Isplatni koeficijent ostaje isti, 1,65, što znači da će redovne penzije za juli biti isplaćene na nivou penzija isplaćenih u prvih šest mjeseci ove godine.
Penzije ostvarene pod posebnim uslovima, tzv. beneficirane penzije bit će umanjene za 10%, kako je to predviđeno Rebalansom budžeta Federacije BiH i Zakonom o načinu ostvarivanja ušteda u Federaciji Bosne I Hercegovine.
Upravni odbor je, i ovom prilikom upozorio, na sve teškoće koje su pratile isplatu penzija u prvih sedam mjeseci ove godine, kada su ostvareni znatno manji prihodi od planiranih, kada je znatno porastao broj penzionera, a istovremeno se smanjivao broj uposlenih. Poseban problem predstavljala je isplata beneficiranih penzija, čiji je teret, velikim dijelom, do sada snosio Federalni zavod PIO, saopćeno je.
(Fena)
Nastavak priče o imovinskim kartonima govori o pražnjenju imovinske liste Nikole Špirića, kako Sadik Bahtić kupuje kuću koju je naslijedio, te navodnoj skromnosti Bakira Izetbegovića, jednog od najutjecajnih domaćih političara
Nikola Špirić ušao je 2002. godine u Predstavnički dom državnog Parlamenta kao jedan od imućnijih poslanika. Sudeći po onome što je prijavio u svoj imovinski karton četiri godine poslije, iz njega je izašao – siromah.
Izbjeljivač za imovinu
Sa preko 26.000 maraka ličnog dohotka i preko stotinu hiljada maraka autorskog honorara godišnje, Špirić je 2001. godine zarađivao neuporedivo više od većine svojih novih kolega. Na posao je dolazio automobilom vrijednim 20.000 maraka i uživao u debeloj hladovini više od 100.000 eura štednog uloga, 83.382,51 švicarskog franka te 50.000 maraka stare devizne štednje i niti jedne marke zaduženja. Za spomenuti stan od 56 kvadrata u Sarajevu i zemljište, te dio porodične kuće u Drvaru, nije naveo vrijednost.
Supruga Nada zarađivala je skromnih hiljadu maraka mjesečno ali je uspjela uštedjeti 26.580 eura i navela da posjeduje 35.000 maraka stare devizne štednje te stan, dio porodične kuće i zemljišta u Tuzli nepoznate vrijednosti.
Četiri godine poslije, kandidirajući se na istu funkciju i vjerovatno znajući da će biti mandatar Vijeća ministara, Špirić je iskoristio oprobani recept svog stranačkog šefa Milorada Dodika i ostavio imovinski karton praznim. Na prvoj stranici izjave o imovinskom stanju naveo je tek imena supruge i dvoje djece te podatak da je stan kupio ali nije naveo njegovu adresu. Iznos plate i naknada nije želio podijeliti sa javnošću koju bi trebao zastupati i služiti joj. Ogromna imovina i ušteđevina sveli su se na automobil i stan u BiH bez navedene vrijednosti. Prilog o bogatsvu svoje supruge ovaj je put jednostavno izostao kao da nije ni obavezan.
Imovina vrijedna više od pola miliona maraka nestala je iz kartona poput mrlja u reklamama za izbjeljivače. Jedini mogući način da ovoliki novci nestanu jeste da ih je gospodin Špirić prokockao ali je u to teško vjerovati sudeći po njegovom odmjerenom i saburli političkom ponašanju.
Namjera da sakrije svoju imovinsku težinu i obmane javnost postala je jasna i SIPA-i, koja je odmah nakon što je potvrđen Špirićev mandat, navodno zatražila da on ponovo i detaljno popuni svoj karton. Prema nikada potvrđenim informacijama u kartonu su se nalazile teško objašnjive promjene, odnosno povećanja vrijednosti imovine. To ga je umalo koštalo funkcije državnog premijera. Na dnevnim sjednicama državnog Parlamenta raspravljalo se i o premijerovom imovinskom kartonu te pominjani navodni stanovi u Beogradu i dva audija čija je vrijednost skoro milion maraka. Špirić je ipak preživio svoju prvu premijersku krizu prije nego je to zvanično i postao i uspio od javnosti sakriti pravo malo bogatstvo za bh. uslove.
Izetbegovići godinama žive bez marke ušteđevine?!
Za razliku od bogatog Špirića, Bakir Izetbegović pred izbore 2002. godine živio je skromno poput većine Bosanaca i Hercegovaca. Tako barem piše u njegovoj izjavi o imovini. Sa platom od hiljadu maraka 
mjesečno Izetbegović si je teško mogao priuštiti bilo kakav luksuz pa čak ni pristojan godišnji odmor. Svoj stan u zajedničkom vlasništvu sa suprugom Sebijom procijenio je na stotinu hiljada maraka, a automobil na 20.000. Jedino zaduženje njegove porodice bio je kredit od deset hiljada maraka koji je uzela njegova supruga čija je tadašnja plata iznosila manje od deset hiljada godišnje.
Poslanički mandat u državnom parlamentu uduplao mu je platu na izborima 2006. godine, a od BBI Banke je honorarno zaradio 30.000 za godinu dana (?!). Nekim teško objašnjivim čudom njegov stan je za četiri godine izgubio na vrijednosti, pa je Izetbegović ovaj put njegovu vrijednost procijenio na 70.000 maraka. Zahvaljujući honoraru od jedine islamske banke u ovoj državi i kreditu od 20.000 kupio je novi automobil vrijedan 30.000 maraka i sa suprugom počeo graditi kuću u elitnom prigradskom naselju Poljine za koju je rekao da vrijedi 80.000 maraka. Ni tada nije, a teško da i danas u ovom naselju postoji zemljište tako male vrijednosti i kuća čija se vrijednost ne mjeri stotinama hiljada maraka. Supruga Sebija također je uduplala svoje godišnje prihode u Kliničkom i univerzitetskom centru u Sarajevu, kao i vrijednost novog automobila, te se zadužila 50.000 KM u Raiffeisen banci. Bakir Izetbegović nema ušteđevine, očeva zaostavština je i više nego dovoljna.
Nesta rahatluka, nesta svega
Poslanik državnog Parlamenta i glavni udarnik Stranke za BiH, Sadik Bahtić, očito u jednom od svojih imovinskih kartona nije naveo tačne pdatke o tome kako je stekao kuću u Sanskom Mostu vrijednu pola miliona maraka. U kartonu iz 2002. godine naveo je kako je kuću naslijedio, a četiri godine poslije tu istu kuću je kupio. Prije mandata 2002. godine imao je i vlastitu firmu Bahtić Commerc, također vrijednu ravno pola miliona maraka, te dva lokala ukupne vrijednosti 150.000 KM, dionice ABS banke u vrijednosti od stotinu hiljada maraka i skromni automobil od deset hiljada. U ABS banci, čiji je dijelom bio i vlasnik, uzeo je kredit od skoro trećinu miliona.
Bahtićevo bogatstvo se za četiri godine jednostavno istopilo. Ostala mu je navodno samo kuća i jedan od lokala. Uspio je izmiriti kredit do 2003. godine što je bio krajnji rok za njegovu isplatu, a put novca, tačnije oko 600.000 maraka, nije naveden u posljednjem kartonu.
Kao i kod većine ostalih funkcionera, imovina jednostavno iščezne, bez dodatnih objašnjenja.
|
(zurnal.info)
Ništa se, dakle, nije promijenilo. Od sredine devedesetih godina prošlog vijeka, odgovor tzv. bošnjačke politike na napade na pravo Bosne i Hercegovine na postojanje dosljedno je podizanje još viših ograda, kopanje dubljih i dužih šanaca, povlačenje u mrak iluzija o svojoj velikoj, sjajnoj i paćeničkoj istoriji – sve nove i nove dubine učahurenost.
Stvaranje bošnjačke države
Na sva zvona najavljivani bošnjački sabor zakazan za naredni septembar najgore je što se ovom narodu može dogoditi poslije Omarske, Dretelja i Srebrenice; nakon sabora pokolj kojem su bili podvrgnuti neće više biti nasrtaj bez presedana poslije Drugog svjetskog rata nego legitimni dio borbe za teritorijalni preustroj tri etničke zajednice u balkanskoj baruštini. Ništa se u motivima i razlozima od zadnjeg sabora nije promijenilo, ali možda hoće u ishodu.
Za razliku od prošlog, koji je – sada je to sasvim jasno – bio tek paravan za pokušaj Alije Izetbegovića da distribuira odgovornost za podjelu zemlje, najavljeni sabor nema političkog pokrovitelja. No, ovaj je pogubniji jer je njegova motivacija da, definirajući prvi put „donji prag bošnjačkih interesa“, na mentalnom planu – iako se organizatori zaklinju u BiH – odvoji dva koncepta: Bošnjake i BiH.
Reći da je BiH jedina domovina Bošnjaka isto je što i reći da se Zemlja okreće oko Sunca. Temeljiti bilo kakvu politiku na toj tvrdnji implicira da je time manje domovina Srbima i Hrvatima. Iz toga proizilazi da su Bošnjaci najodgovorniji za BiH. I da jedini način da Bošnjaci opstanu kao narod, a njihova jedina domovina kao zemlja, stvaranje bošnjačke države-nacije.
SANU vaskrse
Duboko vjerujem, siguran sam štaviše da je jedina svrha rata, tačnije elementarnog pokolja, silnih nevinih žrtava za onaj sloj društva koji sebe zove bošnjačkom inteligencijom i koji stoji iza organizacije sabora bila da metode SANU uskrsnu u svojoj poluinteligentnoj i samo-po-sebe-opasnoj bošnjačkoj varijanti.
Riječ je, zapravo, o pokušaju jedne temeljno korumpirane interesne skupine da se samovaspostavi kao nacionalna inteligencija. Centralno mjesto u toj i takvoj bošnjačkoj inteligenciji zauzima tip – u idealnotipskom, weberovskom smislu te riječi – moralno-intelektualne kurve koji je cijeli život oko politike, uvijek dovoljno blizu da dovikne ili došapne veliku riječ i dobije sve od sinekure do stana, ali odveć daleko da bi morao donijeti bilo kakvu odluku ili snositi odgovornost. On se voli igrati s narodom, kao kakav operetni diktator, vući crte po mapama, prebacivati zamišljene ešelone s jednog kraja mape na drugi – do posljednjeg sirotana koji je već odavno raspamećen da bi uopšte shvatio šta i u čije ime čini, prevaren tako mnogo puta da više ne vjeruje u bilo šta. On s narodom ne dijeli apsolutno ništa, s prezirom gleda na mase, zaboravlja da te velike riječi koje dovikuje kao nožem urezane prolaze kroz ljudske živote, uništavaju egzistencije. On je, ukratko, loš ljudski materijal.
Guske u magli
Za stanje u zemlji, ta je korumpirana, u duhovnu bijedu ogrezla skupina, dugoročno odgovornija i od organizovanog kriminala i od takozvane političke klase. Problem s tom skupinom koja sebi tepa da je „bošnjačka inteligencija“ je u tome uistinu ne dijeli iskustvo rata sa običnim pukom. Jer dok je inteligencija u proljeće 1992. raspravljala o ulozi JNA u napadu na zemlju, puk je istrijebljen sa pedeset posto BiH. Dok je inteligencija svoje potomstvo otpravljala put Mašrika i Magriba, Stanforda i Oxforda usput osvajajući kvadraturu u centralnim gradskim zonama dijela zemlje kojem je bilo suđeno da bude prosperitetno kontroliran, „obični“ očevi su pokopavali sinove jedince.
Nijedna ocjena istinskog dometa ovdašnje inteligencije ne čini se tako preciznom kao ocjena koju je Miroslav Krleža između dva rata iznio o tadašnjoj „intelektulnoj kremi“ u Hrvata: „Izvan diskusije je da se naša intelektualna krema vrzla oko stvari i bila nošena događajima, bez uvjerenja, bez volje, bez znanja, bez programa i bez nekog naročitog dara. Jer da je bilo u ljudima ovog vremena bilo kakvog, samo za milimetar iznad stvarnosti uzvišenog stepena svijesti, prirodno je da bi se (....) bio morao pojaviti otpor, izrazitiji i programatski jasniji (...) da se (...) mase ne bi našle (...) kao guske u magli“.
Današnja „bošnjačka inteligencija“ – navodnici su tu, jer niti je bošnjačka, niti je inteligencija – neopozivo i bez uzmicanja želi definisati „bošnjaštvo“. Pritom, jedine ozbiljne reference za to su im da, dok iz papuča i kućnih mantila posluju s ekstraprofitom i proizvode generacije konformista, „vole i brinu za svoj narod“ koji gladuje.
Na stranu moralni kretenizam same ideje da Oni određuju ko smo mi, Bošnjaci, šta nas čini time što jesmo i kada to prestajemo biti; njihovo je bošnjaštvo deset ili petnaest familija, gomila tobože plavokrvnih, pet kafana u Sarajevu, tri turbeta, dva dovišta, potomstva kojem je garantovano ljudsko pravo na katedru – nasljedno i poznato samo u BiH – i bataljon tetki i daidžinca koje pamte i prenose u kojem se koljenu tačno pravio najbolji kadaif, svijet nezasluženih privilegija, duhovne bijede, moralne korupcije i posvemašnjeg ljudskog i intelektualnog kukavičluka.
Ako treba biti definisano na neki način, onda molim lijepo – i ako mogu opet da se pozovem na Krležu – da „znači onu masu bijednika, koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svom naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni“.
U ovom trenutku nijedno drugo bošnjaštvo, nakon dvije najteže decenije u modernoj istoriji, nema apsolutno nikakva smisla.
Sjećam se kao da je bilo danas kad' je Šesenam Ćosić prišao do nas. U ruci mu ništa, a na glavi šešir. Pokaz'o je da mu je dosta i mene i „60 minuta“. I kaz'o da „nije ni vrijeme ni mjesto“ da pred zgradom Kantonalnog tužilaštva Tuzla, u svojstvu glavnog tužioca, u 8 ujutro, govori o kriminalu.
Koji dan prije sličnu sam „sačekušu“ napravio i vidno pripitom komesaru Nedimu Mutapčiću. Pitanje isto: zbog čega ne reaguje na mafijaške obračune u Tuzli. Odgovor njegov bijaše: Tuzla mafije nema.
Istoga dana, na istome mjestu, kolega Emir Hrnčić je uperio kameru prema ministru unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona Seadu Omerbegoviću.
„Želim da poručim građanima Tuzle da se ne sekiraju. Sigurnosna situacija u Kantonu je najbolja u državi, ako ne i u regiji“, saopćio je Omerbegović, ministar policije optužen za krivična djela.
Rat mafija
I prošlo je od tada pola godine. Jasenka Hajdarhodžića više nema. I Zehhmir Kahrić je na drugom svijetu. Damiru Mehiću Bibiju fali pola organa. Ivica Kantor je na ivici života. Kristijan Botić, također. Beriz Kabilović je na štakama. Građani Tuzle u strahu. A Sead Omerbegović, Šesenam Ćosić i Nedim Mutapčić još su na svojim funkcijama. Mada bi u svakoj normalnoj državi bili smijenjeni drugog dana po postavljenju. Evo zbog čega.
Sjećate li se prošlogodišnje pucnjave u tuzlanskom naselju Slavinovići? Ma, morate se sjetiti izrešetanog audija Q7? E, baš te decembarske noći u Tuzli je zvanično počeo rat mafijaških skupina kojih, po komesaru Mutapčiću, „u Tuzli nema“. Krv je ubrzo ponovo pala. U diskoteci Paša stradao je Kritstijan Botić. Potom su pred Romom pucala deseterica, a onda je pred Domom mladih izrešetan Ivica Kantor. U međuvremenu je bilo i manje bitnih incidenata likova bitnih za ovu priču.
Za rat je, rekao bi rahmetli Predsjednik, potrebno dvoje. I u Tuzli, analogno, za rat mafije moraju postojati dvije strane.
Prva su strana svi oni koji kao svog uzora vide rahmetli Ramiza Delalića Ćelu ili njemu bliske Fikreta Kajevića, Bahriju Kačapora ili, za Tuzlu bitno, Tasima Kučevića. Ta prva strana, logično, ruča u Beharu (restoran Rasima Kučevića) i izlazi u Romu (diskoteka Hasima Kučevića). Dive se mišićima i debelom dosjeu Merseda Hadžića i s pažnjom slušaju priče o holandskim pucnjavama i pljačkama Estina Habibovića Šakala. Na toj su strani – ubice dječijeg lica: Amir Avdić, Osman Vantić, Irfan Smajić, Kemal Selimović, izvjesni Kuba i Mire, Edis Halilović, Radenko Bogdanović...
Uzor drugoj strani je stari kriminalizirani Vuk - Naser Orić. Svi njegovi sljedbenici ručaju u Royalu (objekat Besnika Ismailija) i izlaze u diskoteku Priviledž u hotelu Tuzla. Angažovani su, legalno ili ilegalno, u zaštitarskim agencijama Flek (Amir Mehić) i BH SIGURNOST (Smajo Mandžić). Na toj su strani: Damir Mehić Bibi, Safet i Selver Salimović, Ademir Peleš, Beriz Kabilović, Vehid i Vahid Fejzić i drugi koji slušaju upute Orića, Mehića, Besnika i Mandžića.
I prva i druga strana imaju svoje zaštitnike u MUP-u Tuzlanskog kantona, odnosno Kantonalnom tužilaštvu Tuzla.
Osam mjeseci skrivanja
Sve ove tvrdnje mogu se dokazati kroz njihove obračune, optužnice i fotografije.
Počet ću sa pucnjavom u sarajevskom objektu Inkognito. U Fatmira Mujaja, inače pratioca Nasera Orića i Nasera Kelmendija pucali su, između ostalih, Osman Vantić i Mersed Hadžić Švicarac. Vantić se nakndano predao, a Švicarac se, zahvaljujući svojim vezama u MUP-u Tuzlanskog kantona izvjesno vrijeme skrivao u Tuzli. Hadžićev stan je, zanimljivo, pretresen tek pet dana nakon pucnjave i to tek nakon što mu je Davor Blagojević, dežurni operativni MUP-a TK predložio da se iz Tuzle premjesti u njegovu kuću Bijeljinu. Blagojevićeva kuća u Bijeljini naknadno je pretresena, ali ništa nije pronađeno. Inače, inspektor Davor Blagojević veoma je blizak porodici Kučević, a do prije dvije godine je, uporedo sa policijskim poslom, obavljao i zaštitarske poslove u objektu Roma koja je u vlasništvu brata Hasima Kučevića, brata Kučevića. Inače, fotografija Davora Blagojevića nastala je na dženazi Rasima Kučevića, također brata Tasimovog.
No, vratimo se Mersedu Hadžiću koji se već 8 mjeseci uspješno skriva u Tuzli i okolini, što svjedoče i fotografije na kojima Hadžić pokazuje svoje rane zadobivene u pucnjavi u Inkognitu.
Da Hadžić i prilikom skrivanja ima utjecaja unutar svoje kriminalne skupine, dokazuje činjenica da je upravo on naredio Irfanu Smajiću, Kemalu Selimoviću, Amiru Avdiću, te Kubi i još jednoj osobi da u decembru prošle godine likvidiraju Damira Mehića Bibija, (također Orićevog prijatelja), čiji je brat Amir Mehić vlasnik već pominjane zaštitarske agencije Flek. U pucnjavi u naselju Slavinovići Mehić je zadobio teške povrede, dok je njegov prijatelj Jasenko Hajdarhodžić smrtno stradao. Dan nakon pucnjave, pripadnici zaštitarske agencije Flek proglasili su svojevrstan dan žalosti, te su zabranili proslavu Bajrama u skoro svim ugostiteljskim objektima u Tuzli. Muzika se te noći jedino mogla čuti u Kučevićevoj Romi, jer Bibijevi i Hajdarhodžićevi prijatelji nisu imali dovoljno hrabrosti da pokucaju na vrata opasne braće Kučević koji u tom periodu imaju apsolutnu zaštitu ministra unutrašnjih poslova Seada Omerbegovića te njegovok kriminaliziranog rođaka i inspektora Vahidina Omerbegovića. Svega petnaest dana nakon toga, u diskoteci Paša također je pala krv. Edis Halilović, pirijeklom iz Sandžaka, ispalio je nekoliko hitaca u Kristijana Botića koji je te noći bio u društvu Besnika Ismailija, također prijatelja Nasera Orića. Halilović je, nakon pucnjave, pobjegao u Srbiju, dok su se ljekari borili za Botićev život. Kristijan Botić je, inače, odležao desetogodišnju kaznu zbog ubistva Đanija Perčića, a saučesnik u tom djelu bio mu je Samir Mehić, drugi brat vlasnika Fleka Amira Mehića. Na nastavak se, međutim, nije čekalo dugo.
Bolesni umovi
U čuvenom šamaru Tasima Kučevića, Orićevi puleni vidjeli su svoju šansu za potpuno preuzimanje Tuzle. Naime, zbog zgražavanja javnosti, čelnici MUP-a Tuzlanskog kantona više nisu smjeli otvoreno podržavati porodicu Kučević, pa su Orićevi, odnosno Mehićevi prijatelji, krenuli u akciju. U petak, 28. juna, u izlaznoj noći, sa fantomkama i automatskom puškom Beriz Kabilović iz Srebrenice (koje li slučajnosti) i njegovi drugovi pokucali su na službeni ulaz Kučevićeve Rome. Povod za akciju je bio navodni dug Tasima Kučevića prema Fadilu Blaci, šuri Nasera Kelmendija. Kučeviću su, naravno, na vatru uzvratili vatrom. Beriz Kabilović je ranjen, a njegov prijatelj Zehmir Kahrić je prilikom bjekstva sa mjesta događaja zadobio povrede koje su ga koštale života. Dežurna tužiteljica te noći bila je Jasminka Djedović, nevjenčana supruga Ize Tankića. Na uviđaj je izašla tek šest sati nakon pucnjave. Pretres objekta nije radila, a vještačenje parafinskom rukavicom naredila je devet sati nakon pucnjave. Tragovi baruta, naravno, tada nisu pronađeni. Oružje iz kojeg je pucano nije pronađeno. Predmet je, dakle, propao. Ali da nevjenčana supruga „uglednog“ Tankića ne bi bila odgovorna za nerad, predmet je dva dana kasnije, nakon što je Izo pozvao Šesenama Ćosića, predat tužitelju Emiru Ibrahimoviću. Od tada je uhapšeno devet osoba, među kojima i vlasnik Rome Hasim Kučević, ali predmet je, s obzirom na dokaze koje nije prikupila nesposobna Jasminka Djedović, na rubu propasti. Dakle, vrlo je izvjesno da će za desetak dana na slobodu biti pušten i Vahid Fejzić, čiji je brat Vehid prošle sedmice prijetio smrću sudiji Općinskog suda u Tuzli Enesu Haliloviću, koji je, podsjećamo, prije skoro pet mjeseci odbio pritvoriti braću Fejzić zbog krivičnih djela nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih povreda. A da su Fejzići bolesni umovi pokazalo se prošloga petka kada je Vehid ispred Doma mladih u Tuzli izrešetao Ivicu Kantora, šefa objezbjeđenja Panonskog jezera u Tuzli. I to istom puškom koju Tankićeva nevjenčana supruga nije našla nakon pucnjave u Romi. Nakon pucnjave pred Domom mladih, istražni su organi počeli nagađati o čemu se, uistinu, radi.
Zatvaranje Panonskog jezera
Naime, zaštitarska agencija Flek zadužena je za sigurnost u diskoteci Priviledž u Hotelu Tuzla. Kako je diskoteka bila slabo posjećena, nužno je bilo stvoriti nesigurnost na mjestima gdje je posao „dobro išao“. Stoga su pucnjave izazvane ispred Rome, ali i Panonike i Doma mladih Tuzla, gdje se okuplja najveći broj mladih Tuzlaka. Da su Mehići (čitaj: Damir Mehić Bibi) skloni reketiranju pokazuju i optužnice protiv njih koje su godinama sklanjane po ladicama Kantonalnog tužilaštva Tuzla. Naime, prije više od godinu, tačnije 29. juna 2008. godine, oko 20 sati, zajedno sa Ademirom Pelešom, Jasenkom Hajdarhodžićem i Safetom Salimovićem (prijatelj Nasera Orića, pogledaj fotografiiju) Damir Mehić Bibi je provalio u prostorije preduzeća ELTA MT otjeravši pritom uposlenike zaštitarske firme Fitob, čime je počinio krivična djela: ugrožavanje sigurnosti i samovlašće. Optužnica je podignuta krajem prošle godine i to na dan kada je Mehić ranjen. Suđenje nikad nije okončano. Treba napomenuti da su Mehići veoma bliski ljudima iz tuzlanske SDA. Tako se, naime, Damir Mehić Bibi često može vidjeti u društvu sa sinovima Saliha Šabovića, vlasnika firme GIPROM koja je jedan od glavnih finansijera tuzlanske SDA, dok je njegov također osuđivani brat Samir Mehić godinama bio sparing partner Salku Zildžiću, kick boxeru i poslaniku SDA u Skupštini Tuzlanskog kantona. Zildžić je, inače, veoma blizak Salku Bukvareviću, desnokrilnom predsjedniu SDA Tuzla, koji je u kampanju za načelnika obećao zatvaranje Panonskog jezera u Tuzli na kojem je, koje li slučajnosti, Vehid Fejzić počeo sukob sa Ivicom Kantorom i direktorom Panonike, Maidom Porobićem koji je smrt izbjegao za pet centimetara.
Sve je ovo poznato i samom policijskom komesaru Nedimu Mutapčiću koji nema hrabrosti da su suprostavi braći Mehić. Naprotiv, Mutapčićev dugogodišnji vozač, a sada član komisije za procjenu sigurnosti, Suad Ganić, zaštitarskoj agenciji Flek omogućava zaradu tako što utvrdi da za obezbjeđenje neke manifestacije treba mnogo veći broj od stvarnog broja zaštitara.
U pitanju je, dakle, organizirani kriminal protiv kojeg bi se Šesenam Ćosić, Sead Omerbegović i Nedim Mutapčić morali boriti. A ne bore se. Ustvari, oni ga pomažu.
(zurnal.info)
Prihodi i imovina domaćih političara na najvišim funkcijama rasli su nevjerovatnom brzinom ali i u potpunom neskladu u posljednjih deset godina. Imali su platu i do pet puta veće od prosječne, mogućnost da potroše više nego što ste zaradili, po vlastitom nahođenju mijenjali vrijednost imovine i to bez ikakve odgovornosti.
Nerijetko su svoju sumnjivo stečenu imovinu tokom mandata prebacivali na članove porodice koji su, još češće, bez ikakvih prihoda tokom tog perioda.
Stvarna Dodikova težina
Apsolutni šampion nerealnog, skrivenog i sumnjivog povećanja vlastite imovine je neprikosnoveni Milorad Dodik, premijer Republike Srpske. Na osobeno bahat način Dodik u svom imovinskom kartonu prije sedam godina nije naveo iznos svoje plate. Tada je tek napisao da posjeduje stan od 30.000 u Laktašima, dva stana u Beogradu ukupne vrijednosti ok 80.000 maraka. Porodično imanje je procijenio na 200.000 maraka a auto na 30.000.
Njegova supruga Snježana navela je da ima 50.000 maraka u gotovini porodičnog naslijeđa. Nije imala nikakvih prihoda niti dugovanja.
U svom pohodu da ponovo postane premijer Dodik se iz simpatičnog i prilično prihvatljivog socijaldemokrate preobrazio u otvorenog nacionalistu i gramzivog funkcionera. Ipak, udostojio se na izborima 2006. godine napisati iznos svoje plate, 25.000 iz Parlamenta i 7.500 za funkciju predsjednika Republike. Svoju je zvaničnu imovinu povećao za 300.000 maraka izvjesnog porodičnog naslijeđa a uspio je kupiti i automobil od stotinu hiljada maraka. U njegovom novom kartonu pojavila se i rubrika dionice ali nije naveo njihovu vrijednost.
To bi praktično značilo da je Dodik za auto odvajao svu svoju zaradu i hranio se vjerovatno u nekom od restorana entitetskih institucija. Automobil je mogao otplaćivati i kreditom ali je rata od dvije hiljade maraka tolika da bi samo za nju morao odvajati veći dio svojih prihoda.
Supruga je u tom periodu ponovo bila bez plate ali je na poklon dobila automobil, udvostručilo se naslijeđe te stekla poslovni prostor u Laktašima vrijedan stotinu hiljada maraka. On je navodno kupljen na dug koji će, kako piše u kartonu, otplatiti u narednih nekoliko godina. Nije poznato kako s obzirom da nema niti marke prijavljenih primanja.
Navela je također da je suvlasnik nečega u RS-u, BiH i Srbiji.
Sumnje da Dodikov zvanični imovinski karton nema veze sa onim stvarnim nedavno je potvrdio magazin Dani objavivši spisak skrivene Dodikove imovine, vlasništva u firmama, dionica i drugih vrijednosti procijenjenih na astronomskih 500 miliona maraka. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Dodik za nešto više od godinu popuniti novi imovinski karton, bude li se odlučio ponovo kandidovati i bude li na to ima pravo.
Dugogodišnju dilemu da li Dodik ima vilu u Beogradu riješio je sam nakon pritiska novinara i priznao da posjeduje vilu pod hipotekom za koju još otplaćuje kredit.
Skromni i uzoriti predsjednik
Haris Silajdžić, sadašnji član Predsjedništva BiH, vjerovatno je najsiromašniji predsjednik jedne stranke u BiH. On je naveo da ima tek stan od 48 kvadrata u glavnoj sarajevskoj ulici Ferhadija čiju je vrijednost sam procijenio na 70.000 maraka. Te 2002. godine imao je još samo građevinsku dozvolu na 181 metara kvadratnih koju koristi njegova sestra Sadžida sa još pet članova svoje porodice. Do tada bez političke funkcije Silajdžić je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu zarađivao hiljadu maraka mjesečno te zaradio dvije hiljade dolara na Cornell univerzitetu u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ako je zaista i imao skromne prihoda onda je Silajdžić imao enormne rashode. Od Ismeta Hrnjice, direktora Bosna-S Oil Services Company, 2000. godine je posudio 200.000 maraka a u Market Banci uzeo kredit od 35.000 maraka.
Izborni poraz od Sulejmana Tihića, Silajdžić je očito liječio povećanjem vrijednosti svoje imovine i vraćanjem dugova. Od svoje stranke je dobijao nešto manje od hiljadu maraka mjesečno ali je zato od Enka Holdinga, vlasništvo turskog biznismena Šarika Tare, zaradio oko 90.000 maraka za godinu dana. Ne treba napominjati da za običnog bh. smrtnika bez političkih veza i snažnog lobija apsolutno ne postoji način da zaradi ovoliko novca.
Sa tom je zaradom Silajdžić lako vratio ogromni dug Hrnjici i kredit te stekao stan od 270.000 maraka koji je, kako kaže, izgradio sa sestrom. Tako je u novi mandat 2006. godine ušao bez dugova. Iako su mediji špekulirali o njegovoj navodnoj vili u Istanbulu i stanu u Londonu, ti navodi nikada nisu dokazani.
Plata mala, vikendica nova
Neobaveznost navođenja tačnih informacija u imovinskom kartonu dobro je iskoristio Dragan Vrankić, sadašnji ministar Trezora i finansija Bosne i Hercegovine. Vrijednost imovine u njegovim imovinskim kartonima se smanjivala i po 50.000 maraka iako se radi o nekretninama čija je vrijednost proteklih godina uglavnom rasla.
Do 2002. godine je zarađivao dvije hiljade mjesečno i uspio uštedjeti 20.000 maraka i za isto toliko novca kupiti certifikata. Vrijednost njegovih nekretnina bila je 280.000 maraka a vrijednost auta od 30.000 bila je jednaka njegovom zaduženju. Četiri godine poslije platu je povećao za 500 maraka ali i uspio kupiti stan vrijedan 80.000 maraka, početi graditi vikendicu čija je vrijednost još u izgradnji bila 50.000 maraka, uštedjeti dodatnih deset hiljada maraka. On je uspio maksimalno iskoristiti blagodeti bavljenja politikom. U novom kartonu nije bilo zemljišta i drugih nekretnina vrijednih skoro trećinu miliona.
Izborna komisija BiH zadužena je samo za prikupljanje imovinskih kartone koje su političari obavezni dostaviti ali ne i za provjeru njihove tačnosti. Državna agencija za istrage i zaštitu vrši njihovu provjeru nakon dobijanja mandata ali do sada, uprkos brojnim nejasnoćama, nije pronašla ništa sporno niti u jednom dostavljenom kartonu.
Iznosi plaća i stečene imovine te imovina supružnika i rodbine bez prihoda kod brojnih političara pokazuju da oni manipulišu podacima o svojoj imovinskoj težini. A govorimo samo o zvaničnim i neobavezujućim dokumentima i popisu njihove imovine.
- Dodikov karton povećan za misteriozno nasljeđe i još tajnovitije dionice - I nezaposlenoj Dodikovoj supruzi Snježani misteriozno se udvostručilo nasljeđe - Turski biznismen Silajdžića honorisao sa 90 hiljada maraka - Kako je s platom od 1.000 maraka Silajdžić vratio dug od 200 hiljada - Vrankić je s povećanjem plate od 500 maraka kupio stan i izgradio vikendicu |
Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8%. Prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.
Primjeri poslijeratnog oporavka društava u susjednim zemljama pokazuju da tamošnji političari nisu odustali od kulture i njene sestre prosvjetiteljstva već su, naprotiv, u neminovnim procesima tranzicije, u njoj našli jedan od najjačih stubova državotvornosti i potvrdu stečenog identiteta ili identiteta u koji se bespogovorno vjeruje.
Neprestanim forsiranjem nerješivih situacija u kojima je uvijek onaj drugi i treći kriv nama se od ranog jutra, prije nego iz kuća izađemo i postanemo zombiji, govori da je situacija katastrofalna, da nikada nije bilo gore i da se na tako stanje valja navići bar do slijedećih izbora. Međutim, ne može nama biti toliko loše pa da se u jednom trenutku prestanu objavljivati knjige. Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. U njoj živi, prema podacima UNICEF-a iz prošle godine, oko 800.000 nepismenih, dakle svaki peti njen stanovnik je nepismen čovjek. No, nemojte sada zamišljati stare ljude po selima koji jedva hodaju i koji će za koju godinu umrijeti i tako smanjiti tu nevjerovatnu brojku; mislite na djecu, bosanskohercegovačku djecu, što pokraj ceste s velikom torbom na leđima žure idući u školu ili iz škole.
Trebaju li nam biblioteke
Ako više nemamo knjiga, trebaju li nam biblioteke? Treba li nam Vijećnica i šta ćemo u nju stavljati? Ili nam, zapravo, trebaju muzeji knjiga da se vidi kako su ovdje nekada živjeli ljudi? Ovo ilustriram činjenicom da direktor jedne sarajevske biblioteke nije htio da kupi knjigu koja je izašla na bosanskom jeziku kod bh. izdavača već je istu takvu uzeo na srpskom jeziku kod izdavača iz Beograda zato što je tamo jeftinija za tri konvertibilne marke!
Ta, i rijeka drugih knjiga koje uglavnom nelegalno stižu iz Srbije, čine oko 70% ukupnog prometa knjiga na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na te se knjige ne plaća PDV, te knjige nemaju papire o ulasku u BiH, ilegalno prelaze granicu u kamionima i autobusima, jeftine su, lošeg su kvaliteta, raspadaju se, naslovnice nestaju kao tekst na faks papiru i na sajmovima koji se održavaju u BiH otimaju štandove bh. izdavačima jer ovi nemaju para da zakupe niti dva kvadratna metra. Napomena: U Hrvatskoj država participira u cijeni zakupa štanda i izdavači sajamsko mjesto dobijaju u pola cijene.
U preostalih 30% od ukupnog prometa na bh. tržištu knjige hrvatska knjiga učestvuje sa oko 20%, a kada su u pitanju akademski naslovi i naslovi iz humanističkih i društvenih nauka taj procenat je značajno veći u poređenju sa sličnim izdanjima iz Srbije.
Oko 5% prometa čini strana knjiga, knjiga uglavnom na engleskom jeziku i taj procenat je zbog sve manjeg broja stranaca u većim bh. gradovima u padu; i na kraju, lako je izračunati, bh. izdavači “kontrolišu” svoje tržište sa oko 5% prometa svojih knjiga. Prije desetak godina taj procenat je bio mnogo veći – i do 20%, ali politika da ne treba politike u kulturi i prosvjeti taj procenat će se u skoro vrijeme potpuno anulirati. Napomena: Ovih 5% bh. izdanja otpadaju uglavnom na vjerski sadržaj jer takve knjige, što je razumljivo za uslove u kojima živimo, redovno imaju donatore.
Podatak od prošle godine objavljen u javnim glasilima, dakle dostupan i političarima, govori da je u Hrvatskoj prošle godine objavljeno oko 6.000 naslova i da je promet knjiga ostvaren u količini od 3.450.000 prodatih primjeraka. Hrvatska knjiga je tu učestvovala sa oko 70%, ostatak je strana knjiga. U Srbiji je prodato oko 6.370.000 knjiga i objavljeno oko 15.000 naslova i većinom je to srpska knjiga, do 80%. U te prodaje naravno spadaju i količine koje uredno svake godine otkupljuju tamošnja ministarstva kulture (oko 25%). U Srbiji čak u dva navrata godišnje u iznosu od oko 300.000.000 dinara, a Hrvatska, što u otkupu što u potporama za hrvatske izdavače godišnje izdvaja oko 56.000.000 kuna. Napomena: broj stanovnika u Hrvatskoj je skoro ravan broju stanovnika u BiH. Broj prodatih knjiga na teritoriji BiH je oko 370.000 primjeraka.
Kako rade ministri
Ministar kulture Srbije Nebojša Bradić, najavljujući u novembru prošle godine drugi krug otkupa knjiga rekao je da je “otkup knjiga jedan od najvažnijih elemenata kulturne politike”. Naš federalni ministar kulture je prije četiri godine rekao da će nam uvesti PDV na knjigu i uveo ga je.
Bh. izdavači (uglavnom izdavači udžbenika) i knjižari uplaćuju u državni budžet na ime PDV-a godišnje nekoliko miliona KM, a zauzvrat ne dobijaju ništa, ili dobijaju konkurenciju u nelegalno uvezenim knjigama iz Srbije, ili u tome da na nivou države još ne postoji Zakon o izdavaštvu. Kako je to normalno u svim i najobičnijim zemljama taj zakon reguliše odnose među domaćim izdavačima, registrira ih prema kvalifikacijama i predoispozicijama, definira pravila po kome neko može biti izdavač, utvrđuje prava i obaveze koji proizlaze iz usvojene kulturne politike za taj segment društvenog djelovanja.
PDV od 17% , pored političara, jedan je od najvećih grobara bh. izdavaštva. Umjesto da za tu vrijednost bh. izdavači povećaju cijenu knjige, oni su je morali smanjiti jer u smanjenoj kupovnoj moći knjigu niko neće. Skidajući se „do gaća“ izdavači su prinuđeni da daju cijenu ispod proizvodne (popust i do 70%) samo kako bi ostvarili bilo kakav promet. Samim tim prodaja knjiga se uglavnom odvija na sajmovima knjiga dok knjižare trpe drastičan pad prometa i otpuštanje osoblja.
PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8% .
Nalazimo se u jednoj apsurdnoj situaciji a ta je da po dobre vijesti odlazimo u prošlost, u novembar 2000. godine kada je tadašnja, odlazeća Federalna Vlada na čelu sa Edhemom Bičakčićem osnovala Fondaciju za izdavaštvo i nakladništvo, a zatim novoizabrana vlast Alijanse formirala Upravni odbor fondacije koji je od tada, mijenjajući samo članstvo, proveo sedam konkursa za dodjelu državnih sredstava. Na tim konkursima podrška fondacije izdavačima koji su prijavljivali najbolje i najobimnije izdavačke projekte sastojala se uglavnom od dodjeljivanja velikih kredita. U prvih nekoliko konkursa sa kamatnom stopom od 6%, a kasnije beskamatno, sa napomenom, također u prvih nekoliko konkursa, da se ta kreditna podrška odnosi samo na ona izdanja koja su od društveno–javnog, kulturnog značaja. U javnosti se stekao utisak da Fondacija daje izdavačima bespovratna sredstva, pa su neki prozvani mjezimcima (neki od njih sa oko 270.000 KM zaduženja). Srljanje bh. izdavača prema tim kreditima i njihovo neiskustvo rezultirali su blokiranjem računa od strane Fondacije za izdavaštvo jer izdavači nisu bili u stanju da vraćaju kredite. Tim kreditima proizveli su uglavnom nekomercijalnu robu, (knjige javnog, kulturnog značaja redovno su takvog karaktera) i napunili svoja skladišta. Na pitanje zašto nam od para poreskih obveznika daju kredite a ne bespovratna sredstva kako je to sasvim prirodno i normalno u svim znanim zemljama, jedan od članova Odbora Fondacije je laički rekao da “ne mogu oni davati bespovratna sredstva privatnicima”. Ovdje treba zamisliti knjižare i izdavaštvo u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Albaniji, Francuskoj, Argentini…, kako bi izgledali kada ne bi bilo “privatnika” ili privatnih izdavača? Takav jedan laički duh među uvaženim članovima Odbora trajao je neprestano i, nakon očiglednih pogrešaka u politici vođenja Fondacije, oni jednostavno nisu odustajali. Takva politika neosjetljiva za realne probleme bh. tržišta knjiga, u kojem bh. izdavaštvo nije bilo još ni u pelenama, sa članovima odbora koji su odlični i iskusni urednici i pisci, ali koji se ne razumiju u tehnologije objavljivanja, proizvodnje i prodaje knjiga, posmatrala je bh. izdavaštvo kao najuspješniju privrednu granu i sumu od 1.500.000 KM godišnje trošila uglavnom na kreditnu podršku tako “uspješnim kolektivima”. Treba napomenuti da je prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.
Očigledna rješenja
U međuvremenu većina izdavača se ugasila, a nekolicina njih je pred gašenjem. Svakako treba vidjeti rezultate konkursa za otkup knjiga od decembra 2008. u kojem su ti izdavači smješteni ispod crte, gdje se konstatuje da bi im se otkupile značajne količine knjiga da su vratili kredite Fondaciji za izdavaštvo. Kao da te knjige nisu i bile objavljene od tih kredita. Ti izdavači su u veoma teškoj poziciji i u velikim su dugovima, a usput da kažem radi se o izdavačima koji su u proteklih pet godina objavili daleko najviše naslova (Bosanska riječ, Zoro, Buybook, Vrijeme Zenica, Zalihica…).
Slamka spasa pukla je a samo što se pojavila, u obliku Fondacije za bibliotekarstvo. Zakasnila dobrih sedam godina; naime, trebalo je da bude formirana, sasvim logično, godinu dana nakon osnivanja Fondacije za izdavaštvo; ona bi sada i sa sramno malim otkupnim fondom od 600.000 KM bukvalno spasila bh. izdavaštvo, ali su izdavači opet ucijenjeni vraćanjem kredita Fondaciji za izdavaštvo.
Posmatrajući propozicije posljednjeg konkursa Fondacije za izdavaštvo koji je aktuelan do 6.3.2009. dolazimo do još jednog apsurda a taj je da će znatna sredstva biti bespovratno dodijeljena časopisima i periodici za književnost u kojima će se predstavljati knjige kojih nema. Lako je pogoditi da će i tamo broj prikaza i književnih kritika biti u onom omjeru kakav nam je i omjer áu ukupnom prometu knjiga u BiH. Ili tačnije mogućnost da budu prikazane ili kritizirane knjige bh. izdavača imati će oko 200 knjiga, jer prema podacima Fondacije za bibliotekarstvo toliko se godišnje pojavi djela kojima izdavači konkurišu za otkup knjiga kod pomenute fondacije.
U posljednje vrijeme uočava se još jedan veoma poguban trend u bh. izdavaštvu: broj samizdat knjiga značajno raste i veći je od polovine broja objavljenih knjiga. Razlog za to je u činjenici da nemamo Zakon o izdavaštvu, pa na taj način svako kome padne na pamet da objavi knjigu uredno je može cipovati, registrirati i dobiti ISBN broj. Te knjige redovno nemaju izdavače, urednike, lektore, korektore, dizajnere, recenzente i beskrajno loše izgledaju. Obično se radi o drugorazrednim knjigama ali one polako postaju jedino vidljivo i ostvareno bh izdavaštvo.
Postoje moguća rješenja za prevazilažnje krize izdavaštva, a koja su tako jednostavna i očigledna:
- Podržati ideju o pojačanom otkupu knjiga kroz Fondaciju za bibliotekarstvo sa onim sredstvima koje na raspolaganju ima Fondacija za izdavaštvo, ápredviđenim za dodjelu kredita.
- Participirati u troškovima zakupa sajamskog izložbenog prostora za sve bh. izdavače, kod kuće i na međunarodnim sajmovima knjiga u regiji.
- Sa izdavačima iz RS insistirati na donošenju Zakona o izdavaštvu na Vijeću ministara i na osnivanju Fonda za podršku bh. izdavaštvu. Takav jedan zakon je već pripremljen na Vijeću ministara u vrijeme predsjedanja Adnana Terzića i samo ga treba aktivirati.
- Tražiti nultu stopu PDV-a na knjige i na repromaterijal za štampu knjiga.
- Smanjiti ili potpuno obustaviti novčanu potporu raznim udruženjima izdavača koja odlaze na međunarodne sajmove dok se ne donesu kriteriji prema kojima se tačno može utvrditi koji izdavači treba da promoviraju i zastupaju državne interese na međunarodnim sajmovima. Relevantan može biti broj objavljenih izdanja, njihovaá društvena vrijednost, kvaliteta teksta i kvalitet opreme knjiga, regulisana autorska prava, broj prijevoda, itd.
- Od Fondacije za izdavaštvo tražiti da promijeni svoju dosadašnju politiku u dodjeljivanju kreditnih sredstava stavljajući na raspolaganje ta sredstva za otkup knjiga i bespovratnu podršku izdavačima društveno korisnih djela (domaći autori, kulturna baština, prijevodi).
- Pomagati svaku promociju bh. izdavača na tržištima knjige u regiji, a iz iskustva se može reći da su ta tržišta veoma radoznala za kupovinu kvalitetnih bh. izdanja. Napomena: Ovdje se uglavnom radi o prijevodima.
Na kraju, prema mom dosadašnjem iskustvu izdavača i urednika (10 godina) i knjižara (13 godina), mogu da ustvrdim da postoji nešto u šta mogu biti sigurni svi kulturni radnici u cijeloj BiH, bez obzira da li su privatnici ili su na raznim apanažama, honorarima ili budžetima: čitalačka publika u BiH nije prestala čitati i ima je dovoljno da jednom, kada bude bh. izdanja, novcima koje odvaja za kupovinu knjiga može biti neprestani garant opstanka bh. izdavaštva. Na redu je država; njeni zakoni, fondovi i fondacije.
(zurnal.info)
Darko Glavan, jedan od najznačajnijih hrvatskih i jugoslovenskih muzičkih i likovnih kritičara, poginuo je u Varaždinu pod točkovima automobila, dok se vraćao sa rock festivala Radar.
Rođen je 1951. u Rijeci. Kao istoričar umetnosti, bio je predavač na fakultetu, kustos Muzeja Mimara i Klovićevih dvora, autor likovnih izložbi, predsjednik hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara.
Rock kritiku je počeo pisati još 1969. godine, a 1980. godine objavio je danas kultnu knjigu Punk (Potpuno uvredljivo negiranje klasike) koja je prošle godine doživjela svoje reizdanje.
Sa Draženom Vrdoljakom napisao je biografiju Bijelog Dugmeta (Ništa mudro, 1981), a sa Hrvojem Horvatom objavio biografije Rolling Stonesa (Rock'n'roll Babilon, 1998) i Prljavog Kazališta (Sve je lako kad si mlad, 2000), a preveo je i knjigu poezije Jima Morrisona Divljina.
Prije pet godina zagrebačkom tjedniku Nacional dao je svoj prvi veliki intervju odakle prenosimo najzanimljivije odgovore.
Punk i srednji vijek: Moje najšizoidnije razdoblje bilo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kada sam od 9 do 17 bio kustos za srednji vijek i srednjovjekovnu skulpturu, a nakon toga noći bi provodio u Kulušiću i slušao punk. Paralelno sam obrađivao srednjovjekovni dio Mimarine zbirke i pisao knjigu o punku.
Prijatelj zvijezda: S 15, 16 godina najveći mi je idol bio Jim Morrison, i to je vrlo znakovito. Najviše sam se divio rock autorima kod kojih sam vidio izrazito umjetničko htijenje i volju. Ne mogu reći da sam s 15 godina u potpunosti shvaćao poetiku Jima Morrisona i Boba Dylana, ali sam naslućivao mogućnost da je nešto i masovno popularno i istovremeno podliježe ozbiljnoj estetskoj procjeni. Prvi sastav kod nas koji je Draženu Vrdoljaku i meni bio dokaz da smo našli istomišljenike bili su Buldožeri. Smatrali smo da je to prva grupa underground, alternativne rock opcije, nakon Bijelog dugmeta, koja je učvrstila srednju liniju rocka. Moja najveća ljubav na ovim prostorima u koju sam uložio najviše emocija je Lačni Franz i Zoran Predin. Na svjetskoj sceni nisam ni s kime uspostavio blisko prijateljstvo, ali mi se jako urezalo u sjećanje nekoliko dužih susreta, primjerice s danas pokojnim Joeom Strummerom iz Clasha. Pričao mi je o svomu ocu diplomatu i njegovim neslaganjem što mu je sin punker. Intervjuirao sam 1990. Davida Bowieja i zabunom sam njegovu press agentu dao vizitku na kojoj je pisalo da sam viši kustos u Mimari, što je oduševilo agenta jer je rekao da ga Bowie tjera u muzeje gdje god putuju. Nakon mjesec dana, dobio sam zahtjev od njegova menadžmenta da im pošaljem engleski prijevod intervjua jer se Bowie sjetio da to nije bio senzacionalistički intervju, nego umjetnički. Prije nekoliko godina sam radio intervju s gitaristom Johnom Fruscianteom iz Red Hot Chili Peppersa i upozorili su me da je slikar i da mu je Marcel Duchamp omiljeni umjetnik. Napravili smo odličan intervju. Dva tjedna nakon razgovora poslao mi je razglednicu, iako mu nisam ostavio adresu. S nekima nisam uspio privatno razgovarati, ali su bili iznimno ljubazni u intervjuima, recimo Laurie Anderson, koja je rekla nešto što sam bezbroj puta eksploatirao u tekstovima: “Prava avangarda se mora skrivati”.
Revival punka: Punk je u povijesti rocka odigrao istu uloga kao dada u likovnim umjetnostima – raščistio teren i stvorio temelje za novu kreativnost. Nakaradan mi je revival punka, jadnici od pedeset i šezdeset godina koji sviraju iste fraze kao i Sex Pistols iz 1977., razni Exploited, U. K. Subsi i treća i četvrta generacija bandova. Punk je kao i pubertet, kao inicijacija, i ne može vječno trajati. Sjetite se Churchillove izjave da onaj tko s dvadeset godina nije komunist je son of a bitch, a onaj s četrdeset je budala. Isto vrijedi i za punk.
Kult Azre: Branimir Johnny Štulić jedna je od najzanimljivijih glazbenih ličnosti u hrvatskom rocku, ali su značajnije barijere koje je srušio nego masa njegovih pjesama. On je loš pjevač, glazbenik, pjesnik, aranžer i producent, ali imao kreativno ludilo koje fascinira i koje mu je omogućilo dvadesetak antologijskih pjesama. Štulić nije znao pronaći ljude koji bi optimalno “naštimali” njegov talent. Ne dovodim u pitanje Štulićevu karizmu i jedinstvenost, ali taj kult mi strašno ide na živce, jednako kao i kult Haustora. Pogotovo su precijenjene njihove ploče koje koketiraju s world glazbom i Darko Rundek kao kantautor, jer je katastrofalan pjevač i vrlo nemušt pjesnik. To vrijedi i za nekadašnji kult tzv. progresivne glazbe, primjerice Emerson, Lake & Palmer, Yes. Ljudi koji ni za živu glavu ne bi išli slušati najbolji koncert klasične glazbe, uživali su u obradama klasike tih grupa. Duboko vjerujem u demokraciju, a ona uključuje pravo na kič, odnosno pravo na loš ukus. Svako ima slobodu za pošteno stečene novce kupiti najgoru muziku na svijetu.
