GEERT MAK: Čudovišne marionete u Srebrenici

Autoput za Zageb potpuno je pust, uskoro skrećemo ka jugu, i evo nas prije mraka u Bijeljini, Duškovom rodnom mjestu, nedaleko od bosansko-srbijanske granice.

Te noći spavam u etnički očišćenom gradu. Od sedamnaest hiljada Muslimana koji su 1991. godine ovdje stanovali, sad ih ima najviše hiljadu. Sve su džamije zbrisane s lica zemlje. Na mjestu najveće džamije nalazi se pošljunčana površina s nekoliko auta i kanti za smeće. Gdje se nekad nalazila džamija broj dva, sad se gradi crkva. U trećoj je džamiji Pero Jamija, spretan lopov, otvorio prodavnicu s loncima i tavama. Na mjestu četvrte džamije danas se nalazi pijaca sa zahrđalim štandovima. Najmlađa djeca u Bijeljini više ne znaju da su
ovdje ikada bile četiri džamije.

Na lokalnoj televizijskoj stanici trešte reklame kao da se nikad ništa nije desilo: žene na čudesan način uklanjaju mrlje, vesele se porodice okupljaju oko ukusnog objeda, patuljci glancaju pod da sve bliješti.

Mjesno se groblje od 1992. tri puta povećalo, površina od najmanje osam fudbalskih igrališta, puna sjajnog novog mramora. Ovdje najvećim dijelom leže mladići od dvadeset do dvadeset i pet godina, skoro svi umrli između 1992. i 1995. Fotografije umrlih pažljivo su uklesane u mramor. Lica bulje u
tebe, ozbiljna, nasmijana, neki se muškarci ka onome svijetu voze u džipu, drugi nazdravljaju, neki mladi pripadnik paravojnih jedinica stoji u prirodnoj veličini na svom nadgrobnom kamenu, mitraljez čvrsto u objema rukama, rafali prašte u nebo.

U HOLBROOKELANDU

Sutradan ujutro ulazimo u Holbrookeland, neobičnu zbirku mini državica koje je krajem 1995. u vojnoj bazi Dayton, Ohio, skrpio američki posrednik Richard Holbrooke. Na jugu se nalazi Federacija Bosne i Hercegovine, koja, opet, tvori kombinaciju bivše hrvatske i muslimanske republike. Pomalo savijena oko nje, na sjeveru i na istoku, leži Republika Srpska. Ova se posebna republika naslanja na Srbiju, ali sami Srbijanci ne žele baš puno da znaju o njoj, polako ali sigurno to je postao ne baš odveć voljeni mlađi brat.

Bosna i Hercegovina je do 1991. važila za etnički najuravnoteženiji dio bivše Jugoslavije: od gotovo četiri i po miliona stanovnika bilo je 44 posto Muslimana, 31 posto Srba i 17 posto Hrvata. Glavni grad Sarajevo razvio se u živahan, kozmopolitski grad. Otprilike polovina stanovništva bili su Muslimani, trećina Srbi, s više od 40 posto miješanih brakova.

Za samo nekoliko godina od te je multikulturne zajednice ostalo veoma malo. Bosanski rat je trajao tri i po godine i stajao više od dvije stotine hiljada života. Dva miliona ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Rat je bio više-manje nastavak sukoba u Hrvatskoj, kada su srpske paravojne jedinice određene bosanske dijelove počele da koriste kao bazu za napade. Pri tome su veoma brzo nastale čarke
između lokalnih nacionalista i ekstremista.

U srpskom selu Kravica, sjeverozapadno od Srebrenice, mladi su se Muslimani naprimjer ljeta 1991. provokativno vozikali ulicama, uz jaku orijentalnu muziku i psovke upućene Srbima. Veoma brzo je otvorena paljba na njihov auto, pri čemu su ubijene dvije osobe. Kao reakcija na to Muslimani iz Bratunca su, sjeverno od Srebrenice, organizovali velike demonstracije. Nakon toga su i Srbi i Muslimani osnovali odvojene naoružane patrole, da bi zaštitili svoja sela i četvrti. Tako je svugdje počinjalo.

Srbi su u jesen 1991. svoje oblasti proglasili za pet autonomnih regija, a uskoro su to u dijelovima Bosne i Hercegovine u kojima su tvorili većinu učinili i Hrvati. Jugoslavenska vojska, koja se već mnogo ranije pretvorila u srpsku vojsku, na strateškim je mjestima, kao na brdima oko Sarajeva, počela da ukopava artiljeriju.

Impozantna većina Bosanaca je krajem februara 1992. na referendumu izabrala nezavisnost. Na taj je način zemlja barem mogla ostati cjelovita. Na birališta je izašlo dvije trećine birača, uglavnom Muslimana i Hrvata. Srbi su bojkotovali glasanje; njihovi su se lideri zalagali za Veliku Srbiju, a ideja nezavisne Bosne i Hercegovine u potpunosti se protivila tome. Oni su odlučili da od srpskih dijelova osnuju Republiku Srpsku. Na Palama, planinskom seocetu kod Sarajeva, osnovali su sopstvenu vladu i parlament. Potom su oružjem zaposjeli 70 posto Bosne i Hercegovine, a aprila 1992. s okolnih brda započeli opsadu Sarajeva. To je naposljetku trebao postati njihov glavni grad.

Hrvati su tog ljeta također proglasili malu republiku, s Mostarom kao glavnim gradom. Predsjedništvu bosanske republike nakon toga nije preostalo ništa drugo nego da osnuje svoju vojsku, Armiju Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), koja je u praksi fungirala uglavnom kao Muslimanska vojska.

Prve velike bitke vodile su se oko Sarajeva, ali je vrlo brzo nastala pat-pozicija koja je dovela do opsade koja će potrajati četrdeset i četiri mjeseca. Srpskojugoslavenska vojska nije imala dovoljno ljudstva i municije da zauzme grad, dok bosanska vojska nije bila dovoljno jaka da probije blokadu.

Srbi su u područjima koja su zauzeli odmah počeli s etničkim čišćenjem. Posvuda u sjeverozapadnoj Bosni nesrpska su sela napadana i pljačkana, a na hiljade Muslimana i Hrvata je internirano. Najzloglasniji logori bili su Omarska, jedan napušteni rudarski kompleks nedaleko od Banje Luke, i Trnopolje.

U Trnopolju su bile zarobljene žene u veoma teškim okolnostima, sistematski su premlaćivane i silovane. Ljudi iz policije su im se izrugivali da će tako na svijet barem donijeti “srpske bebe”. Omarsku je ljeta 1992. otkrio Ed Vulliamy iz The Guardiana. Stajao je u kantini logora i s ogorčenjem gledao kako trideset kao kostur mršavih muškaraca u roku od tri minute moraju pojesti nekakvu vrelu kašu.

“Kosti na laktovima i zglobovima izbijale su poput vrhova oštrih stijena iz ručica mršavih kao štapić”, pisao je.

„Živi su, a ujedno se i raspadaju, potlačeni, poniženi i očigledno totalno podređeni, ali su nas iz upalih očiju gledali kao nož oštrim pogledom.”

Svi ovi logori bili su sastavni dio strategije terora i intimidacije koja je vrlo brzo dala rezultate: većina Hrvata i Muslimana je u roku od pola godine napustila srpska područja. Evropa je proživljavala najveću izbjegličku krizu od završetka Drugog svjetskog rata.

Krajem 1992. gotovo dva miliona Bosanaca bila su u izbjeglištvu, od čega je više od pola miliona pokušavalo da dobije azil u Zapadnoj Evropi. Srbi su bili skoro sasvim zadovoljni: zaposjeli su najveći dio zemlje i iz njihovih je područja skoro sasvim nestalo Hrvata i Muslimana. Jedini su im problemi bili Sarajevo, sanjani glavni grad, te onih nekoliko muslimanskih enklava, mjestašaca pretrpanih izbjeglicama, kojima je još nekako uspijevalo odolijevati srpskim napadima: Goražde, Žepa, i najpoznatije među njima, Srebrenica.

NEĆEMO VAS OSTAVITI NA CJEDILU

Srebrenica je nekad bila staro, idilično mjesto, izgrađeno oko rudnika srebra i, od devetnaestog vijeka, mondeno klimatsko lječilište. Ona zapravo nije bila mnogo više od jedne duge ulice na kraju duboke dole. Imala je korzo za mlade, gradsku kafanu s terasom i konobarima s leptir-mašnama, kino Bosna, izvrsnu bolnicu, a kod hotela Guber se nalazio izvor svjetski čuvene vode “za zdravu krv”. Oko 1990. u njoj je stanovalo oko šest hiljada ljudi, od čega četvrtina Srba, tri četvrtine Muslimana. Srebrenica se nalazila usred prostora kojeg su Srbi odredili za sebe. Kad su i ovdje počeli s etničkim čišćenjima, vrlo brzo su naišli na žestok i dobro organizovan otpor.

Jedan od najvažnijih muslimanskih vođa bio je Naser Orić, bivši Miloševićev tjelohranitelj. Orić je pak, sa svoje strane, sa svojom hordom počeo da teroriše srpska sela u okolini Srebrenice. Ispočetka su muslimanske snage pokušale da osvoje pograničnu oblast, pa čak i da se spoje s područjima pod muslimanskom kontrolom oko Tuzle. Ovo zadnje im nije uspjelo. Ipak je oko Srebrenice nastala velika muslimanska enklava, usred srpske oblasti. Naser Orić je postao lokalni heroj.

U ljeto i jesen 1992. osvojio je veliki broj okolnih sela i domaćinstava, pobio preostale srpske porodice i opljačkao im zalihe. Vremenom su ovi pljačkaški pohodi postali od životne važnosti. Srbi su blokirali sve prilaze enklavi i kako se bližila zima, opskrba namirnicama postajale je veliki problem. Stanovnici preživljavaju uz pomoć kukuruza za stočnu hranu, zobi i salate od maslačka. Noću je vladao mrkli mrak: jedina struja potječe od niza primitivnih malih mlinova na potoku.

Muslimani su u jednom trenutku srpskim protivnicima predložili sljedeću razmjenu: za jednog živog Srbina dvije vreće brašna od po pedeset kilograma. U toku zime 1992/1993. u enklavi je navodno od gladi pomrlo na desetine muškaraca, žena i djece.

Muslimani su s druge strane do temelja spalili najmanje trideset sela i sedamdeset zaselaka. Pri tome je, prema procjenama, stradalo oko hiljadu srpskih seljaka. Srbi su pobjesnili. Britanski pregovarač David Owen će poslije
pred Haškim tribunalom izjaviti da ga je Milošević već početkom 1993. upozorio na moguće “krvoproliće” i “masovni pokolj” ako bosanski Srbi zauzmu eklavu.

Srbi su stvarno od te zime postepeno ponovno zauzeli okolicu Srebrenice. Na koncu je Muslimanima preostala samo Srebrenica s rubnim područjem, malo ostrvo u srcu srpske Bosne, prenaseljena muslimanskim izbjeglicama.

Neposredna prijeteća opasnost uklonjena je zahvaljujući posredovanju Ujedinjenih nacija. Marta 1993. u gradu se pojavio francuski zapovjednik trupa Ujedinjenih nacija, general Philippe Morillon.

On se obratio stanovnicima:

“Ne bojte se. Od sada ste pod zaštitom trupa Ujedinjenih nacija. Nećemo vas ostaviti na cjedilu.”

S puno pompe dao je da se podigne zastavu UN-a. Oduševljeno općinsko rukovodstvo ga je proglasilo počasnim građaninom.

Srebrenica je početkom maja proglašena demilitariziranom bezbjednom zonom. Žene i djeca su UN-ovim kamionima mogli otići u Tuzlu. Svi vojno sposobni muškarci između šesnaest i pedeset i pet godina morali su ostati.

Kad su, prema procjenama, dvadeset i tri hiljade žena, djece i staraca napustili Srebrenicu, muslimanski komandant Orić izdao je naredbu da se evakuacija zaustavi. Dalje odlivanje stanovništva bi navodno suviše oslabilo njegovu enklavu. Tako je u tjeskobnom safe havenu224 ostalo otprilike četrdeset hiljada Muslimana, manje-više zarobljenih u tom bosanskom UN-getu.

Kasnije će postati jasno da su sve zainteresovane strane već tada bile odustale od enklave. Nedosljednost Amerikanaca i Zapadnih Evropljana da se iščitati već iz brojnosti ljudstva kojeg su preko mirovnih snaga UN-a stavili na raspolaganje za čitavu Bosnu: sedam hiljada vojnika i oficira, tek petina onoga
što je po procjenama bilo potrebno.

Dutchbat, nizozemski bataljon UN-a koji je od februara 1994. od Kanađana preuzeo zadatak zaštite Srebrenice sastojao se od tri do četiri stotine lako naoružanih vojnika, od kojih svega sto pedeset članova borbenih jedinica.

Čak je i bosanska vlada digla ruke od enklave. Komanda vojske je Nasera Orića i njegove oficire krajem aprila 1995. povukla u Tuzlu, navodno na upute u vezi s očekivanim srpskim napadom. Šta god da je bila prava pozadina
poziva, Orić i njegovi više nikada neće nogom kročiti u Srebrenicu.

Od tog trenutka njegove su paravojne trupe ostale bez komande. 11. jula 1995. srpske trupe generala Mladića mogle su bez većih problema osvojiti grad. Njihov je pohod, u datim okolnostima i nakon ovakvog slijeda događaja, bio potpuno predvidiv. Ali ono što niko nije mogao predvidjeti bila
je drama koja je uslijedila: muškarci su odvojeni od žena i djece, određeni broj muškaraca uspio je pobjeći u brda, od ostalih više niko nikada nije viđen živ. U jednoj hladnjači u Tuzli, u više od četiri hiljade bijelih vreća, veliki broj mrtvih još uvijek čeka na identifikaciju.

PORED GROBNICA

Holbrookova Bosna je ljupki planinski kraj s pejzažima koji podsjećaju na Švicarsku ili Austriju. Viši predjeli su obrasli zimzelenom šumom, na nešto većoj visini zelenilo nestaje pod debelim naslagama snijega. Pokraj puta se pomalja prva ruševina. Seoska kuća izgleda kao da joj je Bog palcem pritisnuo krov, sve do podruma. Nakon stotinu metara pojavljuje se druga poluizgorena ruševna građevina. Potom olupina autobusa. Poslije dva kilometra vide se još samo skeleti kuća, raštrkani po brežuljcima. Duško Tubić se zaustavlja kraj jedne blatne livade:

“Ovdje su ljeta 1996. pronađene prve masovne grobnice. Ali, nemoj da dugo ovdje stojimo, to u ovom kraju još uvijek nije zdravo.”

Prolazimo pokraj porušene nizozemske kontrolne tačke, opet jedna olupina automobila, pa nekoliko vila praznih očnih duplji.
Nekadašnje lječilište, Srebrenica, izgleda očajno. Robna kuća je zakovana daskama, krovovi porušeni, trg propao i zarastao. U potoku još uvijek leže ostaci ručno pravljenih malih mlinova za struju iz gladne zime 1993. godine.

Na zidiću kraj ulaza u bivšu fabriku akumulatora piše, nejasno, DUTCHBA. Ovdje su bili smješteni nizozemski vojnici. Po zidovima, unutra, još nekoliko parola:

A MUSTACHE? SMEL LIKE SHIT? BOSNIAN GIRL!

Sada u mjestu žive uglavnom Srbi izbjegli iz Sarajeva. Gradske porodice imaju velikih poteškoća s preživljavanjem među brdima. Kafić je prekršten u 071, pozivni broj za Sarajevo.

Bolnica je prije dva dana dobila struju. Tri sedmice je bila bez svjetla, sve dok ljekari i drugo medicinsko osoblje
sami nisu platili račun za struju.

Šef bolnice:

“Ekonomska situacija u ovom gradu je katastrofalna. Posla je malo, svi koji dođu u moju ordinaciju su neuhranjeni.”

Upravnik hotela Guber – on je nekolicini Muslimana spasio život – vapi za ulaganjima.

“Naš imidž, oko toga se sve vrti, to se više nikad neće popraviti.”

U kafiću sjedi nekoliko muškaraca, galame i piju šljivovicu. Mene zapadne mjesto do vlasnika fabrike akumulatora. Otac mu tek pokopan, sve je bankrotiralo, nijedna mašina ne radi. Riječi mu naviru sporo, jezik mu se zapliće od pića:

“Holandija, ah, Holandija. Nisu oni bili loši, ti Holandezi. Samo, tako mladi. Djevojke. Trebali su nas zaštititi. Nisu igrali nikakvu ulogu. Još sam im mahao na odlasku. Puno vam hvala. Tako mladi…”

O srebreničkoj drami su već napisane najmanje tri prepune police knjiga. O zarobljeništvu skoro četiri stotine vojnika UN-a, još prije napada na Srebrenicu, uključujući oko sedamdeset Dutchbattersa koje su Srbi demonstrativno prikovali za mostove i druge vojne objekte; bio je to pravi srpski medijski šou koji je potrajao taman koliko je televizijskoj ekipi trebalo za snimanje, ali je imao dalekosežne posljedice.

O opreznosti kojom su potom nastupile Ujedinjene nacije kako ove ljude ne bi dovele u još veću opasnost. O izostanku podrške iz zraka kao posljedici takvog djelovanja, pa čak i onda kad je Srebrenica pregažena a Dutchbat zapao u velike poteškoće.

O takozvanim blocking positions koje su nizozemski vojnici po naređenju iz Den Haaga morali zauzeti, tankoj liniji od pedeset ljudi i šest lako naoružanih oklopnih vozila protiv hiljadu i po tenkovima podržanih srpskih pješadinaca. O nespretnom potpukovniku Tonu Karremansu, nizozemskom zapovjedniku
koji pred kamerama srpske televizije stidljivo nazdravlja Ratku Mladiću i, deset dana kasnije, još uvijek ga naziva “profesionalcem koji dobro obavlja svoj posao”. O slavlju koje je nakon svega za pripadnike Dutchbata organizovala nizozemska vojna komanda.

Kada je sve završilo, nizozemskim plavim šljemovima zamjerani su komocija i nedostatak hrabrosti. Francuski predsjednik Jacques Chirac misli da je povrijeđena nizozemska ‘l’honneur de la nation’, a UN-komandant Bernard Janvier je francuskoj Parlamentarnoj komisiji čak izjavio da bi se cijela stvar vjerovatno sasvim drugačije odvijala da su se u Srebrenici, umjesto nizozemskih, nalazili francuski vojnici:

“Najiskrenije vam kažem da bi se francuski vojnici borili, sa svim rizicima koje ta borba nosi.”

Janvier je bolje od ikog znao da su nizozemski plavi šljemovi tamo bili u potpuno bezizglednoj situaciji, zapravo već od samog početka. Jer upravo zbog toga francuskih trupa nije ni bilo u Srebrenici: nijedna druga zemlja nije u ovom slučaju željela da stavi ruku u vatru. Samo je nizozemska vlada
bila tako naivna.

Preda mnom leže nizozemske novine od ponedjeljka, 24. jula 1995. Nazdravljanje slobodi, izvještava De Telegraaf na naslovnici iznad fotografije dvanaesterice veselih nizozemskih vojnika u Novom Sadu, kojima je, uz komplimente srpske vlade, nakon zarobljeništva ponuđen ručak.

Ostale vojnike Dutchbata u Zagrebu su dočekali lično prijestolonasljednik Willem-Alexander i predsjednik vlade Wim Kok. Novine ovako komentiraju:

“Njihova intervencija još jednom pokazuje koliko su nizozemske vojne snage, kad zatreba, dorasle obavljanju svojih zadataka.”

“Srbi su sada za Dutchbat ‘good guys’228”, izvještava NRC Handelsblad. Potpukovnik Karremans svjetskoj štampi govori o “savršeno isplaniranom napadu” Srba, koji su “vrlo vješto” iz igre izbacili nizozemski bataljon.

Krajem 1995. – u međuvremenu je hrabri katalonski ratni izvještač Miguel Gil Moreno snimio na desetine leševa i masovnih grobnica, a i Duško Tubić se s Davidom Rhodeom iz Christian Science Monitora probio do polja smaknuća – Ton Karremans je unaprijeđen u pukovnika.

Kratki film jednog nizozemskog vojnika s fotografijama srebreničkih događaja je – jedinstven slučaj u historiji vojne fotografije – uništen pri razvijanju.

Onaj ko proučava ulogu Nizozemske u aferi Srebrenice, posebno je pogođen potpunom otuđenosti od stvarnosti. Ne samo kod završetka, nego već i na samom početku, kad su se parlament i vlada, s ohološću sveznajuće zapadnjačke zemlje olako upustili u ovu istočnoevropsku avanturu.

Nizozemska nije vična politici sile, a povrh toga ima i dugu nemilitarističku tradiciju. Očito nikom nije palo na pamet da bi se oko Srebrenice pokatkad moglo i prljavo ratovati, da to ponekad čak može prerasti u silovanja i masovna ubijanja. I ovdje se model poldera odaje: nizozemski plavi šljemovi su internacionalno poznati kao vrsni mirotvorci, oni bolje od ikoga znaju smiriti uznemireno stanovništvo, ali nisu nasilnici.

Iz dostupnih dokumenata proizilazi da je glavni prioritet Nizozemaca bilo izvlačenje vlastitih trupa bez gubitaka. U uputama za pregovore s Mladićem koje je zapovjednik Karremans dobio 13. jula iz Den Haaga nema ni riječi o zaštiti izbjeglica: zahtjevi se isključivo tiču sopstvenih ljudi, sopstvene opreme i izvlačenja samo nekolicine locals koji su bili u službi UN-a.

Kad je 9. jula, neposredno prije pada enklave, jedan američki predstavnik u glavnom štabu NATO-a u Brusselesu predložio uključivanje avijacije, nizozemski ga je ambasador smjesta odbio: to bi bilo “kontraproduktivno” i “opasno”.

Richard Holbrooke piše u svojim memoarima:

“Prvu liniju protivnika (zračnih napada) činila je nizozemska vlada koja je odbijala čak i da ih razmatra, sve dok svi njeni vojnici ne napuste Bosnu. […] Srbi su to znali, i držali su
značajan dio nizozemske vojske u zatočeništvu […] sve dok nisu obavili svoj prljavi posao u Srebrenici.”

ČUDOVIŠNE MARIONETE

Jedanaestog jula ujutro, kad je počeo odlučujući napad na Srebrenicu, NATO- ovi avioni su konačno bacili nekoliko bombi na srpske trupe oko Srebrenice: vjerovatno je bio pogođen jedan tenk. Jedan od zarobljenih nizozemskih oficira je u ime Srba telefonirao svom zapovjedniku: ako bombardovanja
smjesta ne prestanu, Srbi će ne samo pucati na izbjeglice i nizozemsku vojnu bazu, nego ubiti i nizozemske zarobljenike.

Bez ikakvog dogovora sa NATO ili vrhovnim zapovjedništvom mirovnih snaga UN-a, nizozemski ministar odbrane Joris Voorhoeve je nazvao bazu NATO-a u Italiji: “Stop, stop, stop!”

Nizozemci su, dakle – čast izuzecima – oko Srebrenice odigrali ne baš herojsku ulogu. Ostalo je samo pitanje da li su u tom trenutku imali ikakvu drugu mogućnost. Trezveno gledajući bila je ogromna glupost s borbenom jedinicom od sto pedeset ljudi upustiti se u borbu koju se nije usudilo započeti ni četiri
do pet hiljada motivisanih i iskusnih muslimanskih boraca.

Nizozemska se vlada nalazila – djelimično i sopstvenom krivicom – u skoro nerješivoj patpoziciji. Nizozemske trupe na licu mjesta bile su u stanju rasula. Desile su se ne baš lijepe stvari, raspoloženje je bilo izrazito antimuslimansko, srpske snage su smatrane kolegama-vojnicima, ali u ostalim im se stvarima malo šta može predbaciti.

Oni su tih zadnjih dana pomogli stotinama ranjenika kako god su znali, te pokušali da spase šta se dalo spasiti. Osim toga, a to se ne smije zaboraviti, u tom trenutku niko nije znao šta
će slijediti: masovni pokolj kakvog Evropa od 1945. nije doživjela.

Iz kasnijih saslušanja tada prisutnih srpskih oficira pred Jugoslavenskim tribunalom ispostavilo se da je tek po zauzimanju Srebrenice nastala ideja da se pobiju svi muškarci, kako kasnije više ne bi bilo problema sa zatvorenicima ili gerilom.

Naredbu za to je dao lično Ratko Mladić. Mnogi pobijeni Muslimani nisu bili sahranjeni. Kad su nizozemski novinari Bart Rijs i Frank Westerman, skoro godinu dana kasnije, u maju 1996, posjetili to područje, na jednoj kosini kod uništenog muslimanskog sela Islamovići našli su najmanje pedeset kostura, “kao čudovišne marionete”, još u njihovoj svakodnevnoj odjeći.

Lične stvari muškaraca i mladića bile su razbacane po polju: “mali ruksak sašiven od spojenih kesa za brašno, plastična čuturica za vodu, prazan novčanik, bilježnica s zapisima o domaćinstvu, gomilica sljepljenih fotografija u boji […], lična karta sa brojem BH04439001 na ime Nermina Husejnovića, rođenog 9. juna 1971. u Srebrenici.”

Tri police knjiga s rekonstrukcijama jednu činjenicu čine neupitnom: u ljeto 1995. sve su strane – izuzimajući lokalno stanovništvo – željele ukidanje enklave Srebrenica. Niko za nju nije bio spreman ni prstom da mrdne.

Za Srbe je to bilo pitanje prestiža koje se pošto-poto moralo riješiti. Nizozemski plavi šljemovi željeli su samo jedno: da se živi i zdravi vrate kućama. Vrhovnom zapovjedniku Ujedinjenih nacija bilo je najvažnije da se okonča haos oko enklava u istočnoj Bosni.

Poslije pada Srebrenice – a uskoro zatim i Žepe – pregovarači su napokon mogli da crtaju karte s jasnim i provedivim demarkacionim linijama. Za obične Bosance Srebrenica je bila središte hrabrog otpora, ali je njihovo vojno rukovodstvo o tome imalo sasvim drugačije mišljenje.

Srebrenica nije imala ama baš nikakvu stratešku vrijednost, bila je samo teret, zadržavala je trupe koje su se negdje drugdje mogle mnogo bolje upotrijebiti, i priječila formiranje jasno branjivih linija fronta. To je skoro sigurno bila pozadina otmice Nasera Orića i drugih paravojnih vođa i povlačenja velikog dijela bosanskih snaga, tako da je ovo mjestašce u ljeto 1995. ostalo skoro sasvim nebranjeno.

Pad Srebrenice je, ukratko, čak i za bosanske stratege značio veliko olakšanje. Ali, to niko nikada neće čuti.

Preveo: Goran Sarić

(zurnal.info