ČOVJEK NA MJESTU ZLOČINA: Eh, da je bilo selfija za vrijeme rata u Bosni!

Vijest je mogla iznenaditi samo one koji, uprkos čitavoj istoriji ljudske vrste kao dokaznom materijalu, i dalje vjeruju u Čovjeka.

Šetaš ulicama Sidneja. Naiđeš na policijsku blokadu. Šta se dešava, pitaš uniformisano lice. U kafiću – onom tamo – naoružani čovjek drži taoce. Šta ćeš učiniti? Opaliti selfie, naravno, pa ga podijeliti sa prijateljima sa društvenih mreža. Neka vide šta znači živjeti opasno.

Mnogo godina kasnije, kada te unučići pitaju gdje si bio, šta si radio, moći ćeš im pokazati fotografiju i reći: u ovom kafiću, ludak je ubio dvoje ljudi i ranio više njih, potom je policija ubila njega. Što rekao Dino Merlin: ja sam bio tu, kad je bilo najteže.  

Kako kažu Crnogorci: imao si se, vala, rašta i roditi.   

UZDIZANJE BESTIDNE ŽIVOTINJE

Čovjek na mjestu zločina, dakle na mjestu stradanja drugog ljudskog bića, ne osjeća sućut, nego narcistički poriv koji će slijediti pa načiniti fotografiju sebe sa stratištem u pozadini. Ima on tu gadost u prirodi, naravno, ali prije svega: taj je čovjek tako odgojen.

Njegova kultura, njegova civilizacija, tetošila je i uzdizala bestidnu životinju u njemu. Taj čovjek ne traži slobodno obrazovanje i tešku, obavezujuću slobodu koju znanje donosi. On ne traži slobodan pristup Platonu i Hegelu, pristup dvojbi, samopropitivanju i disciplini. On traži pravo na snošaj s kim hoće, kad hoće i gdje hoće. I traži pravo da ubije.

To će i dobiti: biće mu obezbijeđene sve slobode i sva tehnologija potrebna da to ostvari. Cijena za to je njegov moralni idiotizam i pasivnost. Ovako će to ići: najprije smo u ime političkih sloboda odustali od besplatnog, dakle slobodnog obrazovanja i zdravstva te socijalne sigurnosti.

Potom ćemo u ime zadovoljenja svojih želja i nagona odustati od političkih sloboda. Pogledajte dobro životinje u kavezu. Njihov život je reality show u kojem su one zvijezde. One već imaju slobodu koju mi tek osvajamo – slobodne od stida one se pare i ubijaju, u najkraćem: žive pred očima posmatrača.

Ko još vjeruje u mit o ljudima koji iznad svega žele slobodu, za koju su spremni i poginuti? Čovjek je nadzirana životinja u kavezu jer čovjek želi biti poznata nadzirana životinja u kavezu. To je sve.

EH, DA JE ONOMAD BILO SELFIJA

Eh, da je bilo selfija za vrijeme rata u Bosni... Da je onomad bilo selfija, Bosna bi bila još poznatija. Prijatelji Bosne ne bi bili samo Levi i Bono, nego i milioni, ma šta milioni, milijarde još uvijek anonimnih ljudi na društvenim mrežama. Lajk običnog čovjeka nije puno, ali kad je od srca...

Znate onaj čuveni sa dodjele Oskara – u sredini Bredli Kuper, a oko njega sve same zvijezde? U sredini nasmijani Ratko Mladić, a oko njega uzbuđeni holandski vojnici. Plavi šljem vragolasto namiguje - ispod kaputa drži bocu Eviana, dok iza njega Sarajlije sa kanisterima u ruci čekaju u redu za vodu.

A kakvih bi se tek lijepih fotki napravilo na Markalama i Tuzlanskoj kapiji! Kako bi, što se kaže, viralni ti snimci bili!

Što je u Bosni bilo dobrih pozadina za selfi, to nigdje nema. Recimo, kad ono pronađu masovnu grobnicu. Ili Drina koja nosi leševe. A tek oni izgladnjeli ljudi iza bodljikave žice logora. Oni bi postali modne ikone, kao onaj ukrajinski beskućnik sa smislom za modu, o kojem smo nedavno čitali na portalima. Taj je fenomen najbolje objasnila Maraja Keri, koja je rekla: kad god vidim afričku djecu, svim im srcem zavidim, jer oni su tako vitki.

Zamislimo na tren alternativnu povijest zapada kao povijest selfija. Jedan sa razapetim Hristom. Jedan sa hereticima i inkvizitorom. Jedan sa vješticama na lomači. Jedan sa sjevernoameričkim, jedan sa južnoameričkim starosjediocima. Jedan sa Galipolja. Jedan iz Staljingrada. Jadan iz Aušvica. Jedan iz Hirošime. Jedan iz oslobođenog Iraka. Tamo, daleko ispred, jedan iz Šezdesetosme Pakla, sa facebook protesta koji će izbiti kada Vrag najavi da će ukinuti internet. Tamo, daleko iza, Bog koji shvata da će, želi li dobar selfie, morati sebi stvoriti pozadinu.

I bi svjetlost.  

(zurnal.info)