KULT DVORSKE LUDE: Intelektualci su ljudi koji ne znaju ništa o stvarnosti

Jedan od pouzdanih znakova da smo otišli predaleko i da nam nema spasa je cvjetanje kulta intelektualaca kao komentatora takozvanih „društveno-političkih zbivanja“, iliti „stvarnosti“.

Najprije: intelektualci ne znaju ništa o stvarnosti. Biti intelektualac znači umjeti na pseudo-elokventan način vlastitu subjektivnu stvarnost predstaviti kao objektivno tumačenje stvarnosti. Jednostavnije rečeno: intelektualac je čovjek koji vam vlastiti trip prodaje kao analizu.

IMALI SMO OD KOGA NAUČITI

Ovako vam to izgleda: počne takozvano Arapsko proljeće. Intelektualci se jave i kažu: veličanstveno, pokret masa u pravom smjeru, istinska demokratija, pravi učesnici Dantona i Robespjera su danas na trgu Tahrir, Evropa bi se demokratiji imala učiti od Arapa...
 
Nekoliko godina kasnije jasno je da je rezultat Arapskog proljeća bilo uništenje sekularnih diktatura i zatiranje svake mogućnosti da se u bliskoistočnim državama formira prosvijećena srednja klasa, potom (ili prije svega) jeftinija nafta za Zapadnjake, pa onda još i ISIL i izbjeglice koje su, šta da vam kažem, dragi Evropljani, neželjen dodatak na cijenu za jeftiniju naftu.

Biti takozvani javni intelektualac i tako se prosuti na pitanju Arapskog proljeća je isto kao biti astronom i Saturn smjestiti u središte crne rupe koja graniči sa našom galaksijom, dolje desno, iznad Albanije.

Ali, svaki pravi intelektualac ima spreman, učen i efektan odgovor na svaku glupost koju je ikad rekao/napisao – ups, zaboravio sam da se izrazim na lijepom i nadasve preglednom politički korektnom govoru, dakle: rekla/napisala-rekao/napisao-reklo/napisalo.

Imali smo od koga i naučiti. Od najvećih. Fuko je podržao Homeinija. Čomski Pol Pota. Hajdeger Hitlera. Pa je onda, Hajdeger, promrmljao nešto o „unutrašnjoj veličini nacional-socijalističkog pokreta“ i u posljednjem intervjuu poručio kako „nas može spasiti samo jedan Bog“. Sa čim se slažu i Fatmir Alispahić, Amfilohije Radović i Marko Perković Tompson.

Odaću vam jednu tajnu iz intelektualačkog zanata. Kad si fudbaler i u protivničkom šesnaestercu ti pobjegne lopta, tražiš prvu protivničku nogu i bacaš se preko nje. Kad si intelektualac koji je upravo izrekao glupost, na raspolaganju ti je čitav niz fraza koje em objašnjavaju kako si, zapravo, bio u pravu, em još stvaraju utisak da si načitan. Recimo, ovako: to što sam rekao nije tačno, ali jeste istina: na pojavnom nivou to je krivo, ali u suštini istinito. A istina se u svakodnevno probija jedino uz izvjesna iskrivljenja.

Valjal’ ova?   

NAJBOLJE JE OSTATI NIJEM

Godine 1937. grupa lijevih evropskih intelektualaca, koje je predvodila Nancy Cunard (u toj grupi bio je i W.H. Auden) iz Pariza je poslala, danas bismo rekli, otvoreno pismo na adresu 200 pisaca. Smatrali su da situacija u Španiji takva da zahtijeva da se intelektualci, je li, javno očituju. Stoga su piscima postavili jednostavno pitanje: jeste li za Franka ili za Republiku?

Dobili su odgovor od 147 auteura. Njih 126 podržali su Republiku. Pet njih podržalo je Franka. Dok je šesnaest pisaca saopštilo: NEUTRALAN.

A ko su ti šupci, pitate se sad? Velikani, bojim se: H. Dž. Vels, Haksli, naravno Ezra Paund i - T. S. Eliot.
   
Eliotov odgovor mogao je iznenaditi samo one koji o njegovoj ideološkoj poziciji (za Paunda je, recimo, bilo iznenađujuće što nije direktno podržao fašiste – što će, kao što znamo, kasnije i učiniti) nisu znali ništa.

Bio je to čovjek koji je u svom časopisu The Criterion godinama tražio takozvani Srednji put, Via Media, između fašizma i komunizma. „Iako prirodno osjećam simpatije (za španske borce za slobodu), ipak sam uvjeren kako je najbolje da ipak nekoliko ljudi od pera ostane nijemo“, napisao je Eliot u pismi Cunardovoj.

Eliotov konzervativizam i njegovo shvatanje hrišćanstva vodili su ga ka takvom odgovoru. Svega dvije godine kasnije, u januaru 1939.,  njegov The Criterion prestao je da izlazi - došao je do kraja Srednjeg puta koji nije vodio nikamo. Eliot je pokazao kako je držati se sredine (taj precijenjeni „zdravorazumski“ stav) ponekad najgora stvar koju možete učiniti.

Sa druge strane, ponekad je, zaista, najbolje ostati nijem. Ponekad je jedini inteligentan odgovor – ne dati odgovor. Uvjerenje da razumijemo procese kojih čak nismo ni svjesni od intelektualaca stvara dvorske lude vladara svijeta. Naša uloga na njihovom dvoru je da kritički mislimo i tako puk zamlaćujemo a moćnije zasmijavamo.

Navodno je Arsen Dedić u jednom razgovoru Bori Đorđeviću rekao: "Nemoj nikome pričati o onome što sam ti prešutio".

Eto suprotnosti našem intelektualnom diskursu lude.

(zurnal.info)