvađao sa izvesnim stanarom, pretukao ga i pištoljem mu polomio ruku. Na suđenju je naveo da je po zanimanju "radnik Saveznog SUP-a". Kada je tužilac to osporio, Arkan je izvadio dokument o kreditu za kupovinu i adaptaciju njegove kuće u Ulici Ljutice Bogdana koji je dobio od Savezne službe. Ovoga puta ipak nije oslobođen i odležao je šest mjeseci u Centralnom zatvoru. Povremeno su ga posjećivali operativci Službe i nagovarali ga da se ne hvalisa svojim angažmanom "na državnim poslovima". Arkan se naime volio razmetati pištoljima sa posvetama koje je dobio od Stane Dolanca, sive eminencije svih jugoslavenskih tajnih policija, a po svoj prilici, morao je imati neku vrstu pomoći od Službe prilikom svojih bjegova iz evropskih zatvora.
Kraj osamdesetih bio je obilježen rečenicom "Niko ne sme da vas bije" koju je Slobodan Milošević izrekao u Kosovu Polju, mitinzima, dolaskom Mila Đukanovića na mjesto premijera Crne Gore, padom Berlinskog zida i ogromnim usponom Crvene zvezde. U to vrijeme, na stadionima se kroz šovinističko vređanje, vandalizam i tučnjave formiralo javno mnijenje. A Zvezda nije bila samo jedan od najboljih evropskih klubova. Uz SANU i SPC, ona je slovila za jedan od "temelja srpstva". O tome, kao i o ogromnoj armiji navijača, Milošević je i te kako vodio računa. Ali, s navijačima se nikad nije znalo. Da bi spriječili opoziciju u nastajanju da stekne uporište na Marakani, Državna bezbjednost Srbije angažirala je Arkana. Čovjek koji se onoliko dokazao na Zapadu ne bi trebalo da omane. I nije. Arkan se, priča tako glasi, pojavio na Marakani sa grupom momaka sa metalnim štanglama – tek da se vidi tko je glavni na tribinama. Potom je pozvao vođe navijačkih grupa Zvezde na sastanak i izdiktirao im zaključke: svi navijači od tog trenutka pa nadalje zovu se Delije, transparenti se pišu isključivo na ćirilici, skandira se samo Srbiji i srpstvu, vređanje svih ostalih nacionalnosti se podrazumijeva i – što je najvažnije – zabranjuje se pominjanje bilo kog političara. O zadovoljstvu tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Radmila Bogdanovića dovoljno svjedoče fotografije na kojima se razdragano ljubi sa Arkanom. Da je Arkan odmah znao da naplati svoje usluge, pokazale su i njegova slastičarna nedaleko od Marakane i njegova firma "Delije", koja je imala ekskluzivno pravo na proizvodnju i prodaju Zvezdinih navijačkih rekvizita.
Stvaranje Garde
Svašta se dogodilo 1990. Raspao se Savez komunista Jugoslavije, u svim republikama održani su višestranački izbori, Irak Sadama Huseina okupirao je Kuvajt, Margaret Tačer je smijenjena sa mjesta britanske premijerke, a proglašena je i Srpska autonomna oblast Krajina sa centrom u Kninu.
Arkan je bio potpuno u duhu vremena. Legenda kaže da je 11. oktobra 1990. okupio dvadeset šest navijača Zvezde u manastiru Pokajnica i proglasio ih za Srpsku dobrovoljačku gardu, a sebe za njihovog komandanta. Radilo se – po svoj prilici – o još jednoj crnoj operaciji Državne bezbjednosti Srbije: Arkan i njegova Garda trebalo je da posluže kao organizacija preko koje bi se naoružavala i obučavala krajiška milicija. Policija i drugi državni organi – zvanično – ne bi imali nikakvu vezu s njima. Na čelu ove akcije bio je šef Državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić, čovjek koji će kao Miloševićeva desna ruka vedriti i oblačiti tokom devedesetih u "svim srpskim zemljama" – kako se to tada govorilo.
Arkan nije dangubio. U Kninu je bio već 28. novembra 1990. Navodno – da obiđe navijače Crvene zvezde. Stvarno – da stvori uporište za svoju Gardu. Koliko da isplati put, isporučio je kninskim milicionerima bar šest automatskih pušaka. A onda je ponovo završio u zatvoru. Ovaj put u hrvatskom.
Na povratku iz Knina u Beograd, Arkan je sa trojicom saputnika uhapšen u noći 28. na 29. novembar 1990. u Dvoru na Uni. Hrvatska policija je u njegovom vozilu našla dva heklera, pištolj, revolver, dvije ručne bombe i tri stotine metaka. Arkan je u Zagrebu optužen za pripremanje oružane pobune i rušenje ustavnog poretka Republike Hrvatske. Mada ga je branio tim od petnaestak poznatih i uglednih advokata iz Srbije i Hrvatske, činilo se da zadugo neće izići na slobodu. Međutim, svi koji su se na to kladili, izgubili su. Dok je Arkan u zagrebačkom zatvoru Remetinac na video-rekorderu gledao filmove koji su mu donosili čuvari, Bogdanović i Stanišić su neumorno pregovarali sa hrvatskim kolegama po funkciji Josipom Boljkovcem i Josipom Perkovićem. Kakav su sporazum postigli i uz kakve kompromise, nikad se nije saznalo. U svakom slučaju, Arkan je u junu 1991. u Zagrebu osuđen na pet godina zatvora i pušten da se do pravosnažnosti presude brani sa slobode. Odmah je privatnim avionom odletio za Beograd.
U 1991, Crvena zvezda je postala evropski klupski šampion, izbio je i završio prvi američko-irački sukob, raspao se Sovjetski Savez, a u Jugoslaviji je izbio rat. Naoružana i opremljena od Državne bezbjednosti, Arkanova Srpska dobrovoljačka garda učestvovala je u prvim borbama u julu 1991. u Tenji nedaleko od Osijeka. Ako se Stanišić u Kninu i okolici mogao snaći bez Arkana, nije u istočnoj Slavoniji. Srbi ovdje nisu imali dominantnu većinu niti političku infrastrukturu kao u većem dijelu Krajine. Pored toga, ovo područje se nalazilo uz granicu sa Srbijom i zbog toga je bilo veoma osjetljivo. Koliko, možda pokazuje i činjenica da je komandant srpske Teritorijalne obrane bio Radovan Stojičić Badža, inače komandant Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Srbije.
Badža je Arkana i njegovu Gardu smjestio u jedan vojni objekt pored vinarije u Erdutu. Oni će tu provesti čitavih pet ratnih godina. Arkan je svoje gardiste regrutirao među Delijama i među pripadnicima podzemlja. Bolje od bilo koga, znao je s kim ima posla. Kapetan Dragan Vasiljković, komandant "Knindži" iz Knina koje su postale jezgro Crvenih beretki, pričao je da ga je Arkan jednom proveo kroz spavaonice i rekao: "U ovoj sobi ima dvesta pedeset godina robije." Disciplina i dril u Gardi bili su zato zatvorski. Za svaki prestup gardisti su vezani za stub i batinani nekom vrstom pendreka. U isto vrijeme, imali su solidan smještaj i ishranu, cigarete po izboru i sve ostalo izuzev alkohola. Sam Arkan bio je zakleti antialkoholičar i nepušač.
Ljubimac medija
Srpska dobrovoljačka garda imala je oko tri stotine pripadnika. Učestvovali su u borbama u istočnoj Slavoniji u Laslovu, Ernestinovu, Vukovaru i drugim mjestima, ponekad samostalno, ali mnogo češće u sadejstvu sa JNA. Arkan je pretrpan oružjem – znao je istovremeno nositi pištolj, "bebeći" hekler, kalašnjikov i snajpersku pušku – lično predvodio svoje ljude. Njegovo komandovanje bilo je mješavina urlanja, šamaranja, poticanja i zdravorazumskih savjeta da se ne puca utaman, da se uhvati zaklon itd. Arkan i njegova Garda istakli su se u ratnim zločinima i etničkom čišćenju. Ali još i više u industrijskom i sistematskom pljačkanju sela po istočnoj Slavoniji. Gardisti zaduženi za bijelu i drugu tehniku, industrijske i poljoprivredne mašine te sve ostale vrste roba, nazivani su inžinjerci.
U režimskim medijima u Srbiji, Arkan je dobio do tada neviđen publicitet. Slavljen je kao uzoran patriota, genijalan komandant i jedan od utemeljitelja prave srpske vojske koja se, za razliku od višenacionalne JNA, ne bi ni raspadala ni povlačila, a još manje znala za poraz. Arkan je više nego uživao u svemu tome: u svakoj svečanijoj prilici nosio je uniformu srpskog oficira iz Prvog svjetskog rata. Propaganda, ali prije svega postupci na terenu, pretvorili su Gardu u neku vrstu psihološkog oružja. Nitko ove ljude nije želio da dočeka u svom gradu ili selu.
Kada je rat u Hrvatskoj privremeno okončan potpisivanjem primirja u decembru 1991, istočna Slavonija je bila Arkanova privatna država. Odatle je hrastovinu, naftu, cigarete i vina zaplijenjena u vinariji u Erdutu prodavao u Srbiji, gdje je pride i reketirao razne firme pod izgovorom donacija za Gardu... Sa ličnom vojskom i Državnom bezbjednosti iza leđa, Arkan je do kraja života ostao neprikosnoveni čovjek broj jedan srpskog podzemlja. Svi klanovi su ga se plašili, svi su ga poštovali i svi su mu plaćali reket.
Godina 1992: za američkog predsjednika izabran je Bil Klinton, za prvog predsjednika SR Jugoslavije Dobrica Ćosić, Milošević je govorio da se "Srbija saginjati neće" zbog sankcija, a u Bosni i Hercegovini započelo je najveće krvoproliće u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Arkan je sa svojom Gardom bio spreman. U aprilu 1992. upao je u Bijeljinu. Nakon likvidacija civila i drugih zločina koje je fotografirao Ron Habib, rukovao se Fikretom Abdićem i izljubio sa Biljanom Plavšić, članovima predsjedništva BiH koji su u Bijeljinu došli na pregovore. Arkan se u tom gradu nije dugo zadržao. Sa svojom Gardom pregazio je Brčko, Zvornik i razna sela u istočnoj Bosni. Kao i u istočnoj Slavoniji i Bijeljini, opet uz ratne zločine, etničko čišćenje i sistematsku pljačku. Ipak, Vojska Republike Srpske nije bila JNA, pa Arkan nije mogao šamarati njene oficire po svom nahođenju na što se navikao u Vukovaru. General Ratko Mladić jednostavno nije mogao podnijeti postojanje bilo koje formacije kojom on lično nije komandovao. Arkan je zato bio prinuđen da se povuče iz BiH u ljeto 1992.
Cijelu tu godinu Arkan je krstario na čelu zloslutne kolone džipova između Erduta, Bijeljine, Beograda i Prištine. Moć i strah koje je izazivao raspalili su njegove ambicije. U Krajini i Bosni igrao je ulogu paravojnog komandanta; u Srbiji – poslovnog čovjeka; na Kosovu – predsjednika drugoligaškog kluba "Priština" i poslaničkog kandidata. Jovica Stanišić i Državna bezbjednost bili su zadovoljni ovakvom hiperaktivnošću. Zbog reputacije sa ratišta, Arkan je među Albancima na Kosovu sijao strah; njegov status u podzemlju omogućio je Službi da stalno bude u toku sa svim tokovima u svijetu kriminala; kandidiranje za parlament trebalo je da pokaže da je Arkan predstavnik patriotskog pokreta, a ne čovjek režima.
Ako Arkan i nije uspio da "Prištinu" silom ugura u Prvu ligu – na jednom od sastanaka, predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije Miljan Miljanić mu je rekao da ne viče jer se "ovde niko nikog ne boji" – pošlo mu je za rukom da zajedno sa još četvoricom svojih "nezavisnih" kandidata bude izabran na Kosovu za poslanika. Na ove, kao i na sve ostale izbore, Albanci nisu izišli. Kakvu je politiku Arkan zastupao u Skupštini, teško je reći. Svi njegovi govori predstavljali su mješavinu otrcanih fraza o srpskom jedinstvu i najbanalnijih opštih mjesta.
Političke ambicije
U godini 1993. Čehoslovačka je prestala postojati, somalske milicije razvlačile su tijela američkih marinaca koje su pobile u Mogadišu, u Bosni i Hercegovini tekla je krv, u Srbiji je hiperinflacija obarala svjetske rekorde, a Hrvatska vojska je napala Krajinu kod Maslenice u Ravnim Kotarima. Arkan je odmah napustio poslaničku skamiju i sa Gardom otišao u Knin. "Ustašama poručujem ono što sam im uvijek poručivao. A to je da ću im jebati i oca i majku", rekao je čim je stigao. Arkan je sa Gardom učestvovao u borbama na Velebitu. Istovremeno je i utjerivao disciplinu u krajišku vojsku po metodama koje je primjenjivao u Erdutu: vezivanjem za stubove i batinanjem. Čini se da je ova strahovlada u jednom trenutku prevršila mjeru, pa se Arkan povukao iz Krajine. Ali, ne i iz politike. U zimu 1993. pala je vlada Nikole Šainovića. Arkan je odmah osnovao Stranku srpskog jedinstva i započeo izbornu kampanju. Mitinzi ove partije zapravo su bili estradni koncerti. Za Arkana nisu pjevali samo Oliver Mandić i Dušan Prelević koji su se još 1991. pridružili njegovoj Gardi, već i najveće zvijezde turbo-folk scene. A najveća od najvećih bila je Svetlana Ceca Veličković. Smatralo se tada da je režim nastojao da Arkan uzme dio glasova Vojislavu Šešelju i njegovim radikalima s kojim je Milošević bio u nekom sukobu. Uprkos impresivnoj i bjesomučnoj kampanji, Arkan nije uspio da pređe cenzus i uđe u Skupštinu. Uspjeh je međutim postigao na emotivnom planu. Ceca i on su započeli ljubavnu vezu. Tabloidi nikad nisu bili ushićeniji. Paravojni komandant dječačkog lica i četrnaest godina mlađa fol-diva nisu silazili sa naslovnih strana.
Vjenčanje Cece i Arkana nazvano je "svadbom vijeka". Televizija Pink je čitav dan emitirala odloženi prenos – onako kako su kasete stizale. Publika je tako gledala kako Arkan ide po mladu u Žitorađu u crnogorskoj narodnoj nošnji, kako neuspješno gađa jabuku iz pištolja i jedva je pogađa iz sačmarice, nezapamćen šenluk gostiju iz sveg raspoloživog oružja, Arkana u uniformi i Cecu u vjenčanici pred crkvom u Beogradu, viđene svatove poput Ivice Dačića i njegovog današnjeg koalicionog partnera Dragana Markovića Palme, vladike, građansko vjenčanje i slavlje u hotelu Interkontinental... Kaseta sa snimkom ove svadbe bila je dugo najviše iznajmljivana po video-klubovima u Srbiji.
Pored "svadbe vijeka", u 1995. pala je Krajina, SR Jugoslavija osvojila je zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u košarci u Atini, Ričard Holbruk gotovo da nije izlazio iz Belog dvora, Dejtonski sporazum okončao je rat u Bosni i Hercegovini, a Arkan je, nešto ranije, posljednji put otišao na ratište. 
U jesen te godine, muslimansko-hrvatske trupe zauzele su gotovo dvije trećine Bosanske krajine. Na vrhuncu krize, u Banja Luku je na poziv predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića stigao Arkan sa svojom Gardom. Učestvovali su u borbama kod Sanskog Mosta, a Haški tribunal je optužio Arkana da je tu počinio najteže od svih svojih ratnih zločina. Kao i u Krajini, dvije godine ranije, ponovile su se scene batinanja običnih vojnika i oficira. Ali pripadnici VRS-a nisu bili izbjeglice koje je MUP Srbije te godine hapsio i deportirao u Arkanovu bazu u Erdutu da ih tamo gardisti tuku, maltretiraju i ponižavaju vezivanjem ispred psećih kućica i natjeravanjem da hodaju četvoronoške i laju. Nekoliko puta su se Garda i druge srpske jedinice u Bosanskoj krajini našle na ivici oružanih sukoba. "Arkan je imao tri stotine i pedeset ljudi, a moja brigada tri i po hiljade – pa da vidimo ko bi izašao kao pobjednik iz sukoba", objasnio je pukovnik VRS-a Ostoja Barašanin. Na pritisak generala Mladića i njegovog vojnog vrha, Arkan se nakon nekoliko nedjelja po drugi put povukao iz Republike Srpske. Mada to ni on ni bilo tko drugi nije znao, ratovanje je za njega bilo završeno.
Beogradski jet set
Kraj devedesetih obilježila je mobilna telefonija, smrt rock and rolla, skandal Bila Klintona sa Monikom Levinski, terorističke akcije Al kaide, kriza na Kosovu i NATO intervencija u SR Jugoslaviji. Arkan je vrijeme provodio u svojoj kućerini u Ulici Ljutice Bogdana koju je godinama sistematski proširivao i granao svoju poslovnu imperiju. Švercao je deficitarnu robu poput nafte i cigareta, bio vlasnik različitih firmi – SDG, Ari, "Delije", suvlasnik u mnogim drugim, njegova stranka bila je na vlasti u Jagodini... Išlo mu je i na privatnom planu – sa Cecom je dobio dvoje djece. Inače, njih dvoje su redovno zajedno gostovali u "Minimaksoviziji" na Pinku i, uopće, bili pravi lideri estradnog džet-seta. Viđani su po prijemima, na izložbama i koncertima, a Arkan je postao i kolekcionar slika srpske vojske iz Prvog svjetskog rata. Ipak, najviše strasti i najviše energije posvećivao je Fudbalskom klubu "Obilić".
Na čelo ovog drugoligaša Arkan je došao 1996. Već naredne godine "Obilić" je bio prvak Prve lige. Arkanovi igrači bili su solidno plaćeni, ali i dodatno motivirani disciplinom koja je u klubu uspostavljena po ugledu na bazu Garde u Erdutu. Neki od fudbalera došli su privučeni parama, a neki su jednostavno dobili ponudu koju nisu mogli odbiti. Pričalo se i da su pojedinci na "Obilićev" stadion stigli u gepeku džipa. Kako je završio trenersku školu, Arkan je imao pravo da sjedi na klupi za rezervne igrače. Sama njegova pojava bila je dovoljna da sudijama i protivničkim fudbalerima od straha spadnu šorcevi. Kakav je bio njegov uticaj na igru, možda je klasičan primjer revanš meč "Obilić" – Crvena zvezda u polufinalu nacionalnog Kupa. Isprepadani sudija pokazao je na utakmici sedamnaest žutih i dva crvena kartona, a kada ni to nije bilo dovoljno isključio je i Zvezdinog trenera Milorada Kosanovića, kojeg je potom Arkanovo obezbjeđenje istjeralo sa terena. Kako su prošli kroz "toplog zeca" prilikom izlaska na teren, Zvezdini igrači su pauzu između dva poluvremena proveli na terenu… "Obilić" je, naravno, pobijedio. Međutim, ako je ovako Zvezda prošla na Vračaru, ne treba mnogo mašte da se zamisli kako su prolazili drugi manji i nemoćniji klubovi. Na evropskim takmičenjima "Obilić" nije imao uspjeha. Umjesto Arkana, na gostovanjima ga je predstavljala Ceca. Za predsjednika kluba, poslije svega, nije ni bilo baš uputno da prelazi granicu.
Na samom početku NATO intervencije, Arkan se pojavio u hotelu Hajat: stranim dopisnicima koji su se tu zatekli dao je dvadeset četiri sata da napuste Srbiju. Na Kosovo nije otišao: em je ovaj put Srbija i zvanično proglasila ratno stanje, em je Vojska Jugoslavije imala dovoljno ljudstva, em Arkanov publicitet nije bio ono što je režimu u tom trenutku bilo potrebno. Zauzvrat, Arkan se slikao na koncertima protiv bombardovanja na Trgu Republike u Beogradu i davao izjave stranim televizijama protiv svjetskih moćnika. U isto vrijeme, tužilaštvo Haškog tribunala optužilo ga je za ratne i zločine protiv čovječnosti.
Nakon NATO bombardovanja Arkan je govorio kako nije bogat čovjek, kako je mnogo uložio u "Obilić" a ništa mu se ne vraća, kako je u dugovima, da je uzeo nepovoljne kredite... To vajkanje krilo je njegov – jači nego ikad – pritisak na gotovo cjelokupno srpsko podzemlje. Kako su rasle Arkanove fudbalske i poslovne ambicije, tako je povećavao reket koji je razrezao raznim kriminalnim klanovima i novobogatašima. Mnogi viđeniji kriminalci žalili su se jadan drugome da od Glavonje, kako su Arkana zvali između sebe, više ne mogu da dišu. To je, na koncu, dovelo do široke zavjere u podzemlju protiv njega..
Kraj...
Arkanu je suviše dugo išlo suviše dobro. Vjerovao je u sopstvenu nedodirljivost i nepovredivost. Nije ga zanimalo kome se sve zamjerio i kome se zamjera, pa je i mjere obezbjeđenja sveo gotovo na minimum. Tako nije primijetio da ga ekipa čiji je operativni šef bio Dragan Nikolić Gagi već nekoliko mjeseci prati; tako nije ni saznao da je ova grupa pokušavala da nabavi zolju kojom je namjeravala da ga gađa i dok vozi džip.
Arkan je ubijen 15. januara 2000. oko 17 sati. Imao je četrdeset osam godina i devetoro djece. Govorio je najmanje tri svjetska jezika i proveo bar deset godina u zatvoru. Bio je jedan od najpoznatijih svjetskih paravojnih komandanata i najpoznatiji mafijaški šef u regionu. U trenutku kad je ubijen, Arkan je ostao lice sa crvene potjernice Interpola i Tužilaštva Haškog tribunala.
Arkanov grob je na Novom groblju u Beogradu. Deset godina nakon njegove smrti, Srpska dobrovoljačka garda više ne postoji. Raspala se i Arkanova poslovno-mafijaška imperija. Nema više ni ljudi kojima je dugovao svoj nezapamćen uspjeh: Slobodan Milošević umro je 11. marta 2006. u pritvoru Haškog tribunala, Jovici Stanišiću suđenje pred istim sudom je u toku, a Radovan Stojičić Badža ubijen je još 11. aprila 1997.
Premda su Milorad Ulemek Legija i Dušan Spasojević i njihov Zemunski klan istrebili sve mafijaške šefove za koje su smatrali da su učestvovali u Arkanovom ubistvu, neposredni likvidator – Dobroslav Gavrić – u bjekstvu je od 2006. i nitko ne zna gdje se nalazi. Inače, Legija, bivši operativni komandant Srpske dobrovoljačke garde, na izdržavanju je kazne od četrdeset godina zbog atentata na premijera Đinđića i drugih zločina.
FK "Obilić" odavno više ne igra u Prvoj ligi. Ceca je tokom policijske akcije "Sablja" provela nekoliko mjeseci u zatvoru pod sumnjom da je učestvovala u mahinacijama sa transferima fudbalera, a istraga protiv nje je i dalje otvorena. Ona je sa uspjehom nastavila pjevačku karijeru; tabloidi pišu da se sada zabavlja sa manekenom Vladimirom Cvetkovićem.
Mnogo toga se promijenilo u proteklih deset godina u Srbiji i Evropi uključujući i podzemlje. Ipak, broj onih koji bi dali sve da ponove Arkanovu karijeru nije se smanjio.
Ime i nadimakArkan je volio da govori kako mu nadimak potiče od junaka izvjesnog stripa. Prema drugim izvorima, riječ je o imenu iz falsificiranog turskog pasoša kojim se služio neko vrijeme u zapadnoj Evropi tokom sedamdesetih.
U crvenoj potjernici Interpola nabrojana su imena koja je Arkan koristio od 1974. do 1993. Neka od njih su: Robert Betega, Paul Betega, Marcel de Kok, Stefan Kartni, Bob Elis, Gojko D. Peno, Damian Peno, Rodoljub Kaličanin, Marko Marković, Miroslav Petrović, Đorđe Rolović itd.
Smrt u hotelu Interkontinental
Hotel Kontinental se pre deset godina zvao Interkontinental. U proteklih deset godina izmenio se i hotelski hol sa garniturama za sedenje i ukrasnim biljem. Jedino što se ne može izmeniti jeste činjenica da je na tom mestu 15. januara 2000. ubijen Željko Ražnatović Arkan.Nešto prije 17 sati, 15. januara 2000, ispred hotela stala su dva automobila. Iz "opel kalibra" izišli su Dragan Nikolić Gagi i Milan Đuričić Miki, lica odranije poznata organima gonjenja. Još jedno takvo lice – Zoran Nikolić Pegla – izišao je iz "golfa" kao i pripadnik Druge čete Prvog bataljona policijske brigade SUP-a Beograd, Dobroslav Gavrić. Dok su Gagi, Miki i Gavrić ušli u hotel, Pegla je ostao na hladnom i vjetrovitom parkiralištu.
U toplom holu Interkontinentala bilo je mnogo ljudi. Među njima i Arkan koji je sa Milenkom Mandićem Mandom i Draganom Garićem sjedio u separeu nedaleko od recepcije. Manda je slovio za biznismena, točnije za jednog od ljudi koji je za Arkana vodio različite poslove od kockarnica do fitnes klubova. Garić je bio radnik saveznog SUP-a zadužen, kako se govorilo, da za fudbalske klubove iz Srbije rješava probleme vezane za vize.
Arkan je u Interkontinental došao sa suprugom Svetlanom Cecom Ražnatović, njenom sestrom Lidijom Veličković i tjelohraniteljem Zvonkom Mateovićem. Dok su sestre u pratnji Mateovića obilazile butike, Arkan je sa društvom popunjavao tikete iz sportske kladionice. Nekoliko minuta poslije 17 sati, prišli su im Gagi i Miki: rukovali su se sa Arkanom, izljubili sa Mandom i krenuli ka stepeništu koje je vodilo ka hotelskim salama za banket. Gavrić je sjeo u drugi separe, nekoliko metara iza leđa Arkanu.
Oko 17.10 Gagi je pozvao mobilnim telefonom Peglu i pitao ga da li je sve u redu. Pegla je rekao da jeste i upalio motor "golfa". Minut kasnije, Gavrić je ustao od stola. Ispod kaputa je izvadio pištolj "CZ 99": tri metka je ispalio Arkanu u potiljak; sa tri metka u glavu i jednim u leđa pogodio je Mandu; sa dva metka Garića u leđa dok je pokušao da pobegne… Na pod hola u Interkontinentalu padale su čaure, čaše, šolje i flaše, na pod su zaljegli gosti. Uz miris baruta, sedam sekundi su odjekivali pucnjevi gotovo stopljeni u rafal.
U butiku "La Frans" Ceca i njena sestra Lidija čule su pucnjavu, kao i Mateović koji je sjedio ispred radnje. Tjelohranitelj je, kasnije, na sudu rekao da je vidio Gavrića kako puca u Mandića. Kada je Gavrić krenuo prema izlazu, ispalio je još dva hica prema svojim žrtvama: jedan metak je pogodio gošću hotela Ljiljanu Albijanić. U istom tom trenutku Mateović je otvorio vatru iz pištolja na Gavrića koji je, dok je brzo koračao prema izlazu, bio jedini čovjek na nogama u holu. Nekoliko metara od izlaza Gavrić je pao. Mateović ga je pogodio sa razdaljine od trideset metara u bok, između dvije ploče pancirnog prsluka. Ali, Gavrić je nastavio dalje: na laktovima je uspio da ispuže iz Interkontinentala.
Na sudu je Mateović rekao da je tada Gagi iz pravca lifta i stepenica otvorio paljbu na njega i krenuo da trči ka izlazu. Tjelohranitelj je uzvratio vatru i kada je ispraznio šaržer, otrčao do "La fransa" i od Cece uzeo pištolj koji je ona držala u tašni… Ali, sve je već bilo gotovo. Gagi je ubacio Gavrića u "golfa", a Pegla ga je odvezao do parkirališta pored bazena "11. april" na Bežanijskoj kosi…
Vrlo je vjerovatno da se sve ovako dogodilo, ali možda je bilo i drugačije. Ogromna većina prisutnih u holu Interkontinentala, doživjela je masovni napad vizualne amnezije. Na sudskim ročištima svjedoci su se sjećali da su čuli pucnjavu, ali ne i onog što su vidjeli.
Kada je paljba utihnula, Ceca je dotrčala do Arkana. Prstima mu je vadila krv koja se skupila u ustima. Vidjela je, kako je rekla na sudu, i da je mrtvom Mandi ispao bubreg. Nekoliko metara dalje, pored teško ranjenog Garića, bila je njegova poznanica Biljana Đokić, koja se slučajno zatekla u hotelu.
Policija je na lice mjesta došla brzo, ali ne i hitna pomoć. Ceca i Lidija su, plačući i moleći za pomoć, vukle Arkana do izlaza hotela. Pomogao im je gost hotela Stevan Glišić. Negdje kod vrata, Arkanu je ispao pištolj koji je držao za pasom. Lidija je pokušala da ga uzme, ali su je spriječili prisutni policajci. Ceca je zatim pokušala da nagovori jednog policajaca da službenim vozilom odveze Arkana do bolnice. Odbio ju je jer nije imao dopuštenje od pretpostavljenog. Konačno, Arkan je Glišićevim "BMW"-om prebačen u Urgentni centar. Tamo je i zvanično proglašen mrtvim.
Suđenje za ubistvoSuđenje za ubistvo Željka Ražnatovića Arkana, Milenka Mandića i Dragana Garića trajalo je punih devet godina. Vrhovni sud je 18. februara 2009. donio konačne presude.
Dobrosav Gavrić uhapšen je u Loznici nekoliko dana nakon trostrukog ubojstva u Interkontinentalu. Na prvom suđenju osuđen je na trideset godina zatvora kao neposredni izvršilac zločina, ali kako sudija ni nakon godinu dana nije napisao obrazloženje presude, pušten je da se na novom pretresu brani sa slobode. Redovno je dolazio na suđenja do 9. oktobra 2006, kada mu je izrečena presuda od trideset pet godina zatvora. Od tada je u bjekstvu.
Dragan Nikolić Gagi uhapšen je u Austriji 2003. Osuđen je na trideset godina zatvora kao jedan od organizatora trostrukog ubojstva i nalazi se na izdržavanju kazne.
Milan Đuričić Miki također je osuđen za organizaciju likvidacije u Interkontinentalu na trideset godina zatvora. I on se kao i Gavrić iz istih proceduralnih razloga branio sa slobode. Od 9. oktobra 2006, kada mu je potvrđena kazna, nalazi se u bjekstvu.
Za pomaganje nakon izvršenog krivičnog djela, Đorđe Grubačić osuđen je na pet godina i šest mjeseci zatvora, Dejan Pitulić na pet godina, Vujadin Krstić na četiri godine i šest mjeseci, a Stojan Ranković na tri godine. Navedeni su izdržali ili izdržavaju kaznu.
Na suđenjima nisu rasvijetljeni uzroci koji su doveli do Arkanove likvidacije niti njeni nalogodavci. Mnogi svjedoci nisu se pojavljivali na ročištima, a veliki dio njih je tvrdio da gotovo ništa nije vidio ili da se ničeg ne sjeća.
Bivši šef policije iz Loznice Vojislav Jekić, koji je kao svjedok u svom iskazu rekao da su u Arkanovu likvidaciju upleteni Andrija Drašković i bivši šef Državne bezbjednosti Radomir Marković, ubijen je 26. aprila 2006. Njegove ubice nikad nisu nađene. Ranije – 30. oktobra 2004. – ubijen je još jedan svjedok, Branko Jeftović Joraga.
Tako je govorio zločinac"Nećemo više biti ovce! Bićemo pre svega vukovi, ili još bolje moji ‘tigrovi’! U meni je krv Obilića, koja mi ne dozvoljava da sedim kod kuće i gledam kako se fašistička aždaja nadvila nad srpskim selima i kako ustaška kama opet kolje srpsku decu i njihove majke. Srbija je u stravičnom neprijateljskom okruženju. Uz pomoć svih naših neprijatelja, stvaraju se pred našim očima Velika Albanija na Srpskom Kosovu, Velika Hrvatska u Srpskoj Krajini, Velika Bugarska u Srpskoj Makedoniji. Muslimani su se povampirili u Bosni, a oni su srpski mučenici koji još ne shvataju da su Srbi i koje je jako sramota što su se iz velike nevolje poturčili i primili islamsku veru."
"Blic"
"Beograd je velegrad i svi bi hteli u njemu da budu prvi. Svi ti momci koji stave pištolj za pas ne shvataju da su i drugi momci koji takođe stave pištolj za pas jednako opasni kao i oni. Najbolje da niko nije stavio pištolj za pojas ili da nikada u životu nismo nosili oružje. Onda niko ne bi stradao, ni nedužan ni onaj ko je kriv...""Glas javnosti"
"Pomažu nam srpski patrioti iz inostranstva, srpski narod odavde i, najviše, Srpska pravoslavna crkva. Od JNA nismo dobili ni jedan jedini metak. Sve smo zarobili od neprijatelja. Pored ostalog, u Ernestinovu smo zarobili tri tenka, a u Laslovu pet tenkova. Od toga smo šest tenkova poklonili JNA, tačnije jedinici pukovnika Bore Ivanovića, a zadržali smo dva tenka kao začetak prve srpske oklopne mehanizovane brigade koja će dejstvovati sa JNA."NIN, 13. decembar 1991.
Svojevremeno je izjavio da će svakog uhvaćenog neprijateljskog vojnika "časno streljati na licu mesta", ali kasnije menja stav:"Bilo je to trenutno neraspoloženje kad sam video kako su ustaše masakrirale moje vojnike. Inače, sa zarobljenicima postupamo striktno po Ženevskoj konvenciji i sve one koji su se predali isporučivali smo JNA da posluže za razmenu zarobljenika."
NIN, 13. decembar 1991.
"Ko je Koča? Ne poznajem Koču Popovića!... Zna li neko ko je to Koča Popović?NIN, 13. decembar 1991.
"Znam samo da sam oduvek bio patriota i veliki Jugosloven, iako su nas gledali kao smrdibube. Muvao sam se po kazinima, bio sam strastveni kockar, ali sam to kasnije batalio. Ničeg što je bilo ne stidim se i ne kajem se. Mogu svi da pričaju šta hoće, ali mislim da sam uvek bio pošten čovek koji je držao do svog morala.""Duga", 8. novembar 1991.
"Istina je da sam bio na svim Slobinim mitinzima. Pratio sam ga od momenta kad je na Kosovu Polju rekao da niko ne sme Srbe da bije. Na mitingu pred Skupštinom, kad smo vikali ‘uhapsite Vlasija’, uhapsili su mene. Stajao sam pored Mirka Jovića, a Slobinom obezbeđenju bio sam sumnjiv, jer sam na sebi imao neko radničko odelo i pištolj, pa su me priveli u ‘29. novembar’ i držali dok se miting nije završio. Na opozicione mitinge nisam išao, jer u to vreme i nisam bio u Beogradu. Istina je da je advokat Velimir Cvetić dolazio kod mene da me u Vukovo ime moli da obezbeđujem prvi miting udružene opozicije, maja prošle godine, ali sam ja to odbio.""Duga", 8. novembar 1991.
"Sa Šešeljem sam se zbog navijača i javno posvađao u ‘Ruskom caru". Posle dugog vremena sreli smo se nedavno na sahrani mog borca Slobodana Jocića koji je bio član njegove stranke. Tu smo se na grobu kao pravi Srbi izljubili i izmirili. Mogu otvoreno da kažem da sam oduševljen njime. Primio sam ga u gardu. On je pravi Srbin koji misli dobro svom narodu, u to sam uveren.""Duga", 8. novembar 1991.
"Nikad nisam bio član nijedne bande, pa ni komunističke. Ja sam svoj čovek. I ne zavisim ni od koga, pa ni od režima. Moj otac je imao dvanaest najviših odlikovanja, ali sam ih ja sve prezirao.""Duga", 8. novembar 1991.
"Mene samog ovaj rat košta dvesta hiljada dolara dosad. Odakle pare? Pa, ja sam poslovan čovek. Imam svoju poslastičarnicu i trgovinu. To znači da sam u svom poslu uspešan.""Duga", 8. novembar 1991.
"Ovde dolaze junaci kafanskih tuča i drugi mlatimudani. Brzo se vraćaju kad shvate o čemu se radi. Ko se istakne u kukavičluku, vraća se preko mosta peške. Ko iskreno prizna da se plaši, vraća se ponekad prevozom. Ko baci oružje u toku borbe, dobije dvadeset po turu.""Duga", 8. novembar 1991.
"Nije tačno da je na Kosovu normalno stanje. Ja prvi ne bih pobedio da je tamo normalno stanje."Skupština Srbije, 1993.
"Veliku medijsku štetu imidžu Srbije u svetu pričinile su tzv. četničke jedinice Vojislava Šešelja. Četnici su se slikali sa nožem među zubima, zarasli u kosu i bradu, a te slike su obišle svet. Uzgred, koliko ja znam, nisu oslobodili nijedno selo, nijedan grad.""Večernje novosti", 1995.
"Hag. To je smešno. Mogu samo ja njima da sudim.""Borba", 1994.
"Moraću da razočaram one koji misle da je Slobodan Milošević negativna ličnost u mom životu. Milošević je srpski vožd."Tiker, 1994.
"Ja sam pile. Mene privatno zovu Pile.""Demokratija", 1998.
(preneseno iz magazina "Vreme")
Kao bilo gde u svetu, nezavisnost zahteva inventivnije modele finansiranja da bi se odbranila od perfidnih pritisaka. Zato se slobodna glasila moraju oslanjati na svoje čitaoce. Očuvanje e-novina koje su jedini regionalni portal, jeste građanska dužnost i građanski čin u sklanjanju zatvorskih zidina koji su preostali od rata. Sloboda nije jeftina, to i novinari dobro znaju, ali je najdragocenija i zato je svi zajedno moramo očuvati
Već dugo sam verni čitalac mnogih informativnih portala koji pokušavaju da nas informišu, uzdižući pritom dignitet naše profesije. Svugde u svetu novinarstvo je u krizi. Istraživačko, kritičko i ozbiljno obaveštavanje javnosti sve je manje zastupljeno na aktualnoj medijskoj svetskoj sceni gde sve više vlada hegemonija nebitnog, površnog i zabavnog najniže razine. Informacija je sve više, nikad dostupnije nisu ni bile, ali su sve uniformnije. Pored toga, mediji su podlegli diktatu zakona tržišta, informisanje je postalo obična tržišna roba ili sredstvo za prodavanje druge robe. Ekonomski modeli medija zavise od reklama, a naravno ne sme se uvrediti onaj ko vas hrani, jer će lako naći drugi medij gde bi se oglašavao. Neretko se sada teme biraju tako da služe određenim reklamnim kampanjama. Ta situacija je, naravno, otvorila prostor za sve vrste perfidnih pritisaka kojima novinari podležu da ne bi izgubili svoje radno mesto.
Svakako nije kraj nezavisnog novinarstva, ali prostor slobode se vidljivo i brzo sužava. Ljudi koji žele da pomognu stvaranju stabilnijeg sveta, traže utočište na portalima koji su praksom dokazali kvalitetno novinarstvo, lišeno bilo kakve manipulacije, slobodno i beskompromisno.
Našla sam nekoliko takvih utočišta na globalnoj internet mreži. I tako, svaki dan pravim svoje idealne svetske građanske novine koje još uvek veruju da je novinarstvo sedma sila zato što ima veliki uticaj na formiranje javnog mnjenja, kao poslednja odbrana slobode i demokratije. Do tog uverenja nije me dovelo ponovno čitanje Orwelove 1984, niti poseta spomeniku ubijenim novinarima iz celog sveta koji se nalazi u Normandiji, niti spisak kolega koji su lišeni slobode jer su je branili - već lično iskustvo ili bolje rečeno, trauma, nastala krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kad sam živela na balkanskim prostorima.
Da su u to vreme mediji bili slobodni, neofašizam nastao u raspadu komunizma ostao bi na margini, demokratske promene koje su tada prodirale u region ne bi bile sprečene silom, jer zavere i mitovi koje je stvorila ratna propaganda ne bi bili prihvaćeni u javnosti. Bila sam svedok kako su kontrolisani mediji perfidno iskorišćeni da postanu nosioci agresivne nacionalističke, političke propagande kako bi pripremili javno mnjenje za rat. Videla sam kako se premali broj ljudi i novinara u regionu odupro tom ubitačnom procesu i razumela sam kako je sedma sila istovremeno poslednja odbrana slobode ali i njen potencijalni grobar.
Zato, u regionu gde je većina medija kontrolisana od političkih krugova ili ekonomskih tajkuna čija je imovina sumnjivog porekla, ili od delova ratnog aparata, neophodno je sačuvati ona retka glasila koja se trude ne samo da objektivno informišu, nego i da omoguće javnosti da zahvaljujući pravim informacijama misli i odluči slobodno o svim važnim pitanjima.
Portal www.e-novine.com je moje utočište. On je retki džep kiseonika na prostorima bivše Jugoslavije, jedna od odrednica za budućnost regiona. Ako nestane, više se neće disati, više neće moći da se otvori prozor i gleda preko zidova, virtualnih ili realnih. Zalaganje za razvoj demokratije ne može biti iskreno ako ne postoji slobodan prostor za pravo informisanje, posebno u zatvorenim društvima gde mitovi stvoreni u ratnoj propagandi žive u delovima javnosti do dana današnjeg. Mnoštvo medija nije garancija pluralizma i otvorenosti prema drugom. Društva suočena sa mnogim problemima, od ekonomske krize, preko ratne prošlosti i nepoznate budućnosti, ne smeju gledati stvari iz jedne vizure. Novinari ne smeju služiti kao ratna postrojba političkih i ekonomskih interesa. Moraju biti psi čuvari, ali jedino - demokratije. Nekad njihovo pero može ogrebati moćnike, nekad ih ubosti, ako je pero profesionalno ono može samo ojačati demokratiju. Ne postoje kategorije podobnih i nepodobnih novinara ili medija, valja se pitati samo jedno: koji su novinari pouzdani i beskompromisni.
Danas, kad je ne samo u vašem regionu novinarstvo u krizi, važnije nego ikad jeste očuvati potpuno nezavisna, kritička i beskompromisna glasila bez kojih se društva ne mogu odbraniti od manipulacije i ludila, jer ih ne bismo ni razumeli ni prepoznali. Kao bilo gde u svetu, nezavisnost zahteva inventivnije modele finansiranja da bi se odbranila od perfidnih pritisaka. Zato se slobodna glasila moraju oslanjati na svoje čitaoce. Očuvanje e-novina koje su jedini regionalni portal, jeste građanska dužnost i građanski čin u sklanjanju zatvorskih zidina koji su preostali od rata. Sloboda nije jeftina, to i novinari dobro znaju, ali je najdragocenija i zato je svi zajedno moramo očuvati.
(e-novine)
Goražde, januara – Već četvrtu godinu Abdulah Sidran živi na periferiji Goražda. Tu je sa suprugom Sabijom i sinom i kćerkom, osnovcima, našao svoj životni i stvaralački mir. U prostranoj i svetloj radnoj sobi, uz mnoštvo knjiga, zapisa i fotografija nalazi se i kompjuter na koji se, kako kaže, „morao prešaltati u poznim godinama”. Pokazuje nam požuteli i napola iscepani primerak „Politike” od 15. juna 1938. godine, na kome je fotografija „Abdulaha Sidrana koji skače smrtonosnu lastu, negde na moru”! Pošto je rođen 1944. godine, objašnjava nam da se, u stvari, radi o njegovom stricu po kome je dobio ime.
Sidran kaže da je dugogodišnji čitalac „Politike” i da je, zato što je nema na kioscima u Goraždu, kupuje u susednom Novom Goraždu.
U jednom intervjuu ste izjavili da ste Sarajevo napustili, između ostalog, iz razloga „mentalne higijene”. Da li ste se preselili u Goražde i zbog ljutnje na glavni grad BiH?
Bilo bi to suviše jednostavno i naivno. Čovek se na vlastitu ženu naljuti hiljadu puta, pa je ne ostavlja. Mnogo se raznovrsnih razloga i motiva steklo u mojoj odluci da se povučem u osamu, na selo, u mir i tišinu. Od zdravstvenih, psiholoških i finansijskih, do profesionalnih i filozofskih. Zašto bi monaški, tj. derviški način života pripadao samo religijskim ljudima i bio samo njihova privilegija? Zar nije Leonard Koen, pesnik i muzičar, deset godina proveo u budističkom manastiru? I eno ga, u 75. godini pravi najlepšu muziku i radi najbolje koncerte. Istina, između mene i sarajevskih, tj. Federalnih, vlasti postoje neki ozbiljni nesvedeni računi (ponižavajuća penzija, nepodnošljiv i nepravičan stambeni kredit), i ja sam im se sklonio s očiju. Neka ne gledaju u moje ogorčenje. Pokušavam svoje probleme rešiti mimo njih.
I pored teških ratnih rana odlučili ste se na, da tako kažemo, obnavljanje pokidanog međunacionalnog i međudržavnog kulturnog dijaloga.
Krupne su to reči da bi se mogle odnositi na pesničkog usamljenika kakav sam ja i bukvalno već nekoliko godina. O međudržavnom kulturnom dijalogu nemam pojma, a međunacionalni dijalog nikada nisam ni prekidao. S onima koji umeju i žele razgovarati. Naš je problem, međutim, u tome što društvenu i političku elitu ne čini takav, za dijalog spreman i sposoban, svet. Nego je čine dojučerašnje ništice i marginalci, oni što, kako kaže Brodski, „tamo gde mi upotrebljavamo pridev – upotrebljavaju pištolj”. Tu smo mi i bespomoćni i nepotrebni.
Da li ste tokom svih ovih godina, uprkos razlikama, ostali u kontaktu sa prijateljima iz bivše Jugoslavije?
Da, koliko god je to bilo moguće. Moja književna generacija nije funkcionisala na primarno nacionalnim određenjima, mnogo šta nam je bilo važnije od toga. Nacionalni identitet nikako nije imao prednost nad drugim vrstama naših identiteta. Ako se svaki od nas upinjao da bude najbolji, nije to činio da bi bio najbolji u Srba, najbolji u Hrvata, najbolji u Bošnjaka – nego da bi, „uspevši se u visine”, prestao biti samo Srbin, samo Hrvat, samo Bošnjak... Većina pisaca moje generacije i danas tako razmišlja. I ta su prijateljstva ostala netaknuta, čak i kada postoje određena idejno-politička neslaganja, i različita tumačenja naše novije istorije. Kao što drinski splavari znaju napamet svaku podvodnu opasnu stenu, pa skreću splav na sigurnu udaljenost od nje, tako recimo Goran Babić i ja tačno znamo opasna mesta naših dijaloga, pa ih na vreme eskiviramo. Od onoga što je moguće raspraviti, ne bežimo.
Slažete li se da bi javni i kulturni stvaraoci u BiH trebalo, u duhu istinske tolerancije, da slede Vaš primer?
Neka svako sledi svoju pamet, svoj moralni instinkt i svoju sudbinu. Apstraktna tolerancija ne znači ništa, niti ja ikome mogu biti primer i uzor. Nisam ni tolerantan koliko se vama čini. Još uvek sam, recimo, besan zbog činjenice da su mojoj drami „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce” oteli pozorišnu nagradu u Brčkom. Sedam hiljada maraka! Više se ne ljutim, nego mi postalo smešno, recimo ovo: jedan beogradski izdavač objavio je knjigu mojih izabranih pesama, ali je nije smeo staviti u izlog. Urednik iz knjige naučio napamet jednu ironičnu pesmu o jugonostalgiji, pa je recituje, u kafani, za stolom. Pošto niko ne zna čija je, pada opklada. Niko ne može poverovati da je to pesma onog „Alijinog” Sidrana. Nije moguće da Sidran napiše, za Jugoslaviju: „Osim što je propala / Kakvoga drugog dokaza imaju / da morala je propasti?“ Moj prijatelj, urednik, iz tašne izvadi knjigu, dokaže stvar – i uzima opkladu. Tako Sidran još živi po beogradskim kafanama. Milina jedna!
Kako vidite današnju Bosnu i Hercegovinu? Mogu li u njoj zajedno da žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati?
Ovakva kakva jeste, današnja Bosna i Hercegovina je posledica nasilja koje se nad njom, iznutra i spolja, čini punih dvadeset godina. Mogućnost zajedničkog života Srba, Hrvata i Bošnjaka u njoj osporila je, najpre programski a potom i oružanom silom – SDS Radovana Karadžića. Setimo se koliko je puta on, na „raznim svetskim Si-En-Enima”, kazivao onu svoju metaforu o ulju i vodi. Ne mogu zajedno, i gotovo. Setite se njegove ratne komande iz 1992: „Na licu mesta ubiti svakog Srbina koji spomene reč komšiluk!” – Ako danas u BiH njena tri naroda ne mogu živeti zajedno, onda je Karadžić svoj posao temeljito obavio.
Šta trenutno pišete?
Romansiranu autobiografiju pod naslovom „Otkup sirove kože”. Shvatio sam, kad potroših šezdeset i pet godina, da mi cio život nije bio ništa drugo nego stalna, mučna i ružna borba za preživljavanje. Pisao pod moranje, katkad unutarnje, češće vanjsko moranje. O književnosti ne stizao razmišljati ni deset minuta godišnje. Otkup gole, sirove kože. Život kao zbir poniženja. Bolna, trajna misao o izgubljenom ljudskom dostojanstvu.
Priželjkujete li konkretniju saradnju kulturnih stvaralaca iz svih krajeva BiH?
Nisam optimist. Nekakva šminka se događa. Narodnjaci piče, za njih ne postoje prepreke ni brane. Mladi sarađuju. Muzika, teatar, film. Ali: čim se ugazi u minsko polje rasprave o minuloj, svežoj istoriji, svako zaleže u svoj rov, svako zauzima svoju busiju i ozbiljne saradnje nema. Nezamislivo je, na primer, da neko od desetak beogradskih pozorišta postavi moju dramu „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”, koja govori o događajima u aprilu/maju 1992. Istovremeno, u istom Beogradu traje suđenje ratnim zločincima iz Zvornika, izrečene su i neke višedecenijske presude za zločine izvršene nad zvorničkim Bošnjacima. Nema nikakvih šansi da se ta moja drama u Beogradu postavi ni u narednih dvadeset godina. A u Sarajevu se, pred punim dvoranama, igrala devet godina, postavljali su je na scenu u Italiji, dva puta, u Sloveniji, godinu dana igrala u Celjskom ljudskom gledališču.
Jeste li jugonostalgični?
Jesam. Nedavno sam, ljut na neke zapenjene nacionalističke urlatore, o Jugoslaviji zapisao: Da je bila sto puta gora nego što je bila, opet bi bila sto puta bolja od svega što je nakon nje nastalo! To šta mi živimo, to u čemu mi živimo, to još nema svoga naučnog imena. Tranzicija? Iz čega, u šta? To što se vidi jeste nekakva prvobitna akumulacija kapitala, sa elementima robovlasničkog sistema. Planetarna ideja slobode stropoštala se u karikaturu slobode štampe! Imamo slobodu štampe da pišemo o hiljadu drugih sloboda i prava koji su nam oteti! Mrak – i gotovo.
Saradnja sa Kusturicom?
Dostavili ste Emiru Kusturici dopunu scenarija pod naslovom „Prvi put s ocem na izbore”. Da li je na pomolu dogovor o saradnji, za šta su zainteresovani italijanski producenti koji posreduju između vas dvojice?
Što se mene tiče stvar je potpuno jasna: imam još dve filmske priče iz svog porodičnog ciklusa i smatram da bi bilo dobro da one budu urađene istim rediteljskim rukopisom kao prva dva filma („Sjećaš li se Doli Bel”, „Otac na službenom putu”). Ko će ih uraditi, kad će biti urađene, da li će ikad biti urađene – niko ne zna. Pomno pratim sve Emirove poslove, od septembra, kad se profulismo u Ankoni, i bojim se da on za moje projekte teško može izdvojiti potrebno vreme. Neke šanse postoje, ali... Pa se setih jedne sarajevske anegdote. Ispadao „Željo“ iz Prve lige. Nema šanse da se spasi. Ali se oko predsednika kluba, generala Hamdije Omanovića, sjatili klupski fanatici pa mu na papiru dokazuju da neke šanse postoje. „Ako onaj onoga, u Banjaluci, a ako onaj u Mostaru remizira, a onaj izgubi sa četiri razlike... Ako... ovo ovako, a ono onako... Ima šansi, druže generale! Teorijski, ima šansi.” A general veli: „Vidim da ima. Al’ valja bit dooo-bar teoretičar!” Tako vam je to i sa mnom i Kustom.
(preneseno iz Politike)
Prijatelj me ubjeđuje da bi svakako, svoje, manjinsko dijete, poslao na Arzijin islamski vjeronauk. Veli da je svih Sedam Sekretara SKOJ-a išlo na vjeronauk. Pa da po tome treba suditi šta ćemo i kako ćemo.
Drugi mi veli da ima sestriće u Njemačkoj, kojima je neugodno što jedini u razredu ne idu na vladajući, katolički vjeronauk. Što znači – ako može u Njemačkoj, šta se mi bunimo? Evo kako izgleda ta vrsta logike: ako je nešto neugodno djeci u Njemačkoj – zašto onda ne bi bilo neugodno i našoj? Evo zašto: ne-katolička djeca u Njemačkoj djeca su useljenika – koji su došli u tuđu državu. Dok djeca bosanskohercegovačkih nepripadajućih pripadaju sve samim roditeljima što su se u rođenoj zemlji, poslije krvavog rata, mimo svoje volje, jednoga jutra probudili kao manjina. Što ne znači da useljenicima, bilo gdje na svijetu, treba da bude neugodno. Nego znači da sa njemačkim sistemom obrazovanja nešto ne valja – a mi da bismo trebali razmisliti o ideji da možda ipak postoji pokoje zlo u svijetu koje nas je zaobišlo. Pa da po tome treba suditi šta ćemo i kako ćemo.
Djed Mraz (na bosanskom: Dedo Zehmerija), ne pripada u bošnjačku tradiciju. Slažem se. Ne pripada ni u srpsku ni u hrvatsku (no u njih se još i nekako ukrije i zabuni, provuče se pored, umjesto, ili kao – Bata ili Nikola). U bošnjačku nikako ne pripada – osim ako se u bošnjačku tradiciju ne računa i onih pišljivih nekoliko decenija socijalizma. Gluho bilo!
Da mi zaključimo ovaj slučaj: Djed Mraz je izmišljotina i ne računa se u bošnjačku tradiciju kao ni išta što se desilo u za vrijeme mrskog socijalizma. Da izbrišemo onda fabrike, obavezno osnovno obrazovanje, medresu koju je pohađao današnji Reis-efendi, što se u ta doba jednako održavala i razvijala? Pa da ukinemo i radno mjesto Arzije Mahmutović?
Bošnjačka tradicija je sve što vam ostane kad pobrišete bosanskohercegovački i jugoslovenski socijalizam – i sve što se u socijalizmu gradilo, uspostavilo, ozakonilo i ustalilo – a jedna od tih stvari je i mogućnost da visoku javnu funkciju obavlja žena. U borbi za mjesto u bošnjačkoj tradiciji prije socijalizma, međutim, ruku na srce, svaki bi se dedo uhljebio bolje od svake hanume. U bošnjačkoj tradiciji dedo je neizmjerno važniji od štokakvih žena – te bi prije njega ustoličili u obdaništu nego hanumu – pa makar se on zvao i Zehmerija – a hanuma bila viđena bula, kao što samo u Sarajevu znaju biti. Hanumi je, prema bošnjačkoj tradiciji prije socijalizma, (umalo da napišem prije nove ere) mjesto u kući. Naša Arzija-hanum, tako bi vezak vezla kraj demirli pendžera – da su se Bošnjaci držali svoje predsocijalističke tradicije – a ne direktorovala obdaništima po šeheru.
Obdaništima? Nije li i to socijalistički izum? Dajte, braćo, da mi i to lijepo ukinemo – nije zar u bošnjačkoj svijetloj tradiciji da majke mimo doma i roda po svijetu hojcaju i pare zarađuju dok im djecu država hizmeti i zabavlja? Jok!
U Turskoj vodeći desničari predlažu da žene lijepo kući svojoj idu – pa da ostave radna mjesta muškarcima. Ne budi mi mrsko – upitam prijateljicu, Turkinju, da mi objasni šta na to kažu žene iz tih, desničarskih, stranaka. Ništa, veli. Slažu se one. Treba održati tradiciju. Nijedna, međutim, ne odstupi sa svoje funkcije, nigdje se ni jedna ministrica ni direktorica ne dosjeti da se povuče zbog neodložnih obaveza oko heklanja i štrikanja, u toplini tradicionalnog doma svoga. Eno ih i sad u Stambolu na Bosforu. Jednako ministruju.
U knjizi Žene na otomanskom Balkanu (Amila Buturović, İrvin Cemil Schick,Women in the Ottoman Balkans, 2007, I.B.Tauris & Co, London) čitam kako je u bosanski ejalet godine 1773., iz Stambola poslan dekret – u Sarajevo, kadiji Izmirli Mehmed Emin Efendi. Dokument se ticao stanovite Nizame – čiji je muž otišao u široki svijet, da joj se više nikad ne vrati. Hanuma čekala, čekala, išla kadiji u Sarajevo, pa u Travnik – da joj se čovjek proglasi umrlim, pa da naslijedi kakvu imovinu, ili da joj se da razvod, da dobije alimentaciju. Ništa se nije dogodilo, pošto po bošnjačkoj tradiciji – to jest prema pravnoj školi (meshebu) koju slijede bosanski muslimani – šerijat veli da muž mora biti odsutan od 90 do 120 godina, tek onda ga se hanuma po zakonu može osloboditi. Čekala ona, po bošnjačkoj tradiciji, godinama, i sama i gladna. Pa joj dodijalo. A shvatila i da sami šerijat ima više tradicija, a ne samo jednu, bošnjačku. Pa ne budi lijena, spremila se i otišla do Stambola. Uprkos tome što nije u tradiciji da se žena povlači po drumovima i traži pravdu. Vele da se u tadašnjem vaktu od Sarajeva do Stambola putovalo i po tri sedmice. Što Nizamu nije obeshrabrilo. Nego se obrela u carskoj prijestolnici i, bome, dobila svoju pravdu. Te sarajevskom kadiji nije preostalo ništa nego da joj tu njenu pravdu i dodijeli, i da prema carskom dekretu i postupi.
Bošnjačka tradicija vodi se po dvije, ženske linije (po tankoj krvi) – jedna po Arziji a druga po Nizami. Jedna je rođena i školovana za vrijeme mrskog socijalizma, dočepala se direktorske pozicije i marljivo dirinči kako bi se ono iz čega se ispilila i na osnovu čega je prava stekla zatrlo, zaboravilo i pobrisalo po što kraćem postupku. Druga je rođena mnogo prije – i danas je se sjeća samo pokoja marljiva istraživačica – ta je na svojoj koži osjetila da je Bog visoko a vezir daleko. Naučila da ima različitih tradicija. Da ima i pravde – sve dok ima otpora.
(e-novine.com)
Jednom mi je rekao, skoro osvetoljubivim tonom, da mu je cilj da „nekoliko generacija profesora lupa glavu“ sa njegovim knjigama
Menhetn Bič u okrugu Los Anđeles deo je takozvanog Južnog zaliva, koji se prostire južno od Santa Monike. Pedesetih godina, kad sam tamo odrastao, grad je uglavnom bio naseljen belcima iz srednje klase, i bilo je to lepo mesto. Igrao sam odbojku na plaži, a jednom godišnje održavala su se takmičenja u surfovanju i odbojci blizu Luke Menhetn. Tu sam 1961. završio srednju školu. Početkom leta 1970. godine, bio sam sa nekim prijateljima u priobalnom delu Oregona. Iznajmili smo kuću sa baštom, pecali pastrmke i lovili krabe na obližnjem pristaništu u Valdportu. Moj drug Čarli Vermont, pesnik, upoznao me je sa Dejvidom Šeclinom i njegovom ženom M. F. Bil. Oboje su bili pisci, i živeli su blizu nas, u mestu zvanom Biverkrik. Išli smo na žurke, gutali tripove i razgovarali o svetskim problemima.
Šeclin je pedesetih studirao sa Tomasom Pinčonom na univerzitetu Kornel, i dao mi je Pinčonovu adresu u Menhetn Biču. Kada sam otišao da posetim roditelje, pokucao sam i na njegova vrata. Odrastao sam u 32. ulici, a Pinčon je živeo u 33. U prvi mah je bio neljubazan, pa čak i paranoičan. „Jeste li vi g. Pinčon?“ upitao sam ga. „Ko pita?“ Kada sam mu objasnio da poznajem Šeclina pozvao me je da uđem. Bio je to mali, jednosoban stan, tipičan za taj kraj, oskudno opremljen. U stanu su bila neka deca i jedna devojka sa bebom. Ponudio me je kafom i cigaretom. Živeo je uglavnom na travi, kafi i Kool cigaretama. Bacili smo neku žvaku, o istoriji Menhetn Biča, o šezdesetim, o Los Anđelesu. Pričao sam mu o komuni koju sam osnovao u Nju Meksiku 1967. godine, o UCLA i časovima poezije kod Džeka Hiršmana. Tom je čuo za Džeka i njegovo glupiranje na predavanjima, kao i da se Džek protivi ratu u Vijetnamu.
Pinčon je uživao u tome da ga neka devojka iz komšiluka vozi po Los Anđelesu dok joj on izlaže svoje teorije o vojnoj industriji. Obično je gluvario u jednom lokalu koji se zvao Tommy's, gde su pravili dobre čizburgere sa čilijem, a Tom je imao običaj da na brzinu pojede dva odjednom. Mucao je i kada bi se uzbudio baš je zapinjao u govoru. Jednom mi je rekao, skoro osvetoljubivim tonom, da mu je cilj da „nekoliko generacija profesora lupa glavu“ sa njegovim knjigama. Rekao mi je da je Objavu broja 49 napisao pod uticajem Borhesa i za novac, ali da na kraju ništa nije zaradio, a i da mu se knjiga ne sviđa. Mislio je da je V dobar roman. Tog leta je pisao Dugu gravitacije, u koju je polagao mnogo nade. Na stolu je bila hrpa papira – isečaka iz novina, pisanih beležaka, papirića raznih boja – i ako bi pomislio da ste rekli nešto što vredi zabeležiti, dodavao bi nove. Rekao mi je kako više ne ide na plažu.
Njegova tadašnja devojka, koja je imala bebu, bila je ćerka jedne od glumica koje su igrale Lois Lejn u TV seriji Superman. Pinčonov krug prijatelja činili su vrlo mladi ljudi, uglavnom tinejdžeri. Ja sam imao 25 godina i tih nedelja sam bio njegov ubedljivo najstariji gost. Stekao sam utisak da Pinčon ne želi da pripada odraslom svetu srednje klase koji mu je bio namenjen. Uživao u mlađem društvu, od njih je dobijao više informacija, a i sam je bio detinjast. Često je pisao pod uticajem kafe i trave; to pokazuju i neka poglavlja u njegovim knjigama. Dosta smo razgovarali i o Rilkeu.
Iz ove perspektive, mislim da je Pinčon čitav život posvetio pisanju i eksperimentisanju sa idejama koje u književnosti niko nije isprobao. Sećam se da mi je jednom pokazao fioku punu priručnika o pištoljima i puškama. Oružje je smatrao za ambivalentne seksualne činioce podzemlja u čiji smisao je pokušavao da prodre. Književnosti nije pristupao sentimentalno: želeo je da njegove knjige budu velike i da na njima dobro zaradi. U to vreme ga je zastupala Kandida Donadio, i mislim da mu je bilo omogućeno da se u životu ne bavi ničim drugim osim pisanjem. Privatnost mu je bila zaštićena. Ako se dobro sećam, mogao je da zove sa svog telefona, ali ne i da prima pozive. Niko nije imao njegov broj. Imao je nekoliko istih zelenih somotskih pantalona i ljubičastih košulja i samo je to nosio. Moji stari prijatelji iz komšiluka rekli su mi da su ga viđali na ulici, ali da ih nije zanimalo ko je to. Što je njemu odgovaralo. Imao je svoje tinejdžerke i kad nije pisao zezao se sa klincima. Ali nikada nije pio. Njegov porok je bila trava.
Što se tiče knjiga koje je voleo, to je bilo zanimljivo. Obožavao je Helerovu Kvaku 22, govorio je da je to najbolji roman našeg doba. Takođe je cenio Džona Hoksa, čiji je roman Limunova grana smatrao vrlo značajnim. Tvrdio je da je Hoks neprevaziđen kao stilista. I naravno, voleo je Nabokova koji mu je predavao na Kornelu. Bio je zainteresovan za rad Dejvida Šeclina, i govorio da će se Dejvid jednoga dana vratiti tradicionalnom pripovedanju. Mislio je da je svet opsednut oružjem i paranojama i bio je u pravu. I danas je tako.
Preveo: Ivica Pavlović
(Preneseno sa www.pescanik.net)
Osobnost Nikolaja Gogolja, njegov život i stvaralaštvo nose u sebi mnoštvo elemenata koji izazivaju raznorazne nedoumice, znatiželju, očaranost, ali i odbojnost, pa i grubu osudu. Nakon objavljivanja njegovih najznamenitijih djela (najprije zbirki pripovijesti maloruskoga i peterburškoga ciklusa, a zatim komedije Revizor te romana Mrtve duše) Gogolj je proglašen ocem ruske proze, tvorcem realizma u ruskoj književnosti (s osobitom darom za realističku satiru), piscem koji je emancipirao rusku književnost od zapadnoeuropskih utjecaja te je usmjerio u pravcu koji će joj polovicom 19. stoljeća osigurati čelno mjesto u europskome i svjetskom književno-kulturnome kontekstu. No dok su mnogi kritičari, na čelu s Visarionom Bjelinskim i Nikolajem Černiševskim, uzdizali Gogolja u nebesa, drugi su ga s ne manjim žarom proglašavali klevetnikom Rusije, njezinim zlobnim karikaturistom, izdajicom koji zaslužuje ekspresno i nepovratno putovanje u Sibir. Taj smjer strastvena poricanja Gogolja kulminirat će početkom 20. stoljeća u stajalištu Vasilija Rozanova da je najnovija ruska književnost, u cjelini, „Gogoljeva negacija, borba protiv njega“. Naime, ruski su čitatelji, po Rozanovu, prihvatili mrtve duše kao stvarni odraz socijalnoga stanja cijeloga jednoga naraštaja – naraštaja hodajućih mrtvaca – te su zamrzili taj naraštaj. Zbog svoje „genijalne i zločinačke klevete“ Gogolj je zasluženo kažnjen patničkom i nesretnom smrću, ali je njegovo stvaralaštvo na negativan način utjecalo na razvoj ruskoga društva: „Upravo od Gogolja započinje u našem društvu gubitak osjećaja za stvarnost, baš kao što od njega započinje i odvratnost prema njoj.“
Zanimljivo je da je i sam Bjelinski, inače začetnik shvaćanja da je Gogolj genijalan socijalno-satirički književnik koji stvara u duhu naturalne škole, u relativno kratku razdoblju stubokom promijenio mišljenje o Gogolju. On je najprije na sva usta hvalio Gogoljevo književno stvaralaštvo, da bi nakon objavljivanja Izabranih mjesta iz dopisivanja s prijateljima (1847) optužio dotad hvaljena pisca da je „propovjednik knuta, apostol neukosti, zagovornik opskurantizma i natražnjaštva, panegirist tatarskih običaja“.
Iz rečenoga nudi se zaključak da je u samu Gogolju bilo nešto što je u kritičârâ izazivalo radikalno suprotne reakcije.
(N)i romantičar (n)i realist
Kompleksnost Gogoljeve poetike možda najviše dolazi do izražaja pri pokušaju da se njegovo stvaralaštvo ugura u neku od književnopovijesnih ladica. Tu su obično u igri dvije stilskoformacijske kategorije – romantizam i realizam, ali bi se s obzirom na satiričku protegu zrelih Gogoljevih djela (Revizor, 1836; Mrtve duše, 1842) moglo govoriti i o Gogoljevu priključku na klasicističku satiru (koja je, kao što je poznato, bila jedan od dominantnih žanrova u klasicizmu i prosvjetiteljstvu). S klasicizmom bi Gogolja mogla povezivati i prosvjetiteljsko-odgojna protega ne samo njegovih književnih djela nego i sveukupna intelektualnoga angažmana (pisma, kritike, eseji, pokušaj sveučilišne karijere). Dakako, racionalistička motivacija takvih odgojnih funkcija u Gogolja je zamijenjena mesijanističkim i propovjedničkim intencijama (osobito u završnici njegova djelovanja).
Nije posve uvjerljiva ni podjela Gogoljeva opusa na rane odnosno romantičke i zrele odnosno realističke radove. Iako u prvima prevladavaju romantički elementi poput fantastike, hiperboličnosti, tajanstvenosti, zagonetnosti te teme i motivi iz folklornih (ukrajinskih odnosno maloruskih) predaja, pjesama, bajki, običaja (Večeri u zaselku pokraj Dikanjke, prvi dio – 1831, drugi dio – 1832; Mirgorod, 1835), ipak gogoljolozi već u tim ranijim radovima jasno raspoznaju i realističke odnosno socijalnokritičke (satirične) elemente (npr. u pripovijestima kao što su Kočija ili Pripovijest o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem). Na sličan se način u realističkim djelima mogu pronaći elementi romantizma (fantastika i groteska Nosa, fantazmagoričnost Kabanice, povijesna idealizacija Tarasa Buljbe – koja u drugoj redakciji prelazi u povijesnu krivotvorinu, iluzijska intriga u Revizoru, lirske digresije u Mrtvim dušama).
Ako dakle u različitim stvaralačkim fazama nalazimo i romantičke i realističke elemente, ne znači li to da Gogolj nije ni romantičar ni realist, pa bi zapravo trebalo tragati za takvom poetičko-stilističkom pozicijom koja nadilazi logiku binarnih književnopovijesnih (stilskoformacijskih) opozicija. U najmanju se ruku sa sigurnošću može ustvrditi kako Gogolj pripada u red iznadformacijskih pisaca.
Po shvaćanju Jurija Manna, jednoga od vodećih ruskih gogoljologa, Gogoljeva realistička sklonost opisivanju svakodnevnoga, banalnoga života zapravo je skrivanje bezdana „običnoga“. Ordinarnost života varljiva je – ona u sebi skriva ponore fantastičnoga, strašnoga, demonskoga. Spajanje svakodnevice i fantastike, svakodnevice i demonologije, aktiviranje iracionalnoga u trivijalnoj, dohvatnoj stvarnosti – to su mehanizmi koji rade u Gogoljevoj prozi. Dolazi do grotesknoga i hiperboličnoga napuhivanja detaljâ, koji tako postižu supstancijalnu i značenjsku autonomnost, što rezultira nepredvidljivošću, somnabulnošću, fantazmagoričnošću (Nos). Pritom je načelo kretanja (kinetizma), kojemu su podvrgnuti likovi i cjelokupan siže, postavljeno izvan i iznad likova i radnje (fatalno djelovanje više sile), što zbivanju pridaje karakter mehaničnosti, beživotnosti, slučajnosti, odnosno unutarnje nepovezanosti i beznadnosti (osuđenosti).
Umrtvljenost kao konačan učinak svekolike dinamike najočitija je u završnoj sceni Revizora. Postupak zamrzavanja ili okamenjivanja grupne scene, gdje je skupina ljudi zahvaćena jednom kritičnom emocijom (strahom), Gogolj je, prema Mannu, preuzeo iz slikarstva – točnije sa slike Posljednji dan Pompeja Karla Brjullova. Drugim riječima, konstrukcijsko načelo slike preneseno je na teren komedije. (Podsjetimo da se i tragedija Boris Godunov Aleksandra Puškina, inače Gogoljeva književnoga idola, svršava masovnom – zaleđenom i zastrašujućom – scenom: „Narod šuti.“) U povijesti ruske drame Revizor je važan po tome što je unio još najmanje dvije novine. Prvo, ulogu glavnoga lika preuzima „fantazmagorična osoba“ – „lažljiva utjelovljena podvala“, kako je sam Gogolj okarakterizirao Hlestakova (zanimljivo je pritom da Hlestakov ne odabire sam ulogu lažnoga revizora, tj. varalice), a drugo – Gogolj odustaje od tradicije kažnjavanja poroka, odnosno od scenskoga finala kojim se razrješuje (dokida) krizna situacija.
Ništa manje metafizičan ni zloslutan (iako možda nešto manje drastičan) oblik konačnoga umrtvljivanja sižea jest motiv dosade, koji je također tipičan za Gogolja. Riječ je o nekoj nepopunjivoj i nesavladivoj praznini što dolazi na kraju priče. Kraja zapravo nema, nego se pripovijedanje prekida svojevrsnim upućivanjem na dosadu-bezdan. Najpoznatija je u tome kontekstu završna rečenica Pripovijesti o tome kako se posvadio Ivan Ivanovič s Ivanom Nikiforovičem: „Dosadno je na ovome svijetu, gospodo!“
U Kabanici je, pak, kraj pripovijesti doslovce povezan sa smrću glavnoga lika, tj. s aktivnošću utvare umrloga Akakija Akakijeviča Bašmačkina, koji iz onostranosti zahtijeva ispravljanje nepravde učinjene na ovome svijetu. 
Složenost Mrtvih duša
Roman Mrtve duše, objavljen kao prvi svezak zamišljene trilogije, najveće je, najsloženije, najsavršenije, najpoznatije Gogoljevo djelo. To je knjiga koja je „potresla svu Rusiju“. Složenost se očituje već u pokušaju da se djelo žanrovski specificira. Sam Gogolj dano djelo u podnaslovu određuje kao poemu: Čičikovljevi doživljaji, ili Mrtve duše. Poema. Takva odredba upućuje na autorovu namjeru da prikaže društveni i prostorni totalitet onoga što on zove Rus’ (a što mi na hrvatski, ne razlikujući pojmove Rus’ [pjesnički, mitski, simbolički prostor svih Istočnih Slavena] i Rossija [imperijalna državna tvorba Velikorűsâ, najveća država na svijetu – u kojoj sunce, doslovce, nikada ne zalazi], pogrešno prevodimo kao Rusija). Osim toga naziv poema može upućivati na osobni, lirski, angažman pripovjednoga Ja, koje se najjasnije i najeksplicitnije očituje u tzv. lirskim digresijama. (U nas se proučavanjem odnosa lirskih digresija i groteskno-satiričnoga aspekta romana bavio Aleksandar Flaker.) Nadalje, Mrtve duše aktiviraju elemente pikarskoga romana, putopisa, romana karaktera te romana svakodnevice (bytovoj roman). Mrtve su duše sve to zajedno i ništa od toga – jer je sinteza, odnosno cjelina, uvijek viša od svojih sastavnica.
Već spominjano načelo spajanja realnosti i metafizike ovdje se očituje kao prepletanje biznisa (poduzetništva, trgovine) i transcendencije (raskrinkavanja vraga kao trivijalnosti, pošlosti, i beskrajne ideje koju bi, po Gogoljevoj zamisli, morao poroditi neobuhvatni ruski prostor).
Mrtve duše nameću pitanje o naravi realizma (ili „realizma“) koji se obično pripisuje Gogolju. Dakako, potpuno je legitimno s književnopovijesnoga motrišta govoriti o tome piscu kao o ocu realizma ili kao o predstavniku naturalne škole (koja je zastupala stajalište da književnost treba oponašati i analizirati prirodu, odnosno zbilju, a ne – poput romantičara – izmišljati svjetove). Tu protegu možemo zajedno s Gogoljem nazvati zemaljskim realizmom, u što se dobro uklapa stajalište da njegova zrela djela imaju socijalnosatiričnu, raskrinkavajuću ulogu. Ruska kritika 19. stoljeća, a osobito Bjelinski i tzv. revolucionarni demokrati (Černiševski, Dobroljubov, Pisarev), čitala je Gogolja u tome kodu. Tek su književnici, kritičari i filozofi s početka 20. stoljeća (Merežkovski, Berdjajev, Bjeli, a zatim i Nabokov) obratili više pozornosti na drugu protegu Gogoljeva stvaralaštva – na ono što bi se moglo nazvati nebeskim, paklenskim ili jednostavno simboličkim realizmom. U tome je kontekstu možda najvažnija Gogoljeva misao kako je osnovni cilj književnosti – ismijati vraga: „Već se odavno trsim samo oko toga da se poslije mojega djela čovjek do mile volje ismije nad vragom.“ Ali to ismijavanje vraga, koje kreće od društvene i karakterologijske trivijalnosti (pošlost’), obrće se u nešto „čudno i strašno“ (Merežkovski). O tome svjedoči i ova Gogoljeva opaska: „Kada sam Puškinu počeo čitati prva poglavlja Mrtvih duša [...], Puškin, koji se uvijek smijao za mojega čitanja (ta on je bio velik poklonik smijeha), postajao je sve mračniji i mračniji, a napokon se sasvim smračio. Kada je pak čitanje završeno, progovorio je tjeskobnim glasom: ‘Bože, kako je tužna naša Rusija [Rossija]!’ Mene je to začudilo. Puškin, koji je tako poznavao Rusiju, nije primijetio da je sve to karikatura i moja vlastita izmišljotina. Tada sam shvatio što znači stvar uzeta iz duše, i uopće duševna istina, i u kakvu užasavajućem obliku može čovjeku biti predočena tama i zastrašujuća odsutnost svjetlosti. Od tada sam već počeo razmišljati kako da ublažim teški dojam što su ga mogle izvršiti Mrtve duše.“
Vidimo dakle kako realno postaje nadrealno i kako se imaginacija promovira u osnovni kriterij umjetničke istine. Pritom smijeh otkriva tajnu zla, a ismijavanje vraga obrće se u ismijavanje čovjeka, društva, Rusije – i to, na neki način, od strane sama vraga. Zato je Gogolj nakon objavljivanja svojih najvažnijih djela morao svaki put bježati iz Rusije u inozemstvo... Jedni zemaljski realisti nisu ga dakle bez razloga uzdizali u nebesa, dok su ga drugi s razlogom teško optuživali za klevetu domovine (ili, u svakome slučaju, države). A sâm Gogolj vjerojatno je bježao od vlastitih djela, od nadrealne tame kojom su bile obavijene njegove umjetničke vizije.
Posljednje pak Gogoljeve riječi: „Ljestve! Brže daj ljestve!“ svjedoče o trajnoj piščevoj potrebi da osigura oruđe kojim će se prebaciti u gornji svijet. No te iste ljestve možda još više govore o nesavladivu strahu od strovaljivanja u bezdan donjega svijeta...
(preneseno sa http://www.matica.hr/)
Filmovi postaju, neizbežnim protokom vremena, deo naših intimnih istorija, ali i više od toga: sastavni deo kolektivnog sećanja, gradivo koje se taloži u tlo po kome hodamo i živimo. Sada se odjednom i naizgled ničim izazvano javilo zanimanje za partizanske filmove; ako je tako u Hrvatskoj, gde na HTV-u ide ciklus tih filmova, e – onda je to ozbiljno.
Hajdemo prvo od intimne istorije. Klinci rođeni 1945/46. u bioskop su krenuli taman kad je raskid sa SSSR bio gotov i fiksiran, pa su bili pošteđeni obaveznog Pastira Kostje i Kako se kalio čelik (kasnije su tek, u Kinoteci, shvatili koliko su bili srećni). Domaća produkcija, međutim, pratila je misao druga Lenjina o važnosti kinematografije, ali je takođe uspela da pronađe i zaposli talente i majstore. Prvi film koji mutno pamtim je Slavica, projektovana na krevetski čaršav sa projektora od 16 mm u izvesnom hotelu u Biogradu na Moru, sredinom pedesetih. Kad smo krenuli u školu, nagledali smo se koječega, a američka propagandna serija dokumentaraca "Za šta se borimo" bila je hit među klincima (kasnije smo utvrđivali to gradivo i u Kinoteci). Od uže shvaćeno partizanskih filmova pamtim Kapetana Lešija sa nezaboravnim Aleksandrom Gavrićem (visok, brkat, lep ko slika): bio je to u stvari vestern, kao i većina tih tadašnjih filmova o NOB-u. Neko je bio dobro shvatio da ako već treba praviti propagandne filmove, onda je bolje držati se proverenog pristupa. Tih partizanskih vesterna bilo je mnogo, bili su odgovarajuće srcedrapateljni i melodramatski, jasni i jednostavni. Bila je i serija urbanih ilegalačkih trilera, kao inspirisana francuskim krimićima i sličnim ratnim filmovima o Pokretu otpora: Ne okreći se, sine, pa ono nešto o jevrejskoj devojčici (zaboravio sam ime, praštajte!) gde je debitovala prelepa Dušica Žegarac, pa legendarni Saša i na vrhuncu svega Valter. Čak su i Davičovu Pesmu ekranizovali – kako-tako. Kasniji Otpisani bili su samo usavršavanje i glancanje provereno uspešnog žanra, kao – uostalom – i briljantne Divlje svinje.
Naravno da jedna velika i jaka kinematografija, kakva je u novoj Jugoslaviji i bila, nije mogla da se ne razvija – formalno i sadržajima. Krajem šezdesetih oseća se polagano rastresanje "idejne poruke", nezavisno od Sesil B. de Milovskih superspektakala Neretve, Kozare i Sutjeske i njihove karikature Velikog transporta, koji su svi polako postajali industrija spektakla. Stereotip "naših" protiv "njihovih", ono što se u klasičnom vesternu zvalo "crni i beli šeširi", polako je ustupao pred autorskim i scenarističkim razmišljanjima, preispitivanjima i isprobavanjima ideoloških granica. To se moglo doživeti i kao kretanje misli u sledećem smeru: dobro, u redu, pobedili smo okupatora i domaće izdajnike već toliko puta; hajde sada da vidimo ima li u tome ratu još nečega osim puke pucnjave i po šablonu neizbežnih nesrećnih ljubavi po principu Za kim zvono zvoni.
Već su Divlje svinje bile znak da se nešto menja i razni Subnori su počeli tiho da reže, njušeći jeres. Onda je Tonči Vrdoljak snimio Kad čuješ zvona i U gori raste zelen bor. Nastala je izvesna galama uz prateće indignacije; sećam se toga jer sam tada radio na TV Zagrebu, pa su se ta gibanja odvijala preko naših glava.
Sve je to, međutim, bila dečja igra u odnosu na pojavu "crnog talasa" odmah zatim ili tu negde. Dva reditelja napravila su od partizanskog filma ono što su veliki američki reditelji krajem šezdesetih napravili od vesterna: prevrnuli su ih kao čarapu. Ta dvojica su Žika Pavlović i Bata Čengić; uskoro će im se pridružiti i drugi, neka mi oproste što im se ne sećam imena (ipak nisam filmski manijak). Film Bate Čengića Mali vojnici mene je bio "smrzao": jednostavan, jasan, briljantan i uznemiravajući do panike; kratko je trajao (dobro da se uopšte pojavio!) i pitanje je može li se više uopšte i naći na nekom CD-u. Onda se Žika Pavlović latio i tog žanra: Zaseda je snimljena tada, ali smo na nju čekali skoro do pada komunizma. Zaseda je završila sa partizanskim filmom i zato je u naslovu ovog teksta: bila je dvadeset godina ispred ostalih. Ako su Divlja horda i Pat Geret i Bili Kid apsolvirali vestern, Zaseda je apsolvirala pratizanski film, sasvim logično i razumljivo. Verujem da je i Žika shvatio da je malo prekardašio, vođen svojim uspomenama iz mladosti koje se vide u svakoj od njegovih knjiga. Crveno klasje pak na istoj je liniji revizije mita, ali na terenu slovenačkom i prerušeno u ljubavnu priču. Sve ostalo na tu temu manje-više je zanemarljivo, kao ponavljanje ili prerađivanje žanra na razne načine.
Sve je ovo, u stvari, pokušaj da se ispriča nešto o političkom i moralnom odrastanju jedne kinematografije. "Leši kapetan" – tako smo taj film zvali kao osmogodišnjaci, zbog pamtljive pesmice – početak je bezazlen i jasan, kako je to trebalo klincima; vestern, brate, etnički i politički korektan, crno-beo i kvit. Bezazleniji od toga i čak od legendarnog "Kekeca" bio je sladak filmić Poslednja dolina, o američkom pilotu oborenom negde nad Slovenijom (igrao ga je jedan sjajan i neverovatno simpatičan Afroamerikanac; je l’ se to tako kaže? ranije bismo rekli "crnja"), koga čuvaju i paze dvoje slovenačke dečice. Slavica i ostalo – bio je i jedan film o partizanskoj bolničarki koju je igrala ona lepa Nemica, Marija Šel – bilo je manje-više ista naivnost pakovana na različite načine. Proliferacija (razmnožavanje) te vrste filmova imala je, naravno, svoj uzrok i u republičko-pokrajinskoj ravnopravnosti, pa je svako morao da ima, ‘ajde ne baš "epopeju" federalnog značaja (i budžeta), ali "ovekovečenje na nepostojanoj celuloidnoj traci", što bi rekao Borhes. Slovenci, Hrvati (Dalmatinci još i posebno!), Bosančerosi, Srbi (sa sve Vojvođanima), Kosovari, Makedonci (nešto manje) i Crnogorci, zahvalni Mihajlu Laliću. Tutti quanti dobili su šta ih je spadalo, ali je onda taj žanr nekako dozreo – da ne kažemo tuknuo. Valjda od prezasićenosti bezazlenom naivnošću crnih i belih šešira (kao i vestern); svakako od nedostatka talentovanih filmadžija, mada ni u to nisam siguran: niko talentovan ne bi se bavio tuknutim žanrom, osim kao bezobraznom persiflažom i satirom tipa Crna guja ili Monti Pajton, ali dotle još nismo sazreli. Kad neko ovde na temu NOB-a snimi nešto nalik na Kvaku 22, plaćam vam svima piće u "Kaleniću". Uostalom, ni o vijetnamskom ratu još niko nije snimio tako nešto u Americi, a još ni četrdeset godina nije prošlo od kada su galantne saveznike helikopterima i u oblacima suzavca pokupili sa krova američke ambasade u Sajgonu (to se sada zove Ho Ši Min).
To što se sada javilo zanimanje za partizanske filmove – čak i u Hrvata, gde partizane vole manje nego u DSS-u – teško da je stvar "jugonostalgije", kako zli ljudi tvrde
, osim ako je ta nesretna "jugonostalgija" krivo definisana. Naime, prošlost se ne dade obrisati metodima koje je još Orvel pažljivo i sa uživanjem opisivao u Hiljadu devetsto osamdeset četvrtoj: bio je to previše težak zadatak i za sovjetsku vlast, kako svedoče zaplenjeni arhivi iz Smolenska, jedini autentični materijal o konkretnoj praksi staljinizma ikad dostupan (od 1958. pa donedavno). Pošto je tome tako, zanimanje mladog sveta za našu "bolju prošlost" (hvala, Pero!), njenu muziku, običaje, svakidašnji život, viceve, umetnost i sve neizbežno obuhvata i kinematografiju, možda bližu načinu opažanja te dece čak i od muzike. Tate i mame, bake i deke pričaju im o filmovima, spontano i nesvesni da ta deca te filmove ne znaju. Razdvojeni, kao sekirom, novim granicama i pratećim mržnjama i prezirima, zgađeni nad prostačkom i nezgrapnom propagandom koju oni bolje čitaju ("provaljuju" je prava reč) od nas matoraca, radoznali (hvala Bogu!), ti klinci hoće sve to da vide svojim očima i da onda donesu svoj sud. Živela "ekstaza komunikacija" (Badi Savić): deca sada mogu da poskidaju filmove sa neta, da ih menjaju između sebe, da zaključe kakvi su, zašto su im takvi i da to kažu. Neka to traje, jer ove su nove generacije vizuelno i filmski perceptivnije od starijih; njihovi će zaključci, kad se jednom pojave – a pojaviće se – biti dragoceno merilo, jer budućnost sudi o umetnosti, na žalost ili na sreću.
(vreme)
Scenarij za pilot-epizodu serije The Lone Gunman, u kojoj se avioni zabijaju u WTC, napisan je devet mjeseci prije pravog napada 11. rujna 2001, ali ovaj serijal nije jedini prorok u televizijskom programu
Mobiteli, laseri, put u svemir, biokemijsko ratovanje, genetski inženjering pa čak i pokretne stepenice te vrata na automatsko, senzorsko otvaranje samo su neki fenomeni, izumi i trendovi koje je u svojim knjigama pisanima između 1898. i 1933. predvidio legendarni pisac H. G. Wells, uz Julesa Vernea pionir znanstvene fantastike te istaknuti društveni i politički komentator.
Njegove kolege Aldous Huxley, koji je 1932. knjigom 'Vrli novi svijet' upozorio na distopijsku budućnost mentalne kontrole, države-roditelja i socijalnog inženjeringa hedonizmom te George Orwell, koji je 1949. klasikom '1984' najavio televizijsku manipulaciju i izmišljanje ratova, a i stvorio Emmanuela Goldsteina kao budući prototip mitološkog 'diznificiranog' negativca potrebnog vlasti i vijestima – zapravo Bin Ladena prije Bin Ladena – imaju također pozamašan udio u fenomenu 'literarnih najava' budućnosti 20. i 21. stoljeća, zapravo naše sadašnjosti.
The Lone Gunman
Jedna od teorija koja pokušava objasniti sve te silne 'koincidencije' kaže da su momci bili toliko precizni u svojim vizijama upravo zato što to uopće nisu bile vizije, ni plodovi mašte – povezani s političkim, industrijskim, bankarskim i intelektualnim silama svojih era, sva su trojica itekako dobro poznavala planove globalne elite i društvenih arhitekata, puno prije nego što su ih počeli provoditi u djelo. Huxleyjev brat Julian bio je predsjednik Britanskog eugeničkog društva i jedan od vodećih evolucijskih biologa i internacionalista 20. stoljeća, a Wells je napisao i knjige 'New World Order' (1940) i 'The Open Conspiracy' (1928), svojevrsne političke programe brisanja nacionalnih suvereniteta i globalnog ujedinjenja planeta pod jednom vladom, a koja će, kako je 1933. istaknuo u 'The Shape Of Things To Come', poprimiti svoje prve obrise u Iraku, mjestu rođenja Novog svjetskog poretka.
Osim političkih radova, Wells je bio javni eugeničar i istaknuti član elitnih društava Coefficients Club i Fabian Society te i kao takav nikada i nije bio samo pisac fikcije, a na njegovu važnost u društveno-političkoj klimi prve polovine 20. stojeća ukazuje i to da je Winston Churchill neke od svojih najvećih govora pisao izravno inspiriran rečenicama iz Wellesovih djela 'Rat svjetova' i 'Moderna utopija'. 'To je kao da Tony Blair posuđuje fraze iz 'Zvjezdanih staza' i 'Dr. Who'', kaže Dr. Richard Toye, predavač povijesti na sveučilištu Cambridge. Jedan drugi profesor, Oliver Curry, stručnjak za evoluciju, za BBC je izjavio da će ljudska vrsta u idućih 100.000 godina posve izbrisati razlike među rasama te biti podijeljena na dvije velike podvrste, jednu fizički i intelektualno razvijenu i drugu kržljavu, podaničku – gotovo identične onima o kojima je Wells pisao u romanu 'The Time Machine', što je samo nabacilo još jednu 'viziju' na hrpu već ispunjenih predviđanja.
Naravno, to ne znači da je Wells bio Nostradamus i braća Tarabić u jednom tijelu, iako bi nekima takvo objašnjenje bilo najjednostavnije i vjerojatno prihvatljivije od velike 'otvorene zavjere'. A to kojem društvu pripada Chris Carter, kreator 'Dosjea X' te je li i on reinkarnacija velikih proroka i kakve je točno informacije imao čak devet mjeseci prije 11. rujna 2001. također nitko ne zna, ali ostaje činjenica da su proročansku ulogu ukoričenih djela puno godina nakon Wellsove smrti preuzeli televizijski serijali, koji ponekad zastrašujuće točno pogađaju budućnost. Čak do te mjere da idu u detalje – baš poput pilot-epizode sada već legendarnog serijala 'The Lone Gunman', spin-offa 'Dosjea X', koja i danas, osam godina kasnije, uzrokuje češkanje po glavi svih analitičara, ali i samih autora serije.
Doduše, pola godine prije povijesnog 11. rujna, kontroverzni i danas pokojni američki radijski voditelj William Cooper u eteru je najavio kako očekuje skori napad na SAD, objasnivši da će krivac biti američka vlast, koja će najvjerojatnije optužiti CIA-inog agenta Bin Ladena; zatim je neka tri mjeseca prije napada, u ljeto 2001, isto ponovio i radijski voditelj Alex Jones. No ipak, ono što su scenaristi i producenti 'The Lone Guman' učinili prije svih jest to da su čak DEVET mjeseci prije 11. rujna napisali i pripremili epizodu koja detaljno prikazuje ono što se događalo tog kobnog dana u New Yorku. I baš poput Coopera i Jonesa, za zločin optužili vlastite tajne službe, koje su preuzele kontrolu nad zrakoplovima i zabile ih u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra, a sve s ciljem izazivanja profitabilnog rata za koji je potrebna podrška ljute i uspaničene nacije.
- Ono što me najviše uznemiruje jest to da ako ja kao pisac fikcije mogu izmisliti takav scenarij, onda i ljudi koji imaju moć i vlast i čiji je posao zamišljati ovakve scenarije, mogu učiniti isto to, izjavio je Frank Spotnitz, jedan od producenata 'The Lone Gunman'. Condoleezza Rice, savjetnica za nacionalnu sigurnost SAD-a, prisjetimo se, izjavila je: Mislim da to nitko nije mogao predvidjeti... da bi koristili otete zrakoplove kao projektile – očito nije gledala televiziju.
Jack Bauer ima posebnu poziciju u neobičnom trendu. Optuživali su ga da glorificira i opravdava mučenje kao nužnu i pomalo 'seksi' manifestaciju novog američkog 
patriotizma, a cijelu seriju '24', zbog Dennisa Haysberta u ulozi crnog američkog predsjednika Palmera neki danas shvaćaju i kao javni trening za Obamu. Potonje možda i nije bilo namjerno, ali je zasigurno imalo učinka – jer ako može kod Bauera, može i u komšiluku.
Tu priča o televizijskim proročanstvima ne staje, a jedan od fascinantnijih starijih 'proročanskih' TV projekata je i 'The Year Of The Sex Olympics', britanska 'televizijska predstava' o budućnosti televizije i društva, snimljena još 1968. Scenarist Nigel Kneale jedan je od cjenjenijih britanskih scenarista proslavljen i po – gle koincidencije! – adaptacijama Orwellovih i Wellsovih romana za male ekrane te čovjek kojeg nazivaju 'ocem moderne televizije', a u svom prvom razvikanom projektu 'The Year Of The Sex Olympics' zamislio je svijet budućnosti u kojem ljudi 24 sata dnevno ovise o televizijskom programu, hipnotizirano buljeći u sve što im se servira. Vladajući establišment, uplašen naglim porastom globalnog stanovništva, gledatelje 'terorizira' pornografijom, kako bi im ubio volju za seksom. No kad se ljudi zasite takvog programa, direktor televizije dobije sjajnu novu ideju – odvesti izabranu obitelj na otok i snimati ih 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu pa to emitirati pod nazivom 'The Live Life Show'! Proći će nekoliko desetljeća do pojave 'Big Brothera' i eksplozije reality televizije, koju je Nigel najavio još šezdesetih, upozorivši s 'The Year Of The Sex Olympics' na dobre i loše strane njezine garantirane popularnosti.
MI5 aka 'Spooks'
Britanska serija 'The Troubleshooters' emitirala se u razdoblju od 1965. do 1972, a u prvoj sezoni, prije tranzicije u kolor emitiranje, nosila je ime 'Mogul', prema međunarodnoj naftnoj kompaniji, kolektivnom 'glavnom liku' serijala. Tri dana prije negoli je u stvarnom životu British Petroleum počeo bušiti Aljasku u potrazi za naftom, 'The Troubleshooters' je šokirao gledatelje prikazujući posve isti scenarij u jednoj od svojih epizoda, snimljenoj nekoliko mjeseci ranije. I to nije sve. Jedna epizoda govorila je o preuzimanju kemijske kompanije od strane Mogula – BP je istu stvar učinio do kraja istog tjedna u kojem je ona bila prikazana! Epizoda u kojoj se dogodila eksplozija naftne bušotine nije ni stigla biti emitirana, prije negoli je grunula u stvarnosti na Sjevernom moru. Predvidjeli su podvodne baze naftnih kompanija pa čak i najavili tadašnju cijenu nafte prije vijesti i TV Dnevnika, a to koliko je serija bila bliska stvarnosti govori podatak da je glavni glumac Geoffrey Keen pozvan na elitnu večeru Kluba naftne industrije, gdje su ga prigrlili kao jednog od kolega.
'MI5' (na lokalnom tržištu emitirana pod nazivom 'Spooks'), još jedna britanska serija, ovog puta špijunske tematike, govori o tajnoj službi iz naslova, a njezina radnja baš kao da je pisana u uredima istih tih tajnih službi. Glavni glumac Robert Penry-Jones je 2007. usporedio snimanje 'MI5' s čitanjem novina: Ponekad scenariji dolaze u isto vrijeme kada i novine, s posve istim pričama. To je zastrašujuće.
I baš poput 'The Lone Gunman' s druge strane Atlantika, 'MI5' aka 'Spooks' najavio je terorističke napade u Londonu, a scene napada u podzemnoj željeznici snimljene su prije negoli su se 7. srpnja 2005. uistinu i dogodile. Morali smo promijeniti neke stvari prije emitiranja, jer je sve bilo pomalo neukusno, kaže Penry-Jones, dodavši:
- Činilo se kao da zarađujemo na tome što se dogodilo, ali mi smo sve to snimili dan prije negoli se uistinu dogodilo.
(tportal.hr)
Hrvatska nam je povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.
Kada se svojedobno hrvatski povjesničar Neven Budak drznuo posumnjati u velebnu krunidbu Tomislava za hrvatskog nam kralja u pustopoljini kod Duvna zagonetne 925. godine, kao podatak koji je zabetoniran u našoj domoljubnoj svijesti, inženjeri nacionalnih duša skrili su taj rad od nježnih ušiju hrvatskih učenika.
I Odjel za srednjovjekovnu povijest Hrvatskog instituta za povijest smatrao je svojom dužnošću prosvjedovati protiv podatka na internetskim stranicama Stalne misije Hrvatske pri UN-u u New Yorku kako dotični Tomislav nije prvi hrvatski kralj. Hrvatska povijest puna je mitskih sablasti i ideoloških interpretacija. Što smo mi sve u školama učili iz nacionalne povijesti, a za dosta toga se slobodno može reći da je bio konstrukt koji bi trebao potvrditi neupitnu povijesnu slavu i starost Hrvata, nakon čega bi nam ponosito tek trebala spuznuti suza radosnica preko časnog obraza.
Povijesna magla
Kao rijetko koja znanost povijest je podložna pretjerivanju, skrivanju i blago rečeno nevjerodostojnoj interpretaciji događaja, likova i pojava. Mnogo toga u školi smo učili kao povijesnu činjenicu koja se nije smjela dovoditi u pita-nje iz viših nacionalnih ili političkih interesa.
google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Ako je netko pokušao nešto drugačije prikazati, u najmanju je ruku bivao pribijan na stup nacionalnog srama ili proglašavan izdajnikom jer se posumnjalo u neku veličanstvenu pobjedu, koja zapravo to nije, ili genijalnu zamisao nekoga našeg predalekog vladara koji nam osim sumnjivih fragmenata, nekakvih slova na kamenu, nije ostavio puno pouzdanih podataka o svom postojanju.
Hrvatska povijest morala se ugurati i u šablone država i političkih tendencija u kojima smo dulje ili kraće vrijeme bivali. Hrvatska nam je zato povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.
Stvaranje ‘dobrih’ Hrvata
No, problem možda ne bi bio toliki da se radi samo o dalekim vremenima zavijenima u zagonetnost zbivanja na hrvatskom kršnom kamenjaru, da se bajkovitost hrvatske povijesti nije proširila do današnjih dana.
- Pitanje je koliko su povjesničari spremni biti hrabri i otvoreni da ne dopuste da ih se iskorištava za podgrijavanje nacionalnih mitova, neovisno o reakcijama. Naravno da je povijest znanost koja interpretira, ali je ipak znanost. I učenje povijesti nema odgojnu funkciju, odnosno nije funkcija učenja povijesti u školama ta da se stvaraju ‘dobri’ Hrvati - kaže povjesničar Tvrtko Jakovina.
- Sve nacionalne povijesti slijede istu šprancu. Sve dijele nekoliko zajedničkih odrednica: trude se dokazati da nacija ima dugi i stabilni kontinuitet pa su tako sve redom stare odvajkada, vuku podrijetlo iz mračnih šuma i pustopoljina pradavnih vremena. Nacionalne povijesti polažu puno pažnje srednjem vijeku, kada se formiraju osnovne karakteristike nacije.
A svaki pristup proučavanju povijesti kao da piše o razvoju čovjeka, pa imamo različita vrednovanja povijesti: bolja i lošija razdoblja, uspone i padove, propasti i slavne povratke, što samo podcrtava da se radi o konstruktu - objašnjava nam povjesničar Stefan Berger, profesor na Sveučilištu Manchester i voditelj projekta “Prezentiranje prošlosti - Pisanje nacionalnih povijesti u Europi”.
Goli opstanak
Sve povijesti barataju kanonom nacionalnih heroja, koji kadšto taj epitet objektivno ne zaslužuju ili se u jednom trenutku slave, a možda im je herojstvo sumnjivo. Naravno, postoje i nacionalni neprijatelji, koji su za druge - heroji. Svima je važna rasprava o granicama, odnosno teritorijima. Raspravljaju o tome tko poseže pravo na njihovo iskonsko područje ili pak koliko je “njihova iskonskog teritorija” izvan matične zemlje.
Dakle, svi narodi imaju svoje guste šume i močvare, tragična polja i junačke gudure iz kojih su došli njihovi preci, svoje Tuge i Buge, Zvonimire, Tomislave i ine, a sasvim je sigurno da nismo jedina nacija s posebnom misijom ili ona koja bi bila nepravedno zakinuta. Može se reći da svaki narod zaslužuje povijest kakvu ima, ma koliko je ukrašavao, revidirao i mitologizirao. Hrvatska povijest prepuna je različitih interpretacija, ovisno o trenutačnim potrebama - od “vjekovne borbe za južnoslavensko ujedinjenje” do “tisućljetne borbe za nacionalnu samostalnost”.
Hrvati se bore uglavnom za goli opstanak od raznih izrabljivača, bilo ideoloških (nacisti, komunisti) ili pak osvajača (Srbi, Mlečani, Turci, Mađari, Austrijanci).
1. Dolazak Hrvata na more
U naše iskonske krajeve, na kojima su već obitavale razne civilizacije, narodi i države, dolaze prahrvati. Oni se u romantičnoj verziji slike Otona Ivekovića predstavljaju kao krotki vizionari koji su s brda zamišljeno zagledani u pučinu i tada još nebetoniziranu obalu, a ne onakvima kakvi su bili - prljavi i znojni koljači i osvajači koji su u rosnu zoru 614. godine sravnili sa zemljom jedan razvijeni grad poput Salone. U prvim redovima tih divljačkih hordi bili su i Slaveni, odnosno prahrvati. Tko im je bio vođa ni ne znamo, jer nema nikakvog pisanog traga. Nije ni čudno - bili su nepismeni. Hrvatska je historiografija taj prljavi posao rušenja i razaranja dobrohotno svalila na Avare, kojih je također bilo u toj hordi i čije karakteristike nisu bitno drugačije od starohrvatskih, ali ipak nisu sami razarali . Doduše, popljačkana Salona još se održala desetljećima prije nego što je sasvim propala, a Hrvati su polako osvajali svoja nova “vjekovno naša” ognjišta . Mi baštinimo njihova davna osvajanja ( jednostavno - tu živimo) i prihvaćamo ih jer su nam ti naši preci ostavili taj teritorij u amanet. Hvala im.
2. Ljudevit Posavski
Knez panonske Hrvatske od 810. do 823. godine, smatra se jednim od najvećih boraca za hrvatsku samostojnost i slobodu. Suprotstavljao se naletima Franaka tada vodeće
europske kraljevine, ne želeći prihvatiti njihovu čizmu. Franci su, moćniji i brojniji, poduzeli čak šest ofenziva protiv drčnog Ljudevita i konačno ga 822. porazili (ili ovaj nije ni ulazio u zadnju bitku) i natjerali u bijeg. U ovoj povijesnoj priči dosta je loše prošao i knez primorske Hrvatske Borna, koji je potpisao pakt s Francima te je tako obilježen kao protuha i izdajnik. Za Ljudevita se vezuje i legenda da je nakon poraza pobjegao u Srbiju, odnosno među Srbe. Povjesničarka Nada Klaić dokazuje da je Ljudevit pobjegao u mjesto Srb (pa je zato došlo do zabune). No, golica teorija da je Ljudevit zbrisao među Srbe, gdje ga je tamošnji vladar, navodno kako i priliči, lijepo ugostio. Ipak, Ljudevit ubija tog vladara, misleći da će ga ovaj izdati Francima s kojima je bio u talu. Štoviše, preuzima vlast, ali su ga Srbi poslovično nezadovoljni hrvatskim vladarima prognali. Stiješnjen razvojem događaja, Ljudevit kasnije prihvaća vrhovnu vlast franačkog vladara, premda na kraju balade ipak bježi kod kneza Ljudemisla u Dalmaciju, ali jedne sparne noći 823., zlu ne trebalo, dokonča život nestašnog junaka Ljudevita. Saga o Ljudevitu vrlo je zgodna za sva razdoblja hrvatskih udruživanja i razdruživanja.
3. Krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju
Ne postoje činjenični dokazi i artefakti koji bi potvrdili da se u maglovitom srednjovjekovlju - 925. godine - to stvarno i dogodilo. No, za Hrvate podatak je historijski, nacionalno i politički neupitan. Jedino što bi išlo u prilog tome jest činjenica da su samo Hrvati, pored onakve obale, vladali i krunili se u nekakvim vukojebinama sličnijima Tolkienovim zlosretnim carstvima. No, iako se ne može potvrditi da je Tomislav stvarno okrunjen te kada se i gdje to zbilo, ipak ga smatramo prvim hrvatskim kraljem. O tome govori i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.
4. Kletva kralja Zvonimira
Kralja Zvonimira su prema legendi ubili poslovično nezadovoljni Hrvati u selu Kosovo kod Knina 1089. Ojađeni Zvonimir uvrijeđeno je prokleo Hrvate da će tisuću godina biti bez države. I stvarno, država propade, a Hrvati su samostalni postali tek nakon 900 godina, što je potaklo neke “povjesničare” da spomenu kako je Zvonimir zapravo prokleo nezahvalne Hrvate upravo na toliko godina! Legendu spominje Ljetopis popa Dukljanina iz 12. stoljeća koji je u 15. stoljeću preveden na hrvatski.
5. Petar Svačić i bitka na Gvozdu
Legenda o “narodnom kralju” Petru Svačiću (po najnovijim izvorima radi se o Snačiću), koji je u bitki s Mađarima 1097. godine na Gvozdu, danas njemu u čast Petrovoj gori, želio spriječiti propast hrvatske kraljevine. Petar je želio spriječiti neminovno stapanje hrvatskog kraljevstva u Ugarsku. Neosporno je da se bitka odvila u svibnju na propupalim obroncima Gvozda (ali se ne zna točno ), ali ne zna se s kakvom je vojskom raspolagao i u kojem je statusu Petar tamo bio. No, izginula je vojska, ali i sam kralj Petar. U školama je slavljen kao neprijeporni heroj koji je pokušao nemoguće, a posebno se naglašavala naknadno osmišljena odrednica - narodni kralj.
6. Bitka s Tatarima
Grobnička bitka 1242. godine, gdje su se prema neprovjerenim vijestima sukobili Hrvati s Tatarima, po svoj prilici nije se nikada ni zbila. Hrvati su naravno u toj virtualnoj povijesnoj bitki slavili. No, to nije smetalo Franji Tuđmanu da organizira velebnu proslavu u povodu godišnjice bitke koja se nije ni dogodila, što je ipak bolje nego kod Srba koji pak slave bitku koju su izgubili.
7. Matija Gubec i Seljačka buna zagorskih kmetova 1573.
Seljačka buna zagorskih kmetova rezultirala je mnoštvom mitova vezanih uz Gupca osobno,
a koji su se kasnije tumačili kao povijesne činjenice. Prema legendi koja se u školama predaje kao činjenica, seljačkog su vođu prvo malo mrcvarili užarenim kliještima, a kasnije ga oholo okrunili užarenom željeznom krunom. Da bi ga nakon te torture mađarski vlastelin Morencz Bahiczy bezočno još i raščetvorio! Brkati zagorski seljak ušao je u povijest, a ujedno je, navodno, povijesni lik s najvećim brojem ulica u Hrvatskoj. Glavni negativac cijele priče je feudalac Franjo Tahi. Uvriježilo se da je glavni uzrok Seljačke bune bilo zlokobno i nepristojno ponašanje te feudalne vucibatine, ali ipak su korijeni drugačiji i imaju u sebi prije svega ekonomske razloge. Priča se uklapala u kasnije antimađarske korijene hrvatskog otpora.
8. Urota zrinsko-frankopanska 1671.
Mnoštvo se legendi i priča stvorilo oko urote Zrinskih i Frankopana 1671., u kojima se ističe njihova hrabrost i mudrost te “stradanje za Hrvatsku”, a zapravo moramo priznati da se urota vodila vrlo loše i neorga-nizirano, amaterski, što pak potvrđuje njezin neosporno hrvatski karakter. Habsburgovci su htjeli neograničeno vladati te su nastojali u Hrvatskoj ukinuti bana i Sabor. Zrinski i Frankopan vucarali su se po Europi u potrazi za saveznicima . Bili su u Francuskoj, Poljskoj i Veneciji, ali nisu ozbiljno shvaćeni niti prihvaćeni. Tada čak pristaju na suradnju s Turcima, i to na način da bi Hrvatska bila u vazalnom odnosu, a Zrinski prihvaća da sultanu plaća i danak! No, uvjet je da on bude vladar s nasljednim pravom. Nakon toga logično je pitanje ima li u svakom zlu i nešto dobra.
Car Leopold I., koji je doznao za antidržavno vršljanje hrvatskog dvojca, zove ih u Beč 1670., tobože radi pomirenja. No, čim su stigli, dao ih je uhititi i zatočiti u zloglasnu kulu u Bečkome Novom Mjestu. Osuđeni su zbog urote i izdaje, i to odsijecanjem desne ruke i glave. To je 30. travnja i izvršeno. Osim toga, postoji još jedna legenda vezana uz zaplotnjački rad hrvatskog dvojca - oni su u ćeliji, suprotno legendama, navodno preklinjali za oprost, kako mrki carski dželat ne bi dekapitirao njihove plemenitaške glave. No, glave su im se ipak otkotrljale u nedokučiva bespuća hrvatske povijesnice.
9. Ilirski preporod 1830. - 1843.
To je općeprihvaćeni naziv za kulturni, nacionalni, društveni i politički pokret koji se u prvoj polovici 19. st. razvio u Hrvatskoj u ozračju narodnog preporoda. Današnja historiografija više ga voli nazivati Hrvatski narodni preporod, kako bi izbjegli komplicirana objašnjenja da je pokret nazvan Ilirskim (premda jest bio iskonsko hrvatski) jer je imao za cilj kulturno i političko jedinstvo “Ilira”, odnosno svih Južnih Slavena. Hrvatski ilirci su vjerovali da Južni Slaveni imaju jedinstveni jezik, pa su ga i zvali ilirskim. Tako su, recimo i bosanski jezik nazivali najmilozvučnijim ilirskim narječjem. No, Srbi i Slovenci nisu tada prihvatili te “ujediniteljske kulturno-političke” ideje iz Hrvatske. Obostrana nepovjerenja su, vidimo, tradicionalna, što ne treba uvijek biti loše. No, bez obzira na te ideale, Ilirski preporod nije bio projugo-slavenski u današnjem smislu riječi, kako se to u jednom periodu prenaglašavalo. Ne treba zanemariti i taj važan detalj, kao što bi to neki rado danas učinili. Kontekst je naravno bio drugačiji, a to se kod nas poslovično previđa. Bilo kako bilo, ideja “južnoslavenskog jedinstva” nastala je u krilu hrvatske inteligencije 19. stoljeća. To je bilo i razumljivo zbog miješanja raznih interesa na ovom našem malom prostoru - austro-mađarski pritisak s jedne, talijanska asimilatorska politika s druge te turska osvajanja s treće strane učinili su naše prilike prilično nelagodnima i opasnima te se stvorila preporodna ideja koja je nama Hrvatima pomogla da se nacionalno izgradimo te teritorijalno zaokružimo.
10. Radić: ‘Ne srljajte kao guske u magli’
Usklik vođe Hrvatske republikanske seljačke stranke Stjepana Radića u Saboru “Ne srljajte kao guske u magli”, u jeku žučne rasprave o ujedinjavanju sa Srbijom, često se spominje u smislu proročanskih riječi kojima je, poput spomenutog nesretnog uvredljivca Zvonimira, želio upozoriti Hrvate da ne ulaze u jugoslavensku zajednicu sa Srbima. Riječi su stvarno izrečene, ali tada nisu izazvale ni takav efekt niti je to tada tako shvaćeno. Taj Radićev, na kraju ipak proročanski, usklik tek se počeo rabiti kada je ujedinjenje u jednu državu pokazalo svoju pravu narav. Zapravo tusti Radić nije govorio protiv ujedinjenja, nego se protivio načinu na koji se ono izvodi. U Jugoslaviji se ta rečenica nije ni spominjala, a kasnije je dobila na gotovo kultnom značenju, premda ona sama po sebi, i da je stvarno izgovorena u kontekstu koji joj se sada pripisuje, ne mijenja na stvari. Odsrljali smo svoje.
(jutarnji list)
Pred smrt Nabokov je svoju suprugu Veru zamolio da uništi nedovršeni roman. Umjesto toga, rukopis je završio u sefu a o njegoj sudbini je odlučivao piščev sin Dmitri
Philip Wald, groteskno debeli znanstvenik sičušnih stopala, opsjednut smrću i vlastitim dokidanjem, njegova znatno mlađa lijepa supruga Flora koju je oženio jer ga podsjeća na mladenačku ljubav i životnu opsesiju. Tu je i slikar, jedan od mnogobrojnih Florinih ljubavnika, koji je o svojoj ljubavnici napisao roman “Moja Laura”.
Ljubavni trokut
Ta trojka trebala je tvoriti trokut posljednjeg romana Vladimira Nabokova “Laurin original” koji će idući tjedan biti objavljen u svijetu, a zahvaljujući izdavačkoj kući Vuković i Runjić, paralelno s engleskim bit će objavljeno i hrvatsko izdanje. Priča o romanu je dobro poznata: Nabokov je na rukopisu grozničavo radio sve do samog kraja života, ispišujući na sitnim papirima fragmente nečega što je smatrao kako će biti njegovo remek - djelo. Nabokov je, naime, imao običaj pisati rukom skice i onda ih, kad bi napisao sve što je naumio, unedogled preslagivao dok ne dobije tekst s kojim je zadovoljan.
Predstava za cijeli svijet
Kad je shvatio kako mu vrijeme ističe, suprugu je zamolio da uništi rukopis. Vera Nabokov za taj čin nije imala snage i pohranila ga je u sef u Švicarskoj, te prepustila sinu Dmitriju konačnu odluku. Neodlučni sin posljednje dvije godine radio je predstavu za cijeli svijet oko toga hoće li ga objaviti ili neće. Konačno je odlučio proglasiti ga “briljantnim, radikalnim djelom, srži očeva stvaralaštva” te urbi et orbi priopćio kako će ga izdati kao knjigu, unaprijed opisanoj kao “izdavačkoj senzaciji godine”.
google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Objava nedovršenih rukopisa tema je oko koje bi unedogled mogli listati razloga za i protiv. Nemoralan čin, nepoštivanje jasne želje pokojnika, iskorištavanju njegove slave - jasni su razlozi protiv objave.
Nije to tako jednostavno, da ga je Nabokov hio uništiti, uništio bi ga sam, uostalom, nije Nabokov bilo koji pisac, nego jedan od najznačajnijih pisaca koji su stvarali u XX stoljeću, svaki redak koji je napisao potencijalno je zanimljiv - mogli bi glasiti protuargumenti.
Sve emocije koje povlači rasprava pojavit će vam se i tijekom čitanja ovog “roman u nastanku ”. I uzbuđenje što imate uvid u nepoznati rukopis velikog pisca, ali i sram i nelagodu zbog toga što čitate nešto što vjerojatno živi Nabokov ne bi dopustio nikome.
I kud baš Nabokov, autor poznat po do savršenstva dotjeranom jeziku, prozi tako bliskoj poeziji.
Opsesivni motivi
Književniku kojem je svaki zarez, svako slovo bilo isuviše važno. Književniku kojeg je, kao što je dobro poznato, malo što tako izluđivalo kao banalne interpretacije kako “Lolite” tako i bilo kojeg drugog njegovog djela. Teško se ne zapitati, ako su se banalno tumačila djela koja su bila savršene cjelina, što li će se tek govoriti o nečemu za što postoji samo nacrt priče i što mistično završava karticom sa sedam riječi: izbriši, precrtaj, obriši, izbaci, ukloni, otri, prekriži.
No, zasad se može odgovoriti tek na neka pitanja koja su se povlačila proteklih godina.
Hoće li Nabokovljev ugled objavom “Laurinog izvornika” biti narušen. Ne, genij je genij čak i u skicama.
Možete li zavoljeti Nabokova samo na temelju ove knjige? Teško.
Ima li u tekstu dovoljno “materijala” za one koji znaju i vole njegov opus? Da, tu su i opsesivni Nabokovljeve motivi, teme, jezični biseri i suptilni Nabokovljevi migovi. Floru tako, primjerice, pokušava zavesti Hubert - Hubert, ljubavnik njezine majke a rusku književnost predaje joj “profesor bespomoćna izraza lica kome je njegov predmet bio nasmrt dosadan”.
Uvid u kreativni proces
Moglo bi se, također, na temelju dosadašnjih Nabokovljevih knjiga zaključivati što je Nabokov želio napraviti. Ali, mi to ne znamo i ne možemo znati. Možemo tek upisivati, dopisivati, objašnjavati i banalno zaključivati.
U jednoj od prvih kritika koje su se pojavile američko - bosanski pisac Aleksandar Hemon napisao je: “Može se reći kako ono što je objavljeno kao roman pod nazivom “Laurin original - Umiranje je zabavno” nije rezultat onoga što bi Nabokov želio ili pozdravio. Ne samo da objavljivanje nedovršenog rukopisa ide protiv njegovih jasnih želja, nego i protiv njegovog umjetničkog senzibiliteta, protiv čitavog njegovog života kao umjetnika. Prebolestan da uništi papire koji su sadržavali “Laurin izvornik”, majstor je sad vječno izložen blještavom pohlepnom svijetu znanstvenika, izdavača i svih mediokriteta koji će se poigravati karticama s pečatom bespomoćnog genija. Teško da je umiranje zabavno, ali sigurno je kako je čitanje “Laurinog originala” beskrajno tužno”.
Teško se ne složiti s Hemonom. No, isto tako malo je vjerojatno kako ćete odoljeti da ne pročitate “Laurin izvornik”. U tom slučaju, samo se treba prisiliti da neprestano imate na umu kako ne čitate Nabokovljev roman nego ste dobili jedinstvenu priliku uvida u kreativni proces stvaranja velikog umjetnika. Možda je to i dovoljno.
(jutarnji list)
Danas je tačno dvadeset godina otkad su nestrpljivi ljudi lakomisleno počeli da ruše Berlinski zid. Bio je to kraj naučnog socijalizma, Varšavskog ugovora, trabanta i vartburga, ali ne i kraj hladnog rata. Mogli su i da ga ostave takvog kakav je, samo bez graničara. Uskoro su se pokajali, ali je bilo kasno, jer je Zid već bio usitnjen u kamenčiće-suvenire i rasprodat na malo. Istočni Nemci sada pate od Ostalgije (Ost: Istok, DDR), kako čujem, a onim zapadnima nedostaje Zid. Odmah se bio pojavio i vic: trči istočni Nemac na Zapad i viče "Mi smo isti narod!", a zapadni Nemac ga hladno gleda i kaže "I mi smo".
Proveo sam neke važne mesece mog života u Berlinu, usred hladnog rata. Jedrio sam po Vanzeu, hodao sam satima pored Zida, svetskog čuda i predmeta mog nastranog obožavanja. Zid je bio opredmećeni Duh Vremena (Zeitgeist), opipljiva suština stvari (filozofski žargon ovde je neizbežan, usred smo Nemačke). Moj drugar Volfgang Lefevr, filozof, živeo je odmah tu, pored Zida, tamo gde su u Berlinu živeli avanturisti, siromašni studenti, Turci, Jugosi i ostali gastarbajteri. Jedne snežne noći, pričao mi je, došao mu je prijatelj u goste, a kapija je bila zaključana. Prijatelj se drao sa ulice (to je bilo pre električnih brava i mobilnih telefona), Volfgang mu je bacio ključeve sa trećeg sprata, ali čovek nije mogao da ih nađe u snegu i po mraku. Onda su se upalili svi reflektori sa istočne strane, čovek je našao ključeve i proderao se "Danke!", a reflektori su se ugasili.
Zapadni Berlin bio je veseli i prijateljski nastrojeni grad staraca, studenata (stanovnici Berlina nisu morali da služe vojsku, Bundesver), avanturista i gastarbajtera. U njega je, kao u blještavi izlog svoje ideologije, Zapad ulagao ogromne pare, na korist levičarskih studenata, deda i baba; manje gastarbajtera. Ali, nije to bitno; bitno je da su svi Berlinci bili svesni da ako dođe do trećeg svetskog rata - oni su prvi na redu. Život sa tim saznanjem činio je od Zapadnog Berlina svetsko čudo. Hladni rat bio je ozbiljna stvar, na šta se zaboravilo u međuvremenu. Pucnji u berlinskoj noći značili su da je stradao još jedan begunac preko Zida: Folkspolicaj nije uzimao zarobljenike. Ima danas jedno groblje i jedan muzej na tu temu, a neki su, bogami, zaglavili robiju zbog toga, što je sasvim u redu, mada njima nije jasno zašto: pa oni su samo vršili svoju dužnost...
U Berlin se iz Beograda letelo Interflugom iz DDR, do Šenfelda. Tih nekoliko stotina metara Istočne Nemačke ("Zone", kao smo to zvali u hladnoratovskom žargonu) bilo je jedino tlo političkog Istoka na koje sam ikad stavio nogu, sve do 1992, kada sam morao da letim sa budimpeštanskog Feriheđa zbog onih nepravednih i ničim izazvanih sankcija. Bio sam, priznajem, hladni ratnik i tokom vožnje u razdrndanom autobusu preko tih nekoliko stotina metara do prvog checkpointa (Kuerassierstrasse) nije mi bilo svejedno. O graničnim prelazima i da ne govorim.
Pad Zida i naučnog socijalizma, međutim, nisam doživeo kao pobedu - svemu uprkos. Valjda sam se već bio uživeo u taj Hladni rat: rastao sam u doba Informbiroa (ko ne zna šta je to, ima na Vikipediji), Indokine, Dien Bien Fua, sećam se ko je bio Bao Dai (ibid.), sećam se Budimpešte 1956, Praga 1968. (upropašćeno letovanje i još gore), Tet ofanzive itd. Pazite: taj Treći svetski rat bio je stvarna pretnja nad našim ludim glavama. Kad je i ta paklena mašina - ajde, koliko-toliko - razmontirana, sve je postalo isto i još gore. Dok je bilo Zida, bilo je i razlike; nije da je ova strana Zida bila nešto mnogo bolja, ali smo imali izbor. Sada su svi isti, eto ih tamo. Ranije su se takmičili između sebe; sada se takmiče ko će nam bolje odrati kožu s leđa: tajkuni protiv oligarha, hvala lepo.
OK: ja sam već sumnjiv na jugonostalgiju; priznajem da sam bolovao od specifične berlinskebolesti Zida (Mauerkrankheit) i još gore; komunista nisam bio nikad, dok se sada nekadašnji sekretari komiteta takmiče u antikomunizmu. Da je 1980. bilo ovoliko antikomunista u Srbiji, režim bi se srušio sam za nekoliko meseci, tako da je bolje biti rezervisan. Danas bi se reklo da je Voja dr Koštunica sam, bez ičije pomoći, srušio komunizam. Pustimo sad mene.
Ono što ne prestaje da me zapanjuje jeste ta katastrofalna činjenica da u Srbiji pad Berlinskog zida i naučnog socijalizma nije bio primećen. Oh, da: sve je to bilo po medijima; skoro da smo imali i živi prenos streljanja Čaušeskuovih, ali to je drugo: njih je žrtvovao SSSR. Ali stvarni značaj rušenja Zida nikada nije dospeo do naše siromašne pameti. Ne: ovde je Sloba Sloboda držao Miši Gorbačovu predavanja o svetloj budućnosti naučnog socijalizma još 1988, dok se ovaj već uveliko spremao da tu stvar otpiše zauvek. Sovjetski reformatori - Gorbačov i Jeljcin - ovde su bili doživljeni kao neprijatelji Srpstva Vaskolikog; ovde se navijalo i nazdravljalo onom neuspelom operetskom puču od 19. avgusta 1991. Jazova i Krjučkova (što je Slobu posle skupo koštalo); ovde se Putina i Medvedeva podjednako pogrešno doživljavaju kao veliki srpski prijatelji. Rusi su uspeli da razdvoje Rusiju i komunizam i da stave svako od to dvoje na svoje mesto; Srbi nikako to da srede u glavi. Ovi naši profesionalni Srbi hteli bi da mrze komuniste i da vole Ruse istovremeno; Rusi to ne razumeju, kao ni normalni Srbi.
Danas, dok nemački državnici poklanjaju ono malo preostalih komadića Berlinskog zida svojim uvaženim gostima, Srbija ne zna šta bi sa tim devetonovembarskim jubilejem. Nije znala ni šta će sa jubilejem pobede nad nacizmom, ni sa odlaskom u Aušvic, gde se u tišini odaje počast žrtvama, pa im ovo ne treba uzeti kao neki veliki propust. Oni su, jadni, glupi i tu pomoći nema. A meni Zid nedostaje: tada se barem znalo ko je gde i zašto.
(preneseno iz Danas)
Pre dvadeset godina pao je Berlinski zid, i umro je Danilo Kiš. Ali, jasno je odavno, po svemu se vidi: niti je to baš nama pao Berlinski zid, niti je to baš nama umro Danilo Kiš, mada smo ga „mi“ pokopali i opojali, i to sve u rutinerskoj izvedbi onoga koji će opojati i Zorana Đinđića, onoga kojem je suđeno da ostaje, dok je najboljima od nas suđeno da odlaze, i to baš od njega ispraćeni.
Na jednoj strani, prosudba da Kiš kao da je prominuo svetom mimo svega onoga na šta se ovde obično misli kada se kaže Mi, može izgledati u najmanju ruku prestrogo: ako pisac i nije, barem je njegovo delo preživelo i nadživelo čaršijski Pogrom ideološkog uzroka i potmulo rasističkog utemeljenja. Štaviše, nije li mrtvi i sahranjeni Kiš dobrano kanonizovan, udobno ugnježđen u nacionalnom književnom Panteonu, ne nagvaždaju li o njemu sa sumnjivim respektom svi oni dežurni Profesori Doktori za umlaćivanje isprazne slame, nije li Kiš jedan od retkih o koje se više neće tek tako očešati gotovo pa niko, niko osim ponekog vasovićevskog besprizornika? A to opet znači – niko.
Sve to uistinu tako izgleda, sa jedne strane. Sa druge, šta ako sve ovo znači samo to da su Kišu posthumno izvađeni zubi, da ne bi nekoga i onako mrtav dokačio i rastavio na froncle koje mu, tom nekom, i jesu mera? Hoću da kažem: naravno, Kišu je na koncu takoreći konsenzualno priznato da je Pisac, jer tu više nije bilo mnogo izbora nakon što je propao i poslednji organizovani pokušaj difamacije, onaj s optužbama za „plagijat“. Međutim, Kiš kao intelektualac, kao misleća osoba koja je prozirala (i prezirala) kolektivističke ideološke stupice, maloumna barbarogenijska Smatranja i ostalo ubilačko palamuđenje Kolektivne Usmenosti, e taj Kiš prigušen je do nečujnosti. I sve to kroz salve ritualnih pohvala, da se naivnost i nevinost ne dosete. Na kraju krajeva, šta je bio onaj teledirigovani masovni vrvež od „buđenja naroda“ koji će skončati u krvoproliću, a koji će biti pokrenut baš poslednjih meseci i godina Kišovog života – da se vatreno nastavi do 2000, a prigušeno do dan-danas – ako ne brutalna negacija svega u šta je Danilo Kiš verovao, cinično (p)ostvarenje svega čega se plašio?
Zato je, svem obljetničarskom talambasanju uprkos (a tako se mnogo i tako graciozno i prhko tolkuje i toržestvuje ovih dana, no se tako malo kaže; najčasniji među izuzecima maestralan je i potresan tekst Bože Koprivice u Vremenu), tako malo odvažnosti, bistrine i poštenja da se – pa ma koliko nevešto – barem nastoji ići kišovskom stazom, Alejom kestenova.
Kiš nije bio „politička ličnost“ u današnjem značenju reči, i teško da bi to ikada bio, sve i da je dočekao vreme višestranačja. Ali Kišov su nemir i nepristajanje na Banalnost i Laž uvek bili i estetskog i etičkog i političkog izvora u najboljem smislu te reči, podaleko od svake pijačarije. A njegov pogled na Zle Kobi dvadesetog veka, koje avetaju i ovim, dvadeset i prvim, bio je i ostao nezamućen.
Ko to ovde baštini? Zar desnica, kakva god bila? Ne, sve što je Kiš bio, pisao i živeo svakim se slovom i dahom suprotstavljalo filistarstvu, popovštini, čaršiluku, morbidnom palanačkom patrijarhatu i ostalome na šta smrdi desnica u našim svračijim zakucima. Dobro, a levica? Koja levica? Ona najstarija, što joj samo epohalni poraz pridaje romantičnu patinu, ona koja je spremna Višim Istorijskim Nalozima braniti svako mesijansko zlo, od Kolime pa naniže? Ili možda ona mutirana levica koja je Srbiju zajahala u danima njegovog odlaska, ona koja se sva bila rascvonjala u plemenski fašizam ove ili one Usrane Male Nacije? Ili možda ova najnovija, pomodarska postistorijska levica, ova koja na svojim fensi-seminarima uzdiže Lenjina, Maoa ili Če Gevaru?
Ne, nema tu pravoga nasleđa. I zato Kiš nije „nama“ umro, jer „nama“ nije ni živeo i pisao. I sve što smo od njega zapamtili jeste da se ovde „rano smrkava“, što je ionako odlično jer slabo vidimo i rano liježemo, što bi rekao jedan drugi pesnik, preživeli sa istog tog brodoloma.
(Peščanik.net)
ONAJ KO SAMO DOTIČE VAZDUH, NE OTPUTUJE NIKUD
Tvoj vrat je beo. Suviše dug, suviše krut za jedno živo biće. Tvoje krilo je belo.
Toliki prostor i jedan brz pokret u njemu. Koji te zamalo ubio.
Kljun ti je bled. Sa crnim pervazom oko očiju. Takav je i noću, kad se mesec kupa, progutan u pesku.
Onaj ko sam dotiče vazduh, ne otputuje nikud.
Ribe male kao oči mornara. Kad struja menja pravac. Kad se zabranjeni ljudi ljuljuškaju u lakim čamcima. Zakriljuju svetlo. I bacaju mreže.
Vidiš brodove sa orošenom ogradom kako izvlače iz vode izgubljene okove.
Flota prekookeanskih brodova i trobojka. Partijske sednice na palubi. Glasovi, drugačiji od vode. Jednogodišnji planovi na rumunskom. Mrtve ribe. Zgasla ljubav prema otadžbini, kad galebovi kriče.
Katkad su mu misli blede kao tvoje krilo. Moram postati nepodnošljiva i jaka.
Pomalo kao riba. Pomalo pesak. Pomalo odeća koju imam na sebi. Oko vrata sam pomalo i ja sama, hladni labud koji leti.
A na obali raste jorgovan. Čas ljubičast, čas žut. I uvek slama. Pucketa dok klizi po peteljkama.
Kad to krilo ne bi bilo tvoje. Kad taj kljun ne bi bio tvoj. Crni pervaz. Kad ne bi bilo te granice do koje pogled dopire, možda bih mogla da ne vidim orošenu ogradu i mrtvu ribu.
Možda bih mogla da nosim izgubljene okove koji se vuku po zemlji.
Neki su prijatelji još mladi. I oni će ostariti, kao i prijatelji koji su još mladi, a već mrtvi.
Kad tvoj vrat ne bi bio tako krut. On raste kad gledam grobove. Belo kamenje. Hladni labud.
UDOVICA
Zato što je svežanj ključeva visio o njenoj ruci dok je zaključavala vrata. Zato što su ključevi, dok ih je okretala u bravi, dotakli njen venčani prsten. Zato što joj je kosa retka kao mreža za kosu.
Četvorougao dvorišta se svakog dana širi. Tu raste šiprag. Obruč od zove. Trava kojoj ne znam ime.
Tuda već godinama prolazi njeno lice. Odvajkada. Njeno lice prolazi kroz granje. Njeno lice ulazi u šiprag.
Leti joj treba najviše vremena da izađe iz šipraga. Zato što je lišće gusto.
Zato što su senke listova veće od njih samih, veće od žbunja, ponekad pomislim da je ključeve mogla da stavi u lišće. Da ih stavi u senku i zaključa je.
Stojim iza vrata, iza prozora. Vidim je. A ona mene ne vidi.
Kad dolazi iz grada, dole u dvorištu, izgleda tako mala. Reklo bi se da joj je kosa gusta. Daljina je varljiva na podnevnom svetlu. Kad mi pogled padne na njenu kosu i kožu glave, znam da je udovica.
Idući kroz šipražje, nosi novine. Časopise. I mleko. Cveće, jednom nedeljno. Umotano u papir.
Kada sam kasno uveče posle predstave krenula kući, brzo sam prolazila pored uglova kuća. U sali je bilo toplo od ljudi. Na platnu više nije bilo nikoga. Ruševine i trava. Gestapo i predeo. Duvao je hladan vetar. A film se još prikazivao na asfaltu.
Prolazim pored šipražja. Obruč od zove. Svežanj ključeva već mi je bio u ruci.
Onda sam je srela. U prigušenom svetlu, na stepeništu. Išla je nogu pred nogu. Kao da hoda na lestvama.
Kosa joj je bila proređena. Na škrtom svetlu više se videla koža. Nikada nisam videla toliko kože. Nije mi se javila. Nešto je promrmljala nalik na „Noć”.
Prijateljstvo me je kao vrela igla ubolo u čelo. Htela sam nešto da kažem. Uto mi je čelo ponovo postalo bezizražajno. Usta su mi se već bila ukočila. Uto je ona otišla. Osetio se samo dah njene starosti. Bilo mi je zima.
Zaboravila sam. Mislim da je izbegavam. Ili ona mene. Ko zna.
Njene godine možda više nisu život. Ali jesu vreme.
Znam da hoću da je pitam, ali to pitanje je samo senka. Veća od lišća. Veća od šipražja.
Udovica, ali čija, to hoću da je pitam. Udovica rata. Udovica ovog grada. Šta je ona uradila u tim godinama između dva paradna marša.
Zova i svežanj ključeva. Koža glave i kosa.
ČOVEK KOJI NIJE JEO
Žalosne vrbe vise. Otkrivaju i prekrivaju zemlju. Hoće samo da nam pokažu gde ćemo biti pokopani.
Uljane boje. I sunce u kamenu. Gvožđe ukrašeno. I golo. Stolovi i stolice u bašti restorana.
Cvetovi šljive su se zabeleli i preko noći ispupeli iz drveta. Slabašni i beli. Sa žutim prahom u srcu.
Šta li će pomisliti vetar i larve ako drvo ne procveta. Gusenice su oko grane sebi isprele rukavice.
Neki čovek nosi kartonski tanjir pun valjušaka prema praznom stolu. Kad podigne ruke, njegovi dlanovi izgledaju uski. Nokti mu se sjaje.
Čovek brzo žvaće. Ispod očnih duplji i podočnjaka, njegove jagodice se opuštaju.
Čovek odsutno posmatra reku. Vidi kako se grana savija ka mestu na kom ćemo biti pokopani. On guta.
Osluškivanje čini pogled ukočenim.
Mir polako teče. Vetar je brz. Kad leto dođe, lišće vrbe će se okupati u vodi.
Na ivici čaše ostaje otisak sunčevih usana. Bela pivska pena. Bela zubna gleđ. Mirni zubi. Mlado lice.
Čovek sedi ispred praznog tanjira. Sunce liže senku njegove ruke. Rukavice gusenica.
Salo i nokti. Priljubljeno uho.
Žalosne vrbe hoće samo da pokažu kako se glad preobraća u ustima. Udari jezika. Priljubljeno čelo. Među očima zaparloženo nebo. A ono što mi mislimo da je maska, prekriveno je kosom.
NA ŽELEZNIČKOJ STANICI
Kad vetar uskovitla lišće, onda je leto prošlo. Neproživljeni dani hitro nestaju sa kruškinim lišćem.
Kuće starih ljudi pune su pukotina i žilica, ko dugo živi, ostane bez svog temelja.
Laste u predgrađu. Grlo im je suvo, njihove glavice spremaju se na put. U druge zemlje, kad odu iz ove. Na ostrvo.
Hoću li i ja putovati kao divlja ruža. Bodljikava i gola, kad padne mraz, kad lišće bude mlitavo i pocrni od hladnoće. Hoću li ustati iz ovog ponižavajućeg položaja.
Laste su se navikle na crninu. Samo ih belo perje koje nikad neće izrasti boli dok pevaju.
Crveni oblaci nad kruškom. Svetlost je kao puder, ne kao krv. Osećam grčeve u stomaku. Hodam polako. Iskopavam šljunak. Nije to ono što sam izgubila. Ako me zemlja ulovi. Zato što nisam lagala, zato što nisam krala. Zato što nisam ubila, ostala sam stranac. Ne puštajte zemlju iz njenog zelenila.
Zašto mi je prijateljica juče rekla: ti misliš na to.
Treba li da budem kao ulica. Treba li da budem kao pismo. Treba li da budem kao mrtvac. Kao lutalica, nikad kod kuće. Treba li sebe da podsećam na ono na šta stalno mislim.
Nosim trulež sa sobom. Nosim i kruškino lišće. Kad se voz zaustavi, u moj kofer ulazi carinik. Svako mesto u koje dođem ubica je.
Moj razum, htedoh juče reći. Nemam ga više.
NA VRHOVIMA PRSTIJU
Kud ja idem, ne vodi nijedan put, i već dugo se nisam ni za korak pomerila.
Idem iza kamenova, iza dana koji me pritiska.
I niko ne vidi kako mi se telo trza ispod kože, jer sam obučena.
I moja je senka nekakva odora, moda koja teče iz usta. U letnju prašinu nosi me moja boja, moj ožiljak.
Hodam sama, podižući obrve, ja sam bedro, ja sam cipela.
Nada mnom su glave koje me vide, stoje visoko u vazduhu, odsečene. A oblaci su utopljenici, sivi su, gusti.
Iz vazduha izgledam mala: u moju kosu, u moje grlo, sa visina silazi vetar od čađi i svetla.
Celoga dana nešto govorim, kazujem, na nepcu, iza gleđi. I zatvaram usta.
I dok hodam, ponekad pogledam iza oblaka, i kao da neka težina obuzima moje prste. Raspadam se.
(S njemačkog prevela Vladislava Gordić, objavljeno u časopisu Polja (Novi Sad), 1989. godine, u broju 365)
(preneseno iz Politike)
Živeo sam od umetnosti, živeo sam od ljubavi. Nikad ne povredih živog stvora... Zašto me onda, Gospode, zašto ovako nagrađuješ?
Verdi, Toska, Čin II
Poput Svitaka s Mrtvog mora, poput svake knjige koja je došla do nas iz ruku udaljenih čitalaca, svaka od mojih knjiga čuva istoriju svog opstanka. Od vatre, vode, protoka vremena, nemarnih čitalaca i ruku cenzora, svaka od mojih knjiga pobegla je da mi ispriča svoju priču.
Pre nekoliko godina, na jednom štandu na uličnoj rasprodaji u Berlinu, pronašao sam tanku crnu knjižicu u tvrdom platnenom povezu na kom nije bilo nikakvog natpisa. Na prvoj strani, finom goticom pisalo je Gebet-Ordnung-fur den Jugendgottesdienst in der judifichen Gemeinde zu Berlin (Sabbath-Nachmittag) (Molitveni red službe mladih u jevrejskoj zajednici Berlina (Sabat-veče)). Među molitvama se našla i jedna „za našeg kralja, Vilhelma II, kajzera Nemačkog carstva" i njegovu „caricu i kraljicu Avgustu Viktoriju". Bilo je to osmo izdanje, koje je odštampano u izdavačkoj kući Julijusa Gitenfelda u Berlinu 1908. godine, a kupljeno u knjižari Hansa Boasa Nachf. on Neue Friedrichstrafie 69, „na uglu Klosterštrase", uglu koji više ne postoji. Nije bilo traga o prvobitnom vlasniku.
Spaljivanje na trgu
Godinu dana pre nego što je knjiga odštampana, Nemačka je odbila predlog Haške mirovne konferencije o ograničenju naoružanja; nekoliko meseci kasnije Zakon o eksproprijaciji koji su doneli nemački kancelar i pruski državni ministar, knez Bernard fon Bilov odobrio je dalje naseljavanje Nemaca u Poljskoj; i mada taj zakon skoro da nije ni bio upotrebljen protiv poljskih zemljoposednika, omogućio je Nemačkoj prava na teritoriju koja će, potom, juna 1940. godine, omogućiti osnivanje koncentracionog logora u Aušvicu. Prvobitni vlasnik knjige Gebet-Ordnung verovatno ju je kupio ili dobio kada mu je bilo trinaest godina, u dobu kada bi trebalo da prođe obred bar micvu i da mu bude dozvoljno da se pridruži molitvi u sinagogi. Ako je preživeo Prvi svetski rat, imao je oko trideset osam godina kada se izdigao Treći rajh 1933. godine; ako je ostao u Berlinu, velika je verovatnoća da je bio deportovan u Poljsku, poput brojnih berlinskih Jevreja.257 Možda je uspeo da knjigu pokloni pre nego što su mu je oduzeli; možda ju je sakrio ili ostavio zajedno s ostalim knjigama koje je sakupio.
Pošto su nacisti započeli pljačkanje i uništavanje jevrejskih biblioteka, bibliotekar zadužen za biblioteku Šolem Alejhem u Bjali Podlaskoj odlučio je da sačuva knjige tako što će ih iznositi, dan za danom, što više može, zajedno s kolegom, iako je verovao da uskoro „neće imati ko da ih čita". Posle dve nedelje zbirka je preseljena u tajno potkrovlje, gde ju je pronašao istoričar Tuvija Boržikovski, dugo po završetku rata. Dok je pisao o bibliotekarevom poduhvatu, Boržikovski je primetio da je sproveden „bez ikakvog razmišljanja o tome da li će ikome biti potrebne spasene knjige"(258); bio je to čin spasavanja uspomene zarad nje same. Vasiona, po verovanju starih kabalista, ne zavisi od toga da li ćemo je mi tumačiti, nego na postojanju mogućnosti tumačenja. 
Simboličnim spaljivanjem knjiga na trgu Unter den Linden, preko puta Berlinskog univerziteta, uveče 10. maja 1933. godine, knjige su postale posebna meta nacista. Nešto manje od pet meseci pošto je Hitler postao kancelar, novi ministar propagande Trećeg rajha, dr Jozef Gebels, izjavio je da javno spaljivanje njiga autora kao što su Hajnrih Man, Štefan Cvajg, Frojd, Zola, Prust, Žid, Helen Keler, Herbert Dž. Vels, dozvoljava „duši nemačkog naroda da se ponovo izrazi. Ti plamenovi ne osvetljavaju samo konačni kraj stare ere; oni obasjavaju početak nove".259 Nova era je proskribovala prodaju ili distribuciju hiljada knjiga, bilo u knjižarama ili bibliotekama, kao i izdavanje novih. Tomovi, obično izloženi u vitrinama u salonima, jer su bili prestiž ili su bili zabavno štivo, iznenada su postali opasni. Privatno posedovanje obeleženih knjiga bilo je zabranjeno; mnoge su konfiskovane i uništene. Hiljade jevrejskih biblioteka širom Evrope, privatnih zbirki i javnih riznica, spaljeno je. Nacistički izveštači s likovanjem su javljali o uništavanju poznate biblioteke Ješiva u Lublinu 1939. godine:
- Za nas je bilo pitanje časti da uništimo Akademiju za proučavanje Talmuda, provereno najbolju u celoj Poljskoj... Izbacili smo ogromnu talmudsku biblioteku iz zgrade i knjige odneli na pijacu, gde smo ih zapalili. Vatra je gorela dvadeset sati. Jevreji iz Lublina okupili su se oko nje i lili gorke suze, skoro nas zaglušili svojim jecajima. Okupili smo vojni orkestar i uz radosne povike vojnika nadjačali zvuke jevrejskih jecaja. (260)
Istovremeno, nacisti su odlučili da sačuvaju određeni broj knjiga u komercijalne svrhe, kao i radi pravljenja arhive. Godine 1938. Alfred Rozenberg, jedan od ključnih teoretičara nacizma, predložio je da jevrejska zbirka, uključujući i laičku i versku literaturu, bude sačuvana na institutu, osnovanom za izučavanje „jevrejskog pitanja". Dve godine kasnije, Institut za proučavanje jevrejskog pitanja (261) otvoren je u Frankfurtu na Majni. Da bi obezbedio potrebni materijal, Hitler je lično ovlastio Rozenberga da oformi radnu jedinicu nemačkih bibliotekara stručnjaka, zloglasnu Specijalnu jedinicu Trećeg rajha (262) (ERR). (263) U zaplenjenim zbirkama priključenim Institutu bile su knjige iz rabinskih seminarskih biblioteka u Vroclavu i Beču, iz hebrejskog i judejskog odeljenja Frankfurtske gradske biblioteke, Rabinskog koledža u Rimu, Društva Spinozijana u Hagu i Spinozinog doma u Rijnsburgu, holandskih izdavačkih kuća Kverido, Pegazus i Fišer-Berman (264), Međunarodnog instituta za društvenu istoriju u Amsterdamu, Bet Midraš ec hajim, izraelitske seminarske biblioteke u Amsterdamu, portugalske izraelitske seminarske biblioteke i Rozentalijane, Rabin Moše Pesah iz Volosa, biblioteke Strašun u Vilnusu (unuk osnivača je izvršio samoubistvo kada mu je bilo naređeno da pomogne oko katalogizacije), biblioteka u Mađarskoj (paralelan institut za „jevrejsko pitanje" osnovan je u Budimpešti), biblioteka u Danskoj i Nemačkoj i desetina biblioteka u Poljskoj (naročito velike biblioteke varšavske sinagoge i Instituta za jevrejske studije). Iz ovih ogromnih zaliha, Rozenbergove pristalice izabrale su knjige koje će biti poslate u njegov institut; preostale su uništene.
Februara 1943. godine Institut je izdao sledeće direktive za biranje materijala za biblioteku: „Sva dela koja se bave istorijom, kulturom i prirodom judaizma, kao i knjige koje su napisali jevrejski autori na svim jezicima izuzev na hebrejskom i jidišu, moraju biti poslate za Frankfurt." A „knjige napisane hebrejskim pismom (na hebrejskom i jidišu) novijeg datuma, posle 1800. godine, mogu se pretvoriti u prah; to se odnosi i na molitvenike, Memorbucher, i druge religiozne knjige napisane na nemačkom". (265) Što se tiče brojnih svitaka Tore, predloženo je da se „koža eventualno iskoristi za povezivanje knjiga". Nekim čudom, moj molitvenik je umakao.
Glas žrtve
Sedam meseci po izdavanju ovih direktiva, u septembru 1943. godine, nacisti su oformili i „porodični logor" u ograđenom prostoru oko Aušvica, u brezoviku Birkenau, koji je imao i izdvojeni Blok broj 31, sagrađen posebno za decu. Projektovan je da služi kao dokaz svetu da se Jevreji deportovani na istok ne ubijaju. Zapravo, bilo im je dozvoljeno da žive šest meseci pre nego što bi ih zadesila ista sudbina kao i druge deportovane žrtve. Konačno, pošto je poslužio svojoj propagandnoj svrsi, „porodični logor" zatvoren je zauvek. (266)
Dok je radio, u Bloku 31 je bilo oko petsto dece zajedno s nekoliko zatvorenika koji su ispunjavali dužnost „savetnika", kao i, uprkos strogom nadzoru, uprkos svim očekivanjima, skrivena dečja biblioteka. Biblioteka je bila minijaturna; sastojala se od osam knjiga među kojima je bila Kratka istorija sveta Herberta Dž. Velsa, jedan ruski udžbenik i jedan tekst iz analitičke geometrije. Jednom ili dva puta zatvorenik iz susednog logora uspeo je da prokrijumčari novu knjigu čime se broj popeo na devet ili deset. Na kraju svakog dana, knjige su, zajedno s ostalim vrednostima, poput lekova i komadića hrane, poveravane jednoj starijoj devojčici, čija je odgovornost bila da ih sakrije, svako veče na drugom mestu. Paradoksalno, knjige koje su bile zabranjene širom Rajha (na primer, knjige Herberta Dž. Velsa) ponekad su bile dostupne u bibliotekama koncentracionih logora.
Premda je dečja biblioteka u Birkenauu sadržala tek osam do deset knjiga, bilo je i onih koje su cirkulisale usmenim putem. Kad god bi uspeli da izbegnu nadzor, savetnici su deci pričali priče koje su naučili napamet dok su bili mlađi. Radili su to naizmenično, kako bi svaki savetnik „čitao" drugoj deci; rotacija poznata pod imenom „razmena knjiga u biblioteci". (267)
Skoro je nemoguće zamisliti da se pod nepodnošljivim uslovima koje su nametnuli nacisti, intelektualni život i dalje odvijao. Istoričar Jicak Šiper, koji je zarobljen u Varšavskom getu napisao knjigu o Hazarima, upitan kako je uspevao da radi kad nije bio u mogućnosti da sedi i istražuje u odgovarajućim bibliotekama odgovorio je: „Da biste pisali istoriju potrebna vam je glava, ne zadnjica." (268)
Postojale su i aktivnosti koje su pratile svakodnevno čitanje. Takva upornost tera čoveka da se zapita, ali i začudi: kako je moguće da su u takvim užasnim okolnostima ljudi i dalje imali volju za čitanjem o Igoovom Žanu Valžanu, Tolstojevoj Nataši, popunjavali reverse i plaćali kazne za zakasnelo vraćanje, raspravljali o zaslugama modernih autora ili iznova pratili ritam Hajneovih stihova. Čitanje i rituali povezani s njim postali su čin otpora; ili kako je to italijanski psiholog Andrea Devoto primetio „sve se može smatrati otporom s obzirom na to da je sve bilo zabranjeno". (269)
U koncentracionom logoru BergenBelsen, među zatvorenicima je kružio primerak Čarobnog brega Tomasa Mana. Jedan dečak se seća vremena kad bi došao njegov red da čita knjigu i „kad bi je dobio kao najsrećnijeg trenutka u danu. Otišao sam u ugao da budem na miru i imao na raspolaganju ceo sat da je čitam". (270) Mladi Poljak, još jedna žrtva nacista, prisećajući se dana straha i beznađa, rekao je sledeće: „Knjiga je bila moj najbolji prijatelj, nikada me nije izdala; tešila me je u mom očaju, govorila mi da nisam (271) sam."
Propadanje u srećnim danima
„Svaka žrtva zahteva odanost", piše Grejam Grin, (272) čovek koji je verovao da je piščev zadatak da progovori u ime žrtava, da ih vrati na svetlo dana, da nadahnutim pisanjem da upozorenja koje će delovati kao kriterijum za nešto nalik razumevanju. Autori knjiga na mojim policama nisu mogli znati ko će ih čitati, ali priče koje one pričaju predviđaju, ili impliciraju, ili svedoče o događajima koji se možda još nisu ni desili. 
Zbog toga što je glas žrtve izuzetno važan, tlačitelji često pokušavaju da ga uguše, tako što joj bukvalno odseku jezik, kao što je slučaj sa napastvovanom Filomelom kod Ovidija i Lavinijom u Titu Androniku, ili tako što je skrivaju, kao što to kralj čini princu Sigismundu u Kalderonovoj drami Život je san, ili Ročester svojoj ludoj ženi u Džejn Ejr, ili jednostavno poriču njihove priče, kao što je vidljivo u profesorskoj primedbi u romanu Margaret Atvud Služavkina priča. U stvarnom životu, žrtve se vode kao „nestale", zaključane u geta, poslate u zatvor ili logore za mučenje; uskraćen im je kredibilitet. Književnost s mojih polica neprekidno priča priče žrtava, od Jova do Dezdemone, od Geteove Grethen do Danteove Frančeske, ali ne kao odraz iz ogledala (nemački hirurg Johan Paul Kremer upozorio je u svom dnevniku iz Aušvica: „U poređenju s ovim, Danteov Pakao je smešan".(273)) već kao metaforu. Većina ovih priča sigurno je imala svoje mesto u bibliotekama obrazovanih Nemaca tokom tridesetih godina prošlog veka. Kakve su lekcije naučene iz njih nešto je sasvim drugo.
U zapadnim kulturama, arhetip žrtve predstavlja trojanska princeza Poliksena. Kći Prijama i Hekube trebalo je da se uda za Ahila ali se njen brat Hektor protivio toj zajednici. Ahil se prikrao Apolonovom hramu da je vidi na tren, ali je otkriven i ubijen. Prema Ovidiju, posle uništenja Troje, Ahilov duh pojavio se pobednicima Grcima u času kad su hteli da se iskrcaju i zahtevao da princeza bude žrtvovana u njegovu čast. Stoga Poliksenu odvlače na Ahilov grob gde je ubija njegov sin Neoptolemej. Poliksena je savršena za ulogu žrtve: njena smrt niti je imala svrhu, niti razlog, niti je doprinela drugima; beli list papira koji proganja čitaoca svojim pitanjima ostaje bez odgovora. Grci su izmišljali brojne argumente, i ma koliko se oni činili istinitim, bili su tek izgovor kako bi se opravdali duhov zahtev, slepa poslušnost i oštrica noža koju je Ahilov sin zario u njene gole grudi. Ali nema tog argumenta koji nas može ubediti da je Poliksena zaslužila smrt. Suština njenog žrtvovanja, kao i svih drugih, jeste nepravda.
Moja biblioteka svedoči o nepravdi nanesenoj Polikseni, i svim izmišljenim fantomima koji svoj glas daju bezbrojnim duhovima koji su nekada bili sačinjeni od krvi i mesa. Ona ne vapi za osvetom, drugom čestom temom u književnosti. Tvrdi da pravila koja nas definišu kao društvenu grupu moraju biti konstruktivna ili opominjuća, a ne namerno destruktivna, ako im je cilj da imaju bilo kakvo razumno kolektivno značenje ako povredu nanetu žrtvi posmatramo kao povredu koja je naneta celom društvu, kao potvrdu naše bazične humanosti. Pravdu, po engleskom zakonu, nije dovoljno samo izvršiti, nego se to izvršenje mora i videti. Pravda ne treba da teži ka ličnom osećanju zadovoljenja, nego da svoju snagu javno prenese na društveni impuls samoozdravljenja da bi se izvukla pouka. Ako se pravda zadovolji, možda i postoji nada, unatoč naizgled kapricioznim božanstvima.
Hasidska legenda koju je zapisao Martin Buber govori o čoveku koji je izveo Boga pred sud. U Beču je bio izdat dekret kojim se još više otežavao život Jevreja u poljskoj Galiciji. Čovek je tvrdio da Bog ne bi trebalo da svoje ljude pretvara u žrtve, nego da im dozvoli da naporno rade za njega u slobodi. Sud rabina je prihvatio da razmisli o čovekovom argumentu, i smatrao da bi trebalo da se, kao što pravila nalažu, obojica, i tužitelj i branjenik, povuku tokom diskusije. „Tužitelj neka sačeka napolju; od Tebe, Gospodaru sveta, ne možemo da tražimo da se povučeš, jer Ti si sveprisutan. Ali nećemo dozvoliti da utičeš na nas". Rabini su razmišljali u tišini i zatvorenih očiju. Kasnije te večeri, pozvali su čoveka i saopštili mu da je njegov argument na mestu. Istog časa, dekret je poništen. (274)
U Polikseninom svetu, kraj je manje srećan. Bog, bogovi, Đavo, priroda, društveni sistem, svet, primum mobile, odbijaju da priznaju krivicu ili preuzmu odgovornost. Moja biblioteka neprekidno postavlja isto pitanje: Ko pomaže Jovu da izdrži toliki bol i gubitak? Koga treba kriviti za Vinino propadanje u Beketovim Srećnim danima? Ko bezobzirno uništava život Žervea Makara u Zolinoj Jazbini? Ko pravi žrtve od likova u Dobroj ravnoteži Rohintona Mistrija?
Gospodar poslednjeg trenutka
U istoriji su oni koji su bili suočeni s nepodnošljivim pričama o užasu koji su počinili mučitelji, ubice, nemilosrdni vlastodršci, sramno poslušne birokrate retko su odgovarali na pitanje „zašto?". Njihov neosetljiv izraz lica odbacuje bilo kakvo priznanje krivice, i odražava jedino odbijanje da se od svojih dela pomaknu ka njihovim posledicama. Pa ipak, knjige na mojim policama mogu mi pomoći da zamislim njihovu budućnost. Po rečima Viktora Igoa, pakao poprima različite oblike u skladu sa svojim različitim stanovnicima: za Kaina ima lik Avelja, za Nerona Agripine. (275) Za Magbeta pakao ima lice Banka, za Medeju njene dece. Romen Gari je sanjao izvesnog nacističkog vojnika, osuđenog na stalno prisustvo duha ubijenog jevrejskog klovna. (276)
Ako vreme u beskraj teče, kako tajne veze između mojih knjiga tvrde, ponavljajući teme i otkrića tokom vekova, onda će svako zlodelo, svaka izdaja, svaki opaki čin konačno imati odgovarajuću posledicu. Pošto se priča zaustavi, tačno ispred praga moje biblioteke, Kartagina će se izdići ispod rimske soli (277). Don Žuan će se suočiti s očajem Dona Elvire. Brut će ponovo videti Cezarevog duha, i svaki mučitelj biće primoran da svoju žrtvu moli za oproštaj, kako bi se zatvorio neizbežni krug vremena.
Moja biblioteka mi dozvoljava da gajim ta neispunjiva očekivanja. Ali za žrtve, naravno, nijedan razlog, bilo književni ili neki drugi, ne može da oprosti i okaje zlodela njihovih mučitelja. Nik Kajstor, u svom uvodu za englesko izdanje knjige Nunca mas (Nikad više), izveštaju o „nestalima" tokom vojne diktature u Argentini, podseća nas da priče koje naposletku stignu do nas - jesu izveštaji preživelih. „Može se samo nagađati", kaže Kajstor, „koliko je svedočenja o zverstvima hiljade mrtvih odnelo sa sobom u svoj neobeleženi grob". (278)
Teško se da razumeti kako ljudi uopšte mogu da i dalje izvršavaju svakodnevne obaveze kada sam život postane neljudski; kako, usred izgladnjivanja i zaraza, prebijanja i ubistava, ljudi istrajavaju u civilizovanim ritualima uljudnosti i ljubaznosti, izmišljajući strategije opstanka bar mrvice onoga što vole, jedne spasene knjige među hiljadama, jednog čitaoca među desetinama hiljada, jednog glasa koji će odjekivati do kraja vremena rečima Jovovog sluge: „I samo ja jedan utekoh da ti javim". (279) Tokom istorije, biblioteka pobednika izdvaja se kao simbol moći, spremište zvanične verzije, ali verzija koja nas proganja jeste ona druga, verzija biblioteke u pepelu. Biblioteka žrtve, napuštena i uništena, i dalje se pita, „Zar je moguće to učiniti?" Moj molitvenik pripada jednoj takvoj biblioteci koja se pita.
Nakon što su evropski krstaši, posle četrdesetodnevne opsade osvojili Jerusalim 15. jula 1099. godine, ubijajući muslimane; muškarce, žene i decu i spaljujući cele jevrejske zajednice u zaključanim sinagogama, šačica Arapa koji su uspeli da pobegnu stigla je u Damask, noseći sa sobom Kuran halife Osmana, jedan od najstarijih postojećih primeraka svete knjige. Verovali su da je njihova sudbina prorečena na njegovim stranicama (pošto reč Božja mora obavezno sadržati celokupnu prošlost, sadašnjost i budućnost), i da bi znali kakav je kraj njihove priče, ako bi umeli da jasno protumače tekst. (280) Istorija je za ove čitaoce predstavljala tek „razotkrivanje Božje volje svetu". (281) Kako nas naše biblioteke uče, knjige nam ponekad mogu pomoći da sastavimo svoja pitanja, ali nam često ne omogućavaju pronalaženje odgovora. Pomoću zabeleženih glasova i izmišljenih priča, knjige nam jedino dozvoljavaju da se podsetimo onoga što još nismo propatili i saznali. Sama patnja pripada isključivo žrtvama. Svaki čitalac je, u tom smislu, osoba koja ostaje po strani.
Izdižući se iz pakla, putujući uzvodno Letom prema prisećanju, Dante sa sobom nosi zvuke duša koje pate, ali i znanje da su te duše kažnjene za svoje priznate grehe. (282) Duše čiji zvuci odzvanjaju u našoj sadašnjosti su, za razliku od Danteovih prokletih, bez krivice. Mučene i ubijene bez ijednog drugog razloga sem što su postojale, a možda čak ni zbog toga. Zlu nije potreban razlog. Kako da u knjigu, među njene korice, stavimo koristan prikaz nečega što, po svojoj prirodi, odbija da bude stavljeno, bilo u Manov Čarobni breg, bilo u koji obični molitvenik? Kako se mi, kao čitaoci, možemo nadati da ćemo u rukama držati ciklus sveta i vremena, kada će svet uvek prelaziti preko margina stranice, i jedino čemu ćemo imati pristup jeste trenutak definisan pasusom ili stihom, „birajući", kao što Blejk kaže, „oblike obožavanja iz poetičnih priča"? I tako se vraćamo na pitanje da li knjiga, bilo koja knjiga, može da posluži svojoj nemogućoj svrsi.
Možda. Jednog dana u junu 1944. godine, Jakob Edelštajn, bivši starešina geta u Terezijenštatu koji je odveden u Birkenau, bio je u svojoj baraci, umotan u molitveni šal, izgovarao jutarnju molitvu koju je naučio još davno iz knjige nesumnjivo slične mom molitveniku Gebet-Ordnung. Tek je bio počeo kada je poručnik šucštafela Franz Hesler ušao u baraku da ga odvede. Njegov sapatnik iz logora, Josef Rozensaft priseća se te scene nekoliko godina kasnije:
Iznenada su se vrata širom otvorila i Hesler je uparadirao u pratnji tri esesovca. Prozvao je Jakobovo ime. Jakob se nije pomerio. Hesler je povikao: „Čekam te! Požuri!" Jakob se polako okrenuo, pogledao u Heslera i rekao: „Svojih poslednjih trenutaka na ovom svetu, koje mi je podario Svevišnji, ja sam gospodar, a ne ti." Potom se okrenuo ka zidu da dovrši molitvu. Zatim je polako složio svoj molitveni šal, dodao ga jednom zarobljeniku i obratio se Hesleru: „Sada sam (283) spreman."
257 Philip Friedman, Roads to Extincti on: Essay on the Holocaust, (prir.) Ada June Friedman (New York -Philadelphia: The Jewish Publication Society of America, 1980).
258 Tuvia Borzykowski, Ben kirot noflim, (Tel Aviv: Ha- Kibbuts ha-Meuhad, 1964).
259 William L. Shirer, The Rise and Fall of the Third Reich: A History of Nazi Germany (New York: Simon and Schuster, 1960).
260 Citirano u Friedmann, „The Fate of Jewish Book", u Roads to Extinction.
261 Institut zur Erforschung der Juden frage
262 Einsatzstab Reichsle ter Rosenberg
263 Donald E. Collins - Herbert P. Rothfeder, „The Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg and the Looting of Jewish and Masonic Libraries During World War II", u Journal of Library History 18, 1983.
264 Osnovao ju je prognani zet Samuela Fišera, poznatog nemačkog izdavača.
265 Citirano u Friedman, „The Fate of the Jewish Book", u Rads to Extincti on.
266 Nili Keren, „The Family Camp" u Anatomy of the Auschwitz Death Camp, (ur). Yisrael Gutman-Michael Birnbaum. (Bloomington, Indiana: Indiana University Press, 1994), citirano u David Shavit, Hunger for the Printed Word: Books and Libraries in the Jewish Ghettos of Nazi-Occupied Europe (Jefferson, NC-London: McFarland & Co., 1997).
267 Shavit, Hunger for the Printed Word.
268 Mensh, oyf tsu shraybn geshikhte darf men hobn a kop un nisht keyn tukhes", citirano u Yitzhak Zuckerman, „Antek", u A Surplus of Memory: Chronicle of the Warshaw Ghetto Uprising, (prir.) Barbara Harshav (Berkeley-Los Angeles: University of California Press, 1993).
269 Citirano u Shavit, Hunger for the Printed Word.
270 Deborah Dwork, Children with a Star: Jewish Youth in Nazi Europe (New Haven, CT: Yale University Press, 1991).
271 Moshe Kligsberg, „Die yidi he yugent-ba vegnung in Polyn tsvishn beyde vel-milkhumes (a sotsyologishe shtudie)", u Studies in Polish Jewry 1919-1939, (ur.) Joshua A. Fishman (New York: YIVO Institute for Jewish Research, 1974).
272 Gream Grin, Suština stvari, prevela sa engleskog Ljiljana Pavlović, Beograd, BIGZ, 1992. - Prim. prev.
273 Dnevnik Johana Paula Kremera (beleška za dan 2. septembar 1942), (ur.) Kazimierz Smolen, u KL Auschwitz seen by the SS, 2. izdanje (Oswiecim, 1978), citirano u Martin Gilbert, The Holocaust (London: William Collins, 1986).
274 Martin Buber, Die Erzahlungen der Chassidim (Frankfurt am Main: Manesse Verlag, 1949).
275 Victor Hugo, Inferni: La legende des siecles (Paris, 1883)
276 Roman Gary, La danse de Genghis Cohn (Pa ris: Gallimard, 1967).
277 Salum romanum ili rimska so veoma je značaj na u istoriji Kartagine. Naime, povod za Treći punski rat bila je odluka Rimskog senata za napad. Kartagina je odolevala napadima tri godine da bi na kraju ipak bila pobeđena. Odlukom Senata svi preživeli Kartaginjani su prodati u roblje, Kartagina je uništena, a zemlja oko grada preorana i posuta morskom solju. Da ne bi uspevala vegetacija. Prim. prev.
278 Nunca Mas: Izveštaj argentinske nacionalne komisije o nestalim (London-Boston: Faber&Faber u saradnji sa Index on Censorship, 1986).
279 Jov 1:15, 16, 17, 19, Biblija: Stari i Novi zavet, preveo Bakotić Lujo, Beograd, Metafizika, 2003.
280 Amin Maluf, Krstaški ratovi u očima Arapa, prevela Vesna Cakeljić, Beograd, Laguna, 2006. - Prim. prev.
281 Carole Hilenbrand, The Crusades: Islamic Perspectives (New York: Routledge, 2000).
282 Dante, Pakao, XXXIV.
283 Citirano u Gilbert, The Holocaust.
(Ovo je 11. glava knjige Alberta Manguela Biblioteka noću u izdanje Geopoetike koju su prevele Nataša Karanfilović, Nina Ivanović i Danijela Mihić)
(Preneseno sa bloga Lamed)
