Andrej Nikolaidis
DRAGI EVROPLJANINE: Šta je problem sa izbjeglicama koje vam dolaze?
Nije li izbjeglički talas sama definicija slobodnog protoka ljudi? Nisu li ti ljudi – izbjeglice – mobilni? Nisu li se na put otisnuli da bi obezbijedili održivi razvoj svojoj djeci?
Pa dobro, zar je malo propagandne artiljerije potrošeno da nam se u glavu utuvi značaj „slobodnog protoka roba, ljudi i informacija“?
Nije li „mobilnost“ važna za „održivi razvoj“?
Ne slavimo li mi „razliku“, ne volimo li mi „Drugog“?
Nije li ovaj „svijet bez granica“ razvijeniji i civilizovaniji od svojih dosadašnjih svjetova?
Šta je onda problem sa izbjeglicama koje stižu u Evropu? Nije li izbjeglički talas sama definicija slobodnog protoka ljudi? Nisu li ti ljudi – izbjeglice – mobilni? Nisu li se na put otisnuli da bi obezbijedili održivi razvoj svojoj djeci? Nisu li oni različiti od nas, nisu li oni – Drugi? Čemu onda granice, čemu zidovi i bodljikava ograda?
DRAGI EVROPLJANINE
Dragi Evropljanine, desničaru: practice what you preach, kaže jedna poslovica. Sve ono što si pričao „urođenicima“ dok si im objašnjavao sve prednosti globalizacije, sve prednosti kapitala koji prevazilazi granice, sve prednosti činjenice da oni i njihova djeca mogu u tvojim fabrikama raditi i za mjesec zaraditi koliko evropski radnik za dva sata, sve prednosti činjenice da njihova nafta nije njihova, nego nafta čitavog čovječanstva, pa će je crpiti i čovječanstvu prodavati tvoje kompanije, sve to sada ponovi sebi, dok urođenici pristižu i od Evrope očekuju sve ono što si im o svojoj civilizaciji pripovijedao.
To izgleda ide sa prosvijećenošću. Kako kaže Luis Sala Molins, Evropski filozofi Prosvjetiteljstva bili su protiv ropstva, osim tamo gdje je ropstvo zaista postojalo. Današnji Evropljani sa desnice su za kapitalizam bez granica, za slobodan pristup resursima i tržištima, s tim da dobit od tog kapitalizma, koja se sliva u njihove zemlje, ipak bude izuzeta iz te sveopšte slobode – napokon, svaka sloboda mora imati ograničenja, ne?
Zaista, kao da se na ovom svijetu ništa novo ne dešava, kao da se vrijeme skuplja, uvlači u sebe, kao čarapa kad je skineš sa noge, pa se stvari ponavljaju u sve kraćim intervalima.
Sjećamo li se razornog zemljotresa na Haitiju od prije koju godinu? Tad su neki nesretni ljudi, drugačiji od nas, takođe trebali našu pomoć.
PRVOBITNI GRIJEH
Haiti je prva država crnih robova koja je uspostavila nezavisnost. Haićani su, naime, ozbiljno shvatili vrijednosti Francuske buržoaske revolucije. Stoga su oni u ime slobode, jednakosti i bratstva podigli ustanak, koji je doveo do toga da se Haiti oslobodi robovlasnika i 1804. proglasi nezavisnost.
Napoleon Bonaparta će, međutim, poslati vojsku na Haiti, ne bi li zemlju vratio pod punu francusku kontrolu. Borba je nastavljena i nakon Napoleona: pod prijetnjom oružja, Haiti je 1825. pristao da Francusku obešteti za gubitak robova. U to ime robovi su svojim bivšim vlasnicima imali platiti 150 miliona franaka. Taj iznos će kasnije, plemenito, biti smanjen na 90 miliona. Dug na ime slobode konstantno će biti kamen o vratu Haitiju: krajem 19. vijeka, iznos koji je ta zemlja plaćala Francuskoj iznosio je 80% državnog godišnjeg budžeta.
Godine 2004., haićanski vladar i vođa pokreta Lavalas, Jean-Baptiste Aristide uputio je Francuskoj zahtjev da se Haitiju vrati novac koji je ta zemlja platila na ime obeštećenja za gubitak robova. Zahtjev je odbijen.
Aristide, koji je očito imao običaj da postavlja besmislene i besprizorne zahtjeve, emigrirao je nakon što je narod spontano, finansiran novcem SAD-a, digao ustanak protiv njegove vladavine koja je, pogađate li, bila obilježena korupcijom, nasiljem nad medijima i nedemokratskim političkim praksama.
Kada je zemljotres pogodio Haiti i njegovom narodu zatrebala naša pomoć, sve je došlo na svoje mjesto: oni su jadni, a mi se osjećamo dobro zato što im možemo pomoći. A zašto im, umjesto humanitarne pomoći i, nismo vratili njihove pare, kojima su isplatili bivše robovlasnike? Zašto im, umjesto što im je uplaćivan prihod od prodaje pjesama rok zvijezda, nisu ukinute kamate na kredite koje isplaćuju onima koji ih i danas drže u dužničkom ropstvu? Sljedstveno tome, zašto, ako nam smetaju izbjeglice, ne kažemo ovako. Vama vaše zemlje, nama naše. Vama vaša nafta, nama naše civilizacijske vrijednosti. Umjesto toga, šta imamo? Staro dobro tuđe hoćemo, svoje ne damo.
Prvobitni grijeh Haićana, zbog kojeg ispaštaju sve do danas, bio je to što su ozbiljno shvatili ideale buržoazije: što su pomislili da su ti ideali univerzalni. To je lekcija, pisao sam još 2010. koju svi mi divljaci sa Balkana, rođeni u bivšim socijalističkim zemljama, trebamo dobro proučiti. Kada su francuski vojnici stigli na Haiti da pripitome pobunjene robove, na bojno polje su kročili očekujući da nasuprot sebe vide divljake koji izvode plemenske plesove. Umjesto toga, ljudi koji su stali pred francuske bajonete pjevali su La Marseillaise. Vojnici revolucije su čuli melodiju revolucije: njihovom vlastitom pjesmom slobode crni su se ljudi borili za slobodu od njih.
Onda je odjeknuo prvi plotun.
(zurnal.info)
