DA LI I BOGATI PLAČU: Kako napraviti pravednu državu?

Post-jugoslovenska trazicija (bila) je klasni sukob zamaskiran etničkim ratovima, u kojima je opljačkana društvena svojina a radnici volšebno nestali, da bi umjesto njih ove zemlje nadalje naseljavali samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci... Koji sada imaju svoje nacije-države. I slobodno tržište. I slobodu govora, pa se po čitav dan mogu naglas žaliti na lopovluk i nepravdu.

To što sveopšti rat protiv srednje klase i siromašnih  nije bio objavljen, kao ni to što jedna od sukobljenih strana nije razumjela u kakvom ratu učestvuje, pa je jurišala na krive neprijatelje, njegove posljedice ne čine manje strašnim. Naprotiv.

ŠTA JE TO PRVOBITNA AKUMULACIJA

Pobjednici rata, pobjednici tranzicije, za partnere su imali građane koje su opljačkali. Zato je naša tranzicija sa sve EU integracijama - savršen zločin. Dželat je od žrtve dobio punomoć. Imao je, kako se kaže, puni demokratski kapacitet za egzekuciju.

Masa je aplaudirala dok je dželat sjekao tuđe glave, uopšte ne razumjevši o čemu se u komadu, u komediji, valja naglasiti – radi. Masa je aplaudirala, naivno vjerujući da je predstavi ime nacionalizam, ne primijetivši da je kapitalistička giljotina, u međuvremenu, posjekla i njenu tintaru. Kada domaćin udarcem sjekire kokoški otkine glavu, ona još neko vrijeme juri dvorištem.

Postoji jedno poglavlje povijesti laissez-fairea o kojem klasična politička ekonomija ne govori, piše Michael Perelman u knjizi “The Invention of Capitalism”, čije djelove je u broju 31 objavio zagrebački časopis “Libra libera” . Baš to neispričano poglavlje objašnjava ono što se u posljednjih  dvadeset godina dešava nama.

Što nam to skriveno poglavlje saopštava? Kada se gradi slobodno tržište, ljudi osiromaše. To nam, naravno, niko ne govori: niko nam ne kaže – “Hoćete slobodno tržište? Hoćete da izgradite društva nalik na Zapad? Nema problema. Za početak, to znači da ćete osiromašiti”.

Perelman podsjeća da još Marx prvobitnu akumulaciju kapitala naziva “primitivnom akumulacijom”. U pitanju je “osvajanje svijeta društvenog bogatstva. Povećavajući masu eksploatiranog ljudskog  materijala, ona (prvobitna akumulacija) ujedno širi neposrednu i posrednu vladavinu kapitalista”.

U Jugoslaviji su svi učili marksizam, a religija je bila nepoželjna – kako onda, majka mu stara, da se ta zemlja raspala tako što su svi citirali Kur’an i Bibliju, a niko se nije mogao sjetiti osnovnih Marxovih uvida? Kako smo uopšte mogli misliti da će nova prvobitna akumulacija kapitala biti nešto drugo, a ne pljačka? Kako smo mogli misliti da prvobitna akumulacija neće značiti brutalni proces odvajanja ljudi od sredstava za vlastito izdržavanje? Koji smo kurac mi uopšte mislili, ako smo išta mislili?

Kako podsjeća Perelman, ograđivanje zajedničkih dobara je bilo (i ostalo) osnovna tehnika prvobitne akumulacije. Nekada su bogati pripadnici plemstva ograđivali i prisvajali zemlju koju su prije toga dijelile i koristile cijele grupe ljudi. Šta se desilo sa našim firmama, tvornicama od kojih su kod nas živjele cijele grupe ljudi? Ogradili su ih i prisvojili neki novi privilegovani ljudi, pripadnici novog plemstva.

Sljedeći Perelmanov uvid je iznimno važan: u laissez-faire državi, ni država i ni njeno pravo nisu tu da bi zaštitile one od kojih se uzima, nego upravo suprotno: da bi njihovo izvlaštenje bilo legalno. Kao što se plemstvo o kojem piše Perelman, „koristilo državu kako bi stvorilo zakonsku strukturu za ukidanje“ prava koje su imali prijašnji korisnici zemlje, tako su naše novonastale države i njihovi zakoni iskorišteni da bi sredstva za rad i imovina koju su koristili naši građani bila na legalan način oduzeti od njih i dati novim vlasnicima.

KAKVE DRŽAVE SMO SANJALI

Jesmo li to znali kada smo tražili državu i borili se za nju? A, nismo htjeli ovakve države? E, ali države jesu takve i jesu za to. Treba li pomenuti da, povrh svega, pravna država kojoj težimo kao civilizacijskom idealu, čijom uspostavom ima završiti naša tranzicija, nije tu da bi donijela pravdu izvlaštenima i osiromašenima, nego da bi učinila nelegalnom redistribuciju i, iznad svega nacionalizaciju – pravna država je tu da bi oni zadržali ono što su stekli u prvobitnoj akumulaciji, jer je pravna država odlučna u odbrani svetosti privatnog vlasništva.

Naravno, neki od tajkuna će završiti u zatvoru, kao krunski dokaz da pravna država, eto, funkcioniše.

„Na putu ka EU, mnogi će biti uhapšeni“, kažu naslovi u crnogorskim medijima. Ta naivna odmazda bi trebala biti obećanje bolje budućnosti? To je to? I treba da budu uhapšeni, ali to neće promijeniti strukturu vlasništva, neće poništiti posljedice prvobitne akumulacije. Ono što vam je uzeto neće vam biti vraćeno. Umjesto toga, biće vam ponuđeno da uživate u padu nekih od moćnih i bogatih. Enjoy rule of  law: i bogati plaču, i političari idu u zatvor, eto vidite da pravna država funkcioniše.   

Ako je tako, što da se radi? Jedini istinski politički potez bila bi nacionalizacija:  uzeti državu natrag od njih a onda je upotrijebiti protiv njih. Sve ostale politike: nacionalne, identitetske, rodne, seksualne, evroatlantske... su u našoj situaciji običan prdež na vjetru.

Bez nacionalizacije, koja bi poništila posljedice tranzicione pljačke i privatizacije zajedničkih dobara, može biti pravne države, ali o pravednoj državi nema ni govora. Kao što je jasno da o nacionalizaciji neće biti ni govora: može li neko makar zamisliti da EU podrži balkansku vladu koja bi sprovela nacionalizaciju? Nacionalizacija bi izvjesno bila protumačena kao „nedopustivo odustajanje od evropskog puta“, a vlada koja bi je pokušala sprovesti najprije izrešetana od strane NVO i intelektualnih eksperata, potom smijenjena u aktu „spontanog izliva narodnog nezadovoljstva“.

A sve je počelo, prisjetimo se, pričom o tome kako smo lijeni i ništa ne radimo, kako „oni nas ne mogu tako malo platiti kao što mi možemo malo raditi“...
O tome naredne sedmice.
(zurnal.info)