KARADŽIĆEVE ZAVRŠNE RIJEČI: Cvijeće zla tek treba da nikne

Danas je počelo iznošenje završnih riječi na suđenju Radovanu Karadžiću.

Biće to još jedan medijski spektakl. I u filmovima, u sudskim trilerima u kojima pravda uvijek pobjeđuje na kraju, čak i ako bude poražena na sudu, napetost vrhunac dostiže pred izricanje presude.

Tužitelji će, najavljeno je, govoriti danas i sutra. Karadžić će govoriti u srijedu.

Biće to istorijska presuda, na koncu istorijskog suđenja, koja će definisati istorijsku istinu o ratu u Bosni i Hercegovini.

I DON'T GIVE A DAMN

Znate šta - istoriji ovoga puta imam reći samo ono što je na kraju „Prohujalo s vihorom“ Rhett Butler rekao Scarlett O'Harri: Frankly, my dear, i don't give a damn.

Jer svi znamo šta je istina. Bilo kakva verifikacija je izlišna. Sve i da sutra oslobode Radovana, istina bi ostala ista. Šta je istina znaju oni koji iščekuju osuđujuću, baš kao što je znaju i oni koji se nadaju oslobađajućoj presudi. Oni koji su svih ovih godina branili Radovana Karadžića nisu to činili zato što misle da on nije počinio genocid, nego baš zato što znaju da jeste.  

Danas o tome nemam reći ništa osim onoga što sam mislio onda kada sam čuo vijest da je skot uhapšen. Na kraju se, sjećamo li se, ispostavilo da je bilo teže pronaći dva žiranta nego Radovana Karadžića.

Najtraženiji haški bjegunac, „evropski Bin Laden”, kako su ga opisivali američki mediji, živio je mirno i (pa, ne baš) povučeno - u Beogradu. Bavio se alternativnom medicinom. To je tako logično. Ista ona pamet koja je na izborima glasala za Karadžića, učinila ga, uopšte, mogućim, ista ona pamet koja je podržala ratove koje je vodio i išla u njih, pamet koja se o politici informisala u Politici i na RTS-u, a o metafizici u Trećem oku i ostalim časopisima za nadnaravno, ista ta pamet se kod odbjeglog Radovana liječila alternativnim metodama.

Radovan se, kako su govorili i govore lideri srpske i crnogorske opozicije (neki od njih napokon se se dokopali pozicije), „hrabro stavio na čelo srpskog naroda” kada je počeo rat u Bosni. Taj rat možemo nazvati i alternativnim načinom vođenja politike, koja je imala za cilj stvaranje alternativne, Velike Srbije. Radovan je tada odlučio da stvori alternativnu Bosnu – bez Bošnjaka. Išlo mu je dobro: stvorio je mnogo alternativnih porodica – bez oca, bez majke, bez djeteta, sve moguće varijante alternativne organizacije osnovne ćelije društva. Stvorio je mnogo alternativnih eko-sela – bez živih ljudi u njima, koji bi zagađivali prirodu.

Vodio je rat koji je bio alternativa ratnim i moralnim zakonima. Ponudio je snažan alternativni argument zagovornicima teze da genocid u Evropi, nakon Drugog svjetskog rata, nije moguć. Od Srebrenice je stvorio alternativni grad-spomenik genocidu. Stvorio je i mnogo alternativnih sudbina – umjesto predvidljivog i dosadnog trajanja na koje su rođenjem bili osuđeni, u živote građana Bosne udahnuo je dah tragedije, dah istorije sa velikim I.

Stvorio je Republiku Srpsku, koja je alternativa pravdi i cjelovitoj Bosni i Hercegovini. Onda je stvorio alternativni identitet i nestao, bježeći pred Haškim tribunalom. Pustio je alternativnu bradu, vezao alternativni repić i odabrao alternativno ime: Dragan David Dabić. Kada je uhapšen, medijska mašinerija je upregnuta da ga prikaže kao zločinca sa ljudskim likom. Kao jednog od nas.

DOBRI ČOVJEK IZ SUSJEDSTVA

Tu priču o nemoćnom Radovanu, dobrom čovjeku iz susjedstva i hrabroj srpskoj vlasti nisam kupio tada, ne kupujem je ni sada. Kao što je ne kupuju ni ostali čije su živote Radovan i njegovi 1992., kao rijeku, preusmjerili drugim tokom.

Krasno, doista: nakon što ga je Srbija nadojila ideologijom, napravila mu stranku u Bosni, postavila ga na čelo stranke, naoružala ga, poslala u rat za interese Srbije, nakon što je, koliko je mogao, etnički očistio Bosnu i za interes Srbije stvorio Republiku Srpsku, nakon što ga je Srbija po završetku rata skrila u svojim toplim majčinskim njedrima, od nas se očekivalo da ustanemo i uskliknemo s ljubavlju svetitelju Tadiću, jer je nakon 13 godina država-jatak globalnom veziru prodala svoga hajduka?

Karadžića je u Hag poslala vlada u kojoj sjede ministri iz Miloševićevog SPS-a, partije pod čijom komandom je rat u Bosni započet, vođen i okončan. Za vrijeme bosanskog rata Srbijom je vladala neformalna koalicija SPS-a i Srpske radikalne stranke: ista koalicija, doduše reformisana, je li, Srbijom vlada i danas.

Da ikakve pravde doista jeste, bili bismo, nakon svega, pošteđeni barem novog patriotskog gangbanga: otadžbinski mediji u Srbiji i Crnoj Gori (vidi naslovnu stranu podgoričkog Dana od srijede, 23. jula 2008: „Srpstvo kliče: Tadiću, izdajniče”) hapšenje Karadžića ne bi doživjeli kao nepravdu i još jednu „zavjeru protiv srpstva”. Ili bi, ali negdje u Argentini, Čileu, Brazilu ili Čikagu, gdje se već nakon izgubljenih ratova tradicionalno skriva fašistička stoka.

Tadić i Vlada Srbije su, ipak, zaslužili priznanje. Za naučna dostignuća. Trebalo im je dodijeliti Nobelovu nagradu za fiziku. Jer uspjeli su da u Beogradu uhapse čovjeka koji se, kako su bezbroj puta zaklinjući se ponovili, ne nalazi u Srbiji.

Kada je Karadžić uhapšen, na ulicama Beograda demonstriralo je stotinak mladih retarda. Kasnije se, kako to obično biva, taj broj povećao. Tako mladi, tako glupi... većina njih nije bila živa kada je rat u Bosni počeo. Oni su na ulicama bili zato što je crnoj eliti dozvoljeno da nekažnjeno razvije i, preko obrazovnog sistema, u mozgove te djece ubrizga svoju otrovnu, narkotičku, alternativnu istinu o ratu u Bosni i ulozi Srbije u tom ratu. Ta djeca su naučena da je Karadžić heroj. To znanje im je prenijelo društvo. Tu su im istinu, kao kakvu zaraznu bolest, prenijeli njihovi pisci, reditelji, akademici i, konačno, političari.

Zašto je na ulicama Beograda isprva bilo tako upadljivo malo demonstranata? Držim, zato što je hapšenje Radovana Karadžića iznevjerilo svaku popularnu predstavu, svaki mit o njemu i njegovom skrivanju. Ljudima je trebalo vremena da se sa tim pomire. Nije bilo noćnih bjegova kroz prašume istočne Bosne. Nije bilo jataka, naoružanih delija koji ga čuvaju, Radovana koji, u maskirnoj uniformi, i poslije rata vodi svoj rat. A zapravo, jeste bilo. Samo se ne spominje.

ĐUBRE ZA CVIJEĆE ZLA

Zločinačka organizacija koja je sprovodila državni projekat skrivanja Radovana Karadžića, njegovim je – insceniranim – hapšenjem skrivena od javnosti i od odgovornosti. Radovan je, otputovavši u Hag, kao onomad Sloba, zapravo svojim životom štitio ono što je bilo i ostalo mastermind genocida i agresije na Bosnu.

Ne postoji alternativna istorija. Postoji samo jedna, a ona je krvavi haos. Kada god pomislimo da je na neku priču stavljena tačka, varamo se: mi samo ne vidimo preostale dvije tačke...

Hapšenjem Radovana Karadžića i presudom koja će uslijediti priča o ex-Yu ratovima devedesetih, njihovim razlozima i posljedicama, neće biti okončana. Radovan Karadžić je bio egzekutor. Ljudi čije je ideje sprovodio u djelo na slobodi su i na slobodi umiru. Njihove ideje, nažalost, umrijeti neće. Izučavaće ih u školama, na fakultetima, o njima će se govoriti na simpozijima i u Akademiji. Jednoga dana, biće reciklirane, onako kako se već reciklira smeće.

Promašaj Projekta Haag sastoji se u tome što se sudilo ljudima, ne idejama. Mnogo važnije od toga hoće li Srbija sudu izručiti ljude koje ovaj potražuje bilo je da se u Srbiji i Crnoj Gori zabrani reciklaža i nova proizvodnja ideologije koja je dovela do rata. Jer, prošle nedjelje opozicioni savez u Crnoj Gori izdaje saopštenje u kojoj se diči svojim učešćem na čuvenim beogradskim protestima povodom hapšenja Radovana Karadžića, o kojem sa najvećim poštovanjem govore kao o “prvom predsjedniku Republike Srpske”.

Znate li ko su najglasniji promoteri stranke koja do danas čuva “svoga Radovana”? Pripadnici antiratne Crne Gore, ljudi koji su genocid u Srebremici osudili onda kada se desio, samo da bi postali medijski servis onih koji do danas tvrde da genocida u Srebrenici nije bilo.

To je čista, gola istorija – tako ona funkcioniše. Stoga: popišam se na istoriju, njenu istinu i pravdu.

Milošević je umro, Karadžić će biti kažnjen u Hagu, ali niko nema razloga da se raduje.

Zločinačka organizacija iz sjenke je pobijedila: sva priča onih beogradskih, podgoričkih i banjalučkih medija koji tužno trube posmrtni marš o izdaji i nepravdi samo su govna kojima oni đubre cvijeće zla koje tek treba da nikne.

(zurnal.info)