"Ne žalim zbog svoje uloge", navodi bivši čelnik bosanskih Srba u pisanom intervjuu za Reuters iz ćelije u Den Haagu u kojoj čeka početak suđenja za genocid pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
"Nisam tražio javnu funkciju, ali kada sam je obnašao, obavljao sam svoje dužnosti misleći na interese svojeg naroda", dodaje Karadžić.
"Najviše se ponosim time što sam ispunio svoju dužnost ne tražeći osobnu korist i ne za vlastiti interes", rekao je. "Zato ću se osjećati slobodnim gdje god se budem nalazio ostatak života."
Bivši sarajevski psihijatar optužen je u 11 tačaka za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući dvije za genocid zbog 43-mjesečne opsade Sarajeva i pokolj 8.000 Bošnjaka u Srebrenici 1995.
On odbacuje sve optužbe, ali u pismu žali zbog rata za koji, kao i prije, okrivljuje Bošnjake. "Žalim zbog onoga što se dogodilo tokom rata u Bosni, mnogih izgubljenih života, zbog patnje ljudi svih narodnosti i uništavanja obitelji i imovine", navodi Karadžić. "Duboko žalim zbog rata, ali on nije bio naš izbor."
Srbijanske vlasti uhapsile su Karadžića prošlog ljeta u Beogradu gdje je živio skrivajući se iza guste brade i predstavljajući se kao iscjelitelj.
"Ne sanjam o nezavisnoj Republici srpskoj", nastavlja Karadžić u pismu Reutersu. "Nema razloga zašto BiH ne bi mogla postojati s dva etnička entiteta. To ne bi bio prvi takav slučaj u Evropi. Treba se samo sjetiti Belgije, Švicarske i Španije..."
Karadžić se ne smatra srpskim herojem i ne želi reći kako bi ga povijest trebala pamtiti, prenosi Hina. "Jedan veliki srpski pisac rekao je da vrijeme najbolje sudi", kaže on. "Moj doprinos povijesti moći će se procijeniti samo kad prođe mnogo vremena", zaključio je.
(Fena)
Rješenje je donijeto nakon davanja iskaza svjedoka Amre Hadžimuhamedović, predsjedavajuće Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, a na prijedlog advokata Omera Borovca, branioca okrivljenih.
Da podsjetimo, prije nekoliko godina ovo udruženje je na Mostu Mehmed-paše Sokolovića postavilo spomen-ploču nastradalim sugrađanima, a koje ju je komunalna inspekcija uklonila.
(FENA)
Program će se sastojati iz dva dijela, prvi će se održati u Travniku, a drugi u Sarajevu.
Edukacija je osmišljana kroz interaktivne radionice, prezentacije, performanse i istraživanja.
- U sklopu ovog edukacijskog programa govorit će se o spolu, rodu, dakle o definicijama tih pojmova. Učesnice će biti podijeljene u četiri grupe. Radit će se istraživanja o važnim ženama koje su se pojavljivale kroz historiju. Bit će riječi i o emancipaciji žena, pravnom okviru, razgovaraćemo o nasilju nad ženama te kako to nasilje spriječiti, analizirat će se uloga medija. Vrlo je bitno govoriti o feminističkom aktivizmu, te lokalnim akcijama koje kod nas nedostaju, kaže Taida Horozović aktivistica Fondacije CURE.
Svrha ove edukacije, kako nam je rečeno iz Fondacije, je predstavljanje informacija djevojkama koje će im pomoći da misle pozitivno i djeluju aktivno.
- Želja nam je da kod žena podignemo svijest na višu razinu, a to se može postići aktivizmom, kroz predavanja, učenja, interakciju i druženja, govori Taida.
Nakon završetka programa, polaznice će dobiti certifikate, mogućnost za besplatno pohađanje pozorišnih radionica, mini grantove za svoje akcije, mogućnost da sarađuju sa aktivisticama iz BiH i svijeta.
Edukativni program je besplatan i sve troškove edukacije snosi Fondacija CURE uz podršku Švicarske feminističke organizacije.
Saobraćajnica u sarajevskom naselju Čengić-Vila deblokirana je danas (16.08.2009.) oko 13.30 sati nakon što su građani koji su je prije dva dana blokirali protestirajući zbog ubistva mladića Amara Mistrića informirani da su uhapšeni osumnječeni za to ubistvo.
Glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Irfan Nefić kazao je novinarima da su obaviješteni iz PU Splitsko-dalmatinske županije da su Edin Vuk i Anel Herak, osumnjičeni za ubistvo Amara Mistrića, lišeni slobode.
Bivši britanski ambasador u Bosni i Hercegovini, Charles Crawfor, reagirao je pismom na tekst Marcusa Tannera u Independentu o stanju u našoj državi: Bosna se treba sabrati bez naše pomoći. Prenosimo Crawfordovo pismo objavljeno u današnjem Independentu
William Hague s pravom upozorava da Bosna i Hercegovina rizikuje da ponovo sklizne u nered (12. august). Suštinski problem? Da biste mobilisali ljude, nacionalni identitet mora biti realan, ne umjetan. Bosna nema nacionalni identitet. Mi (i oni) pričamo o “Bosanskim Srbima i Bosanskim Hrvatima”, a ne o srpskim i hrvatskim Bosancima.
Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine je zaustavio sukob oko pravog bosanskog identiteta ali ga nije završio. Dejton sadrži nepodoban dogovor za jednu državu sa tri uznemirene etničke grupe, to jest “jedna država, dva entiteta”. Ova asimetrija daje Srbima previše (Republika Srpska) i Bošnjacima i Hrvatima premalo (podijeljen drugi entitet). Svi poticaji su pogrešni. Različite frakcije vjeruju – ispravno – da će ako oni ne budu u stanju voditi državu razumno, troškovi haosa pasti na nekog drugog, to jeste, poreznika EU-e.
Niti bismo mi smjeli zaboraviti razlike između međunarodnih politika Bosne i Kosova, endemske lokalne neodgovornosti i korupcije naslijeđene od jugoslovenskog “socijalističkog samoupravljanja”, i ponosnog balkanskog inata (sujetno samouništavajuće krvavo ludilo). Bosna je zlovoljan magarac sa tri posvađane glave, koji nije impresioniran mrkvom na štapu EU i koji se ne pomjera zbog oštrih udaraca Visokog predstavnika u njegovu stražnjicu.
Beznađe? Ne. Ja bih išao sa novim dogovorom. Ubrzano EU članstvo sa bezviznim putovanjem za sve Bosance u zamjenu za novi ustav. Ovo bi stvorilo tri regije, svaka dominantna jednom zajednicom ali sa samostalnom odgovornošću za svoje postupke, sve sa slabom ali pravom centralnom moći i pritiskom da se od Bosne napravi barem regulirana ekonomija u Evropi. Fer, koherentna struktura koja nagrađuje odgovornost i privatnu inicijativu.
Avaj, da bismo stigli tamo stvari će morati postati osjetno gore, da bismo nagovorili sve zabrinute u Bosni i Briselu da pristanu na to, u konačnici, nema alternative. Budući ministar vanjskih poslova će trebati jake živce.
(The Independent)
Policija intenzivno traga za napadačima i vrši pretres određenih lokacija gdje postoji sumnja da bi se ova dva napadača mogla skrivati.
“Za počiniocima ovog krivičnog djela raspisana je potjernica, a policija traga za napadačima”, kaže portparol MUP-a Kantona Sarajevo Irfan Nefić.
Policija apeluje na sve građane da ukoliko imaju bilo kakvih saznanja o napadačima da se jave prvoj policijskoj stanici ili da pozovu broj telefona 122.
Magazin Žurnal objavljuje fotografije dvojice napadača.
(zurnal.info)
Neka se najslabija postjugoslovenska država sama nosi sa vlastitim problemima, smatra analitičar The Independenta
Šta uraditi sa Bosnom? William Hague je bio u pravu kada je rekao The Independentu jučer da ona nazaduje pred našim očima, dok se izrični Srbi povlače dalje od slabog centra u smjeru konačne nezavisnosti.
Bosanski muslimani su bijesni, insistiraju da Bosanski Srbi nikada ne smiju biti nagrađeni za počinjene masakre u devedesetim za koje postoje dokazi. Srbi ljutito uzvraćaju da imaju pravo na nacionalno samoopredljenjenje. Evropa kaže da nemaju – Kosovo je bilo izuzetak. Srbi kažu da nije. Ukratko, to je haos.
Evropa nema strategiju za Bosnu; ne postoji rezervni plan. Gospodin Hague želi više vanjskog utjecaja. Ali Bosna je vidjela i previše toga u svom životnom vijeku. Još od kada je završio trostrani rat u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, najslabije postjugoslovenske države su bile ravnopravne na međunarodnom operacionom stolu, primajući redovne transfuzije krvi, implantante i bajpase.
Jedan problem je rana osmišljena okvirom silom nametnutim državi na pregovorima u Daytonu, Ohio,
1995. godine, zahvaljujući amanetu izaslanika Billa Clintona, Richardu Holbrooku. Washington je htio brzi kraj nepravednog rata i imao je malo vremena za cjepidlačenje Evropljana sa njihovim teškim tomovima balkanske historije i složenim etničkim mapama.
Holbrooke je osmislio iznenadnu podjelu Bosne na dva federalna “entiteta”. Veći, u kojem je Sarajevo, bio je pretežno muslimanski, manji uglavnom srpski. Ideja je bila da se veći od dva entiteta ponaša kao središte nacionalnog jedinstva, polako uvlačeći manji u svoju orbitu.
To se nikada nije dogodilo. Još od 1995. godine, veći entitet je taj koji je izgubio svoj put, ekonomski i politički. Republika Srpska, kako je nazvan drugi entitet, uspjela je izbistriti svoje djelovanje i povećati samostalnost. Sarajevo nije postalo glavni grad svih Bosanaca, kako su 1995. godine namjeravali mirotvorci. Ono je nestalo, postajući gotovo potpuno muslimansko okruženje.
Naklonjenost međunarodnih namjesnika u Bosni od 1995. godine, koju su pokazali prema muslimanima, nije im mnogo pomogla. U nemogućnosti da zaborave dane u hladu palme Lord Asdownove vladavine, kada su opstruktivni srpski i hrvatski političari bili ponižavani, otpuštani i isključivani iz politike, oni čeznu da Zapad “interveniše” na isti način i istom mjerom.
Vjerovatno će istjerati svoje. U tom slučaju očekujte više namještenika prerušenih u posrednike, više detaljnog nadzora seoskih prepirki, više odbacivanja smarajućih Srba i Hrvata; i više stranog novca ulivenog u stražnju rupu bosanskih korumpiranih finansija.
Problem ove strategije jeste da nema izlaza iz takvog stanja stvari. Bosna tada gubi barem prividnu državnost i zvanično postaje protektorat. Njene nade pridruživanju EU, slabe kakve jesu, u potpunosti nestaju. Brisel nije zainteresovan za preuzimanje bolnog međunarodnog starateljstva.
Godine stranog upravljanja i dekreta su odgojile infantilnu političku kulturu, u kojoj si političari mogu priuštiti da zvuče kao ekstremisti jer oni tako rijetko moraju procijeniti stvarnu odgovornost za svoje zapaljive riječi. “Odvale” kako god osjećaju, znajući da će “Brisel”, “Zapad”, ili “Amerikanci” imati posljednju riječ. I potpisati novi ček.
U naknadnoj pameti, ustav iz 1995. godine je bio greška, pokopavajući bosansku etničku podijeljenost, na najbizarniji i nezadovoljavajući način. Dva entiteta se nisu raspala. Sasvim suprotno, entitetima su narasle ruke i noge – srpskom posebno. Sada je kasno da se nešto promijeni – moramo živjeti sa posljedicama Holbrookovog brzopletog dogovora.
U međuvremenu, dok odlučno odbijaju šanse da iko ikada prizna državu Bosanskih Srba – za koju se čini da čak ni Beograd nije zainteresiran – Evropljani bi trebali prestati slati nejasna obećanja još jedne “intervencije” trajno ožalošćenim muslimanima. Bosna nikada neće biti Švicarska. Državin DNK to neće dozvoliti.
Svaka od tri zajednice je prilično uvrijeđena drugim dvjema zbog niza razloga još od prije najmanje pola milenija, i svaka može citirati poglavlje i stihove o svojoj omiljenoj temi svakome koga mogu nagovoriti da ih sluša. Najbolje čemu se možemo nadati je “balkanska Belgija” - nevoljno prihvaćeni dogovor, rođen iz geopolitičke nužnosti, koji će nastaviti da posrće. Ali nećemo tamo stići beskrajnim mikroupravljanjem situacije. Bosancima treba reći da to moraju uraditi sami.
(The Independent)
