FAKTOGRAFIJA PROTESTA: Činjenice o demonstracijama u Crnoj Gori

Slabo ide ljevici na Balkanu, slabije nego Čelziju i Murinju ove godine.

Uzmimo, recimo, Crnu Goru. I kad su se na kraju desile demonstracije, one nisu bile nikakav socijalni bunt, nikakav udar slijeva. Nikakva progresivna ideja nije izvela ljude na ulicu. Nikakve progresivne organizacije nisu stale iza njih.

„Najprogresivnije“ što je viđeno bilo je vezivanje srpskih i bošnjačkih zastava – toga se neko dosjetio ne bi li isfolirao da su protesti „multinacionalni“ i „multikonfesionalni“. Ali vezivanja zastava nagledali smo se devedesetih.  Vrhunac „progresivnog“ bila je dakle simulacija zajedništva dvije nacije. To je završilo tako što se performans „Srbi i Bošnjaci zajedno“ nije dopao ljubiteljima Draže Mihailovića, koji su bošnjačku zastavu pocijepali. Nije se dopao ni Bošnjačkoj stranci, nacionalnoj partiji Bošnjaka iz Crne Gore, koja je saopštila da bošnjačkoj zastavi tu ionako nije bilo mjesto.

Takav „progres“ je, logično, završio tako što je grupa ljudi sa kokardama pekla prase ispred Skupštine.

Tako, dakle, u Crnoj Gori izgleda alternativa. Ali to nije utješno za vlast. Jer ako tako opskurna ekipa može na ulicu izvesti ljude i o jadu zabaviti čitavu zemlju, to dovoljno govori o kvalitetu vlasti. Znate onu čuvenu: „svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“. Za to nisam siguran. Ali jesam da svaka vlast ima opoziciju kakvu zaslužuje.

A ta vlast je, ukratko, mislila da, sad kad su stvorili državu, do kraja života na konto „prvoboračkih“ zasluga mogu neometano krasti. Mislim da oni i sada čekaju da sve prođe, pa da nastave po starom. Ali tako neće ići. Njihov problem nisu demonstranti. Oni sami su svoj najveći problem.

Da posložimo faktografiju, za neupućene.

...

DA POSLOŽIMO FAKTOGRAFIJU

Ko organizuje proteste?

Demokratski front, koalicija desnih, formalno socijalističko-narodnih, u suštini nacionalnih srpskih partija i Pokreta za promjene, koji je i sam desno-od-centra.

Ko je lider protesta?

Andrija Mandić, četnički vojvoda.

Koja je politička snaga Demokratskog fronta?

Ne više od deset posto biračkog tijela.

Da li je uz njih ostatak opozicije?

Za sada ne.

Ko ih podržava?

Srpske fašističke organizacije, poput Obraza, Amfilohije Radović i srpski tabloidi.

Pa kako oni, sa deset posto glasova, planiraju oboriti vlast?

Radikalnošću protesta, eventualnim nasiljem.

Može li to proći?

Ko zna. Jer ko zna koliko je (ili nije) sistem truo iznutra.

Zašto protesti?

Žele ostavku Mila Đukanovića.

Zašto ostavka?

Formalno, iz demokratskih razloga. Zapravo zato jer je Đukanovićeva vlada odlučna uvesti Crnu Goru u NATO.

Kako će to Đukanović uraditi?

Glasanjem u Skupštini. Po Ustavu, takvu odluku može donijeti prosta većina.

Ima li Đukanović tu većinu?

Ima. I više od toga. Zato Mandiću treba pad Vlade, jer to stopira izglasavanje članstva u NATO u Skupštini. Ako ne to, treba izazvati sranje u državi tako da se učlanjenje u NATO stopira.

Zašto je to Mandiću važno?

Zato što je sljedbenik stare, dobre velikosrpske politike. Članstvo Crne Gore u NATO znači izlazak te zemlje iz orbite Srbije i Rusije. A to – Njegoš u NATO-u – košmar je svakog poštenog VelikoSrbina.

Kako Mandić namjerava riješiti pitanje članstva Crne Gore u NATO?

Na referendumu, koji bi se održao onda kada on preuzme Vladu.  On je ambasadore članica NATO u Crnoj Gori upozorio da bi članstvo u NATO izglasano u Skupštini bilo nelegalno, nelegitimno i da ga narod nikad ne bi prihvatio.
Za nekoga ko ima desetak posto glasova u Crnoj Gori, a to je malo više od fudbalskog tima sa rezervama i fizioterapeutom, taj Mandić baš ima velika muda? Ili jaka leđa. Široka. Kao Rusija.

Šta na to kažu Rusi?

Likuju. Rusko Ministarstvo inostranih poslova izdalo je saopštenje u stilu „jesmo li vam lijepo rekli“. Ponovili su, nemojte u NATO.

A šta kažu Amerikanci?

Kažu da je Crna Gora, kao i sve druge države na Balkanu, slobodna da izabere svoj put, i da će to, uprkos pritiscima Rusije, tako i ostati.

Pa, jel se to Rusi i Amerikanci malo koškaju, a teren im je Crna Gora?

Da.

Pa ne znači li to da ste najebali?

Znači.

A ne liči li to na Ukrajinu?

Nažalost, liči. S tim što su protesti u Crnoj Gori Anti-Majdan. U Ukrajini su protestanti tražili zapad i NATO. U Crnoj Gori protestanti neće zapad i NATO. Odnosno, kako je to lapidarno saopštio vojvoda Mandić, citat: „Mi ćemo sa Rusima“.

Dobro, još jedno pitanje za kraj: gdje će i s kim će, na kraju priče, Crna Gora.

Meni se čini – u govna.

(zurnal.info)