Koliko treba za sreću: Lhasa i ja, svaka nova godina

Naslonjeni na zid 

Lica naslonjenog na hladni zid decembra, osjećam kako me proučavaš. Čitaš nove ispise po mom čelu, nadoknađuješ propušteno. U decembru starim za oboje. Mislima mi rijeke teku i snijeg pada. Svaki osjećaj diktiraju pjesme sitnog sata i plesa koji odabrani mogu vidjeti. Zagrižena je ruža i ruka spuštena na bokove. Ulična se buka probija kroz prozore. 

Dok posmatram sopstveno starenje, znam da je dio problema taj što u djetinjstvu nisam razvio prave emocije prema praznicima. Moglo bi se reći da nisam ni slavljenik za poželjeti. U posljednje vrijeme barem postajem svjestan toga. Ali želim da znaš da učim nove stvari, učim da se radujem. 

Koliko treba za sreću možemo samo pretpostavljati, ali sam siguran da određene momente nisam odigrao kako treba. Onako kako zaslužuju i kako zaslužujem. Nakon buke nastupa vrijeme cvrčaka i svitaca. Život se nastavlja tamo gdje se zavodnik pretvara u pustinjskog psa. Osjećam kako se mijenjam. Ponekad se pitam osjećaš li to i ti.

Sreća razbijenog stakla

 Dešavaš se jednom godišnje poput zvijezde i kometa i neobjašnjivih detalja zbog kojih ostajem bez riječi. Spreman sam na sve. Bacam čašu i slušamo kako se razbija – za sreću svijeta koji je ostao iza tebe, bez tebe. Svijet u kojem svakog prvog januara koračam opijen slatkom nesanicom, umočen u vino i rum, uvjeren da toliko toga još treba dovršiti i siguran da, ako prave stvari nastavimo uporno ponavljati, možda ima nade. 

 Poljubi me, mala ptico, prije nego se opet izgubiš u svojoj pustinji. Ovo godišnje doba to podrazumijeva. Pitanje je samo ko će prije da nestane. Ti odlaziš u januaru, sa pahuljama prvog dana nove godine. Otići prije nego što budeš ostavljen, u našem slučaju to nikada nije bila opcija. 

 Tvoju bi besmrtnost najbolje opisao Esbjörn Svensson, da je samo bio spretniji ili imao više sreće. Sreća je tvoja kosa na vjetru dvanaestog mjeseca. Kraj godine je i kraj svijeta jer vrijeme ne postoji i samo je jedan kraj – govoriš. Nakon  toga slijedi osmijeh, identičan onome koji Strummer zahtijeva u pjesmi.

Tango dok ne zaspimo

 Vrijeme vjerovatno ne postoji, ali godina ima svoje finale. Iz razloga koji nisam u stanju objasniti, to je bitan detalj. Svjestan istine pokušavam da je zaboravim. Otišao sam daleko, izgradio dom tamo gdje ne postoje godišnja doba i samo navike diktiraju vrijeme. 

Pijemo mezcal koji si davno donijela iz Meksika. Ubit će me odlazak, kao i svakog prvog januara, to je već postao ritual. Prvo mi čitaš misli, a zatim ih i dovršavaš. Ja donosim hranu. Tvoja je muzika i ti si moja. Nebu pripadaju sve boje. 

Moram prestati da proklinjem vatromete na isti način na koji sam naučio da volim konfete. Sve što treba je da me uzmeš u naručje i povedeš u pravom trenutku. Ritam koraka sam zapamtio. Noć je slomljeni klavir. Nagovorit ću Waitsa da otpjeva tvojih sedam omiljenih pjesama. Postoje načini. Noć je od meda i laži. 

Osjećam se dobro 

S tobom još uvijek stignem povjerovati u zimske bajke. Zaboravim da me nisu naučili da magije ima, da je može biti ako to dozvoliš i ako se u tome usavršavaš. Pokušao sam naučiti sam i odabrao muziku kao izlaz. Zato se ti i ja uporno pronalazimo i ne priznajemo nestajanje. 

Groznica je sve jača. Čak i glavobolja koja ne popušta voli tvoj glas. Zavodiš nas podjednako i to bi mogao biti problem. Osjetim prste u kosi. Čija je kosa, otkud tvoji prsti? Koliko još minuta ima do svanuća i kakva to svjetla blješte na sve strane? Podižeš čašu: Zadnji mjesec mjesec je najduži! Grdna su vremena i kako stvari stoje, za osmijehe će nam trebati revolucije. 

Škole i fabrike smo izgubili i sve oko nas se pretvara u reklamne prostore onih koji su nam oteli živote. Pretvorili smo se u savršene konzumente njihovih planova za uništenje. Apsolutno vjerujem dok govoriš, zaboravljajući obećanja koja sam morao dati. Moja odanost je samo veća. Posljednja noć mi pripada. Da nazdravimo za sve bolje ljude koji bismo mogli da budemo i vremena kakva zaslužujemo.

(zurnal.info)