KAKO PODNOSIMO NEPRAVDU: Ljudi koji glavu koriste samo za klimanje

Kako čovjek stara, tako ga sve snažnije pogađaju promjene u svakodnevnoj rutini.

Najprije mi je, dok sam kuvao kafu, nestalo plina. Dok sam lončić prebacio na električnu ringlu, dok se to skuvalo, već me je uhvatila nervoza. Potom se ispostavilo da ne radi internet: crveno svjetlo na ruteru nije ostavljalo prostora sumnji.

Onda sam shvatio da sam duvan i mašinu za savijanje cigareta zaboravio u Tivtu, kod ženinih. Prevrćući ladice po kući, pronašao sam pola kutije plavog ronhilla, zgrabio kafu, izašao na balkon i zapalio.

Od moje jutarnje rutine, u čiju uspostavu i održanje sam uložio gotovo četrdeset godina, nije ostalo ništa. Šta da vam kažem: život me tog jutra nije mazio.

Od svakog dana očekujem sve najgore, a dani ta očekivanja uglavnom i ispune. Ali od vremena pred zoru, kada zla mašina svijeta još nije pokrenuta, dok patuljci u dubinama Zemlje tek ubacuju ugalj u njene kotlove, od prve jutarnje kafe i cigarete, dakle, očekujem savršenstvo. I prije svega: pouzdanost. Očekujem istu kafu i istu cigaretu za istim stolom – to je sva tradicija koja mi je potrebna. Konačno, čovjek se u životu mora na nešto osloniti.  

Uto je internet dobacio i do zabiti u kojoj živim. Vijest jutra je bila: Paul Walker, zvijezda hit serijara „Fast and Furious“ je mrtav. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći, kao James Dean. Neće proći dugo, a neki idiot će objaviti snimak udesa.

Kao što sam oduvijek znao, pomislio sam, nigdje ne treba žuriti. Da je Walker bio manje brz i manje bijesan, sada bi bio živ, pomislio sam.

I istog trena shvatio da proturječim samom sebi.

SVA LJEPOTA NA OVOME SVIJETU DOLAZI OD PTICA

Upalio sam kompjuter i među starim fajlovima pronašao sljedeće:

“Jednom sam kolima udario pticu.

Bilo je ljeto, rano jutro. Iz Bara sam vozio ka Ulcinju. Put je bio pust: bilo je to baš ono vrijeme kada su se ljudi sa after partyja već vratili kući, a radnici još nisu izašli iz kuća. More je bilo mirno, kao napušteno. Zaustavio sam automobil, zapalio cigaretu i gledao kako se kurenti probijaju od Otranta, desetine blijedih, krivih linija na plavoj podlozi. Razglednice sa primorja nikada ne prikazuju takvo more: ispresijecano strujama, lišeno monotonosti koja se obično naziva harmonijom.

Kada sam se vratio u automobil, nisam vozio brzo. Kamo? Dan će biti dug, ali ljepše od ovoga neće biti, mislio sam. To je problem sa ranim jutrom: najugodniji je dio dana. Svaki nam dan počne vrhuncem: sve nadalje je pad, koji prekine tek san. Nadalje, ne znam o čemu sam razmišljao, koju sam muziku slušao niti kamo sam gledao. Pamtim jedino malu pticu žutih prsa: digla se iz žbunja kraj puta, uletjela u moju putanju i smrskala se o šoferšajbnu mog automobila.

Ta se smrt nije trebala desiti. Ja se krećem tlom, jer nemam kamo. Ona ima čitavo nebo, sve visine ovoga svijeta. Svaku mogućnost da me se kloni, i mene i ostalih ljudi. Zašto bi ptica letjela tamo gdje jure automobili, zašto bi skončala na staklu ili pod točkovima automobila? Samo je trebala raditi ono što rade sve ostale ptice – letjeti nebom, i sada bi bila živa.

Kao što je i Ian Curtis samo trebao raditi ono što rade svi ostali ljudi: trebao je otići na američku turneju, postati lider najvećeg benda na svijetu, uzeti novac, uzeti žene, uzeti slavu, uzeti moć. Umjesto toga, on je sve to odbacio i prije nego se objesio u svojoj bijednoj kuhinji u Macclesfieldu, na komadiću papira napisao: I Just Can’t Cope Anymore...

Kao što je Kurt Cobain  samo trebao raditi ono što rade svi ostali ljudi: uživati u slavi, novcu i moći koju je imao, nagomilati još od novca, onoliko koliko je dovoljno za čitav život, pa pobjeći negdje daleko od Courtney, daleko od depresivnog Seattlea. Umjesto toga, on je sve odbacio, zgrabio pušku i pucao u sebe, u jadnoj, sivoj kući u Lake Washingtonu, kraj muzičkog uređaja u kojem su policijski istražitelji pronašli disk R.E.M., posljednji koji je slušao.

Kao što je i Mozart samo trebao raditi ono što rade svi ostali ljudi: bolestan se liječiti. Umjesto toga, on je do posljednjeg daha komponovati Requiem – uzgred, najveličanstveniji koji je ikada napisan.

Kao što je i Walter Benjamin samo rebao raditi ono što rade svi ostali ljudi: nadati se. Nadati se da će preživjeti konc-logor u koji će ga nacisti strpati. Umjesto toga, on je, shvativši da ne može preći špansko-francusku granicu i umaći nacistima, legao u svoj krevet, u Hotel De Francia, u Portbou, i popio pilule morfija koje su donijele smrt.     

Samo je za te ljude bilo mnogo više od svega što su bili spremni učiniti da bi očuvali život. Svaka smrt je, na neki način, samoubistvo. Uvijek nas ubije neka naša odluka, neki kompromis koji nismo htjeli napraviti. Život je kompromis i kompromisima se održava. Ali uprkos svim kompromisima na koje pristanemo, na koncu nas ubije neko samo na koje nismo pristali. Da smo samo malo manje pušili, ili da smo samo malo manje pili, da smo se manje drogirali, da smo samo manje jeli, da smo više hodali a samo malo manje brinuli, da smo manje tugovali – bili bismo barem malo duže živi. Znali smo da nas to može ubiti, pa ipak smo to uradili. To su smrti. Ostalo je tek nestajanje.

A zapravo, sva ljepota na ovome svijetu dolazi od ptica koje umiru jer lete nisko, od ljudi koji umiru jer čeznu da lete visoko. Da ih nema, nikada pogled ne bismo digli sa zemlje. Da se ptice ne spuštaju ka nama, ne bismo znali ništa o njihovoj ljepoti, ptice bismo znali samo kao crne tačke na nebu. Da nema onih od nas koji žele da polete, ne bismo znali da čovjek, prije nego što skonča u padu, može biti i crna tačka na nebu.

Kada ne bi bilo tako, kada ne bi bilo takvih, ovaj bi svijet bio Pakao. Pijetlovi bi, glatki i mrtvi kao patuljci u vrtovima, zakačeni za ograde oglašavali zoru. Njihove smiješne arije  - pijetao kao da čitav život pročišćava grlo za veličanstvenu pjesmu koju nikada neće zapjevati – zamijenio bi mehanički zvuk, nalik na onaj kukavica iz švajcarskih satova. Krave bi, kao mliječna vojska postrojene, u špaliru čekale  mužu.  Seljaci bi marširali na njive, sa motikom o ramenu salutirali bi predsjedniku seoske zadruge.  Dok marširaju, pomolili bi se svom Bogu, koji iznad svega voli red. Ljudi u gradovima bi strojevim korakom išli na svoje poslove. Muževe uniformno obučene u siva odijela, sa baštenskih vrata pozdravljale bi njihove u uniformu domaćice obučene žene i njihova uniformno nasmijana djeca.

U linijama pravim kao put u bolju budućnost, kao pravednikov put u Raj, ljudi bi ćutke radili svoje poslove. Koje bi prekidali samo da se, u znak ohrabrenja, nasmiju radniku do sebe. Samo tada, i samo u vrijeme molitve. Čitav bi se dan svakoga čovjeka odvijao tačno, precizno i istovjetno, kao život mehanizma najboljeg ručnog sata.

Noću, sva bi se svjetla u kućama gasila u isti čas, koji bi zlobnici, kada bi ih bilo, kao da se društvo već nije obračunalo sa njima, nazvali policijskim satom. Svi bi na počinak odlazili u isti čas, a mir svijeta koji zasluženo odmara ne bi se svojim lavežom usudili narušiti ni psi lutalice, koji će ujutro dočekati šintere postrojeni pod bilbordom sa kojega čistokrvni njemački ovčar umotan u državnu zastavu pogledom punim ohrabrenja gleda u ulične mješance i poručuje:  “Ispunite svoju dužnost: prijavite se u šinteraj”.

Ako se naš svijet prostire sve do tamo dokle dopire naša misao, a mislimo jezički, pa su granice našeg svijeta granice našeg jezika, kako je onda mali, kako tijesan svijet čovjeka koji glavu koristi samo da bi njome klimao i da bi je pognuo. Kako zagušljiv je i klaustrofobičan svijet čovjeka koji jezik koristi samo da bi ponavljao: da”.

OSNOVNA PRETPOSTAVKA PORETKA

Kao što možete pretpostaviti, navedeni tekst pun optimizma napisao sam jednog jutra kada sam imao i plin, a time i brzu kafu i duvan i mašinicu za savijanje cigareta i internet. Čim obezbijedi materijalnu bazu, čovjek se baci na duhovnu nadgradnju. Daš mu tri-četiri banalne stvari i čovjek se u mislima vine u nebo, već je spreman stradati zbog ideala. Ja to znam, a Gospodari znaju još bolje. Stoga dobro paze da nam uvijek nešto fali.

To – kada nam nešto fali – ima i ime: nepravda. Koja nije mana, nego osnovna pretpostavka poretka. Neki od nas su pred tom činjenicoma brzi i bijesni, neki spori i melanholični. Može se reći kako je to – kako ćemo reagovati na nepravdu - odlučujući etički izbor. Ali meni se čini da je to ipak stvar estetskih preferenci. Pitanje je samo snimate li stvar u dugačkim, kontemplativnim kadrovima, kao Tarkovski na primjer, ili ćete sve riješiti u montaži, kao što čine reditelji odrasli na video spotovima i igricama. Sve je to jedna te ista scena, sa istom funkcijom u priči.

(zurnal.info)