THANKS FOR THE DANCE : Hronika prepuštanja

Knjiga čežnje 

Postoje knjige koje ostaju nedovršene. Ponašaju se kao da su čežnja u svojoj najčišćoj formi. Poput pjesme čija je svaka verzija sasvim drugačija i jednako dobra. Knjiga kao životno djelo, kao brdo ili planina kojoj bi ime trebalo dati po određenim ljudima. 

Melodije koje iza njih ostaju, proganjaju u potrazi za riječima koje samo znaju određene ptice. Kolibri mi nikada neće odati tajnu cvijeta. Onu istu tajnu nad tajnama koju si ti tako lako sa svijetom podijelio.

Moj otac je imao svog heroja. Uporno i uvijek jednako odlučno je odbijao gledati film Alamo. Te odluke se držao do kraja svog života. Objašnjenje je uvijek bilo isto: njemu John Wayne nikad nije umro i neće umrijeti. Makar se zvao Davy Crockett u filmu koji je Wayne lično režirao. 

Sve smrti me ubiti neće

Postoje stvari koje ne objašnjavam. Ni sebi ni drugima. One su takve kakve jesu i čine me ovakvim kakav pred tobom stojim. Ipak, na trenutak se jesam upitao kako me smrt nekoga ko je oduvijek bio dio fantazije može toliko potresti da zanijemim. Kao smrt najrođenijeg. Otac je otac i Leonard je Cohen. Suze su iste i dodiri se manifestiraju u raznim formama. 

Zaplesaćemo ti i ja. Kao što smo plesali dok smo bili djeca, svako na svojoj strani svijeta, svako u svojoj školi života. Godinama koje su se smjestile između nas, opisao sam svaki detalj tvog tijela. Sretnije od sebe uputio sam na sječivo tvog uma. Nestao sam baš kao što me je i bilo. Ratovi su odustali od nas, preživjeli smo svaki oblik konc-logora. Spaljena su polja i napušteni balkoni. Bogati se bogate, ostali su najebali.

Na putu za Santijago objašnjavaš mi Marksa. Ako to uradiš dovoljno dobro, navešću te da zalutaš. Znam da ti znaš sve, ali nemoj mi odati čije će oči imati moja smrt. Odvešću te u malo ribarsko selo. Nikada se nećemo vratiti. Pivo je jeftinije od piva u Mostaru, a hrana je najbolja na svijetu. Naše je to malo selo u Galiciji, na samome kraju svijeta.

Doo dum dum dum da, doo dum dum

Baš kao što mom ocu John Wayne nikada nije umro, tako ja nikada nisam mogao otići na Leonardov koncert i nije problem čekati koliko god treba. Čekati da se javi sveznajući glas i zahvali za ples. Tebi, meni, njima koji se nikada neće imati.

Svjetla se gase, možda je ovo noć na koju sam čekao. Pjesme se nižu: Happens to the Heart, Moving On... prestajem da dišem, Moving On još jednom...The Night of Santiago, Thanks for The Dance, It's Thorn, The Goal, Puppets, The Hills! Opet The Hills!... Hills! Hills... I can't make the Hills! Disanje mi više i ne treba. Kolibri će znati o čemu ne pričam. 

Lagani naklon, šešir dodirnut vrhom prsta. Prsti koji ne znaju šta bi sa sobom. Šta se sa srcem dešava u takvim momentima, nemam odgovore. Nikada ih neću ni tražiti. Ali ću se momentima prepustiti u potpunosti. Ovo je više od transcendencije. Objašnjenja ostavljam drugima, prepuštanja su moja. 

(zurnal.info)