Kijametski dani Andreja Nikolaidisa: Demokratski izabrani gospodar i dalje je gospodar

 

Ponedjeljak, 21.2.2022.

Ideja tehnokratije je jasna.

Ide ovako... iako obično ne bude saopštena baš ovim riječima. Ali ovo je ono što zagovornici tehnokratije hoće reći.

Ljudi su glupi. Ako ih pustiš da biraju, odabraće pogrešno. Zato ljudima, za njihovo dobro, nije potrebna demokratska, nego ekspertska vlast. Ne demokratija, nego tehnokratija. Priča nadalje kaže da javni autoritet treba delegirati na elitne stručnjake, naučne eksperte, koji legitimitet neće crpiti iz takozvane „narodne volje“, nego iz navodno superiornog znanja koje posjeduju. Odluke eksperata ne mogu osporavati građani, iako eksperti vladaju u njihovo ime. Zašto ne mogu? Zato što su, kako smo već rekli, ljudi glupi i ništa ne znaju. Samo drugi, po mogućnosti ekspertskiji eksperti, mogu osporiti odluke ekspertske vlade.

Budimo iskreni: ja sam mizantrop i sve što je ljudsko, to mi je strano. Kad čujem „narodna volja“... Teza da vlast reprezentuje demokratsku volju slobodnih građana je sekularizovana verzija šuplje priče o tome da je vlast monarha od Boga, da reprezentuje, manje-više, volju Svevišnjeg. Dakle, rekoh li, kad čujem „narodna volja“, uhvatim se za pištolj, što Goebels govorio da čini na pomen riječi „kultura“. Ali isto činim i kad čujem riječ „ekspert“.

Ako mene pitate, nema dobrog oblika vladavine. Nema čak ni najmanje lošeg, pa to nije ni demokratija. Svaki oblik vladavine je užasan, kao što je užasna i anarhija. To stoga što je svijet užasno mjesto u kojem žive bića osuđena na užasom bremenitu egzistenciju – i taj se svijet ne da urediti. Svaki pokušaj uređenja užasa, svaka forma represije u smislu artikulacije ideologije, nužno će završiti užasom, kao što će užasom završiti i potpuno odsustvo represije.

 

Utorak, 22.2.2022.

Posljednji eksperiment sa „ekspertskom vladom“ desio se, o Bože, u Crnoj Gori.

„Ekspertsku vladu“, koja je u Crnoj Gori zavela tiraniju podmuklosti i nekompetencije, imenovao je lično Amfilohije u manastiru Ostrog. Doslovce je doveo za sto Zdravka Krivokapića i rekao „na, ovaj će voditi državu“, a onda na isti način postavio i sve ostale ministre.

To je, dakle, bila tehnokratska vlada „od Boga“. Ta manastirska vlada je lagala kad je zinula. Ne: lagala je i kad je ćutala. Vlada eksperata je trajala kratko, ni godinu i po, ali njena će se nekompetencija proučavati vjekovima. Funkcionisala je po principu Pekićeve replike iz „Vremena čuda“ koju ću parafrazirati: „Ti, slijepi, kreči. A ti mu, nijemi, govori kako da kreči. To se kod nas zove udruženi rad“.

 

Srijeda, 23.2.2022.

Fantazija o ekspertima koji vladaju za dobro svih proizilazi iz diskursa univerziteta.

Hajte da vas malo smorim: ali nije nevažno.

Teorije nisu tu da bi objasnile stvarnost, nego stvarnost, zapravo, služi tome da potvrdi teoriju. Moguće da služi još nečemu, ali se trenutno ne uspijevam sjetiti čemu.

Matrica četiri diskursa, koju će konačno formulisati 1972,  Lacanov je odgovor na događaje 1968. i na prelazak savremenog društva iz diskursa gospodara u diskurs univerziteta. Šta je bio rezultat velike slobodarske pobune 1968?  Tranzicija kapitalizma iz jednog modela u drugi - u model takozvanog kulturalnog kapitalizma. Time je kapitalizam učvršćen na tronu gospodara. A kapitalizam je, ne zaboravimo, histeričan gospodar - najhisteričniji od svih. Histeričniji čak i od super-histeričnog hrišćanstva. Kapitalizam, napomenuću, ne dovodim u vezu sa hrišćanstvom provokacije, nego preciznosti radi.

U fragmentu „Kapitalizam kao religija“ iz 1921. Benjamin je ustvrdio kako se kapitalizam poput parazita razvio unutar hršćanstva, to jest hrišćanskog zapada: stoga je povijest hrišćanstva ujedno i povijest parazita koji su iz njega nastali.

Benjamin kapitalizam vidi religijski kult, jedan od najekstremnijih u ljudskoj povijesti. Zaključuje kako je trajanje tog kulta uokvireno nesputanim slavljenjem gospodara, bez sna i milosti. Konačno,  kapitalizam je jedini kult koji umjesto pokajanja i oprosta nudi beskrajno pojačavajući osjećaj krivnje. 

Kompleksni odnos hrišćanstva i kapitalizma biće, na neočekivan način i na neočekivanom mjestu, reaktuelizovan u Crnoj Gori tokom 2020. godine, kada će kapitalistički zapad iskoristiti formalno religijske procesije za politički obračun sa režimom čiju je smjenu želio.

Na tim izborima obavljeno je ono što onomad nije fingiranim povlačenjem Đukanovića i instaliranjem Lukšića na vlast. Iz perspektive Brisela, jednog od ključnih agenata kapitalizma, to je možda tako. Stvar je na terenu, međutim, daleko složenija i neizvjesnija.

 

Četvrtak, 24.2.2022.

Lacanova četiri diskursa su: diskurs gospodara, univerziteta, histerika i analitičara. Čim progovorimo, zauzimamo mjesto unutar jednog od diskursa, koji nisu odvojeni zidovima, nego se prepliću i nadopunjuju. Čim progovorimo, diskurs koji smo odabrali (ili nam je nametnut) uveliko određuje šta ćemo i kako reći. I tu nema iznimke. Sloboda ne oslobađa od moći diskursa.

Diskurs gospodara je  bazični model političkog autoriteta. Njega je, u scenariju Đukanovićevog povlačenja i instaliranja vlade Igora Lukšića  trebalo da zamijeni sivi, tehnokratski, po-uzoru-na-briselski diskurs univerziteta čiji su eksponenti postpolitički eksperti, »nosioci znanja«. Umjesto toga, operacija je završena deceniju kasnije, tako što je SPC na vlast instalirala svoje bogobojazne “eksperte”.
Vladavinu diskursa univerziteta Peter Sloterdijk u knjizi “Srdžba i vrijeme” opisuje ovako: to je prostor sveopšte sredine, koji se prostire dokle god pogled seže. Tamo gdje još ima ekstremizma, tu još nije, u punom kapacitetu, svojim bagerima koji sve poravnaju, djelovala demokratija.

“Radikalnost je u zapadnoj hemisferi značajna još samo kao estetički stav, možda kao filozofijski habitus, ali ne više kao politički stil”, piše Sloterdijk. Diskurs univerziteta prepoznaćete po “vladavini prava”, “ustavnom patriotizmu”, “efikasnosti”, “međuresornoj saradnji”, “javnim raspravama”, “inkorporiranju sugestija”, po policiranju koje dolazi namjesto politike, po vjeri u nauku i naučna rješenja, po kontroli svakog segmenta populacije i same ljudske egzistencije - kontroli koja po sveobuhvatnosti daleko nadzilazi svaki stepen nadzora koji je ikada u povijesti postigao bilo koji totalitarni režim… 

Prazna Briselska retorika jezik je diskursa univerziteta. No… Šta se dešava u Crnoj Gori, nakon navodne pobjede demokratije i diskursa univerziteta? Nisu li: uzavrela, upravo histerična retorika, porast ekstremizma, nacionalizma, ključajuće nacionalne tenzije, uvod u istorijsku reviziju, početak desekularizacije… jasni pokazatelji da se dešava upravo suprotno?

Diskurs histerika, pak, nepogrješivo prepoznajemo po ekscesivnoj upotrebi riječi: sloboda, pobuna, otpor, nemirenje, nepristajanje... Prepoznajemo ga po neprekidnom pronalaženju uvijek novih žrtava čija prava treba zaštititi, po besprekidnom moralisanju i po neprekidnom isticanju zahtjeva. Međutim, histerici po Lacanu žele da ti zahtjevi budu odbačeni (jer »u zahtjevu za X nije se u stvari radilo o X«).
Posljednji od četiri diskursa je onaj analitičara, koji je vrlo rijetko demonstriran na ovdašnjoj javnoj sceni. Analitičar pokušava histerizirati gospodara time što ga navodi da se zapita što ga to čini gospodarem, poručujući mu (i robovima) da je gospodar samo zato što ga drugi prihvataju za gospodara. Cilj je podrivanje autoriteta.

Zašto analitičar analizira, a ne predvodi histerike u borbi za demokratiju? Analitičar zna da je diskurs univerziteta sa pratećim demokratskim procedurama tek rezervni položaj na koji se gospodar povlači nakon sloma diskursa gospodara. Zna da procedure maskiraju suštinu: jer demokratski izabrani gospodar koji »služi narodu za njegovo dobro« i dalje je gospodar.

Muk sa kojim su crnogorski NVO-ovci i takozvani intelektualci pratili uzdizanje novog gospodara, crkve, nipošto nije iznenađujući. On je zakonomjeran. U spisu koji potpisuje “Nevidljivi komitet”, a ime mu je “Nadolazeća pobuna”, stoji: “Znamo kakvo zaprepaštenje i otupjelost pogodi histerika kad izgubi svoju žrtvu – svog gospodara. Većina se nikada ne oporavi”. Ipak, preživjeće i sa njima će sve biti u redu jer je njihov istinski gospodar, onaj zbog kojega ne histeriziraju, onaj pred kojim su pokorni – kapitalizam, dakle – živ i odličnog zdravlja.

U famoznom odgovoru studentima-šezdesetosmašima, Lacan je rekao: “Kao histerici, vi zahtijevate novog gospodara. I dobićete ga!”.

 

Petak, 25.2.2022.

Rusija gazi Ukrajinu a na Zapadu su „zgroženi i zabrinuti“, baš kao kada su Srbija i Hrvatska gazile Bosnu. Ne postoji gadost koju nismo vidjeli. Ne postoji licemjerje kojim nas nisu šibali.

 

Subota, 26.2.2022.

Čitam „Decu“ Milene Marković.

Dobra.

U formi koju je usavršio Sebald u „Prema prirodi“.

Nikoga ne zanima i nije bitno, ali dok sam pisao „Mađarsku rečenicu“ nisam na umu imao nikog od Mađara, nego baš „Prema prirodi“. Ono što me je duhovno oblikovalo ne krijem, nego nosim kao zastavu. Tako i „Mađarska rečenica“ sadrži posvetu Sebaldu.

Ovaj moj fragment:

(…) jer kada bih svijet napokon vidio okom ptice, posmatrajući od sjevera prema jugu, vidio bih bodljikavu žicu i bijesne muževe kako naoružani patroliraju granicom, vidio bih kako u dubini, kao zrna soli, svjetlucaju bijeli nadgrobni spomenici, vidio bih fabričke dimnjake bez dima, što odozgo izgledaju kao nijema usta vulkana, vidio bih ulcinjsko polje i bazene solane, planine Albanije i rijeku Bojanu kako se provlači između njih i uliva u Jadran, pa kolone ljudi, koji se kreću u pravcu suprotnom od onoga u kojem spas traže ptice, vidio bih šatorska naselja, nalik na nisku travu na grčkom i turskom kopnu, vidio bih kako se ka tim naseljima kroz valove probijaju krhka plovila, i mnoštvo tijela na njima, sitnih kao zrno nade, a daleko ispred, tamo daleko iza, vidio bih ruševine Kartage sa kojih kiša još uvijek nije isprala rimsku so (…)

To je Sebald. To je završetak “Prema prirodi”:

“Sada znam kako se ždralovim

okom obuhvaća

veliko područje, doista

azijska predstava,

i polako se na sitnim

figuricama i neshvatljivoj

ljepoti prirode, koja ih nadsvođuje,

uči vidjeti ona strana života

koju ranije nismo zamjećivali. Gledamo

iznad bitke i, promatrajući je

sa sjevera prema jugu,

vidimo tabor bijelih perzijskih

šatora na večernjem svjetlu,

kao i grad na obali.

Vani brodovi prolaze

napetih jedara, a sjenke im

već dodiruju Cipar, dok se s one

strane proteže egipatsko kopno.

Raspoznaje se ušće Nila,

poluotok Sinaj, Crveno more,

a u još većoj daljini

snježno i ledeno gorje

stranog, neistraženog,

afričkog kontinenta,

koje se uzdiže u sumrak”.

 

Stotine puta sam čitao taj fragment. Kao što sam stotine, vjerovatno hiljadu puta – tako sam učio: kroz bjesomučnu, mahnitu repeticiju, koja je zapravo bila jedina forma discipline, jedina forma askeze koju sam u svojoj beskrajnoj taštini ikada prihvatio  - čitao fragment kojim završava Bernhardov “Podrum”:

“Na ovaj svijet nismo došli svojom odlukom; odjednom smo se našli ovdje i osim toga postali odgovorni. Postali smo otporni, ništa nas više ne može slomiti, ne žudimo više toliko za životom niti ga jeftino rasipamo, htio sam mu reći, ali nisam. Ponekad podignemo glavu, uvjereni da moramo reći istinu ili ono što se čini da je istina, ali zatim glavu ponovo pognemo. To je sve.”

 

(zurnal.info)