KAKO I ŠTA BIRAMO: Političko polje naselili su virusi, otporni na izbore, proteste i vatru!

Sredinom osamdesetih, kada sam bio klinac i imao 30 godina i 30 kila manje, sanjao sam da postanem košarkaš. Skupljao sam postere NBA zvijezda i čitao sve što je govorilo o košarci. Iz tog vremena pamtim tipa, mislim da je bio trener Denvera, koji je ovako objasnio svoju filozofiju igre:

Zašto bih sa terena izveo igrača koji je promašio deset šuteva zaredom? Ko mi garantuje da neće pogoditi sljedećih deset?

USPON JE PRIPREMA ZA PAD

U toj izjavi, mislim danas, leži ključ za razumijevanje upravo održanih izbora u Bosni i Hercegovini, kao i cijele povijesti demokratskih izbora na prostoru bivše Jugoslavije: tim koji gubi ne treba mijenjati. Jer, ko zna, možda sutra proigra.

Varijaciju te mudrosti čuli ste stotinu puta. Na primjer ovu popularnu misao:

„Ovi su se barem nakrali, ako ih sad smijenimo, moraćemo trpjeti dok se nakradu i ovi novi“. Iznimno duhoviti The

Books of Knjige su za Al Jazeeru tako komentarisali vječitu vlast Mila Đukanovića: on je mlad došao na vlast, to mu bio prvi posao, trebalo je čovjeka pustiti da se uhoda, sada, nakon 25 godina vladanja, bolji je u svom poslu nego na početku, a za dvadeset-trideset godina, naoružan silnim iskustvom („bez starca nema udarca“) mogao bi od Crne Gore čudo napraviti.

Treba ljude pustiti da sve sjebu, opljačkaju i raskuće. I svojim nečinjenjem, svakako i glasanjem, pomoći da se to desi što prije. Da čim prije lupimo o dno. Jer onda kreće uspon.

Ja. Samo što dna nema. A uspon je, svaki put se pokaže, samo priprema za strmoglavi pad.  

U Crnoj Gori je popularna teza kako ovdašnja demokratija ne funkcioniše, zato što nikada nije pobijedila opozicija. To što nikada nije pobijedila nereformisana četnička, do koštane srži antievropska i proruska opozicija, po meni znači upravo suprotno: da demokratija funkcioniše. U BiH je, recimo, dolazilo do smjene vlasti na izborima. I, kakav je tačno boljitak nastao zbog toga?

Političko polje je kolonizovano, tu očito nema mjesta za „nove“ i „progresivne snage“. Političko polje naselili su smrtonosni virusi i bakterije, otporni na izbore, čak i ulične proteste i vatru.  

PARTIJE I NJIHOVE MUTACIJE

A relativno „nove“ partije, šta sa njima? Virusi, kao što je poznato, mutiraju. Vladajuća crnogorska partija nastala je iz Komunističke partije Crne Gore, koja je prije toga, nakon nasilne smjene starog rukovodstva, odbacila sve komunističko i prigrlila turbo-kapitalizam i nacionalizam. Iz DPS-a je nastao opozicioni SNP. Iz opozicione, ratnohuškačke Narodne stranke, u par mutacija, nastala je današnja Nova srpska demokratija.

U Bosni i Hercegovini: SBB je mutacija SDA, Demokratska fronta je mutacija SDP-a. Jedan HDZ mutirao iz drugog HDZ-a. Dodik djeluje kao über-mutant: King Kong sa dušom Radovana Karadžića. Napokon, tako je i u najsavršenijoj demokratiji svijeta, onoj američkoj, gdje ima mjesta samo za dvije partije (američki dvopartijski sistem najsavršeniji je jednopartijski sistem, govorio je Baudrillard). Pri čemu je Republikanska mutacija Demokratske partije.

Šta sad, nakon što je SDA, uprkos očajnoj statistici i rezultatima, dobila priliku da pogodi deset sljedećih šuteva?

Zlatko Lagumdžija govori o nemirnom moru i brodolomu, upoređujući svoju stranku sa potonulim cruiserom („SDP nije Costa Concordia). Ne bih ulazio u valjanost metafore, ali SDP, nakon što je izgubio dvije trećine birača, teško da je brod. Prije barka. Ili splav. Sa kojega iskaču potpredsjednici partije. Ali je još uvijek dovoljno udobno lideru. Koji kaže kako je on kapetan i neće napustiti brod koji tone.

Ispada da je ostanak na mjestu predsjednika SDP-a nakon izborne katastrofe herojski, a ne nedemokratski čin. Posao kapetana, valja dodati, nije da potone sa brodom, nego da se postara da brod ne potone. Ali, kao što rekosmo: zašto mijenjati tim koji gubi?

To što je kapetan Costa Concordie potopio jedan cruiser, ne znači da bi potopio i drugi, ne?

To što je Lagumdžija sada potopio SDP (i još jednom, ranije), ne znači da će ga potopiti i treći put, ne?

To što su naše cjelokupne, vladajuće i opozicione političke elite uspjele da tokom čitavog svog vijeka, čitave povijesti naše demokratije, ne čine ništa nego da uništavaju svaku od velikih stvari, od ekonomije do međuljudskih odnosa, koje je uspostavio nedemokratski komunistički režim, ne znači da će tako činiti i ubuduće, ne?

(zurnal.info)