FRESKA IZ PODGORICE: Amfilohije u pakao poslao Tita, Marxa, Engelsa i Krivokapića

Stvarnost je ponekad toliko, da prostite, blesava, da se može objasniti jedino dobrim vicom.

Kako inače opisati iznimno ružne freske u Amfilohijevoj mega-crkvi u Podgorici, na kojima se odsustvo talenta za prevlast natječe sa odsustvom mjere, banalnom zlobom i ideološkim idiotizmom?

Na jednoj fresci Amfilohije predaje hram Isusu Hristu. Nedostaje samo oblačić iznad Isusa, kao u stripovima, u kojem bi pisalo: „Risto, kralju, ti ne umiješ no pošteno!“.

Ali zato ne nedostaje crkvenih velikodostojnika koji, poredani kao vojska bez zastava, prate ovu primopredaju nekretnine. Tu su, kažu: “pokojni patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle sa oreolom sveca, pokojni patrijarh moskovski Aleksij, pokojni arhiepiskop atinski Hristodulos, arhitekta hrama Predrag Ristić, protomajstor Momčilo Stanojević, sveštenici i narod”.

Tu je, kažu, i Milo Đukanović.

Kažem „kažu“, jer sve je to tako jadno naslikano, da je sve što se može reći „mogao bi biti Pavle“ , „iz daljine podsjeća na Aleksija“ i „kažu da je onaj visoki, iza, Milo“.

Sveštenik Velibor Džomić, glavna zvijezda SPC u Crnoj Gori, naravno nakon Amfilohija, u izjavi za medije odbio je da negira ili potvrdi da je u pitanju Đukanović. Dođite u hram pa se uvjerite sami, rekao je.

ČEGA U PAKLU IMA

Na drugoj freski prikazan je Pakao. A u Paklu: Marks, Engels, Josip Broz Tito... I Ranko Krivokapić, predsjednik Socijaldemokratske partije Crne Gore, Predsjednik Skupštine Crne Gore i Predsjedavajuži Parlamentarne skupštine OEBS-a. 

Džomić u slučaju Krivokapića nije bio tajnovit kao kada je bilo riječi o Đukanoviću:  „Krivokapić je svoje mjesto obezbijedio neuspjelim pokušajima progona Mitropolije crnogorsko-primorske" – rekao je.

Možda je Krivokapić mjesto u Paklu zaslužio zato što je dezertirao i odbio da ide na Dubrovnik? Ili zato što se odlučno suprotstavljao četništvu, što je podrazumijevalo i zanimljive duele sa Šešeljem, za skupštinskom govornicom u Beogradu? Ili zato što je govorio istinu o agresiji na Bosnu i Hercegovinu? Ili zato što vodi građansku partiju, koja ima značajnu podršku među manjinama u Crnoj Gori? Iz perspektive crkve koja je blagosiljala Škorpione, sve su to ozbiljni grijesi.

Nekakvo nesretno naslikano dijete sa kandžama, valjda đavolji porod, ko će im znati, sjedi Vragu u krilu. Kao i sve ostalo, i to dijete je tako jadno naslikano da ne liči ni na šta, a kamoli na Krivokapića, ali je Džomić, srećom, objasnio na koga su željeli da liči.  

Voli Amfilohije da smješta u pakao, a nije mu mrsko ni da žive sahrani one sa kojima se ne slaže. Na freski koja je oslikana u manastiru Podmaine kod Budve među ljudima koji gore u paklu prikazana je i osoba koja – po načinu oblačenja - podsjeća na Tita.  

Sjećate se kada se Amfilohije molio za pokoj Vlade i Skupštine Srbije, tokom protestnog mitinga zbog “izdaje Kosova”?

U Srbiji mu to više ne može biti. Ali ovdje…

KLJUČ NA RUKE

Država Crna Gora parama građana finansira izgradnju hrama. Vlada je pokrovitelj svečanog otvaranja građevine čiji su ključevi predati Hristu. Srpskoj pravoslavnoj crkvi je za potrebe otvaranja ustupljen i vozni park, pa su službenim vozilima prilikom otvaranja o trošku poreskih obveznika popove kao pizze razvozili po Podgorici.  

Jeste, bilo je spektakularno otvaranje, došlo je čak sedam pravoslavnih patrijarha, sa bradama čistim i bijelim kao u sedam Snježaninih patuljaka (dobro: jedan od patuljaka nema bradu). Vlada je oformila poseban Odbor, činili ga predsjednik države i ministri, čiji je zadatak bio da, kako je to formulisao predsjednik sekularne države Crne Gore, “pomogne osveštanje hrama”.

Opozicija je predlagala da se taj dan zatvore škole, da bi djeca mogla ići na otvaranje hrama.

A kao refren se ponavljala teza: to je prilika da se čitava Crna Gora ujedini. Da se prevaziđu sve nacionalne i identitetske podjele. A zapravo: da se ostvari desničarski ideal homogene, organske zajednice. Socijalne razlike niko ne pominje: one, naravno, neće biti prevaziđene. One će biti produbljene. I produbljivaće se svakog sekunda dok se nekadašnji radnici, a današnji Srbi i Crnogorci, budu mirili na poljani ispred hrama u Podgorici, pod pokroviteljstvom države, pod dirigentnom palicom sveštenika koji je više no ijedan, i djelom i riječju potvrdio: što dalje od crkve, to bliže Bogu.

I onda crkva Predsjedniku Parlamenta namijeni Pakao.  

U Crnoj Gori se, kao što vidite, njeguje prilično bizarna verzija odvojenosti crkve i države. Crkva jaše pokornu državu, šiba je i ruga joj se, a država sve to stoički podnosi. Jahač i jahani, vaistinu, nisu jedno i posve su odvojeni.

Zato kažem, ovakvu bizarnu stvarnost, na koju smo se mi koji ovdje živimo nažalost navikli, pa je prihvatamo kao nešto uobičajeno, još jedino dobri vicevi mogu objasniti. Kao na primjer ovaj, stari komunistički, koji posvećujem Amfilohiju Radoviću.

VIC POSVEĆEN AMFILOHIJU

Poginuo sovjetski komunistički propagandista pa ga poslalo u Pakao. Ali nije tamo dugo ostao: održao vragovima nekoliko vatrenih govora i oni ga pustili da pobjegne u raj. Sjeti ga se koji mjesec kasnije Đavo, pa kada shvati da mu je pobjegao, zapuca kod  Boga.

Gospode Bože, kaže njemu Đavo, jedan moj je iz Pakla prebjegao kod tebe u Raj. Tražim ga natrag.

Našto mu dobri Gospod kaže:

Prvo i prvo, prekini sa tim glupostima o Raju i Paklu.
Kao drugo, ja ne postojim.
I kao treće, reci brzo šta imaš, za pet minuta imam sastanak partijske ćelije.

(zurnal.info)