Crno more (3): Kozaci - rasa, ponos i bolna kriza identiteta

Prvi put sam vidio donske Kozake u Rostovu. U uskoj ulici s niskim kolnicima, nekoliko je muškaraca u uniformi mililo naokolo vičući jedni na druge. Po ruskom običaju, ljudi koji su prolazili Suvorovom ulicom nisu obraćali pažnju osim što su zaobilazili buku. 
Kozaci su zauzeli kuću, jednu od onih starih zbijenih trgovačkih kuća naoko napravljenih od plavo-bijelog marcipana i ušećerenog voća. Prije revolucije je kuća na broju 20 u Suvorovoj ulici pripadala kozačkom milijunašu Paramonovu. Sada, odbijajući naredbu gradskog od-bora da se isele, snage koje su zauzele kuću kanile su je braniti kao kozačko vlasništvo. 

Okupili su se oko mene i započeli držati govore. Kad nakon čitanja ruskih romana ugledate knut, prepoznajete ga: taj kožni knut je bio kraći od biča ali duži no uže za kažnjavanje i jedan Kozak je udarao njime po velikoj crvenoj crti na hlačama svoje uniforme. Nosio je crveno-bijelu kapu vozača tramvaja koja je bila nakrivljena na njegovim znojnim plavim kovrčama i njegovo lice i vrat bili su crveni od sunca i vjetra. 
Najstariji muškarac koji je nosio medalju s križem svetog Andrije, rikao je na mene: “Mi nismo banditi kao što govore na Zapadu. Ne, mi smo ekološka stranka, stranka za okoliš. Sve što traže donski Kozaci je da se tvornice sruše i da nam se vrate stepe. Vratit ćemo ovu zemlju prirodi i dovesti tu jadnu gradsku djecu da udišu svjež zrak.” 
Pozvao me je da potpišem peticiju koja je zahtijevala prekid prihvaćanja “neslavena” u donskoj regiji. To znači “ne-kršćane” objasnio mi je. Gruzijsko-armenski kršćani su mogli nastaviti živjeti u Rostovu? “Pa...ali, ipak, ne muslimani s Kavkaza, i ne... znate. Pa, Židovi.” 

CIJENA SLOBODE

Rani Kozaci su živjeli na način na koji su to činili njihovi stepski preci – mobilne konjice u potrazi za sezonskim pašnjacima iza stada konja i stoke. U krajoliku bez šume i brežuljaka, u opasnim vremenima su se skrivali u močvarama i riječnim tokovima: donskoj delti ili za snažnu zaporošku vojsku, otok Sič ispod katarakta Dnjepra. 

Ali cijena kozačke slobode je bila beskrajno manipuliranje sa susjednim sjedilačkim kraljevstvima. Do osamnaestog stoljeća, tokom dugog sukoba između poljskolitvanske zajednice i Rusije, Kozaci su uspijevali prodati svoju potporu jednoj ili drugoj strani. Ali dok je katolička Poljska nazadovala, sve više su padali pod utjecaj Moskve i ruske ortodoksne verzije kršćanstva. Nakon što su Petar i Katarina Velika anektirali sjevernu crmomorsku obalu Rusije, Kozaci su postali konjica u carskom ratu protiv Turaka, Napoleona, protiv anglo-francuskih napadača na Krim. U vrijeme mira bili su instrumenti terora vlasti: protiv Židova tokom progona krajem devetanestog stoljeća i protiv revolucionarnih štrajkaša i demonstranata nekoliko godina kasnije. 

Revolucija iz 1917. i građanski rat koji je slijedio podijelio je Kozake u “crvene” i “bijele”. Neki su se pridružili boljševicima, kao Crvena konjica opisana u pričama Isaaca Babela koji su napali Poljsku 1920. pod maršalom Buđonijem – Konarmia (konjska armija). Drugi su slijedili vođe Bijelih Kozaka u progonstvo poput Krasnova. Ostavili su svoje konje na gatovima Novorosijska i naučili voziti fijakere i taksije u Parizu. Znatno kasnije, neki od njihovih starijih vođa tragičnim prosuđivanjem su postali dio Hitlerove vojske. 

Osjećati se Kozakom znači proći bolnu krizu identiteta. Čini mi se da Kozaci pripadaju kategoriji “ljudi na isturenom položaju”: vjernih branitelja neke tradicije čije središte je daleko i koje često već tone u zaborav. Srbi iz Krajine vjeruju da su jedini istinski i najčištiji Srbi, nekorumpirani onim što se događa u Beogradu, drže stražu nad “germaniziranim” Hrvatima i zamišljenim naletom fundamentalističkog islama. U Sjevernoj Irskoj se protestantska “lojalistička” zajednica proglašava bastionom istinskog britanstva s nepromijenjenim Union Jack žarom koji se danas čini zastarjelim, čak pomalo stranim u Londonu i Manchesteru. Uzmimo posve drugačiji primjer. Afrikanci su se u prošlosti smatrali čuvarima “zapadnjačkih kršćanskih vrijednosti” smještenim između barbara pod izravnom naredbom Gospoda iz Starog zavjeta. 

PARANOIDNA SVIJEST

Dva varljiva psihička sindroma obilježavaju te ljude. Jedan je lažna svijest: kriva i paranoidna svijest vanjskog svijeta. Afrikanski ekstremisti suočavaju se s bezbožnim međunarodnim neprijateljem kojeg vode Iluminati, čije vođe su najšečće “kriptožidovski” američki financijeri i političari. Ulsterski borci za slobodu vjeruju u papinsko- fenijansku svjetsku zavjeru (koja je, dok se Sovjetski Savez nije raspao, uključivala tajni savez između Pape u Vatikanu i Leonida Brežnjeva u Kremlju). Srpski vidovnjak dekodira imena bosanskih međunarodnih podupiratelja kao kodirana imena sotonskih arhanđela. 
Drugi sindrom je dominacija. Oni se moraju stalno podsjećati ko su iskazujući moć nad “drugima”. Ti “drugi” su prirođeno inferiorniji pojedinci, najčešće zbog rasne ili vjerske pripadnosti. No, brojniji su i predstavljaju stalnu prijetnju koja se može držati pod kontrolom samo stalnim iskazivanjem dominantnosti. U Portadownu u Sjevernoj Irskoj, marš pripadnika Oranskog reda koji se održava 12. jula svake godine prolazio je kroz “tunel” u katoličke četvrti kako bi bojnim poklicima pokazao ko je vlast u gradu (posljednjih godina je policija promijenila smjer procesije i zatvorila tunel). U Bosni su srpski vojnici provodili ritualno grupno silovanje muslimanskih žena u istom duhu. 

Osjećaj kolektivnog identiteta može postati ovisan o ovim djelima. Afrikanera određuje nekoliko obilježja, a to su jezik i kalvinistička vjerska kultura, ali ako on više ne smije fizički demonstrirati vlast nad crncima, možda se u svojim očima više neće osjećati Afrikanerom. Slično tome je iskazivanje nadmoći nad drugima bio neizostavni dio ruskog imperijalnog nacionalizma. Prije svega Kozaci – jer se smatraju različitim od “ustaljenih” Rusa i, u isto vrijeme, nositeljima istinskih ruskih vrijednosti – pokazuju taj sindrom s mračnim intenzitetom. Rus je onaj koji svladava ne-Ruse. 

RATNIČKA KASTA

Kazachestvo – kozaštvo – se razvilo kao ideja ratničke kaste čija misija je bila braniti Rusiju i proširiti njezine granice. Vjerska i rasna netolerancija postala je dio ideologije već u ranoj fazi, a carevi i sovjetski vladari znali su kako laskati kozačkom samopoštovanju. U Novočerkasku, koji je danas neslužbeni “glavni grad” donskih Kozaka, slavoluk odaje počast Kozacima koji su sudjelovali u pobjedi nad Napoleonom 1812. Kip srednjovjekovnog kozačkog vođe Jermaka stoji na najvećem trgu, a u muzeju je izložen zlatni mač koji je car Aleksandar I darovao svojim divljim konjanicima. Medalja je uvijek bilo u izobilju, ali sve te počasti su trebale Kozacima odvući pažnju od stvarnosti njhove vlastite nemoći i vlastitog siromaštva. 

Upalilo je. Stotinu godina su donski Kozaci živjeli u snu: san o konjaniku koji jaše po travnatom svijetu sa strahom koji šumi pred njim poput vjetra. 
Ovdje je bila prisutna mračna ljepota koja je privlačila različite umove. Isaac Babel je opisao kako je kao židovsko dijete tijekom progona u Odesi 1905. gledao oca kako kleči nad razbijenim staklom svoga dućana i preklinje dok se približava kozačka konjanička patrola. Bit ovog prizora nije židovsko poniženje nego zastrašujuća otmjenost kozačkog časnika koji, dok jašući prolazi, dodiruje kapu i ne udostoji se pogledati dolje. 

Nekoliko godina kasnije, prepustio se lošim čarima bačenim na njega u djetinjstvu, Babel se u svojim pincenez popeo na kozačko sedlo. Pridružio se Crvenoj konjIci nakon boljševičke revolucije i kao Konarmia konjanik jahao od Crnog mora u srce Poljske dok je njegov konj prolazio ulicama svjetlećih židovskih shtetla. 

Snaga, rasa i muški ponos odredili su Kozake. Zatim su uslijedila dva uzastupna raspada svijeta u jednom stoljeću – revolucija iz 1917. i smrt revolucije 1991, a obje su svojim manifestom trebale te tri vrijednosti smjestiti u muzej. Ali Staljinova imperijalistička država, velikoruski šovinizam koji je bio opasan crvenom petokrakom, okoristila se njima. Ista stvar se dogodila i s postsovjetskom, predkapitalističkom Rusijom u 1990-im godinama. Snaga je prije svega potrebna na svim ruskim granicama, a ponekad i u gradovima. I budući da su Kozaci u tome vidjeli novu krizu ruske rase, otkrili su mušku profesiju ratnika. 

Dobrovoljci iz redova donskih Kozaka borili su se i bili ubijeni u novoj nezavisnoj državi Moldaviji dok su u “Pridnjestrovlju” branili rusku manjinu od rumunske većine. Kubani i donski Kozaci sudjelovali su u bitkama na sjevernom Kavkazu i podupirali abhazijske i osetijske pobunjenike protiv Gruzijaca kako bi branili granice Rusije. U ime slavenskog bratstva, više od pet stotina kozačkih dobrovoljaca pridružilo se srpskoj vojsci u Bosni. 

Kako obrana ruskosti može istovremeno biti obrana zasebnog Kazachestva? Ovdje kozačka zbrka o identitetu završava u kontradikcijama. S jedne strane su Kozaci nestrpljivi kako bi se borili protiv nekršćana i neslavena koji su toliko drski i uzimaju pravo da vladaju Rusima. S druge strane Kozaci su zavedeni etničkim i lingvističkim nacionalizmom koji prodaje jeftine identitete širom Crnog mora. Proglasili su svoj vlastiti etnicitet kao kozački narod i nekoliko regija, uključujući donji tok Dona, proglasili svojim autonomnim teritorijem. 

Sedam milijuna Kozaka u Rusiji (deset milijuna po izjavama njihovih vođa) su teoretski potomci različitih “domaćina” širom Evroazije od Dona do rijeke Usuri na kineskoj granici, pa čak i do Pacifika. Nakon boljševičke revolucije, domaćini su bili raspušteni. Kozaci su izgubili svoje stare slobode i počeli živjeti kao radnici kolhoza – parodija kozačkog sustava da zemlja ostaje zajednička – ili kao industrijski radnici u sovjetskim gradovima. Staljin je manipulirao kozačkim patriotizmom u ratnim vremenima, ali njihova povijest nezavisnosti nije mu se sviđala; puno su pretrpjeli tijekom opće gladi na jugu Rusije u 1920-im i tokom progona u 1930-im, i politička kontrola nad Kazachestvom je bila čvrsta. Zadržali su atamane, tradicionalne poglavice, ali samo kao poslušne časnike partije. 

ISRPLJENO NASLIJEĐE

Kad se nakon 1991. dogodio kozački preporod, zalihe Kazachestvo naslijeđa bile su iscrpljene. Većina novih vođa pokreta bili su trgovci ili manji partijski birokara- ti koji su prebjegli kako bi istražili svoje korijene. Širom Rostova su supruge i sestre zajedno šivale uniforme na osnovi izblijedjelih fotografija, dok su se njihovi muškar- ci, ništa manje nespretni od Isaaca Babela, pokušavali popeti na konja i ostati na njemu. 

No kozačka vojna snaga je stvarna. Kao i opasnost da će uvjerljivo oživljavanje staromodnog, reakcionarnog ruskog nacionalizma pridobiti tu snagu. Početkom 1993. Boris Jeljcin je odlučio nadmudriti neprijatelja koristeći kozačku taktiku: predsjednički dekret nudio je Kozacima povratak njihove zemlje, oživljavanje lokalne samovlasti koju su uživali sve do revolucije 1917. i vraćanje kozačkih jedinica u rusku armiju, s njihovim klasičnim uniforma- ma, činovima i odlikovanjima. Ali ruski parlament, nad kojim je u tom razdoblju dominirala nacionalističko-komunistička koalicija u sukobu s predsjednikom Jeljcinom, odbila je dekret. Čak i kad su parlamentarne snage pokušale provesti puč u septembru 1993. i bile svladane od trupa lojalnih predsjedništvu, kozački zakoni ostali su u ropotarnici; niko se nije mogao sjetiti jesu li na snazi ili nisu. Ali Kozaci su se ravnali po njima. Tri tisuće milja 
istočno od Dona tog su oktobra naoružani usurski Kozaci na ponijima odjahali do graničnih čuvara na planinskom dijelu koji je razdvajao Rusiju od Kine i započeli bez naredbe – sa svojim prvim patrolama. Vratili su se staroj dužnosti: nadgledanju isturenih položaja. 

(zurnal.info)