Francesca Albanese:Genocid se temelji na dehumanizaciji drugoga

Aktuelno

Francesca Albanese: Genocid se temelji na dehumanizaciji drugoga

Aparthejd se temelji na dehumanizaciji Drugoga. Genocid se temelji na tome; dehumanizacija drugih ga čini dopustivim. Prije nekoliko godina pročitala sam svjedočanstvo vojnika kojeg su pitali zašto bi ubio – mislim, izraelski vojnici su ubijali, tukli i uhićivali djecu – on je pitao 'koju djecu', jer oni ne vide djecu, to su u najboljem slučaju 'mladi odrasli' koji su 'budući teroristi'.

Genocid se temelji na dehumanizaciji drugoga
Francesca Albanese u Beogradu (printscreen)

Specijalna izvestiteljka UN-a za stanje ljudskih prava na okupiranim palestinskim teritorijama Francesca Albanese nedavno je u organizaciji Međunarodnog centra Olof Palme i fondacije Solidar gostovala u Beogradu. Izdvojili smo dio njenog izlaganja iz razgovora koji je vodila sa Filipom Balunovićem.

...

"Dehumanizacija je jedan od korijenskih uzroka zločina prema drugima, posebno kada je taj drugi - kolektiv. Ne mogu se sjetiti trenutka u istoriji u posljednjih 100 godina u kojem Palestinci nisu bili dehumanizirani. Naravno da su bili dehumanizirani. Dehumanizirali su ih Britanci koji su stigli na njihovu zemlju kršeći obećanja; davali su protivrječna obećanja, ali su ipak obećali Palestincima da će ostvariti nezavisnost ako pomognu u porazu Osmanlija, što se i dogodilo. A onda su bili izdani, kada je Liga naroda odlučila da Britanci mogu pomoći u stvaranju nacionalne domovine za Jevreje u Palestini.

Naravno, nema sumnje da su Jevreji proživljavali najstrašnije zločine i da su ih podnosili stoljećima. Ali, Palestinci nisu imali ništa s tim. Naprotiv: Osmansko Carstvo i Palestina kao njezin dio, stoljećima su dočekivali ljude protjerane iz Europe, uključujući i jevrejski narod. No problem je u tome što su kolonijalne zemlje tada podržale stvaranje države... stvaranje države Izrael, ne zato što je to bio način da se oduže Jevrejima, jer su trebala desetljeća da se prizna šteta nanesena jevrejskom narodu u Europi. Dakle, Palestinci su dehumanizirani, što znači da su učinjeni nevidljivima.

Postali su nevidljivi kroz narativ: 'Palestinci ne postoje', rekla je Golda Meir. Pa koja je riječ bila otisnuta na njezinoj putovnici? Na prvoj putovnici koju je imala kad je stigla u Palestinu iz istočne Europe, pisalo je'Palestina'. Bila je građanka britanskog mandata za Palestinu, kao i svi Palestinci koje je Izrael istjerao prilikom svog utemeljenja između 1947. i 1949. godine. I to je bilo dehumanizirajuće jer ih je međunarodna zajednica prestala vidjeti kao narod koji pripada zemlji, što su iskusili i svi starosjedilački narodi – u Kanadi, Australiji, Sjedinjenim Državama i drugim mjestima u svijetu. Postali su 'izbjeglice', postali su 'ljudi na okupiranim teritorijima'...

Prvi sloj dehumanizacije je nepriznavanje onoga šta ti ljudi jesu. Palestinci su, kako je govorio Edward Said, 'siročad domovine koja je postojala i koje više nema'. Ali oni i dalje postoje kao narod. Ponovno su se konstituisali kao narod, a u proteklim desetljećima Izrael ih je – osobito tokom okupacije koja je započela 1967. – tretirao kao neprijatelje, a ne kao zaštićeni narod pod okupacijom. Postoje pravila čak i kada vodite ratove, postoje pravila čak i kada postoji vojna okupacija. Ali, Palestinci su tretirani kao smetnja koju je trebalo iskorijeniti. Postali su oni koje se smije ubiti, raseliti, mučiti.

Pogledajte samo zapanjujuće brojke onih koji su uhapšeni i pritvoreni tokom 55 godina, sve do 2023. godine. Istraživala sam, to je gotovo milion Palestinaca koji su bili pritvoreni barem jednom. I koliko ih je ubijeno, koliko mučeno, i koliko ih je ostavljeno bez ikakve mogućnosti da zamisle budućnost za sebe i druge?

I u tome je stvar: dehumanizacija je stalni faktor represivnog režima. Aparthejd se temelji na dehumanizaciji Drugoga. Genocid se temelji na tome; dehumanizacija drugih ga čini dopustivim. Prije nekoliko godina pročitala sam svjedočanstvo vojnika kojeg su pitali zašto bi ubio – mislim, izraelski vojnici su ubijali, tukli i hapsili djecu – on je pitao 'koju djecu', jer oni ne vide djecu, to su u najboljem slučaju 'mladi odrasli' koji su 'budući teroristi'. (...)

I naravno, ono što se dogodilo 7. oktobra potaknulo je bijes i strah u izraelskom društvu koji još uvijek ne jenjavaju... Nije '900 dana od 7. oktobra', nego '900 dana 7. oktobra'. To je taj mentalni sklop. I tako su Palestinci nazivani čudovištima, nacijom koja je odgovorna i koja ima genocidnu logiku. Ali kao što sam rekla, to dolazi izdaleka i golema je odgovornost na međunarodnoj zajednici što nije spriječila i zaustavila ono što je Izrael učinio u posljednjih 900 dana. (...)

Postoji zanimljiva, vrlo poučna knjiga Rashida Khalidija, Željezni kavez (The Iron Cage), koja objašnjava kako je kolonijalni projekt – čak i bez izravnog spominjanja kolonijalizma u tom dijelu – oduzeo zemlju Palestincima između ranih 1900-ih i razdoblja nakon 1948. godine. I nije stvar samo u jevrejskoj migraciji iz Europe… sigurno, bilo je progona u Rusiji, Ukrajini, a potom u Europi, u nacističkoj Njemačkoj, fašističkoj Italiji i Višijevskoj Francuskoj; gotovo svuda u Europi Jevreji su bili izloženi agresiji, napadima, diskriminaciji i prijetnjama. To uopšte nije upitno.

Međutim, oni se nisu preselili u Palestinu tražeći samo utočište, otišli su kao dio kolonijalnog projekta i to je realnost. A taj kolonijalni projekt ne bi bio moguć bez podrške kolonijalnih zemalja. Tada, 1948. godine, između 51 i 54 države bile su dio onoga što zovemo međunarodnom zajednicom. Tri četvrtine svijeta još je bilo pod kolonijalnim jarmom. Nisu stekli nezavisnost, a neki su tek trebali proći kroz brutalne, okrutne ratove kako bi raskinuli kolonijalne veze. Taj mentalitet, taj kolonijalni mentalitet, temeljio se na ideji nadmoći. Evropske kolonijalne zemlje bile su superiorne, one su bile 'civilizatori' u odnosu na druge.

Stoga, naravno, ako čitate novine, dokumente, službene spise i ako kopate po arhivima, uključujući UN-ove arhive iz tih godina – ili ako čitate novine, na primjer, u tridesetim godinama, oni su o Palestincima govorili kao o 'hordi divljaka' i 'pustinjskom narodu'. A Palestina je bila vrlo sofisticirano društvo. Imali su firme  vezane uz voćarstvo i poljoprivredu, industriju, izvozili su oružje… oprostite, ne, izvozili su naranče. Razmišljala sam o vašoj zemlji. Oprostite što sam vam odvratila pažnju. Izvozili su naranče. Imali su sveučilišta. Pogledajte slike žena u Palestini u ranim tridesetima. Mislim, kad ih usporedim s Talijankama iz tih godina, zapanjujuće je koliko smo mi izgledali nazadno. Zato kažem, Palestina u prvoj polovici prošlog vijeka nije bila zaostalo mjesto. Uništena je. Uništili su čitavu civilizaciju. Razmrvili su je kao što bi dijete učinilo s keksom.

Palestina je etnički očišćena od vrha do dna i postoje planovi koji se i dalje otkrivaju i dokumentiraju, ali koga briga. Dakle, dogodilo se etničko čišćenje i 500 sela je izbrisano, uništeno. Bilo je 53 ili 56 masakra tijekom kojih su istrijebljeni žene, djeca i starci. Masakr u Tanturi… mislim, postoji čak i dokumentarac, Tantura, u kojem bivši izraelski vojnici sa smijehom pričaju o djevojkama koje su silovali danima.

To ne govorim ja. Slušajte njih. Dehumanizacija Palestinaca nastavlja se u današnjoj međunarodnoj zajednici... Mi, obični ljudi, moramo konačno razumjeti Izrael kao doseljeničko-kolonijalni projekt i kao državu aparthejda – jer država koja vlada vojnom silom nad jednom etničkom skupinom, dok održava građansko pravo za vlastite privilegirane građane, jest država aparthejda.

Izrael je ubio 75.000 ljudi bombama i drugom municijom, a mi to još uvijek ne zaustavljamo. Zapravo, postoje ljudi, mislim vlade koje kažu: 'prodajemo oružje, kupujemo oružje i nastavit ćemo'. One će se morati suočiti s pravdom. To je odgovor koji moramo dati ovoj nepodnošljivoj oholosti i diskriminaciji koja se doista temelji na dehumanizaciji drugoga. Dakle, opet kažem, o tome bismo mogli razgovarati satima, ali mislim da je ovo dovoljno za početak rasprave."

Intergralni razgovor na engleskom jeziku nalazi se na ovom linku  PDF 

(zurnal.info)

Žurnal je bolji u aplikaciji

Otvori u aplikaciji