IZMEĐU DVA ZLA: Nacista koji je odlagao Apokalipsu

Ne znam pratite li, i jesu li vam takve stvari uopšte zanimljive, ali meni, kao starom apokaliptičaru, to nije moglo promaći. Naime: Carl Schmitt je ponovo intelektualni hit.

NACISTA I TO KAKAV

Schmitt je, da se razumijemo, bio nacista. Schmitt nikada nije bio predmet intelektualnih igara koje su se igrale oko Heideggera: te je li zaista, te je li nacista bio iskreno, potpuno ili sa strane, voljno ili pod prisilom? Schmittov nacizam nije mogao biti negiran, nisu ga osporavali čak ni njegovi učenici.

Nacista, dakle.  I to ne bilo kakav. Zvali su ga Hitlerovim pravnikom. Schmitt je bio čovjek koji je dao pravnu definiciju ko je Jevrej? Ko će, dakle, biti ubijen u Holokaustu.

Pa ipak, dva velika jevrejska uma 20. vijeka bila su fascinirana njegovim radom (dakako, ne i biografijom): Walter Benjamin i Jacob Taubes. Ovaj drugi je čak tvrdio da „ako je ikada od nekoga nešto naučio, bilo je to od Schmitta“.

A naučio je mnogo, jer čitati Taubesa znači zaviriti u predivan um, u kojem rijetka znanja sijaju kao zvijezde na noćnom nebu, znači izložiti se retoričkoj briljantnosti koja malo zavodi, a malo ponižava čitatelja, poništava našu nadobudnost – kako već biva kada se suočimo sa najvećima.  

Schmittov rad je re-aktuelizovala radikalna ljevica šezdesetih godina, naročito njegovu teoriju vanrednog stanja i partizanskog ratovanja. Danas, kada su liberali proglasili kraj istorije, pa se predomislili i priznali novo postojanje istorije, proglasili kraj političkog pa onda opet povratak političkog, drugi aspekt Schmittove političke filozofije je u središtu pažnje.

Katehon.

Šta je to?

ŠTA JE KATEHON

Schmitt pojam preuzima od Svetog Pavla, iz Druge poslanice Solunjanima. Ovako to ide u prevodu sjajnog Marija Kopića (Giorgio Agamben, „Vrijeme koje ostaje: Komentar uz Poslanicu Rimljanima“):

„Neka vas nitko ne obmane ni na koji način. Jer prije mora doći apostazija/otpadništvo i otkriti se čovjek bezakonja, sin propasti, onaj koji se suprotstavlja i uzdiže iznad svega što se zove Bog ili je predmet kulta, tako da će sam sjesti u Božji hram, pokazujući sebe kao da je Bog. Ne sjećate li se da sam vam govorio te stvari dok sam još bio među vama? I sada znate što ga zadržava (to katehon) da bi se razotkrio u svojem vremenu. Tajna je bezakonja naime već na djelu; samo ima tko da je zadržava (to katehon)...“.

Riječ je, dakle, o sili koja zadržava Antihrista i odlaže Apokalipsu, sili koja sputava zlo i odlaže kraj istorije. Za Schmitta je ta sila sama suština istorije. On na jednom mjestu piše:

„Vjerujem u Katehon, za mene kao kršćana, to je jedina mogućnost da se shvati povijest i spozna njezin smisao“.

U Političkoj teologiji, super-uticajnoj knjizi iz 1922. Schmitt piše kako su „svi bitni pojmovi modernog nauka o državi sekularizovani teološki pojmovi“. Schmitta, dakle, zanima kako teološki pojam Katehon prevesti u pravo i Ustav države koja će biti sila koja zaustavlja zlo. To će ga odvesti u nacizam.  

Stvari sa Pavlovom Poslanicom Solunjanima i Schmittovim tumačenjem Katehona nisu, dakako, stripovske, crno-bijele, good vs. evil...  Pavlov tekst vrlo je nezgodan za tumačenje.

Svetac ruži hrišćansku zajednicu u Solunu, koja pati i priziva Apokalipsu. Polako, poručuje im Pavle – strpite se. Ono što odlaže kraj istorije je, po Schmittovom i tumačenju Crkvenih otaca, gle čuda – Rimsko carstvo. Paradoks je očit: Katehon je carstvo koje je pagansko, carstvo u kojem muče hrišćane.

Ne bi li se onda hrišćani trebali nadati padu toga carstva? Ne, jer upravo to carstvo obuzdava Antihrista. Pavlova je poruka dalekosežna. Rim će, zaista, u vjekovima koji će doći biti hristijanizovan i na njegovim temeljima biće stvorena hrišćanska Evropa, koja će na svoja pleća preuzeti teret Katehona.

ZLO PROTIV ZLA

A kako stvari stoje danas? Jasno je da Mali ili Urugvaj, a bogami ni Bosna i Hercegovina, ne mogu biti Katehon. Samo imperija to može biti: veliko je zlo, pa se samo velika državna sila može uspješno boriti protiv njega.

Zavodljivost Schmittova tumačenja Katehona leži upravo u činjenici da Katehon ne mora nužno biti dobar – napokon, nema dobre ni čiste države. Katehon može biti zlo koje se uspješno suprotstavlja zlu. Tako da bi, ko je spreman u to povjerovati, sila koja odlaže kraj svega mogla biti – recimo Amerika, kao što vjeruju američki desničari... Ili Putinova Rusija, kao što misli sve više ne samo srpskih, nego i evropskih desničara.       

Što se mene tiče, ja sam i ovdje na strani Benjamina i njegove slabe mesijanske nade: svaki trenutak, naime, može biti vrata kroz koja će, neopažen kao lopov u noći, doći Mesija i donijeti kraj istorije.

Što se mene tiče, dajte mi kraj. Ne vidim niti jedan razlog za odlaganje, produženje. Mnogo puta sam podržao takozvano „manje zlo“, nadajući se da će ono spriječiti dolazak većeg zla. Vjerovatno bih i sutra učinio isto: to je pitanje karaktera. Činio sam tako, i istovremeno razumio i uvažavao razloge onih koji odbijaju vagati između dva zla. Tako se, kroz kompromise, popuštanja, puno straha i malo nade, odvija istorija.

Kako se onda ne nadati onome što nas može izbaviti od nje?
Kako onda ne voljeti apokaliptičnu pop muziku. Na primjer briljantni album „Pale Horses“ benda mewithoutYou?

(zurnal.info)