Crna Gora je, kažu, duboko podijeljena zemlja. Ja, doduše, ne mislim tako.
Ovo me sjetilo na Branislava Milačića, dugogodišnjeg trenera fudbalskog kluba Budućnost. Pozvalo Brana na televiziju da, na poluvremenu prenosa utakmice Lige šampiona, saopšti svoju stručnu analizu. Pita ga komentator: šta biste vi savjetovali fudbalere Barselone, kako da odigraju u drugom poluvremenu? Našto Milačić kaže: čuj šta bih im ja savjetovao? Ja da šta znam, ne bih trenirao Budućnost.
Dakle, svejedno je šta ja mislim, jer da šta znam, ne bih živio ovdje.
Neka bude: podijeljena zemlja. Ali bude ponekad da se i Crna Gora ujedini. Posljednji put se ujedinila prije neki dan. Ujedinile je srne.
KRIVOLOVCI GLASAJU, SRNE ĆUTE
Neko je na Goliji, gdje je ta životinja zaštićena vrsta, ubio devet srna, pa im glave i kože bacio na ledinu. Vidjeli to mještani, bilo im žao životinja, iznerviralo ih bezakonje, pa pozvali novinare.
Dopisnik „Blica“ iz Nikšića je ostatke pobijenih srna snimio pa snimak postavio na youtube. Ispod snimka je napisao:
“Srna je jedina životinja koja plače kada je u opasnosti i koja bježi čovjeku da nađe spas. Devet srna ubili su krivolovci na planini Goliji kod Nikšića. Ostale su odrane kože i glave sa očima punim neba i suza. Država ćuti, srne ne glasaju, ali glasaju krivolovci i svaki od njih donese po desetak glasova. Oni su u ovoj državi ugledni građani. Njih je sve više, a srne nestaju”.
Ovo sa srnama koje bježe ljudima kada osjete opasnost (a od koga im opasnost prijeti, ako ne od ljudi?) sam razumio kao, što vele, referencu na Gorski vijenac. Tamo, naime, dok Crnogorci vijećaju hoće li pobiti sve muslimane kojih se dokopaju, neko naoružan i sa brkovima javi da su među njih doletjele jarebice. Onda se svi slože:
“Puštite ih, amanat vi boži, / jere ih je nevolja nagnala, / a ne biste nijednu hvatali; / utekle su k vama da uteku, / a nijesu da ih pokoljete“, pa puste jarebice. Ali ne i muslimane.
Oči pune suza, doduše ne i neba, pominje i mještanin, koji je ipak želio da ostane anoniman:
„Srna je kao dijete, plače kada je u opasnosti i te suze će stići i one koji su ih ubijali i one koji im to dopuštaju“.
Ne ubijam životinje, ali sklon sam da vjerujem da je onima koji to čine naročito teško da ubiju srnu. Robert de Niro na kraju Ćiminovog „Lovca na jelene“ nije mogao ubiti ni jelena, a kako bi tek srnu?
Kao odgovor na glasno zgražavanje javnosti nad zločinom na Goliji, Radio Crne Gore je objavio, “pouzdane informacije” da su srne zapravo ubijene na području Vojvodine, pa donesene u Crnu Goru. Zašto bi to neko uradio, pitate se? Radio Crne Gore tvrdio je da je to neko učinio da bi napakostio korisniku lovišta Golija. Da bi gospodinu korisniku država, ne bi li utišala bijes javnosti, oduzela dozvolu za gazdovanje lovištem.
Naslušao sam se ja toga devedesetih: tako su muslimani dva puta sami sebe gađali na Markalama, samo da nas okrive za to, tako su Dubrovčani palili gume da bi izgledalo kao da ih mi bombardujemo... Je li bio neki pokolj? Da se odmah razumijemo: nismo mi.
LOVOSTAJ NA LJUDE
Takav je čovjek: smrt komšije ga pogodi više od Fukušime. Bole samo pojedinačne tragedije: smrt, kad se umnoži, postane nekako odveć apstraktna da bi nas dirnula. Zato je moguće da nam bude žao devet srna na Goliji, a da nam istovremeno bude svejedno za sve one stotine miliona kokošaka, svinja i teladi poklanih tog dana na farmama širom najboljeg od svih svjetova.
Što kaže veliki Stiven Patrik Morisi: „Meat is Murder“, meso je ubistvo. Budući da se osude javnosti ne stišavaju, da pokolj srna nije osudio samo onaj ko, ni on ni niko od rodbine mu, nema NVO ni pristup internetu, budući da je Crna Gora ove srne oplakale kako nije ne Srebrenicu, nego ni stradanje srpskog naroda na Kosovu, predlažem hitnu promjenu Ustava:
da se rečena pjesma The Smithsa proglasi himnom nezavisne i međunarodno priznate Crne Gore, regionalnog lidera u EU integracijama i prve sljedeće članice NATO.
Ali da se razumijemo: budu li Crnogorci ovako oplakivali djecu (a ne samo da su srne kao djeca, nego su i djeca kao srne: i njima oči znaju biti pune neba i suza) koju ubijaju američki, a time u perspektivi crnogorskih uspješnih integracija i naši, saveznički dronovi po Avganistanu, kao i ljude kojima glave kidaju i kožu sa njih deru razni „pobunjenici protiv diktature“ i „borci za demokratiju“ pod američkim patronatom – nikada nećemo ući u NATO.
Bez brige: dobri smo mi u ne-oplakivanju pobijenih ljudi. Sve smo mi klanice, i hrvatske i bosanske i kosovske, bez suze ispratili. A onda nas sve to, sve potisnute suze, stiglo kad smo ugledali mrtve srne.
Zato, to suza što imamo, isplačimo nad srnama. Zbog srna je bezbjedno plakati. Sa ljudima je drugačije: uvijek postoji šansa da oplačeš nekog pogrešne nacije ili vjere, nekog izdajnika ili teroristu, pa bi tebe majka mogla oplakati. Osim toga... ljudi, kad odrastu, nemaju tužne oči, prije su to oči kokoške nego srne. Ljude je, doduše, baš kao i srne na Goliji, formalno zabranjeno ubijati, ali lovostaj na ljude nikada nije stvarno zaživio.
(zurnal.info)