BOGATI SE BOGATE, PRAVDE NEMA NIGDJE: A momci se na stadionu tuku!

Jesu li navijački neredi još uvijek, da prostite, vijest?
Ko bi se uopšte bavio i onom pizdarijom u Beogradu, da Albanci nisu bili nesvakidašnje inventivni pa podigli standarde ubacivši dron i tehnologiju 21. vijeka u inače prilično diluvijalne navijačke sukobe?   

Nije li to jedna od onih stvari koje se podrazumijevaju: LeBron nikada neće biti ni pola Jordana, duvan ubija, bogati se bogate, pravde nema nigdje, nema je više čak ni u bajkama, a momci se na stadionu tuku.

KUD NAM MLADOST IDE

Provuče se, tako, kao magla poljem, kroz medije priča o nasilju i destrukciji, poput onih koje smo vidjeli u nedjelju na Grbavici. Bude zabrinutih za to „kuda nam mladost ide“, druge brine što se međusobno tuku muslimani, jer je, valjda, prirodno da se muslimani biju sa hrišćanima. Ispriča poneko, neki sociolog, recimo, nešto o izgubljenoj generaciji, o tranziciji koja je poništila tradicionalne vrijednosti a da nije uspostavila druge. Ali može li to što mladi ljudi ne vide ništa dobro u vlastitoj budućnosti, stoga žive samo za sad, za trenutak, može li to, kažem, biti vijest? Jer budućnosti nema evo barem 40 godina, u najmanju ruku otkako su Pistolsi urliknuli „No Future“.

Je li, da prostite, bilo šta više vijest? Prava, velika vijest. Ona koju pročitate, pa zastanete i kažete: jebem ti, ovo sve mijenja. Ovaj dan valja zapamtiti.

Dešavaju se ratovi širom svijeta, kineska ekonomija prepiša američku, Bosnu zviznu poplave, u Tuzli gori, u Sarajevu gori, o svemu tome čitamo, sve je to spakovano između vijesti o novom Samsungovom mobilnom, slika golih osoba koje su one same načinile i postavile na Internet, slika golih žena i muškaraca koji nisu željeli da se njihova golotinja nađe na Internetu, slika golih žena i muškaraca koji su željeli, ali tvrde kako nisu željeli da budu goli na Internetu, recepata za zdravu hranu i još stotina, hiljada informacija koje čovjeka zatpaju, zasite, otruju, sve do tačke kada ga više ništa ne može uzbuditi, pa ni zainteresovati, čak ni vijest koju mu je upravo saopštio doktor, da ima rak i još dva mjeseca života.

Je li se, onda, čuditi što se sve te informacije samo smjenjuju u nedogled, a da se ništa nikada ne mijenja? Opet će se ratovati, opet će zbog nemara nadležnih i Vlade koja ne radi svoj posao ljudi u Bosni ostati bez kuća, opet će nekome ko je nemoćan i bijesan pasti na pamet da se stvari mogu promijeniti jedino protestima i napadom na ključne tačke sistema, samo da bi shvatio da ne može ni tako, da je Billy Corgan bio u pravu u „Bullet With Butterfly Wings“: „despite all my rage i am still just a rat in a cage“ . I sve će se samo nastaviti, sa ili bez nas.

POZNAVAO SAM VARVARE

Poznavao sam neke navijače podgoričke Budućnosti. Sebe su zvali „Varvari“. Jednom sam za Monitor napisao tekst pun simpatija za njih, jer su se ponašali onako kako se mladi ljudi trebaju ponašati: bili su srčani i spremni boriti se za svoje zablude. O jednom od njih kasnije sam čitao u novinama. Ako dobro pamtim, on je svakoga dana, vraćajući se sa posla, prolazio pored tržnog centra obloženog staklom. Gledao je on to silno staklo i razmišljao: kako bi bilo uživo vidjeti ono što je gledao samo u američkim filmovima, „Umri muški“ na primjer? Kako bi bilo uživo vidjeti i čuti plamen i staklo koje puca i pada na asfalt? Otišao je kući, uzeo zolju i ispalio projektil. Učinio je to u gluvo doba noći, kada u zgradi nije bilo nikoga. Pretpostavljam da su mu to na sudu uzeli kao olakšavajuću okolnost. Policija ga je ujutro uhapsila. Zolju su mu našli ispod kreveta.

Danas ti navijači imaju deset godina više nego kad sam ih sreo. Danas su u godinama kada boriti se za zablude nije znak mladosti, nego gluposti.
Jedan od njih je ukapirao kako stoje stvari na ovome svijetu, pa je napravio pare i kupio si džip.
Ostali, čini se, i dalje mrze druge navijače i, iznad svega, „pedere“, kojima prijete na Internetu, ali ih u stvarnosti ne smiju pipnuti, jer ih je policija uspješno disciplinovala, pa je drugi Gay Pride u Podgorici prošao nez ijednog incidenta. Ne bi mirnije i opuštenije bilo ni u San Francisku.

Ko će znati šta se mota po glavi momcima koji su divljali na Grbavici. Meni ne smeta kad su mladići drčni i spremni da prime udarac – život nas na kraju sve slomi, na koncu se vučemo pognute glave. Na koncu shvatimo da nije bitno koliko snažno udaraš, nego koliko udaraca možeš podnijeti. Stoga je dragocjen svaki trenutak mladosti, kada još vjerujemo da na neki od udaraca možemo uzvratiti, nešto veliko i moćno poremetiti i srušiti.  

Ono, bolje bi bilo da, kad im dođe to njihovo, odu na selo sa ocem i okopaju mu plac. Ali za to, rekoh, ima vremena. Na kraju ćemo svi shvatiti da je Voltaireov Candide bio u pravu: od početka je trebalo kopati vrt.

(zurnal.info)