GRADOVI U MAGLI: Država nas se nagledati ne može

Jad naših država nikada nije tako vidljiv kao kad nas zadesi neka nevolja.

Kada se izlije voda, kada se zatrese zemlja, kada se na grad u kotlini spusti magla, pa Sarajevo postane nalik Atlantidi (da bi dokazao da postoji, moraš zaroniti – u vodu ili smog, svejedno je) – šta država čini?

Tada država u tišini posmatra. Tada građani pomažu jedni drugima, a država ih se, kao majka djece, nagledati ne može: kakve divne, saosjećajne, solidarne građane je odgojila.  

TRI LIVADE I CUNAMI

Onomad, kada je Japan najprije zadesio zemljotres, pa cunami, pa reaktor u Fukušimi otišao u helać... Baš u to vrijeme, nivo Skadarskog jezera se podigao za metar-dva. Jezero potopilo tri livade u Zeti. Dnevnik crnogorske televizije u uvodnim minutama izvještavao je o katastrofi koja je zadesila seljane Zete, koji su vrtjeli glavama, ruku prekrštenih na guzici (karakterističan crnogorski stav, zbog kojeg Crnogorci, za razliku od ostatka čovječanstva, žuljeve ne dobijaju na dlanovima, nego sa druge strane šake) stajali pred kamerama i jadali se: voda ponijela sijeno, morali evakuisati  štalu, zasadi propali. Predstavnici države su nekoliko nedjelja ponavljali kako spremaju brzu reakciju.

Gradonačelnik Podgorice je, praćen svitom poltrona sitnog zuba, obišao potopljene livade i obećao finansijsku pomoć. Pred kraj dnevnika, pod „vijesti iz svijeta“, mogli smo gledati kako trinaest metara visok talas guta kopno i ljudske živote, kako se Japanci bore sa nuklearnom katastrofom, kako ljudi rizikuju živote da bi obuzdali zvijer iz reaktora.

Fukušima je bila najveća nuklearna katastrofa nakon Černobila. Cunami koji je oštetio reaktor ubio je 15 893 ljudska bića. Preko dvije i po hiljade ljudi je nestalo, preko šest hiljada je povrijeđeno. Materijalnu štetu je, praktično, bilo nemoguće izračunati. Da je TO pogodilo Crnu Goru, vratilo bi nas u Kameno doba, gdje bismo do kraja vremena i ostali.

 No šta su cunami i nuklearne nesreće u usporedbi sa užasom sa kojim su se suočili stanovnici Zete? Nekakav tajkun je za potrebe svog restorana kupio nilskog konja. Gosti su, dok žvaću Karađorđevu šniclu, mogli gledati golemu životinju kako se brčka u vodi Skadarskog jezera, sunča se i jede kamione hrane. Kad je jezero poplavilo, nilski konj pobjegao. Ljudi zaključali djecu u kuće i u noćima punog mjeseca kroz prozor gledali kako zvijer, kao avet Pokreta nesvrstanih, šeta seoskim uličicama koje nose imena narodnih heroja.  

Japan je već završio sanaciju Fukušime i obnovu zemlje koju je progutalo more, a štale i livade u Zeti  još su čekale na pomoć države i Glavnog grada. Šta je bilo sa nilskim konjem, do danas se ne zna. Možda je Skadarskim jezerom otplivao do Bojane, rijekom se spustio do mora a onda zapucao kući, u Afriku?     

***

Jutros čitam izvještaj FENA-e, koji kaže da se disati ne može u Tuzli, Lukavcu, Sarajevu i Zenici,, a bogami ni u Jajcu i, „povremeno“, Goraždu i Kaknju.

Država ne može učiniti ništa, osim da preko nadležnih službi preporuči nošenje zaštitinih maski. Država, još, preporučuje „svim osobama da, ukoliko su u mogućnosti, odlaze na izlete u viša područja sa svježim zrakom“. Ako se ne popnete na planinu, trebate znati da „ovakva stanja pogoduju i nastanku respiratornih bolesti poput astme i bronhitisa i kod zdravih osoba, osobito kod djece“.

Sarajevo je nekada bilo vazdušna banja. Tako nam je, dok sam još živio u tom gradu i išao u školu, pričala Amila Behmen, divna gospođa koja nam je predavala geografiju.
Nekada su ljudi po Sarajevu šetali bez maski, pričaće neka druga stara profesorica nekim drugim učenicima.

Kada grad proguta otrovna magla, čovjek ne može vidjeti državne zastave koje vise okačene o zgrade Institucija. Kada ne bi bilo interneta, na kojem čovjek može pročitati na šta ga sve država upozorava, kako bi znao da država još uvijek postoji?

A bez države, šta bi bilo sa nama? Ne samo da bismo ostali bez svog identiteta, nego bi se naša društva pretvorila u džungle, pa bi našim ulicama šetale divlje zvijeri, a svijet koji smo poznavali i voljeli nestao bi u magli zaborava. 

(zurnal.info)