Andrej Nikolaidis
BAJKA O ŠTRAJKOVIMA & PROTESTIMA: Čudovišta nema nigdje, jer je čudovište svugdje
Potomci seljačkih sinova ponovo će izaći na ulice, ponovo će spaliti neke zgrade, možda će i oboriti neku vladu. Uzalud će tražiti čudovište u zakonu, vladi, predsjedništvu. Čudovišta nema nigje, jer je čudovište svugdje. Njegovo ime sada je: svijet
Veliki mislilac srednjeg vijeka, Jacques Le Goff, u knjizi „Trgovci i bankari u srednjem vijeku“ osporava, kako kaže, “poznatu tezu Wernera Sombarta, koji tvrdi da je veliki kapitalist rođen u modernim vremenima, s renesansom i protureformacijom XVI. stoljeća“.
Ne, kaže Le Goff: kapitalizam nastaje najkasnije u XIV. stoljeću, a tragove mu pronalazi i cijela dva stoljeća ranije. Srednjevjekovni trgovac bio je, tvrdi Le Goff, već formirani kapitalista.
Društveni odnosi tog vremena su feudalni, no to, po Le Goffu, nije bila smetnja za razvoj kapitalizma. Ako pogledamo današnju Rusiju, ili Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, lako je utvrditi da je istoričar u pravu: da, kapitalizam odlično funkcioniše i u savremenim oblicima feudalnih društava. Kapitalizam ne samo da ne jamči demokratiju i političke slobode, nego primjer Kine, od ove godine i zvanično prve ekonomije svijeta, pokazuje kako bez njih još bolje funkcioniše.
ZAKONI NE VAŽE
A kako stvari stoje sa vladavinom prava? Znate onu bajalicu: strani investitori žele dobar poslovni ambijent, koji podrazumijeva vladavinu prava, stoga naše države, žele li privući renomirane investitore, moraju postati pravne države i investitorima jamčiti pravnu sigurnost, blablabla...
Stvar je u tome da investitori pod „pravnom sigurnošću“ i „stimulativnim poslovnim ambijentom“ misle na nešto drugo – na to da za njih zakoni ne važe. Uostalom, tako je, učimo od Le Goffa, od početka. Da bi ilustrovao odnos velikih srednjevjekovnih trgovaca, tih prvih kapitalista, i tadašnjih gradskih zakona, Le Goff citira Armanda Saporija:
... dok su za obrtnike zakoni bili stvarno obavezujući, a time i djelotvorni jer su, podvodeći pod isti nazivnik način života i zvanje, uspijevali ugušiti svaku eventualnu inicijativu, za velike su trgovce zakoni imali više formalno nego obavezujuće značenje.
Naposljetku, zakone su donosili ljudi koji su, usprkos složenom mehanizmu vijećanja, glasovanja i ždrijebanja, imali glavnu riječ u politici komune i ekonomiji korporacije, tako da su tim povlaštenim bićima zakoni bili samo od providnosti poslani paravani iza kojih su se mogli mirno baviti svojom djelatnošću i ostvarivati vlastite ciljeve.
A ako bi im se neki od tih zakona, koje su sami krajnje domišljato pisali, i ispriječio kao prepreka te zbog njega nisu mogli sakriti ili opravdati neki prijestup, oni su ga jednako drsko i domišljato ukidali, što uostalom, nije specijalnost srednjeg vijeka... Jer, ako statutarni zakon tumačimo doslovno, ako mislimo da su pred njim svi bili jednaki, ne možemo objasniti nastanak basnoslovnog bogatstva, monopola i trustova...
Kako tada, tako i sada... sami pišu zakone, koje u demokratskim procedurama izglasavaju njihove vlade i skupštine. Ako im zakoni ne odgovaraju, pišu i usvajaju nove, a kao rezultat toga sve se više bogate.
BAJKA O IVANU I ČUDOVIŠTU
Ima ruska bajka koja govori o Ivanu, seljačkom sinu. Taj se Ivan – a svi junaci ruskih bajki zovu se Ivan – da na dugačak put, ne bi li od čudovišta koje uništava sve pred sobom spasio svoj rodni kraj. Ivan na rijeci Smorodini ubije čudovište sa šest glava. No sutra se mora suočiti sa devetoglavom zvijeri. Tek potom stiže posljednja, zvijer sa dvanaest glava.
Za razliku od bajke, u istoriji, nakon što porazi zvijer sa dvanaest glava, Ivan se ne vraća u svoj mali seoski dom, da tamo živi dugo i sretno. Ništa od toga, jer stiže zvijer sa 15 glava. A nakon nje ona sa glava osamnaest. Svi seljački sinovi ovoga svijeta mogu po čitavi dan sjeći glave čudovišta, no ono se uvijek vraća, sve moćnije i glavatije. Za što postoji i ime: progres.
U posljednjim danima 2014. tuzlanski su se ivani, u borbi protiv čudovišta, uputili na rijeku Savu, kao što je Ivana iz bajke njegova borba odvela na obale rijeke Smorodine. Ali na rijeci Savi čudovišta nije bilo. Stoga su radnici sjeli na autobus i vratili se kući. Gdje ih, kako javlja Al Jazeera, „nije dočekao niko od predstavnika vlasti te su promrzli i iscrpljeni radnici otišli svojim kućama”.
Prije nego su se vratili kućama, posjetili su zgradu vlade Tuzlanskog kantona, koja je izgorjela prošle zime, u bitci protiv istog čudovišta. Ni tamo nije bilo čudovišta. Tuzlanski će ivani doma sačekati da Vlada, kako je rekao premijer, nađe pravni okvir da radnicima uplati po 300 maraka. Kada je trebalo opustošiti njihove fabrike i zemlju, pravni okvir nije nedostajao.
Potomci seljačkih sinova ponovo će izaći na ulice, ponovo će spaliti neke zgrade, možda će i oboriti neku vladu. Uzalud će tražiti čudovište u zakonu, vladi, predsjedništvu. Čudovišta nema nigdje, jer je čudovište svugdje. Njegovo ime sada je: svijet.
No to više nije bitno. Kao što nije bitno treba li trgovca XIV vijeka zvati kapitalistom, ni da li je kapitalizam nastao u XIV ili XVI vijeku. Niti je bitno kako će se kapitalizam sutra zvati.
Šekspir je, dakako, bio u pravu. Ime, doista, nije ništa. Ono što zovemo kapitalizmom, nesnosno bi bazdilo i drugim imenom.
(zurnal.info)
