Zašto marširati za žrtve korupcije: Cijela Bosna je kamp Vučjak, mjestimično malo bolje opremljen

Migrant stoji na ulici i nudi papirne maramice prolaznicima. Kupio ih je u prodavnici iza njegovih leđa. Pitam ga koliko koštaju, kaže da su “gift”. Razumijem ga, ukoliko ih bude prodavao, plaši se da će ga uhapsiti zbog šverca. Ako bude tek tako tražio novac od prolaznika, možda će ga privesti zbog prošnje. Ostaje mu da maramice poklanja i da se nada da će mu uzvratiti na dar. Nevolja je u tome što s druge strane mora biti osoba koja će razumjeti igru. Inače, sve propada, nema ni maramica niti novca.

Ja sam odmah shvatio, kao i ostali darovani prolaznici. Zašto?

Zato što se Bosanci i Hercegovci ne moraju poistovjećivati sa migrantima. Savršeno se razumijemo. Jer mi i jesmo migranti, jednako odbačeni, prevareni, sumnjivi, kako oni tako i mi. 

ŽIVOT U MIGRANTSKOM KAMPU

Naše vlasti neće riješiti “migrantsku krizu”, kako privilegirani analitičari nazivaju ljudsku potragu za srećom. Ne zato što ne mogu, nego zato što ne žele. Suviše su okupirani vlastitom borbom za očuvanjem vlasti, tih na prevaru stečenih pozicija. Sem toga, kako očekivati da će pomoći bjelosvjetskim nesretnicima kada su učinili sve da otežaju život vlastitim glasačima? Kako očekivati da poboljšaju uslove u migrantskim kampovima kada su od vlastite zemlje načinili migrantski kamp u kojem stanovnicima daju samo koliko je dovoljno za puko preživljavanje? Cijela Bosna je veliki migrantski kamp, koji je mjestimično nešto bolje opremljen od Vučjaka, mjesto iz kojega se odlazi, privremeni smještaj, usputna stanica.

Nije ovo nikada bilo mjesto lagodno za život, satiralo nas je šta je stiglo, različiti okupatori, bune, ustanci, ratovi, ofanzive, paljevine, masovni zločini - istorija Bosne je istorija zemlje koja trpi. I ranije su ljudi masovno bježali odavde, od epidemija, gladi, vojski. Ali su se i vraćali, zbog obećanja o boljoj budućnosti, zbog obnove zemlje, petogodišnjih planova, industrijalizacije… Sada bježe iz čvrstog uvjerenje da ovdje nema budućnosti, da sreća čeka na nekom drugom mjestu. Do početka “gejma”, odlaska bez povratka, građani Bosne i Hercegovine bezvoljno čuče u svom kampu.

PAPIRNE MARAMICE I “GEJM”

Znam da je suvišno prosječnom Bosancu i Hercegovcu nabrajati razloge zbog kojih je na ovim prostorima uništen život. Svakodnevnica nam je odavno otvorila oči.

Dobro znamo da nisu poslijeratnu Bosnu poharale ni okupatori ni hajduci, nego korumpirana domaća vlast, šačica gramzivih tajkuna koja se krije iza nacije, religije, politike i tradicije. Ako bismo ih poredili s migrantom s početka bilješke, oni su svoju “igru” odavno postavili sasvim drugačije – ukradu papirne maramice, a onda napišu zakon po kojem smo obavezni da ih kupujemo po nerealnoj cijeni. Čine to bez straha, iz udobnosti vlastitog doma, jer za taj posao angažiraju radnike kojima povremeno uplaćuju minimalac bez osiguranja.  

Nema bolje budućnosti Bosne i Hercegovine bez zaustavljanja pljačke. Marš za žrtve korupcije je manifestacija koja obilježava Dan borbe protiv korupcije. Borba, naravno, ne može trajati jedan dan. Na žalost, duga je i tegobna. Ali, do sada smo shvatili da se niko drugi neće boriti za nas. 

Ako ne možete prisustvovati sarajevskom Maršu za žrtve korupcije, napravite vlastiti. Na svoj način, bilo kad i bilo gdje. Najbolje što prije i svuda. Ako ste ubijeđeni da je svaka borba besmislena, da je protivnik neuporedivo jači, ipak izađite na Marš. Pokažite barem na čijoj ste strani. 

Probajmo još jednom. Jer, jednom mora upaliti. Ako ne upali, ostaju nam samo papirne maramice i “gejm”. 

(zurnal.info)