KADA DOĐU ZADNJA VREMENA: Sretan sam što sam nebitan

Mladež švedske Liberalne narodne partije zaključila je da bi nekrofilija i incest trebali biti legalni.

Hajde sad, manite se kuknjave o zadnjim vremenima, svijetu koji je otišao u pičku materinu, o starim, dobrim danima kada se znao neki red.

Kada dođu „zadnja vremena“, ukida se Zakon – stara je to ideja, mnogi je teolog o tome pisao, opisom „zadnjih vremena“ završava Novi zavjet.

SLUŠAJTE AKO VAM SE NE ČITA

Ono što traže mladi švedski liberali u Evropi nije ništa novo: ovaj je kontinent vidio mnoge hrišćanske milenarističke pokrete koji su vjerovali da, insistiranjem na apsolutnim seksualnim slobodama, dakle i kršenju zabrane incesta i nekrofilije, ubrzavaju kraj vremena i Drugi Hristov dolazak.

I Shabbetai Zevi, samoproglašeni jevrejski Mesija (rođen u Smirni – pardon, Izmiru - umro, uzgred, i sahranjen u Ulcinju, ako vas je volja čitati o tome imate više u mom romanu „Dolazak“), proglasio je ništavnom zabranu rodoskrvnuća. Što je više prestupa, što je temeljnije unižen Zakon i njegove seksualne zabrane, to će on prije Jevreje sabrati sa svih krajeva svijeta i povesti ih u Izrael.

Da napomenem: kada fašisti govore kako su „Jevreji krivi za sva zla“, misleći upravo na liberalne tekovine, oni, fašisti, kao i obično nemaju pojma o čemu pričaju. Sve je to viđeno i prije Zevija: sve ono čega se groze već su vijekovima ranije utemeljile razne sekte nastale unutar hrišćanstva. Ako vas sve to interesuje, pogledajte kapitalnu knjigu Normana Cohna „The Pursuit of the Millennium“.

Ako vam se ne čita, a vi onda slušajte bosansku sevdalinku. Znate onu apokaliptičnu, koja govori upravo o našoj današnjoj temi: „Snijeg pade na behar, na voće, neka ljubi ko god koga hoće. Ako neće, nek se ne nameće, od nameta nema selameta“.

Kada snijeg padne na behar i na voće, pao je u nevrijeme. Prekršen je prirodni zakon. Snijeg kad mu vrijeme nije jedan je od znakova kraja dana, ponavljam, onog vremena kada više nema Zakona. A kada nema Zakona, svako je slobodan da ljubi koga hoće: muško, žensko, pa eto, i mrtvo. A ko neće, neka svoj zakon ne nameće, jer Zakon je već poništen: od nameta nema selameta“.,

Mladi švedski liberali, naravno, ukidanje zabrane traže ne zato što vjeruju u Hrista, Zevija ili Himzu Polovinu, nego zato što bezuvjetno vjeruju u slobodu.     

Ako vam je njihov zahtjev šokantan, ako niste mogli predvidjeti da će biti izrečen, šta da vam kažem: polako, vidjećete, biće toga još. Liberalni moral počiva na ideji da sve ono što drugoj osobi ne nanosi štetu, sve ono što se dešava konsenzusom dvije osobe sposobne da donose odluke, nije neetično, niti treba biti nelegalno.

I ONI SU NEČIJA DJECA

Cecilia Johnsson je u ime ogranka Liberalne mladeži Švedske iz Štokholma sve detaljno objasnila. Oni se zalažu da se seksualni odnos između srodnika starijih od 15 godina ne kažnjava (eto pitanja: je li odnos, recimo, brata starog 20 i brata starog 15 godina samo incest, ili i pedofilija?), kao i da se legalizuje nekrofilija – u slučaju da je vlasnik tijela u oporuci naveo da želi da njegovo tijelo posthumno bude korišteno za snošaj. Ako ljudi svoja tijela mogu darovati muzejima i klinikama, zašto ne bi mogli i nekrofilima. Mislim se, jeste vala: i oni su nečija djeca, što rekao naš narod.     

Cecilia veli kako incest i nekrofilija nekome mogu biti odvratni, ali da „odvratno“ ne znači ništa za zakon – nešto ne može biti zabranjeno samo zato što je odvratno.
Ono što govori Cecilia Johnsson može se tretirati kao aporija liberalne etike. Svaka ideja, tamo ili ovamo, prije ili kasnije, dospjeće do vlastitih aporija.

A ja, opet, mislim kako ćemo mi lako za kršenje seksualnih zabrana. Šta ćemo mi sa drugim spornim aspektima morala i zakona koji kaže kako ono što dogovore dvije osobe ne treba biti zakonski kažnjivo?

Šta ćemo, na primjer, sa bankarskim poslovanjem? Kada dvije osobe sposobne da odlučuju, sa jedne strane dužnik, sadašnji ili budući, sa druge predstavnik banke, donesu zajedničku odluku da banka oguli kožu sa leđa dužniku, pa mu još uzme i skalp, to nije nezakonito. Tim prije što dužnik nije prevaren: on zna da će biti raščerečen i odran.

Odnos dužnika i banke, međutim, ne zadovoljava onaj drugi, ili prvi, temelj liberalnog morala: da u tom odnosu niko nema štetu. Ne zadovoljava, jer će dužnik biti oštećen. Sa druge strane, on je oštećen svojom voljom, je li tako? Ali ako je legalan odnos između dvije osobe sposobne da odlučuju, čak i kada će jedna od njih imati štetu, ako jedna od njih štetu trpi svojom voljom, zašto ne bi bilo legalno da kanibal pojede osobu koja mu je za to, svojom slobodnom voljom, dala pristanak?

Ovo je pitanje zaista postavljeno na  sudu, tokom suđenja njemačkom kanibalu Arminu Meiwesu. On je na internetu dao oglas, otprilike ovakav: tražim dobro građenog muškarca koji želi da bude pojeden. Na oglas se javio uspješni stručnjak za kompjutere iz Berlina, Bernd Brandes. Tokom suđenja ispostavilo se da kanibalizam nije nelegalan u Njemačkoj.

Meiwes je osuđen za ubistvo, ali tek nakon što su tužioci, koristeći snimke posljednje večere u režiji Meiwesa, dokazali da je Brandes, pred smrt, iskazao zabrinutost i sumnju u vlastitu odluku da bude pojeden. (Vidi više na linku.)

Kanibalizam je, dakako, odvratan, ali odvratno je i bankarsko poslovanje – a ne možemo zabraniti nešto samo zato što je odvratno, ne?

SRETAN SAM ŠTO SAM NEBITAN

Sva moja „zar ne“ , „nije li“ i slična pitanja u ovom tekstu su, da pojasnim, performativna. Ja sam sredovječni, poluuspješni pisac koji živi u provinciji. Dovršavam ovaj tekst gledajući goleme valove koji se, gonjeni jugom, lome u zalivu pod zidinama ulcinjskog Starog grada. Radije bih se bacio u te valove nego se vratio u svijet. Jer mene ovaj svijet plaši. Čak i više od mora koje šušti i pjenom vri, kako je pisao Poe u „Annabel Lee“.  

Sretan sam što sam nebitan, što na pravna i etička pitanja o kojima je bilo riječi ne moram dati odgovor. Brine me, očajnim me čini, samo jedno: što moja kći sve to neće moći izbjeći.  

Jer moje vrijeme nije posljednje vrijeme.

(zurnal.info)